Pozdrav: Radostan sam što vas mogu danas pozdraviti i to iz više razloga. Prvo da ste se odazvali ovom pozivu, jer je ovo prvi pokušaj, u našem dekanatu, da organiziramo nešto za vas, prosvjetne djelatnike i da vam pokažemo da cijenimo i vaše zvanje, ali i uviđamo danas potrebu da zajedno s vama sagledamo neke probleme i pokušamo vam pokazati rješenja koje nudi naša vjera. Nadam se da će ovi susreti postati tradicionalni i da će to biti za vas, kao prosvjetni kadar, osobna pomoć i pomoć u izvršavanju vaše odgovorne zadaće.
Sve vas pozdravljam u ime bračkog dekana i svih svećenika Brača koji, uviđajući vrijednost ovakvog susreta, vas časte malom zakuskom.
Pozdravljam vas i u ime svih stanovnika Dola koji su pokazali svoju radost pridružujući se zakuski svojim kolačima.
Uvod: «Gospodine, daj da vidim!» Mk 10. 46
Zanimljiv je ovaj opis Isusova puta u Jeruzalem. Napravio bih neke usporedbe s našim stanjem:
- i mi se nalazimo na putu. Često puta slijepi za mnoge stvari. Ne vidimo ih iz više razloga: profesionalna opterećenost, stres života, dosadašnji utjecaj ideologije, obiteljske i materijalne brige i još mnogo toga.
- Slijepi Bartimej je proseći uz put mnogo toga slušao i čuo. U jednom trenutku je shvatio da prolazi Isus i iskoristio je prigodu koja mu se pružila: «Gospodine daj da vidim!» I mi smo mnogo puta željeli, u moru informacija otkriti one prave. Uputimo i mi Isusu krik vjere «Gospodine daj da vidim.»
Ovom slikom bih želio započeti predavanje. Pri razmišljanju o odabiru teme za ovaj prvi susret vodila me misao da zajedno s vama pokušam razmišljati o poteškoćama na koje nailazimo u našem svagdanjem hodu u vjeri. Svjestan sam da postoje brojni problemi i poteškoće, no čini mi se da problemi o kojima će biti riječ, sasvim sigurno utječu i na našu osobnu vjeru. Jer svjedoci smo da se mnoge stvari ruše, često puta nas zbog toga hvata panika, čini nam se da gubimo pod nogama tlo vjere. Uvjeren sam ako ovo shvatimo da ćemo makar imati kako tako raščišćeno tlo pod nogama.
1. Naše vrijeme je označeno prekidom tradicije
A. Kako u društvu, tako i u Crkvi, doživljavamo lom na planu obitelji. Još uvijek su nam u sjećanju, i ne samo u sjećanju nego i u mentalnom sklopu razmišljanja i ponašanja, velike obitelji. U njima je bilo po nekoliko generacija. U njima se znao red: djed je komandirao i vodio poslove, sinovi i snahe su radili i rađali djecu, a brigu oko odgoja, kako ljudskih tako i vjerskih vrednota kod djece, preuzimale su bake. I tu se je poštovao red i zakon. Svatko je morao poštovati kućni red ili ga nije bilo. Povezano s tim, djed je imao autoritet kojeg je svatko slušao. Taj autoritet imali su i sinovi prema svojoj djeci i tako su djeca učila, kao prirodno, poštovati hijerarhiju.
U takvoj konstelaciji bilo je, po sebi razumljivo, da je na društvenom planu državni poglavar imao autoritet, od vladara do načelnika, poglavara sela.
Na crkvenom planu od pape pa do župnika. Jasno da je u takvom poimanju Bog slovio kao vrhovni i jedini autoritet kojeg nije bilo teško prihvaćati.
Koncem devetnaestog stoljeća u ovu ljestvicu došao je učitelj u selu kao autoritet. I zato je bila po sebi razumljiva uzrečica: glavar, svećenik, učitelj u selu. U takvom ozračju je pojedinac dobivao svoj identitet i individualitet.
U granicama obiteljski strukturiranog društva obitelj je stvarala zajednicu života u kojoj je bilo mjesta za više obitelji i generacija. Osnivanje nove obitelji se gledalo kao prihvaćanje stare velike obitelji preko novog pera.
