Školski ured nadbiskupije u Beču propagira islam - Komentar Wolframa  Schremsa o kontroverznom „Međuvjerskom školskom kalendaru" nadbiskupije u Beču
 
Beč (kath.net)
            Na službenim web stranicama  nadbiskupije  Beč  se nalazi ova vijest: „ Međuvjerski školski kalendar se pojavljuje sedmi put."  I vidi se da  se i ove godine  izdaje zajednički međuvjerski školski kalendar koji će se podijeliti  među  učenima kršćanske Crkve, židovske i islamske vjerske zajednice. Ove godine je izdan u nakladi od 130 000 primjeraka i bit će besplatno podijeljen 13 - do 19 godišnjim učenicima i studentima. Kalendar sadrži  stihove iz Biblije i Kur'ana, kao kalendarske izreke,  i citate iz drugih izvora.

            Izjavu voditeljice nadbiskupskog  školskog odbora,  dvorske savjetnice  Christine Mann, se ovako citira: „Ovim projektom bi se Crkve i vjerske zajednice u austrijskim školama  susretale  u toleranciji, otvorenosti jednih prema drugima i  poštovanju, tražili  zajedničke korijene i učili razlike shvaćati  i prihvaćati ozbiljno ". Dakle Crkve i vjerske zajednice su u potrazi za" zajedničkim korijenima." To je vrlo zanimljivo. Što misliti o tome?

Nekoliko pitanja i misli

            Najprije dolazi pitanje: gdje bi se mogli naći „zajednički korijeni" u tako suprotnim sustavima vjerovanja? Čak i promatrač nevjernik može vidjeti da  kršćani vjeruju u spasiteljsko djelo Isusa Krista, Sina Božjega, vjeruju i nadaju se otkupljenju po njegovom križu i uskrsnuću.

            Islam uči da Isus Krist nije sin Božji, nego prorok i da nije umro na križu (nego netko drugi umjesto njega). Prema učenju islama, kršćanima se osigurava određena tolerancija  u islamskim sferama utjecaja (s izuzetkom Arapskog poluotoka, gdje - u teoriji - ne bi trebala postojati nikakva druga religija osim islama), kršćanska nauka  se osuđuje, a njih se zbog vjerovanja u presveto  Trojstvo vrijeđa kao „mnogobošce".   U praksi, u državama  gdje dominira islam  vladaju pravne nesigurnosti, diskriminacija, omalovažavanje i - još gore u našem dobu, nego ikada prije - genocid sa kontinuiranim maltretiranjima i progonima.

            Očito je da se samo kod nas traže znameniti „zajednički korijeni". Vrlo smo blizu pretpostavke da je Školski ured nadbiskupije prihvatio, kao svoje, islamske poglede na međureligijske odnose.  Pa se, prema tome, Allah objavio najprije Musi (Mojsiju),  Davudu  (Davidu), onda Issi (Isusu) i napokon  Mohammedu (Muhamedu). Židovi i kršćani su odgovarajuće poruke zaboravili ili iskrivili.

            Praktično, prva tri spomenuta imena,  u prijevodima Kur'ana i teološkoj literaturi, se obično navode kao Mojsije, David i Isus, iako njihovo predstavljanje u Kur'anu nije identično s onim u Bibliji. I nikako ne mogu obje verzije  biti ispravne.

Ne znam da li se Školski ured  bavio ovim pitanjima,  ali na kraju vidim samo  rezultat, da je kalendar bliži kraju islamskom pogledu  i da im služi za njihovu  propagandu.  Nemoguće je ispovijedati Isusovu žrtvu na križu, tu predanu ljubav Božju za oproštenje grijeha  i istovremeno prihvaćati  da poricanje svega toga  ima isti legitimitet.

Mislim da razumijem korisnike kalendara. Zato se može postaviti pitanje: kako tako projektirani školski kalendar - Biblijski stihovi, Kur'an stihovi, citati iz poganskih  izvora i potpune banalnosti kombinirane na tako malom prostoru  mogu utjecati na studente koji razmišljaju: ako Crkva samu sebe ne shvaća ozbiljno, onda je ni mi ne trebamo uzeti ozbiljno.

