Došli smo do zadivljujuće preciznosti kad se o tome radi da savršeno odredimo djelovanje različitih ljudi na različitim mjestima. Čak i preko kontinenata možemo precizno odrediti, do u djelić sekunde, djelovanje različitih ljudi.

Jasno da djeluje ručni sat, sat u stanu i na većini radnih mjesta, da je vrijeme za nas izjednačeno s kazaljkama na satu, tj. tehničkim vremenom, a u stvarnosti postoji još više vremena nego ovo koje je razdijeljeno u sate, minute i sekunde, a koje nazivamo vremenom.

Najvažnije vrijeme za nas, iako su toga rijetki svjesni, je životno vrijeme. Moguće je da naš pojam o vremenu, na neki način, određuje ovo vrijeme po satu i ograničava našu misao da životno vrijeme shvatimo kao pravo vrijeme, a ono je tako malo određeno i odredivo. Na pitanje koji je sat, većina od vas ima spreman odgovor. Dok, uvjeren sam, ne bih dobio nikakav odgovor o tome u kojem vremenu živite. Jer za životno vrijeme naći riječ koja bi odgovarala, je beskonačno teško. I još teže je to vrijeme nekome saopćiti i to vrijeme s nekim uskladiti.

Živim li u «vremenu očekivanja» ili u vremenu učenja? Mnogi žive u vremenu smrti, ali ih ništa ne plaši kao pogled na njihovo životno vrijeme. Za sebe bih zaželio vrijeme tišine, želio bih ono mirno vrijeme koje mi najviše izmiče. Vrijeme pripremanja je, za većinu ljudi, prva dva desetljeća života, a za neke i duže, a to vrijeme je opterećeno «vremenom nestrpljenja».

Ovako promatrano postoje brojna razdoblja na našem velikom, životnom satu.

Od ovog životnog vremena razlikuje se vrijeme vjere. Kod ovog vremena, najprije nam pada na pamet ono što nas pokreće, ono što izlazi iz nas: «vrijeme povjerenja», «vrijeme jakosti», «vrijeme sumnji», «vrijeme noći». Ova određenja vremena vjere su vrlo važna. Ako ih ne naučim određivati, bit će mi vrlo teško gledati svoj život pred Bogom i tako ga tumačiti, i tako pred njim ići. Vrijeme vjere ima još jednu, različitu dimenziju koja ne izlazi iz otkucaja našeg srca, nego je postavlja Bog. Odsjeci tog vremena su: objava Božja djelovanja na ovom svijetu i u nama. On, vječni, nepokretni Bog počima s nama jednu povijest.

Vjerujem da nam današnje slavlje uznesenja Marijina na nebo može pomoći kod zadaće da uskladimo ritam svog životnog vremena sa svojim vremenom vjere, s vremenom koje dolazi od Boga i postaje mjerilo: otkriti svoju nestalnost kao mogućnost za počinuti u Bogu, u njemu smjeti počinuti da bismo svoje vrijeme upisali u pijesak svijeta.

 Prvi je Krist

Prvo pismo apostola Pavla Korinćanima je napisano ljudima, koji su potpuno bili zahvaćeni svojim vremenom i zato su bili zaslijepljeni, kako za djelovanje Božje, tako i za stvarnost svijeta u kojem žive.

Ovo, na prvi pogled, i nije uočljivo, jer zajednica u Korintu izgleda kao živa. Slavili su  bogoslužja, dapače i više izgledalo je kao redovito da su kršćani živjeli iz vlastitog vjerskog iskustva.

Jasno je samo jedno: izgledalo je da u toj zajednici nije bio malen broj onih za koje uskrsnuće od mrtvih, za osobnu vjeru, nije značilo ništa. Kad to tako ne bi bilo, argument bi mogao glasiti: Zar nije ispunjen život na zemlji, naravno i u vjeri, središnje ovdje u zemaljskom vremenu? Što vrijedi vjera, koja nas tješi samo s onozemaljskim. Zar nije poruku o uskrsnuću i uzašašću vrlo teško nasljedovati?

Protiv ovakvog razmišljanja Pavao govori, jasno i glasno, ne. Ako ne bi bilo uskrsnuća, ni Krist nije uskrsnuo i sve što mi kršćani govorimo i činimo je laž, i još gore, činimo Boga lašcem.