Taj zajednički život je donosio i određene poteškoće, ali je ipak imao i prednosti, a to je da je mlada obitelj u velikoj obitelji našla potporu. Velika obitelj je pružala i zajedničke vrijednosti. U jednom takvom životnom prostoru bila je i vjerska tradicija na poseban način garantirana preko često doživljavanih religioznih svečanosti kao: krštenje, krizma, prva pričest, vjenčanje, bolesničko pomazanje i pokop. Ponovljeno doživljavanje krštenja, ponavljano slavljenje prve pričesti ili krizme, doživljaj smrti članova obitelji i rođaka djelovale su kao stalni katekumenat, kroz takvo ponavljanje raslo je dijete u vjeri u Crkvi.
Zbog činjenice da su, u današnjim obiteljima jedno, ili dvoje djece, takve svečanosti postaju pojedinačni slučajevi, oni u nijednom slučaju ne mogu biti djetetu neprekinuto rasvjetljavanje potrebe Crkve i ti događaji više skoro i ne prožimaju obiteljski život.
I ono «minimaliziranje slučajeva» u današnjoj maloj obitelji pokazuje se djetetu kao potpuno nepotrebno i suvišno. Pa tako i slavljenje svečanosti kroz Crkvenu godinu kao Božić, Uskrs, Advent, krizma kao i slavljenje nedjelje, stvaraju u malim obiteljima više problema nego u velikim, jer garanti tradicije kao djed i baka ne postoje, više ne žive zajedno sa mladom obitelji. Pa čak i sa građevinske strane - posebno u gradovima, stanovi ne predviđaju život više obitelji zajedno.
Tijekom vremena povećao se broj generacijskih konflikata: životni interesi najmlađih, mladih i starih toliko se razlikuju da je praktično nemoguće očekivati da bi oni živjeli zajedno.
Konačno uočljivo je: ono što moderni sociolozi nazivaju «podvorbena funkcija obitelji», tj. starijih osoba potpuno nestaje i prebacuje se na društvene ustanove. Starački domovi i seniorski centri zauzimaju mjesto koje su imale nekada obitelji.
Kroz ispitivanja i vlastito iskustvo znamo da su stariji i sami htjeli izići iz obitelji i sami živjeti svoj život. Ali nitko ne zna da li su te odluke uistinu dragovoljne ili su dobivene pod pritiskom «klimatskih» promjena i osjetljivosti mlađe generacije. I treba naglasiti da se ovdje ne radi samo o promjeni jedne sociološke uloge, nego i o njezinom potpunom nestanku. Zar nema boljeg načina biti star nego, ako čovjek ima oko sebe ljude koji tu starost žive? I u jednoj obiteljskoj tradiciji utemeljenoj na duhovno i duševno zdravoj i bogatoj generaciji koja mladima može darovati ovo nutarnje bogatstvo? Oni su stupovi tradicije. U svakodnevnom životu koji se sastoji od poštovanja i cijenjenja starijih, dolazi do izmjene osvjedočenja i iskustva, doživljavanja zajedničke radosti i tuge, kratko: dolazi do zahtjevne klime koja stvara povjerenje prema životnim očekivanjima, koja ovako ili onako dolaze na dobro.
I zato danas sklopljene obitelji imaju manje potpore od svoje okoline. Mladi se parovi ne žene u jednu obitelj, nego se žene kao pojedinci iz dviju obitelji i stvaraju novu obitelj koja sada ima samo dvije generacije: roditelje i djecu (osnovna obitelj). Često partneri dolaze iz različito strukturiranih obitelji i tako stoje pred zadaćom razviti vlastitu obiteljsku strukturu. A to je povezano sa mnogim poteškoćama i tako obitelji postaju dugoročni problem. Dolazi do konflikata koji su konačno utemeljeni u pojedinačnom partneru, pa dolazi do toga da mladi parovi da bi mogli zajednički živjeti i raditi, moraju neprestano diskutirati.
Članstvo u Crkvi se shvaćalo kao normalno i to je bio jedan od vidova čovjekova života. Pa su Biblija i katekizam, uz usmenu predaju, bile zadovoljavajući za vjersko znanje.
