„Sveti kipovi"

„A onda su zajedno veselo sjedili...."

Neki, oni najpoznatiji,
Napravljeni od drva ili kamena
No većina svetaca
Sasvim u običnim crkvama su
Od gipsa, to se ne može poreći.
 
Izgledaju sasvim blijedi, kao da nisu nikad
Bili na suncu. U uvijek dobri
Drže janjce, ljiljane
Ili oruđe mučeništva u svojim rukama
 
Pobožno svi naginju glave
Kao da misle i razmišljaju o pitanju
Možda, za vjerni narod,
Zašto jedan svetac mora biti tako ozbiljan.
 
Na večer, kad ih više nitko ne vidi (jer se
U sedam crkva zaključava)
Konačno se počimaju smijati.
 
U noći, tako pokušavam zamišljati,
Smiju biti onako, kako Bog
Zamišlja svoje svece, pa i one
 od gipsa. Samo kako? Mi kažemo: blaženo.
Onda sjednu veselo zajedno
Pričaju, pjevaju, smiju se
(pa i nama, koji ovako nešto
Mislimo da nije nikad moguće."

          „ Sveti kipovi" je naslov pjesme koju sam vam sada pročitao, a napisao ju je  Lothar Zenneti, poznati župnik u Frankfurtu i pjesnik. Njemu sveci izgledaju tako blijedi - ne samo kao figure od gipsa. Blijedi su, često, i njihovi životopisi - prebojani jedinstvenom bojom pobožnosti i poniznosti. Blijedi su i za njega kao ljudi, visoko stilizirani  i kreposni, ali beskrvni, nedodirljivi, kopije jedan drugomu.

             Danas, na njihov blagdan, želio bih svece osloboditi  onog praznog i blijedog čime smo ih prebojili. Želio bih - jezikom Lothara Zennetija vidjeti njihovo noćno lice i doživjeti ih kao obojene, vesele osobe. Želim si dočarati  o čemu oni pričaju kad se sastanu, što pjevaju, o čemu se smiju.

             Sigurno da međusobno pripovijedaju svoje životne priče, koje ponekad izgledaju kao krimići - evo npr. kad veliki teolog sveti Toma Akvinski priča svoju najljepšu životnu priču: „Moji roditelji, plemići i bogataši su htjeli da ja budem biskup ili čak papa. A ja sam htio ući u red siromašnih propovjednika - dominikanaca.  Na putu prema studiju starija braća su me kidnapirali i dvije godine držali zatvorenog u ćeliji nekog dvorca.  Da bi me udaljili od mojih planova za samostan, dovodili su zgodne djevojke u moju ćeliju - a ja sam ih tjerao od sebe gorućom glavnjom.  Tek kad su dominikanci potajno organizirali bijeg, onda sam mogao nastaviti studirati i ići svojim  životnim putem kao redovnik i profesor."

            Sigurno će neki sveci pričati kako su došli do vjere, što ih je oduševilo kod Isusove nauke, koji i kakvi su im bili životni ciljevi.  Tako će pripovijedati Franjo iz Asiza:  U traženju za novim životnim smislom molio sam pred raspelom u jednoj maloj ruševnoj crkvici „San Damiano"  kad sam i iznenada čuo glas Raspetoga: „Frančesko, spasi moju Crkvu koja se ruši, kao što sam vidiš!" A onda sam u jednoj maloj kapelici doživio svoju konačnu odluku: Čuo sam riječi kojima je Isus poslao propovijedati svoje učenike: „Idite i naviještajte: približilo se kraljevstvo Božje Ne nosite sobom ni zlata, ni srebra, ni novca, ne uzimajte sobom  nikakve torbe, ni dvije košulje, ni sandale, nikakav putnički štap." Onda mi je postalo jasno: to je ono što tražim i što želim činiti. Zajedno s najbližim prijateljima sam krenuo. Naviještali smo Evanđelje prema geslu: „Mi sluge Božje, nismo ništa drugo nego putujući pjevači i glumci, koji žele razveseliti i pokrenuti srca ljudi!"