Jer je po jednom čovjeku došla smrt, po jednom čovjeku je došlo i uskrsnuće mrtvih. Kao što u Adamu svi umiru, tako će i svi uskrsnuti u Kristu .i sve će oživjeti.

Ovo Kristovo uskrsnuće je u čvrstoj povezanosti s nama koji, po krštenju, smijemo biti članovi njegove Crkve. Pavao kaže: „U Krista smo kršteni." Ako uzmemo našu vjeru sasvim ozbiljno, to onda može značiti: naš život se ne odvija mimo Isusa Krista, nego je sasvim određen po njemu. Vrijeme našeg života je vrijeme koje Bog stavlja i određuje.

Još jednom prva poslanicu Korinćanima: Postoji određeni redoslijed: najprije Krist, onda kad Krist dođe, slijede svi koji mu pripadaju, potom svršetak kad on uništi svako vrhovništvo, sile i vlasti i preda svoju vlast Bogu Ocu. Jer on mora kraljevati kad mu Otac podloži sve neprijatelje.

Smrt je stvarnost. Uskrsnuće Kristovo isto tako. Postavljeni smo u vrijeme između prevladavanja smrti u uskrsnuću Kristovu i dovršetku svijeta u Bogu.

 Božje vrijeme

Bog je postavio vrijeme. I mi podliježemo napasti da lažemo ako zaniječemo da je to tako. Želim to rastumačiti.

Kod svega što poduzimamo, bilo za dobro pojedinca ili zajednice, ako pri tome zatvorimo oči i ne vidimo da je naša sadašnjost prožeta smrću i nasiljem, sebi nešto predstavljamo. Mi smo svoj život dobro zaštitili i ograničili. Čak tako dobro da nam vrlo teško pada osjećati se krivima i vidjeti da mržnja, nasilje i smrt imaju nešto zajedničkog s onime  na koji način mi, kao pojedinci, živimo i dopuštamo da nas prožme mehanizam današnjeg društva.

Nasuprot toga govori Pismo: vrijeme Crkve je vrijeme borbe. Ako se prestanemo boriti za čistoću i pravdu, onda smo napustili Kristovo okruženje.

Drugo vrijedi na isti način: Ovu borbu ako je preuzmemo, podržava sam Bog. Svaki pokušaj živjeti po istini, protiv i najmanjih laži, živjeti iz pravednosti, protiv samopravednosti, u trijeznosti protiv raspojasanosti potrošačkoga društva u kojemu, izgleda, više nema nikakvih čežnji - svaki takav pokušaj borbe je dijelić univerzalnog (sveopćeg) djelovanja Božjeg ako tu borbu vodimo na strani Kristovoj. A to znači ako smo spremni shvatiti ozbiljno da nad životom stoji križ, a nikakav mercedes ili ševrolet.

Već stoljećima Crkva slavi ovaj jasan znak povjerenja: svečanost Uznesenja Marijina u nebo. U Marijinu životu je, na mnogim mjestima, jasno uočljivo da neslomljiva ljubav Božja prožima cijeli naš život, od glave do pete. Marija nije uzalud pralik - praslika- prauzor Crkve. Vjerska istina uznesenja na nebo one čije je srce probio mač boli, je vjera u sigurnost Crkve ispod križa.

I ova sigurnost ima jedan cilj. Pavao jasno govori da će, na kraju vremena, Krist sam, u poniženju smrti na križu i u putu Crkve, nadvladati smrt i predati Bogu Ocu sve: sve što činimo ima svoj cilj u Bogu, naše vrijeme je vrijeme usmjereno na Boga, I to se događa upravo ondje, ne gdje je slavlje, nego  u vremenu kad mi, na Kristovoj strani, jasno priznajemo i prihvaćamo križ.

A vjerovati znači ovo: izaći iz  zlatne kućice tehničkog vremena i svoje vrijeme utopiti u ono vrijeme koje nam je Bog postavio. „Veliča duša moja Gospodinea, jer je pogledao na neznatnost službenice svoje." U njemu je naše vrijeme usidreno, učvršćeno u njemu će uroniti i ono visoko i ono nisko našeg životnog vremena i uliti se u ispunjenje: da Bog vlada u svemu i po svemu. Amen