B. S vremenom se počela raspadati velika obitelj i sada više neće pojedinac dobivati svoj identitet preko jedne sveobuhvatne grupe kao što je to obitelj, nego ga mora tražiti i zadržavati u suprotnosti više socijalnih grupa koje nisu u jedinstvu, nego u suprotnosti.
Velike obitelji se cijepaju. Koliko god to izgledalo normalno, kao posljedica drugačijeg načina života, sa cijepanjem velike obitelji doživjele su se velike sociološke promjene koje su imale određene odraze i na život vjere.
Sada se stvaraju male obitelji, okrenute same sebi, gdje svaki pojedini član mora tražiti i dokazivati, ali i čuvati svoje mjesto. Više nije moguće ni fizički (ograničavajući prostor stana) organizirati slavljenja po tipu velikih obitelji. Zajedništvo je u obitelji skoro nemoguće. Čak je praktično nemoguće organizirati zajednički ručak, zbog raznovremenih obaveza pojedinih članova. Taj isti problem se javlja i sa nedjeljnim ručkom. A da ne govorimo o nedostatku vremena za međusobno komuniciranje, tako da se roditelji i djeca jedva vide ili susreću. Tako je došlo do apsolutnog prekida u prenošenju vjere.
Na društvenom planu se pojavljuju brojna društva i aktivnosti pa se vrijednost čovjeka mjeri po sudjelovanju u tim aktivnostima. I pripadanje Crkvi gleda se analogno prema drugim djelovima života, po sistemu: korist - cijena - račun. I tako današnjem čovjeku, bez obzira bio on praktični vjernik ili rubni kršćanin, postaje svetinjom njegova osobna sloboda. Svima je želja posjedovati nekakav životni svijet gdje oni sami mogu biti svoji, bez drugih zadaća. Njima je privatni život svetinja i tu se doživljavaju kao subjekti.
Preko medija i sasvim novog radničkog svijeta, kroz brojne tehničke mogućnosti uređenja života, prekida se prenošenje vjere, a samoodlučivanje i odgovornost pojedinca, dolaze do prijelomne točke.
To se očituje na svim segmentima života. Budući da više nema sistema prenošenja vjere odozgo, nego svatko mora sam pronaći put, gube se vrijednosti koje su dominirale, ali ne samo dominirale nego i služile životu. Ovakvim razvojem društvene situacije posljedice su očite, da ne kažem fatalne. naveo bih nekoliko.
1. Izgubio se autoritet. Današnjem čovjeku ne vrijedi ništa autoritet. Pozivanje na Boga, Isusa, Papu uglavnom više nije moguć, jer svaki pojedinac sada želi misliti svojom glavom. To se osjeća u svakom segmentu društva. Možda je jedino liječnička služba izuzeta, zbog straha od bolesti i smrti. 2. Izgubio se smisao za zajedništvo. Postaje sve teže pronaći ljude koji bi se angažirali za zajedničku stvar. Ljestvice vrijednosti su okrenute prema pojedincu. Vrijedi ono što mi najviše koristi. A što je to korisno, određuje čovjek sam pa nikakvo čudo što se danas događa sa mladima. Mislim na drogu, alkohol i slobodu seksualnosti do razvrata. 3. Parole kao emancipacija i partnerstvo stoje kao propagirani uzori, a da nemaju nikakve veze sa životnim iskustvom, vlastitim predodžbama svijeta i za njih predvidljivim načinom uređenja vlastitog života. Iz straha da bi mogli učiniti nešto krivo, ili da bi bili mladi i moderni kao njihova djeca, mnogi roditelji prihvaćaju način ponašanja svoje djece i njihove argumente, a da ne mogu naći ništa vlastitog nasuprot tome. Pri tome se dolazeći naraštaj više prihvaća kao slobodouman, nego kao nezainteresiran. 4. I Crkva je izložena različitim utjecajima i romjenama. Nekada je Crkva sa svojim propisima djelovala čvrsto, danas je prividno izgubila tu čvrstoću, pa se starije generacije u Crkvi ne osjećaju više tako sigurnima, a mlađi već traže na drugim stranama vlastite putove. 5. Uslijed promijenjene sociološke uloge obitelji nastali su i novi odnosi i novi problemi prema temeljnim pitanjima kao što su život i smrt. Još se kako tako prihvaća život, ali problem smrti postaje sve veća i veća zagonetka i tajna pred kojom mnoge, posebno mlade, kad se s njom suoče, hvata panika.
