Dragi vjernici, poštovani slušatelji!

              Nikada do sada, u svojih 42 godine službe nisam se osjećao tako kao danas. Stojim pred ljudima kojima moram govoriti to mi, najprije, naređuje, crkvena uredba, a onda i moja savjest, jer ljudima želim, kao svećenik, prenijeti poruku spasenja, poruku Biblije, a posebno poruku Evanđelja. Ti isti ljudi mi, u oči, govore da mi ne vjeruju. Drugi, posebno neki mladi na koru, kad čuju nešto što im se ne sviđa glasno komentiraju: „hajde fremoj"  „ma čo ovo govori!" i slično. Treći opet međusobno razgovaraju, posebno neke curice ne uvuku jezika cijele mise. Ne slušaju ni čitanja - a to je riječ Božja - a kamo li da bi slušali propovijed.  A neki bi najradije da ne propovijedam. I sada  vas lijepo molim pokušajte se staviti u moju kožu. A ja sada moram govoriti.

                Ja sam svećenik  koji je, do ovih dana, vjerovao da me ljudi kojima sam poslan, ovdje u  Dolu, u ime Crkve, znači u ime Isusovo, kao takvog i primaju, i prihvaćaju.  Nisam  bez grijeha, ja sam samo čovjek koji pokušava živjeti svoju vjeru. Pokušavam, u riječi Božjoj, otkriti i dati poruku ljudima kojima sam poslan. Znam, iz te Božje riječi, iz Biblije, kako su ljudi postupali sa prorocima, kako su loše prolazili oni  koji ih nisu slušali. Znam kako su ljudi postupali s Isusom i kako je Isus molio: „Oče oprosti im, jer ne znaju što čine." Znam i to da je njegova krv, koju su oni zazivali, teško pogodila Izraelce: Jeruzalem razoren, stotine tisuća odvedeno  u ropstvo a  deseci tisuća su pogubljeni. Znam da sada mnogi misle: „Pričoš bakule, misliš da ćeš nas pristrašit." Loš odnos prema svećeniku, kao Božjem poslaniku, pokazao se i za neke iz povijesti Dola, vrlo tragičnim. Ni to vam ništa ne znači, a zar ne znate ili ne želite znati da se povijest ponavlja onima koji ne nauče lekciju iz nje..

              A zašto je to tako? Opet odgovor nalazim u riječi Božjoj. Evo što govori sveti Pavao u poslanici Filipljanima, poglavlje 3., reci 18-20:  „Jer često sam vam govorio, a sada i plačući govorim: mnogi žive kao neprijatelji križa Kristova. Svršetak im je propast, bog im je trbuh, slava u sramoti - jer misle na zemaljsko. Naša je pak domovina na nebesima, odakle iščekujemo Spasitelja, Gospodina našega Isusa Krista"    I to se upravo na ovoj fijeri pokazalo:  43 mještanina - onih koji spavaju u Dolu - su bili na misi - manje nego ih dođe prosječne nedjelje, a osoba koja je najviše galamila nije bila uopće na misi, no spriječila je da dođe nekoliko pjevača i još najmanje 30 Doljana izvan sela  koji bi iskreno i radosno slavili Boga. Nažalost, premalo je bilo onih koji su bili spremni reći ne ovakvoj samovolji premda je mnogima bila na štetu.  Da, klanjati se bogu „trbuhu" a zaboravljati da će se on vrlo brzo raspasti, zar je to razumno i odgovorno?!

                Što nam danas govore riječi evanđelja. Isus ulazi u Šimunovu lađu. I dogodio se čudesan ribolov, kasnije dogodilo se utišavanje oluje.. Petar u nevolji budi Isusa koji spava i Isus utišava oluju...A opet Isus Petra  šalje da lovi ljude...

                 Što to za nas znači? Moj život je lađica, ta lađica plovi po uzburkanom moru. Uzburkano more je slika za sve ovo što se događa u svijetu, bilo kod nas bilo u svijetu.

