Mali prvopričesnici,  sestra i brat Gabriela i Kristian Benčić i Ana Salamunović.

Evo ih na slici, obnavljaju svoj krsni zavjet.

 

Pripremali smo se marljivo, pokušali ući u tajnu ljubavi Božje. Pokušavali smo sve učiniti da ovaj dan bude lijep. Pa tako smo i  sami ispekli hostije za pričest prvopričesnika, roditelja i svih u crkvi.

Bilo je zabavno i veselo, uspjeli smo! Dvije sljedeće slike prikazuju kako smo pekli hostije. Iz početka baš nije išlo najbolje, kasnije  je išlo, a oni su rezali hostije od  pogače.. Prvi pokušaj je bio smiješan - kliješta su bila prevruća pa je, u trenu, sve izgorjelo.

 

 

No, malo prakse i prva pogača je izašla, a onda sve bolje i bolje.

 

I sada je trebalo od pogače odrezati  hostije.  S koliko volje i pažnje su to činili! Pomagali su i stariji, a nekima je bilo žao što i oni nisu tako pekli hostije za svoju prvu pričest. Ana je bila pravi majstor dok su  Gabriela i Kristian sa zanimanjem gledali.

 

Kristian je pokušao pokazati kako izgleda velika hostija za svećenika.

 

 

I dan je došao. Trebalo je malo razbiti tremu. Posljednji dogovor pred početak svete mise.

 

Ana je pročitala prvo čitanje.

 

Gabriela je čitala drugo čitanje.

 

Kod obnove krsnog zavjeta,  na riječ 'vjerujem'  visoko su podigli svoju upaljenu, prvopričesničku svijeću koje su, svatko od njih, zapalili na uskrsnoj svijeći. Jedan roditelj je držao uskrsnu svijeću i tako pokazao da roditelji prenose vjeru u Uskrsloga svojoj djeci.

 

 

Kristian je predvodio molitvu vjernika.

 

Prvopričesnici su sami stavili svoju hostiju za  pričest.

 

I sada je došao trenutak prve svete pričesti. Lijepo, mirno, pobožno, dostojanstveno, primjerno dolaze na svetu pričest. I dok su prilazili stolu Gospodnjemu, oglasiše se milozvučna škriška zvona:

Ana

 

Kristian

 

Gabriela

 

 

Nakon čestitanja i podijeljenih uspomena, zajednička fotografija pred oltarom Majke Božje.

 

Toga dana je župna crkva u Škripu bila puna, pretežno mladih, ljudi. Mislim da je prosjek godina bio oko 40. Mali, bijeli anđeli privukoše mnoštvo koje je pobožno pratilo i sudjelovalo, razdragano pjevalo  tako da mi se učinilo da i kameni zidovi pjevaju, posebno kad smo, poslije podizanja, pozdravili Isusa starim napjevom: Klanjamo se tebi, Isukrste.

 

No, ova lijepa priča ne može završiti samo tako. Prvopričesnici,  njihove obitelji i gosti krenuše kućama na svečani ručak. Ja sam bio pozvan kod prvopričesnice Ane. A  njezini u strahu pred kišom spremili stol pod nadstrešnicom susjeda Borka. I prije nego sjedosmo za stol uzbuna, na susjednoj odrini od kivija velika zmija, kravošac  malo manje od 2 metra u njoj. Ne preosta ništa drugo nego da ga (bio je muški kravošac)  Borko uhvati golim rukama i nakon brojnih pokušaja stavi ga u najlonsku kesu i odnese u svoj vinograd. A baka Lucija reče: „A što ste ga odnijeli ,on je već danima ovdje, oko kuće. Meni ga je bilo drago vidjeti jer sam znala da neće biti blizu ni otrovnica, ni miševa." A ja vidio biblijsku sliku zmije i svega onog što ovu djecu čeka u životu u borbi protiv zla.  I meni je ova prva pričest, sad pri kraju svećeničke službe, bila tako lijepa, možda kao ona prva koju sam podijelio, kao mlad svećenik, na početku službe, u Grablju 1969. godine.

Sretno, bijeli anđeli Škripa, na putu života, hrabro u borbu protiv svih „kravošaca" koji vas čekaju. Isus je s vama!