C U dosadašnjoj konstelaciji i životu pučki, narodni i vjerski običaji igrali su veliku ulogu. Danas oni nestaju ili se svode na nekakve folklorne ulomke. Običaji su bili sastavni dio nacionalnog i vjerskog identiteta jednog kraja pa i svih koji su u životu tog kraja sudjelovali. Danas, zbog izmijenjene ljestvice vrijednosti, i običaji gube svoju ulogu i svoj smisao. Evo, navest ću samo jedan primjer. Bračke fijere - fešte su bile žila kucavica određenog mjesta, pa i čitavog otoka. Danas su fijere izgubile svoj smisao, svele su se samo na neke manifestacije onoga što je nekada bilo.
Iz svega gore rečenog vidi se da je nestalo one sigurnosti koju je davala velika obitelj, mjesni običaji, a na njihovo mjesto nije došlo ništa sigurnog što bi čovjeku davalo neku sigurnost.
2. Naše društvo je obilježeno pluralizmom
Globalizacija nije samo pitanje politike nego i života, a time i vjerskog života. Ovdje se, na općem planu, mnogo promijenilo. Samo kratko navodim: povijesni razlozi, već tamo od francuske revolucije, kad je proglašena, kao vrhovna vrijednost, sloboda mišljenja, pod utjecajem liberalizma sve više slabi prihvaćanje kršćanskih istina kao jedinih koje vode čovjeka k vječnom spasenju. Ovdje ćemo se ograničiti na neke primjere na vjerskom planu koji, po mom mišljenju, igraju vrlo veliku ulogu.
A. na vjersko-filozofskom planu
1. Komunistički režim je svjesno zatirao religiju i sve religiozno, pa nije čudo da kod mlađih generacija ne postoji ona nit koja je davala sigurnost prijašnjim generacijama. 2. Potrošački mentalitet Zapada širi se neopisivom brzinom i nije nikakvo čudo da se vrijednostima proglašava i ono što uopće nisu vrijednosti: kao potrošnja, standard, položaj. 3. U ovu prazninu duše ubacuju se razne kvazi religiozne ili religiozne grupacije istoka. 4. Konačno: razne sekte kršćanske proveniencije kao new age, scientology church i njima slične, nastoje na vrlo perfidne načine, privući ljude. 5. Ne smijemo zaboraviti ni masonsko djelovanje koje ima za cilj uništenje Katoličke Crkve, a oni djeluju vrlo perfidno. 6. Za mlade je vrlo interesantno pripadanje raznim sektama sve do sotonizma. 7. Crkva je postala suvišna, više nema što dati. To vidno pokazuje uzrečica: sve smo mu dali; krštenje, krizmu, prvu pričest.
B. na moralnom planu
Ovdje ću navesti nekoliko primjera koji nam jasno pokazuju kako se pluralizam odražava i na obični život čovjeka:
1. Obiteljski moral se je prvi našao na udaru; nude se sve moguće varijante: od slobodne «ljubavi» do homoseksualnih brakova. 2. Društveni moral se srozao na najniže grane i sve se to na neki način glorificira i svemu se daje ista vrijednost. 3. U društvu vrijedi netko onoliko koliko ima, a kako je stekao to nije toliko važno. Nije ovo samo kod nas nego i u svijetu. Evo samo jedan primjer: na malom, nepoznatom otočiću u bijednim okolnostima radi preko 10 000 žena iz Kine kojima je obećan odlazak u Ameriku. Tamo su tvornice odjeće najpoznatijih marki. Žene dobivaju 100 dolara, a pitku vodu moraju plaćati jer je nema, žive u bijednim okolnostima. ... Profit je jedino pravilo. 4. Ogromna razlika između bogatog i razvijenog sjevera te siromašnog juga zemlje. I sve što je s tim povezano.
