Uvod:
Današnji križni put želimo napraviti ove pete korizmene nedjelje ili prve nedjelje muke u znaku poštovanja Muke Isusove, hodajući starim bračkim putovima i posjećujući stare crkvice koje su znak žive vjere naših predaka. Upoznat ćemo se i sa starim kamenim reljefima – vrijednim spomenicima naše kulturne baštine.
Kroz ovo vrijeme hodanja mislit ćemo na Isusovu muku i moliti na nakane svetoga Oca, ali u prvom redu za duhovne i materijalne potrebe naših župa u pučiškoj općini. Molit ćemo za mir i blagostanje u svijetu, na našem otoku, a posebno u našoj općini. Molimo Gospodina za dar vjere da i mi budemo spremni živjeti vjeru i tako obilato osjetiti plodove muke Isusove.
Ovdje u crkvi imamo dva lijepa kamena reljefa. Naučimo se ne samo gledati, nego se i diviti ovim djelima. Koliko je tu truda i znoja proliveno iz ljubavi prema Spasitelju. Neka nas ulazak u svaku našu crkvu nauči ljubavi i poštovanju prema onome što su nam preci ostavili.
Uputa: današnji križni put je malo drugačiji. Imamo 4 glavne postaje, a kod svake označene postaje ćemo malo zastati i u tišini misliti na događanje određene postaje
1. Stajalište
groblje – sv. Ciprijan
Naša prva postaja je groblje, a to je zadnja postaja Isusovog križnog puta na zemlji. Ovim dolaskom na groblje želimo počastiti, želimo se sjetiti svih onih koji su pokopani našim župnim grobljima, kao i svih pokojnika, posebno onih za koje se nitko ne moli!
Ovdje, pred ovom crkvicom sv. Ciprijana podsjetimo se malo tko je on bio:
Tascije Cecilije Ciprijan (Kartaga 199. - 14. rujna 258.) je bio pisac, biskup Kartage, Crkveni otac, svetac i mučenik latinske katoličke Crkve, također je čašćen od pravoslavne i koptske Crkve.
Život
Dolazi od plemićkih bogatih korijena, bio je ućitelj retorike do 246. To je godina u kojoj se obratio na kršćanstvo te se angažirao na širenju kršćanske poruke. Izabran je za biskupa Kartage 249. Bio je prisiljen pobjeći iz grada nakon nekog vremena, zbog progonstva cara Decija. Kad je završilo progonstvo, Crkva raspravlja o pokori otpadnika, to jest onih koji su se odrekli kršćanske vjere (sacrificandi, libellatici, traditores). Ciprijan je tražio oštre mjere, ali unatoč tome je priznao ono što je papa Kornelije rekao, u svom suprotstavljanju Novacijanu.
Uistinu, Ciprijan je razlikovao između onih koji su se odrekli svoje vjere i onih koji su bili kršteni kao heretici: s prvima je Ciprijan bio milosrdan dok je s drugima bio strog videći potrebu da se ponovno krste. Na ovoj zadnji točki, crkvena tradicija koja će doći s papom Stjepanom I. (254-257), bila je protiv mišljenja Ciprijana.
Opet u progonstvu Valerijana, Ciprijan je bio osuđen na izgnanstvo te je zatim, u rujnu 258. osuđen na odsijecanje glave, kao mučenik.
Poslušajmo riječi evanđelja (Iv 5; 21-30)
Uistinu, kao što Otac uskrisuje mrtve i oživljava tako i Sin oživljava koje hoće. Otac doista ne sudi nikomu: sav je sud predao Sinu da svi časte Sina kao što časte Oca. Tko ne časti Sina, ne časti ni Oca koji ga posla. „Zaista, zaista, kažem vam: tko sluša moju riječ i vjeruje onomu koji me posla, ima život vječni i ne dolazi na sud, nego je prešao iz smrti u život. Zaista, zaista, kažem vam: dolazi čas - sada je! - kad će mrtvi čuti glas Sina Božjega i koji čuju, živjet će. Doista, kao što Otac ima život u sebi tako je i Sinu dao da ima život u sebi; i ovlasti ga da sudi, jer je Sin čovječji. Ne čudite se tome, jer dolazi čas kad će svi koji su u grobovima, čuti njegov glas. I izići će: koji su dobro činili - na uskrsnuće života, a koji su radili zlo - na uskrsnuće osude. Ja sam od sebe ne mogu učiniti ništa: kako čujem, sudim, i sud je moj pravedan, jer ne tražim svoje volje, nego volju onoga koji me posla."
Ovdje na groblju nam ove Isusove riječi zvuče nešto drukčije. Naše iskustvo govori da iza smrti nema života. Posebno to osjećamo ako nam je netko bio bliz i drag, od njega ni traga ni glasa. Današnji čovjek vjeruje samo u ono što vidi i čuje, što može opipati i zato vrlo mu je teško povjerovati Isusovim riječima.
No, čovjek nije samo tijelo, nego i duh i duša. A duša, jednom na sliku Božju stvorena i kad počne u majčinoj utrobi živjeti, ne može umrijeti. Ona će se opet spojiti s našim tijelom koje će jednom slavno ustati iz groba. Jedni za uskrsnuće života, drugi za uskrsnuće osude, to jest propasti.