            Oni će reći: ako Crkva osigurava islamu prostor  u publikaciji, možda s katoličkom vjerom i nije baš sve tako bajno,  a  možda je islam jači, vitalniji i uspješniji kao religija? Pobožni protestantski i evangelički studenti bi mogli pomisliti:  Mi smo oduvijek znali da je Katolička Crkva otpala od vjere u Isusa Krista itd.

            Sve strane, stoga, trebaju biti svjesne  da ne smijemo  zavesti "male". Ima još jedno temeljno razmišljanje : Otkuda ta, u Crkvi na njemačkom govornom području, široko rasprostranjena histerija  ulagivanja  islamu  pod svaku cijenu? Jer ako uzmete u obzir stvarni učinak, mora se reći da bi teško koja organizacija učinila toliko  islamske propagande, koliko to čine  katoličke biskupije. To sigurno ne bi smjelo biti.  Moglo bi se to razjasniti samo tvrdnjom da je utjecaj „prosvjetiteljstva"  sada, u potpunosti, izvršio proboj i u Crkvu. Goetheova opčinjenost islamom  i  Lessingove parabole o prstenovima su tome kumovale.

            Pogotovo, potonje djelo je duboko prodrlo u vjerski odgoj i vjersko novinarstva. Posebno istaknuti uvoznici „prosvjetiteljske" ideologije u tom smislu, u Crkvu, su dva isusovca Teilhard de Chardin (+ 1955) i Karl Rahner (+ 1984).

            Proučavanjem  njihovih djela jasno je da je ova vrsta  „prosvjećenja" zapravo zamračenje i konfuzija. Ovaj tip teologije je na isti način  raskinuo s tradicionalnom vjerom i razumom i, u biti, predstavlja jednu vrstu  gnosticizma. To je brojnim  suvremenicima bilo uočljivo kod obojice (među njima i ugledni teolozi i filozofi).  Usprkos tome  im je uspjelo, kroz njihove epigone, ući duboko u duhovno i teološko-akademski život. To je uvijek ista igra: lažni proroci dolaze kao vukovi u ovčjem runu, kao  „važni" i "proročki" ljudi, kao proroci „mira", pa čak i kao  „donositelji svjetla".

            U svakom slučaju, oni su se ugnijezdili u vjerske i teološke akademije. Pomoću tisuću maski i smicalica,kritika i presvlačenja  su se tako, postupno, uvukle  poznate ideje u Crkvu, poput: sve su „religije na putu"  (tako naslov časopisa  bečkog  „susreta svjetskih religija" što je poprilično sumnjiv projekt) da su čak i na putu prema zajedničkom cilju, jer „Bog govori više jezika" i „ - vrhunac  apsurda - da su Židovi, kršćani i muslimani povezani u „Abrahamskoj ekumeni "

No, ta ekumena postoji samo u glavama tih tvoraca. Strašna stvarnost je drugačija:  u Saudijskoj Arabiji, Iraku, Iranu, Pakistanu, Turskoj i cijelom islamskom svijetu su civilizacija i ljudska  prava zamijenjena njihovom suprotnošću.  Budući da su se Crkve otvorile svim ovim idejama, dolaze i određeni zaključci pa  je lakše objasniti kako je kardinal Schönborn, u ORF programu, započeo  otvorenu kampanju za izgradnju minareta.

            Mnoge druge stvari će biti razumljivije: teološko usmjerenje bečkog bogoslovnog fakulteta, teološki tečajevi, vjeronauk i mnogo drugih, nutarnje Crkvenih  katastrofa.  Ovdje  se opet traži samo čišćenje Crkve. U to spada i razmišljanje  o središnjoj točki Radosne vijesti, osobi i poslanju Isusa Krista. To uključuje svjesnu povezanost s Petrovim nasljednikom, koja je sasvim oslabila  od Pastirskog  pisma od 16.02 2009. I na kraju, razmišljanje  o stanju ljudskih  prava: ne smijemo  prihvatiti ništa od prava na  dvostruke  standarde koji su islamskim zemljama  dopušteni (Islamska kairska deklaracija o ljudskim pravima).  O tome bi se trebalo razmišljati, na poseban način, u nadbiskupskom školskom uredu. Kalendar, inače, može ići u otpadni papir.

Dr. Wolfram Schrems je teolog iz biskupije Linz