Eto, naveo sam samo nekoliko pravaca koji nam se danas nude na svjetskom tržištu i svi tvrde da su oni jedini ispravni. U takvim okolnostima veoma je teško uvidjeti i otkriti što je za čovjeka važno i bitno. Kako na ekonomskom, moralnom, tako i na filozofsko religioznom planu. I jednostavnom čovjeku se danas vrlo teško odlučiti se za neki pravac. Ako dodamo da su se izmjenila mjerila po kojima se nešto ocjenjuje, onda nam je jasno da je i na religioznom planu nastupila prilična pomutnja. Nekada je bilo jednostavno prihvaćati vjerske istine, jer su postajali nedodirljivi autoriteti: Bog, Isus, Biblija, Crkva, Papa...danas modernom čovjeku ti autoriteti ne znače ništa ili znače jednako kao svi drugi autoriteti: filozofi, političari, religiozni vođe. Danas se stavljaju uz bok Bibliji npr. Vede; Kristu je izjednačen Buda, Sai Baba, da spomenem samo neke. Sve to utječe na nesigurnost modernog čovjeka u osobnoj vjeri. A sve ovo je opet dovelo do toga da je:
3. Naša generacija obilježena prijelazom iz društva vrijednosti u društvo doživljaja
Nekada je smisao života bio ostvariti određene vrijednosti: pripadnost određenoj vjerskoj zajednici, pripadnost naciji, bračna vjernost, predbračna čistoća, stručna osposobljenost, kultura i da ne nabrajam. Nije potrebno naglašavati koliko su te vrijednosti ljudima značile i koliko su one igrale u životu pojedinaca, naroda. Sjetimo se samo jednog primjera: oženili su se, tri dana su živjeli skupa, on je otišao u Ameriku, a ona ostala podvoriti stare roditelje i to je potrajalo 40 godina. Ona ga je vjerno čekala, a on je vjerno radio i redovito joj slao za uzdržavanje. Primjer je konkretan, iz Postira. Kad to pripovijedam danas mladima, ne vjeruju da je to moguće i nikako se ne mogu identificirati sa takvom ulogom. Razlog za to je jednostavan : što su oni doživjeli od života? Ova izmjena se očituje na svim mogućim razinama: od nacionalnih do osobnih. Nudi se doživljaj na svim razinama i svjedoci smo upravo trke za doživljajem kod mladih upadanjem u razne ovisnosti, posebno droge. Doživljaj je ono što ih privlači.
Ni bračni život nije pošteđen ove promjene. Bračna vjernost postaje predmetom ismijavanja, a ideali, koji nam se nude u raznim tv limunadama gdje se ne zna tko s kim, su sasvim suprotno U takvoj situaciji je vrlo teško držati neka moralna i vjerska načela, a onda nam je jasno otkuda za mnoge i poteškoće vjerovanja.
Doživljaj se ne gleda u smislu doživljaja vrijednosti, nego se teži za postignućem podražaja, senzacije i požude. Moglo bi se reći da je naša generacija podlegla «sotonskim napastima» koje su prikazane u povijesti o Isusovu iskušavanju: konzum (potrošnja) iz kamena pretvoriti kruh; senzacija: baci se sa hrama dolje i učini da te anđeli nose,nasilje: nasiljem možeš zavladati cijelim svijetom. Sasvim je jasno da se ovakav scenario lako prihvaća, jer nema nikakve osobne odgovornosti. Važno je doživjeti i zato nije nikakvo čudo što nestaju iz vidika one vrijednosti koje su nekada bile poticaj i razvoj i smisao života.
Moram reći da se primjećuje i u Crkvi pokušaj ugađanja ovim težnjama modernog čovjeka. nude se senzacije (razna viđenja, ozdravljenja, govori u jezicima); u posljednje vrijeme smo obasuti takvim stvarima. A to je i razlog zašto mnogi mladi hrle u razne sekte ili istočnjačke discipline. Prve pričesti, krizme postaju neki šou doživljaj. Sve češće krizma postaje svečani oproštaj sa Crkvom. Perspektiva nije nimalo ružičasta.
4.Ima li svjetla na horizontu?
Postavimo pitanje: što trebamo činiti da bismo ublažili ove negativne bilance našeg vremena?
Prvo: neustrašivo raditi na pozitivnom odgoju u snagu života, u povjerenje u Boga - koji je apsolutna ljubav. Vjerski odgoj, pa i samoodgoj, je odgoj za radost, ljubav i život. U taj odgoj ili samoodgoj za neuništivu radost ljubavi koja nadvladava samu patnju i smrt. Pojedinačno ovdje pripadaju: odgoj za slobodu, postaviti granice i otkriti već postojeće granice, ostati dosljedan. Sloboda nije bezgraničnost, nego odgovorno ophođenje sa granicama.