            A kad sveci žele pjevati onda će vjerojatno i Cecilija uzeti svoje male orgulje i pratiti velikog svetog Ambrozija kod njegovog poznatog adventskog himna: „Nebesa, Stvorče, zvjezdanih."  Sveta Hildegarda  će pjevati pjesme koje je sastavila i komponirala. I svi će zaželjeti da Franjo zapjeva  svoju poznatu pjesmu „Budi hvaljen moj Gospodine - prije svega za sve stvorenje - po bratu suncu i zvijezdama, po bratu vjetru i zraku, po sestri vodi, po bratu ognju i po našoj sestri i majci zemlji." A Toma Akvinski će zapjevati svoje prekrasne pjesme koje je sastavio za blagdan Tijelova" „Hvali Sion , Spasitelja!"  „Klanjam ti se smjerno" „Divnoj dakle" i „ O jezici hvale dajte" a onda će pozvati Luisa Armstronga da im na svojoj trubi odsvira „Kad sveci budu marširali"

            E, sad su se sveci pravo raspoložili i počinju pričati šale i  i šaljive doživljaje  iz svoga života. Na redu je veliki sveti Filip Neri kojega su nazivali: „Božji Šaljivčina."    On pripovijeda: „Znate vi kako sam iskušao jednog mladog plemića koji je htio ući u moju zajednicu? Da vidim da li je spreman podnijeti i poruge zbog Isusa , tražio sam od njega  da objesi iza jedan rep od lisice i da tako  pretrči ulice  Rima. Da, on je izašao, ali se nikad nije vratio..." I prije nego je smijeh svetaca umuknuo, Filip  Neri nadoda: Još danas sam ponosan  kako sam nekoć provocirao ohole i napuhane ljude: kardinala, koji je pripovijedao jedan nepristojan vic i plesao uz flautu, ili neku poznatu Rimljanku    kod koje sam bio pozvan sa kardinalima i plemićima, a ja došao s pola brade obrijane, a pola ne."  

            Don Bosco (i ti si za svašta kriv!) I taj don Bosco se nije htio usprotiviti svom velikom uzoru, nego ispripovijeda ovu zgodicu: „Jer Crkva nije mogla shvatiti moj humor, biskup je naredio dvojici župnika da me odvedu u jednu ludnicu. Htjeli su to napraviti baš onako solidno i pozvali su me u jednu kočiju. Ja sam dugo promatrao njihova lica i molio ih da oni prvi sjednu u kočiju.  I kad su ušli ja zatvorim vrata, koja se iznutra nisu mogla otvoriti. Viknem kočijašu: „Vozi brzo u ludnicu, tu obojicu čekaju."  Jer su tamo očekivali jednog svećenika, a svaki od njih je govorio da on nije taj koga čekaju, zadržali su obojicu. Tek nakon nekoliko dana se stvar razjasnila, cijeli  Turin se tome smijao, a ja sam imao neko vrijeme svoj mir."

            I bivalo je sve smješnije i duhovitije, posebno kad je sveti Toma Morus počeo sa svojim engleskim vicevima. Ili kad je velika sveta Terezija iz Avile molila svoje molitve: „Od glupe pobožnosti i kiselih svetaca, oslobodi nas Gospodine." Ili kad je sveta Katarina Sijenska počela pričati kako je papu bombardirala pismima da ga pokrene na reforme, pisala mu je otvoreno: „Nemojte biti dijete od sise, nego budite muško!"      

  Onda sjednu veselo zajedno
Pričaju, pjevaju, smiju se
(pa i nama, koji ovako nešto
Mislimo da nije nikad moguće     

          Tako ja zamišljam svece  - kao originale, kao one koji su tražili i našli smisao života u Isusu Kristu i koji su svoje talente stavili u službu dobre stvari. Zamišljam ih kao srdačne kršćane, po kojima je naša Crkva živa i puna boja - koji nam, kao uzori, raspaljuju maštu, kako bismo mi sami  postali oduševljeni originali za Isusovu stvar.

           Eto tako želim danas slaviti svece, zajedno s vama i Bogu zahvaljivati za njih, malo preuređenom molitvom svete Terezije Avilkske:

           Od pokvarenih i nepoučenih ljudi koji misle da su sveci bez  srca i duše, oslobodi me Gospodine. Amen!