                  Na početku našega života  - na obali - stoji Isus. Po sakramentu našega krštenja, on ulazi s nama u lađu našega života. Svake godine na Veliku subotu obnavljamo krsna obećanja.. Na dan prve pričesti smo ih obnovili, kao i na dan krizme.. Jesmo li toga svjesni? Ipak,po svemu sudeći, ne želimo ga u lađama naših života. Izbacili smo ga, možda u more, potajno da nitko ne vidi. Ili smo ga kriomice „istovarili" na obalu i opet da nitko ne vidi - neka drugi misle da je on u našoj životnoj lađi, neka tako na vanka izgleda. Kako možeš misliti da je to dosta što si se krstio  i što možda pjevaš u crkvi ili ministriraš, a ta ista usta  koja pjevaju, teško vrijeđaju Boga, Isusa, Gospu najružnijim psovkama.  Zar nemaš pameti i ne misliš kolika je to ludost, kolika karikatura kršćanstva? Svojom psovkom tjeraš Boga, Isusa, Gospu iz lađe svog života. I zato ministrantima dajem rok da se poprave do Uskrsa. Ako ne izbace iz rječnika psovku, na Uskrs neka se ne dolaze oblačiti za ministriranje. Isto vrijedi i za pjevače, posebno mlađe. Ako dolazite pjevati u crkvu i time slaviti Boga, a ta ista usta sat kasnije na igralištu teško Boga psuju, onda promijeni način ponašanja. Ili hvali Boga ili ga psuj, da me bolje shvatite ili nastavi kao najgori primitivac i nekulturan čovjek psovati ali onda nemoj dolaziti među  crkvene pjevače . Ne možeš sjediti na dvije stolice.

                 Doći će dan, vjerujte mi nije daleko, kad će se dignuti oluje na lađu tvog života. I lađa će početi tonuti.  Koga ćeš pozvati u pomoć? Hoće li usta koja psuju moći reći: Gospodine, spasi me ginem? Ili si sebe toliko uvjerio da ti se ništa ne može dogoditi, jer imaš nekog svog boga u kojega vjeruješ i za kojim ideš.

         A kako ćeš znati  da je tvoja vjera prava, odgovor ti opet daje Božja riječ  - iz koje je uzeto današnje čitanje. Svi oni koji su se susreli s Bogom, osjetili su pred njim neki strah, kojega im je Bog sam uklonio. Ako ti sam nisi nikada osjetio strah pred Bogom, onda nisi nikada ni susreo Boga, i u njega ne vjeruješ, jer svatko tko vjeruje u Boga ima određeno strahopoštovanje pred njim. Tko nema tog strahopoštovanja, sigurno ne vjeruje u Boga!.

         Ja se ne plašim Boga, ni oluje, ni nevremena, jer je Isus u lađi moga života, iako sam mu i ja često puta govorio, poput Petra: „Odlazi od mene Gospodine, jer sam čovjek grješnik." No, on me poslao među ljude, pa tako i između vas. I znam da je on sa mnom u čamcu moga života i kad mi je bilo teško vapio sam: Spasi me, ginem! Pomogao mi je. I pomoći će mi kad god mi bude potrebno. Jučer prije liječničkih pregleda, imao sam vremena  pa sam otišao u crkvu Gospe od zdravlja. Nisam molio za svoje zdravlje, nego za zdravlje vaših duša, a posebno nekih mladih koje su teško bolesne!

            I na kraju: čitamo u povijesti: rimski car Julijan Apostata zaratio se protiv Isusa tako da je strahovito progonio kršćane i mislio da će pobijediti Isusa ako pobije kršćane. I mnoštvo je kršćana ubijeno. No, u jednoj bitci je bio pogođen i pao je s konja. Uzme u šaku malo zemlje pomiješane sa svojom krvlju, pogledom punim mržnje baci prema nebu  i kaže: „Galilejče pobijedio si!"

            I svakome od nas  na kraju života ostaju dvije mogućnosti: ili s Petrom reći: Spasi me Gospodine, ginem! Ili reći: Galilejče pobijedio si! Što ćeš reći onda, odlučuješ sada! Amen