Zapovijedi nisu ograničenja slobodi, nego pomoć za odgovornu slobodu.
odgoj za suprotnosti života: smjeti i morati, ugodno neugodne, uživanje i bol; postoje mjesta i vremena za «ludovanje» i mjesta i vremena kad se treba povući u tišinu; mir i pokret; rad i slobodno vrijeme, prava i dužnosti. Kod suprotnosti života, jedno bez drugoga ne može postojati.
odgoj za sigurnost u apsolutnoj ljubavi koja se ne može izgubiti, za sigurnost u Bogu. Tu ide:
1. jednostavno jasna, oslobađajuća, praktična slika Boga . 2. osnovna temeljna (ne fundamentalistička) vjera 3. ophođenje sa slikama, znakovima, simbolima. Praktični rast vjere se doživljava molitvom, postom,(praktičnim vježbanjem odricanja) slavljenjem (sakramenti) i dijeljenjem (praktična ljubav na djelu).
Sve ovo izrečeno se temelji na nekim životnim iskustvima koje ima svatko od nas:
1. Svatko čezne za bezuvjetnim, neizgubljivim biti prihvaćen, za apsolutnom ljubavlju. Polazište je čežnja za srećom svakog čovjeka (čežnja za izgubljenim prapovjerenjem). 2. Riječ «Bog» nije neki teološki pojam, nego doživljajni pojam (njemački Gott dolazi od staronjemački gout= vikati, dozivati), ono za čim svi ljudi (i svo stvorenje) viče (vapije) i čezne. Bog je ljubav i obratno: ljubav je Bog (Ljubav nije osjećaj, nego DA snaga, a doživljava se u doživljajima sreće i osjećajima). 3. Mjesto gdje nalazimo Boga su «Bogom ispunjeni» trenuci, blizine, radosti, odnosa. Navodim kratke formule Martina Bubera «Bog je odnos» «odrastanje ja u ti» «svaki pravi život je susret.» Bog se prikazuje kao onaj za kojim svi žude, koji ljubi u ljubavi, i koji privlači u odnosu. 4. Temeljna vjera se sastoji u tome da ja vjerujem u apsolutnu ljubav, koju doživljavam u trenucima sreće. 5. Tko bezuvjetno i ne izgubivo vjeruje u apsolutnu ljubav (DA snaga koju imaju svi ljudi i stvorenja od početka), može u biblijskom liku Isusa otkriti utjelovljenje ove ljubavi «sin Božji», a Bibliju shvaćati kao odgovarajuće «ljubavno pismo» Božje ljudima (potrebna je i odgovarajuća interpretacija). 6. Preko slika (propovijedanja), znakova i simbola može stvarnost Božja (utjelovljena u Isusu) postajati jasnija i postati svjesna nositeljica u životu. Kroz molitvu, post, slavljenje, dijeljenje možemo doprinijeti doživljaju Boga (doživljaju Isusa). 7. Živimo kroz simbole. U simboličnom događanju doživljavamo ujedno nešto vanjsko, osmisleno i nešto duhovno. npr. stisak ruke: doticaj + srdačnost; Ruža: cvijet + ljubav. Prasimbol za ljubav (biti prihvaćen, željen, učinjen) je jelo i piće: gozba. Od početka Bog «hrani» sva svoja stvorenja i time pokazuje da sve ljubi. Ljudski smisao gozbe i sva tjelesno osjetilna događanja su doživljaj ljubavi. Smisao stvaranja i stvorenja je ljubav koja se u biološkim postupcima utjelovljuje. Da bi se i kod nas - «grješnih»- sebičnih ljudi mogla dogoditi ljubav, potrebno je oproštenje. Ljudski život može uspjeti samo «ako je život iz oproštenja»
Zaključak: Time sam evo došao na završetak ovog izlaganja. Nadam se da sam vam, makar malo, pomogao pokušavajući zajedno s vama razmišljati o našim zajedničkim poteškoćama. Ako sam imalo uspio, hvala Bogu, ako ne molim vas primite to kao izraz dobre volje i želje da vam pokušam pružiti neko svjetlo u tami koja se sve više oko nas širi. Volio bih da sada, u slobodnom razgovoru, iznesete svoje objekcije, eventualna pitanja. Želja nam je da se ovakvi susreti održavaju makar dva tri puta godišnje, jer smo svjesni i uloge i poteškoća s kojima se susrećete. Molim vas izložite svoje želje, svoja pitanja koja se tiču vjere, pa ako bude potrebno, dovest ćemo i kojeg profesora sa teologije.
