Biskup Andreas Laun u KLARTEXT : Danas nedostaje poslušnosti u Crkvi kod svećenika, ponekad čak i biskupa, ali naravno i kod laika .

 Salzburg ( kath.net )
„Kad bi svećenici bili poslušni, ne bi krize", rekao mi je, neki dan, istaknuti laik u nadbiskupiji Salzburg. Bilo bi lako odgovoriti: imali bismo svakako krizu, jer je njome prožeto čitavo društvo i još je uvijek u porastu duh protivljenja, pa i neprijateljstva,  prema Crkvi. Naravno, imali bismo krizu „ovako ili onako" , ali "krizu" kakva je danas, i k tome koju se  „potvrđuje"  određenim istraživanjima, „ovakvu krizu"  zaista nismo imali  i tu onaj čovjek ima pravo i u to sam uvjeren. Poslušnost, što to znači poslušnost? Zapravo je to obećanje koje svaki svećenik daje na dan ređenja. A što to on onda obećava? Dvostruku poslušnost, a vrlo je važno razlikovati te dvije vrste poslušnosti. Kod jedne  poslušnosti one „praktične poslušnosti", kako je razumljivo nazvao D. von Hildebrand ,  radi se o učiniti ili ne učiniti, a kod druge  one  „teoretske poslušnosti"  se radi o vjeri, tj.  o držanju onoga što se ne vidi ( Hebr ).

Zajedničko za obje je da se podlažu autoritetu, ali  to nikad nije jednostavno, „slijepo"  pokoravanje. To znači da svakoj poslušnosti prethodi jedno gledanje, naime uvid u legitimnost, opravdane zahtjeve određene vlasti i uvid u raspon njihovih ovlasti: policijski službenik ima "autoritet "na cesti, izvršni direktor unutar svoje tvrtke, biskup u biskupiji  itd.  Tako i autoritet imaju njihovi predstavnici samo u skladu sa Statutom , u skladu s propisima,  u skladu sa zakonom Crkve, pravilima reda, ili u obitelji, po prirodnom pravu roditelja. Vlast je uvijek usmjerena na dobrobit onih koji su joj povjereni, koji su i sami predmet vlasti. Posljednja točka razlikuje istinsku vlast od one vlasti nad robovima. Ondje gdje takozvani razumski uvid ili vjerski uvid kaže savjesti: „podloži se tom autoritetu", on ima pravo na poslušnost, apsurdno bi bilo prigovoriti: „Da, ja ću poslušati ako zapovjeđeno i naučavano „sam uvidim!"

 

Ako sam uvidim, onda to nešto činim na temelju svoga uviđanja  i ne treba mi autoritet ! Samo u tom smislu postoji, i u zreloj poslušnosti, „slijepa mrlja". Zato se, u prošlosti, u Crkvi, govorilo o „slijepoj poslušnosti" gdje je vrijedilo: „Čak i ako nisam u potpunosti ili uopće uvidio (shvatio)  ono što mi rečeno, prihvaćam i slušam dokle god to nije protiv moje savjesti"(samo zbog zlostavljanja i dvosmislenosti  se danas radije odustaje od tog  pojma). Sličan tome je i učiteljski autoritet: čak i ako sam nauk ne shvaćam, a onaj koji me naučio je nadležan, ja mu vjerujem." To, naravno, i na poseban i jedinstven način, vrijedi za Učiteljstvo Crkve: Ako Duh Sveti stoji iza njega i ako on, prema vjerovanju Crkve, to čini onda: „Vjerujem sve što Crkva uči" i ne mogu se pri tome pozivati na „svoju savjest", jer jednostavno ne može postojati neka savjest „protiv Boga."  Nakon ove skice katoličke poslušnosti, vraćam se na prvu rečenicu: „Kad bi svećenici bili poslušni, ne bismo imali krizu." Točno, onda ne bi postojala cijela serija „vrućih tema", ne bi bilo ništa  izazovno, ne bi bilo pobuna protiv Crkve i njezinih struktura, nego samo mirni dijalozi i mirna nastojanja da se kršćanski živi!

Konkretno : onda bi bilo jasno da ne može biti „žena svećenika",  jer je nadležni autoritet  Crkve jasno odgovorio na pitanje i odlučio ( „teoretska poslušnost" ). Bilo bi jasno da laik ne može propovijedati pod svetom misom (praktična poslušnost  koja je bila za Majku Tereziju jasna, govorila je: Ja propovijedam - ali nakon mise! Mogli bismo navesti brojne druge primjere). U stvari, nama nedostaje poslušnosti u Crkvi među svećenicima, ponekad među biskupima, naravno i među laicima. Na svome ređenju svećenik obećava  poslušnost i to prilično eksplicitno i odnosi se prvenstveno na praktičnu poslušnost!

Teoretsku poslušnost svećenik obećava u vjerovanju kojeg moli. Djelotvorna i primjetna je, u prvom redu, ondje gdje  je naučavanje Crkve u suprotnosti s duhom  vremena i gdje nadilazi mišljenje svećenika, gdje se čuju primjedbe poput: „Ja idem svojim vlastitim načinom" ili „ovdje imam sasvim drugo mišljenje", ili  „to je plod nekog vremena",  ili  „vjerujem samo ono što je bitno, a sam ću određivati što je bitno, a što nije." To su sve izgovori i opravdanja Crkvenog neposluha i to je, istina je, glavni uzrok onoga što zovemo „kriza Crkve."  Reforma ? Da, ona će doći preko onih koji su poslušni, ne slijepo, ne ropski, ne kao nezreli, nego kao katolički kršćani koji nasljeduju i slušaju onoga koji je bio poslušan do smrti na križu. To je slobodna poslušnost u Kristu, koja se u konačnici, daje samo Bogu  od kojega primaju svoju vrijednost svi istinski autoriteti na zemlji. Jedna stvar je jasna: poslušnost Crkvi je uvijek stvar vjere i na temelju vjere, bez koje Crkva ne bi  imala svoj  poseban autoritet. Zato je i župnik župe sv Augustina ( Beč)  s pravom nedavno izjavio: kriza Crkve je kriza vjere kod laika i svećenika!