Za kraj vam želim darovati jednu malu, zgodnu priču koja će vam se sigurno svidjeti:
Bio jednom neki političar, koji je bio i pučki pripovjedač. Zvao se James Aggrey. Domovina mu je bila mala zapadnoafrička država Gana. Želio je biti uspješan, ali ga nitko nije poznavao. Jednom Aggrey ispriča svoju čudesnu pripovijest koja je konačno obišla cijeli svijet. Njenog pripovjedača učinila je poznatim čovjekom. Sredinom 1925. Aggrey je sudjelovao na konferenciji vodećih ljudi. Raspravljalo se o tome kako izaći iz kolonijalnog jarma Engleske. Mišljenja su se razilazila. Jedni su htjeli oružjem. Drugi su htjeli narod politički organizirati. Ovim putem je kasnije uspješno išao Kwame Nkrumah. Treća grupa je htjela ostati u kolonijalnom režimu u kojem je tada bila cijela Afrika. I konačno: bilo je ljudi koji su se zaveli retorikom Engleza. Oni su mislili da će uz pomoć Engleza modernizirati narod i tako naći željeni put ka civiliziranom svijetu. Vrlo pažljivo, kakav je on i bio, slušao je Jammes Aggrey svaki prijedlog. No, postajalo mu je sve jasnije da vodeći ljudi podržavaju britansku stvar. Ako bi oni prevagnuli, cijela bi povijest bila mrtvo slovo sa svim svojim slovima za oslobođenje. Podigne ruku i javi se za riječ. S najvećim mirom, svečanim tonom, kako je on to znao, ispripovjedi sljedeću priču:
«Živio jednom neki seljak. U obližnjoj šumi želio je uloviti neku pticu da je stavi u krletku. I posreći mu se uhvatiti mladog orla. Donese ga kući, stavi ga u kokošinjac zajedno sa ostalim pernatim životinjama. Mladi orao je hvatao i zobao kukuruze kako su to zobale druge kokoši iako je orao kralj ptica. Pet godina je prošlo i seljaka posjeti jedan prirodoznanstvenik. I dok su šetali vrtom, opazi znanstvenik: «To je ptica, to nije pijetao, to je orao.» «Možda» odvrati seljak «u stvari je orao, ali ja sam ga odgojio kao pijetla. I nakon toliko godina on nije više orao nego pijetao, poput svih drugih pernatih životinja, iako ima krila skoro tri metra. «Ne» odgovori ornitolog «on je orao i ostat će orao. U njemu je srce orla i ono će ga potjerati da jednom uzleti nebu pod oblake.» I dogovore se da učine pokus. Stručnjak za ptice uze orla na ruku, podigne ga visoko i povjerljivo mu tepao: «jer si orao, ti pripadaš nebu, a ne zemlji, otvori krila i poleti» No, orao ostane na ispruženoj ruci znanstvenika. Malo je uzrujano gledao oko sebe, ali kad je vidio kako kokoše na zemlji zoblju kukuruz, skoči među njih. «Jesam li ti rekao», pobjednički će seljak «on je postao jednostavno pijetao.» «To ne može biti.» odvrati ornitolog. Tvoja kokoš je ipak orao i ostat će orao zauvijek. Hoćemo li pokušati sutra?» Sljedećeg dana popne se znanstvenik s orlom na krov kuće. Šapćući zaklinjao ga je:: »Orle, ako si orao, rastvori krila i nestani u visinama.» No, čim orao ispod sebe ugleda kokoše kako čeprkaju po zemlji, poleti k njima na zemlju. Seljak se radovao i opet je kliktao od radosti.. « Jesam li ti rekao da je životinja postala kokoš.» « Ne, nikako i nikad», nije se dao stručnjak. « To je orao i on uvijek ima srce orla. Daj da još sutra pokušam, sutra ću pokušati da poleti.» Sljedećeg dana obojica su rano ustala. Stručnjak i seljak uzeše orla i otiđoše s njim iz grada. Otišli su tamo gdje nije bilo nikakve kuće gdje bi ljudi stanovali. Išli su na brda i popeli se na najviši vrhunac. Došavši na vrh zapovijedi ornitolog orlu: « Ako si orao ne pripadaš zemlji nego nebu - raširi krila i odleti odavde.» Orao je gledao oko sebe, drhtao je cijelim tijelom kao da je ušao novi život u njega, ali letjeti? Ne, od toga ništa. Zato ga stručnjak jako uhvati, okrene prema suncu tako da su mu se oči mogle napuniti sunčevim svjetlom i širinom horizonta. I tada on otvori svoja veličanstvena krila, zaklikta tipično za orla, kau-kau. Uspravi se vladarski i počne mahati krilima. I gle, počne letjeti, letjeti u visinu, sve više i više. I letio je sve dalje i dalje dok se nije izgubio u nebeskom plavetnilu.
To je bila priča Jammesa Aggrey. Konačno pozove sve prisutne: » Braćo i sestre, zemljaci, Bog nas je stvorio na svoju sliku i priliku, onda su došli ljudi koji su nam ucijepili misli kokošje i mnogi među nama misle da smo bili kokoši. No, što smo mi, mi... Mi smo orlovi i zato prijatelji i prijateljice na zajedničkom putu: raširimo krila i uzdignimo se u visinu, poletimo poput orla, nemojmo se više zadovoljavati zrnima kukuruza kojega nam bacaju da bismo za njima trčali i zobali ih.»
Don Ivan Matulić, Dol
Brački dekanat
S u p e t a r
Predmet: Duhovni dan za prosvjetne djelatnike Brača - izvještaj
U subotu, 15. XI. održan je susret katoličkih prosvjetnih djelatnika Brača. Predavanje na temu «Problemi vjere danas» održao je potpisani.
Odaziv, s obzirom na okolnosti da je ovo bilo prvi put, da su se župnici malo ili ništa angažirali
na propagiranju, da su neki ravnatelji «šikanirali akciju objesivši plakat na vrlo neuglednom mjestu, bilo je za mene zadovoljavajuće. Pa i mustra je bila zadovoljavajuća 2 ravnatelja (srednje i osnovne škole po 1) 3 profesora srednje škole i nekoliko učitelja sveukupno 10.
Nakon predavanja razvio se razgovor diskusija gdje je došlo do izražaja sljedeće:
1. pokazano je veliko zadovoljstvo što se netko sjetio i njih «ne bi smjelo postojati mi i oni» jer svi radimo sa istim ciljem.
2. Naglašena je potreba susreta župnika prosvjetnih radnika (problemi su isti), iskazano je žaljenje što se nije pojavio još koji župnik «ako je stvar dekanata»
3. Interesantno je bilo jedno razmišljanje o nedjeljnim propovijedima i gledanju na nedjeljnu Misu.
- Ukazano je na neizvršeno obećanje biskupa da će se susresti sa «ravnateljima, vjeroučiteljima i župnicima»
- S obzirom na daljnje susrete predloženo je da se svakako održavaju, ali ne u ovom obliku predavanja i diskusije - razgovora, nego u obliku radionica «jer nama je predavanja preko glave bilo da mi predajemo ili da drugi nama predaju»
- Razgovaralo se i o mjestu sastanka, no rečeno je: koga zanima na Braču nigdje nije daleko. «Ako se mladi voze i razne disko klubove onda nije daleko»
- Zaključeno je da sljedeći susret radionica bude u prvom ili drugom tjednu Korizme: «Tema Korizma - povijest - uloga - važnost u životu kršćanina.» Sa drugačijom marketinškom obradom.
- Razgovor je zaključen zakuskom koju je darovala općina Postira i mještani Dola sa kolačima.
I jedno pitanje: Zar se ne bi slično moglo organizirati i za medicinsko osoblje. Ne zaboravimo danas se polaže vrijednost na pastoral raznih struka.