Iskustvo nam govori da je bilo i ima dobrih i plemenitih ljudi, ali da ima zlih i pokvarenih ljudi. Razum nam govori da dobrota, ljubav, plemenitost ne mogu ostati bez nagrade . I zato će oni ustati na uskrsnuće života, jer je i Isus uskrsnuo.
Ali isto tako znamo da zlo i zloća ne mogu ostati nekažnjeni. Vjera nam govori da će oni ustati na uskrsnuće vječne propasti.
I mi, u našem životu, često osjećamo da smo mrtvi. Zloća nas ubija. Potrebna nam je snaga za ustati. Evo prigode, ništa nas ne može bolje potaknuti na dobrotu, nego promatranje vlastitog života s nadgrobne ploče.
Postavi sebi češće jedno obično pitanje: Na što ću ja uskrsnuti: na uskrsnuće života ili uskrsnuće propasti.
Smiluj se nama Gospodine!
A sada izmolimo očenaš za sve vjerne mrtve:
2. postaja
sv. Klement
Naš put nas je doveo na prostor ove crkvice sv. Klementa. Prema svemu sudeći ovo je nekada bilo hodočasničko mjesto ili svetište ako ne za cijeli Brač, onda za istočni dio otoka.
Život
Tko je bio sv. Klement:
SVETI KLEMENT I., papa i mučenik ( + 101)
Kako nas izvješćuje sv. Irenej, Klement je bio četvrti rimski biskup, nakon Petra, Lina i Anakleta. Bio je na čelu Rimske crkve od god. 92. do 101. Podrijetlom je bio Židov iz dijaspore, a po kulturi Helen. Nije nam poznato gdje je i kako došao u dodir s kršćanstvom. Sv. Pavao, doduše, u poslanici Filipljanima piše o nekom Klementu kao o "svom suradniku", no to je ipak premalo da bismo toga Pavlova suradnika mogli poistovjetiti s kasnijim papom Klementom. Tradicija je starih kršćanskih pisaca složna u tome da je Klement bio apostolski učenik, čak i u izravnoj vezi sa svetim Petrom.
O pontifikatu pape Klementa, osim onoga iz njegove poslanice Korinćanima, nemamo nikakvih drugih podataka. Umro je, vjerojatno, na Istoku, na Kersonezu, kamo je bio prognan.
Njegova osobnost i njegov veliki autoritet očiti su u poslanici što ju je, između god. 96. i 98., upravio u Korint. Bilo je to baš malo nakon drugog progonstva kršćana pod carem Domicijanom. Od tog je progonstva mnogo pretrpjela i Rimska crkva, koju je u tim teškim i kritičnim trenutcima, podržavao njezin revni biskup Klement. I gle, kad se progonstvo smirilo, oborila se na Crkvu u Korintu ne manja oluja, no ovaj put iznutra. Takve su bure još neugodnije i opasnije. To dobro znamo iz vlastitog iskustva u našoj mjesnoj Crkvi.
Predmet spora u Korintu bio je u tome što je šačica mladih bunila mjesnu kršćansku zajednicu protiv zakonito postavljenih svećenika. Osporavatelji zakonite vlasti u Crkvi činili su svoj razorni posao vjerojatno iz zavisti, interesa ili nekih drugih nečasnih motiva. Žalosno je bilo to što su ti nepozvani glasnogovornici uspjeli zavesti jedan broj vjernika na svoju stranu što je, dakako, crkvenu zajednicu u Korintu dovelo do veoma teškog stanja. To je išlo čak tako daleko da je prijetio i već bio na pomolu raskol.
O svemu tome bio je u Rimu, kao prvi autoritet Crkve, obaviješten i papa Klement. On je smatrao svojom dužnošću umiriti duhove te ponovno uspostaviti mir i red. Stoga je Crkvi u Korintu uputio svoju poslanicu koja je puna i dobrote i čvrstoće. Poslanicu je uručio trojici pouzdanih ljudi: Klaudiju, Valeriju i Fortunatu, koji su se dali na, ne baš lagan i kratak, put iz Rima čak u Korint. Strepeći pomalo i za te pismonoše te nadajući se u sretan ishod njihova putovanja, Klement je ovako zaključio svoju poslanicu: "Vratite ih natrag brzo, s mirom, kao glasnike radosti da nam što prije jave o miru i slozi, što ih tako zazivamo i želimo, da bismo se mogli radovati i mi zbog uspostave reda medu vama."
Klement se u pismu protiv uzročnika nereda u Korintu ne služi baš nekim baršunastim riječima, jer je i on dobro znao da na ljutu ranu valja staviti ljutu travu. On zato piše: "Ustadoše nečasni protiv časnih ljudi, neslavni protiv slavnih, bezumni protiv mudrih, mladi protiv starih. I zbog toga su tako daleko pravda i mir, jer je svak napustio strah Božji te je potamnila vjera u njega; nitko više ne koraca po normama njegovih zapovijedi, niti se ponaša na način dostojan Krista, već svatko ide za željama svoga zloga srca, što je začelo onu opaku i bezbožnu zavist, zbog koje u svijet uđe smrt."
Prema jednoj legendi umro je na Krimu radeći, teškom mukom, u kamenolomu. Bačen je u more, s mlinskim kamenom oko vrata. To me sve nuka na usporedbu s problemom Jadrankamena u našoj općini. Nemam nakanu, niti želim nikoga optuživat, a još manje osuđivat. No, jer se ovaj problem odnosi na mnogo ljudi naše općine, dobro je o njemu razmišljati.
Situacija nije baš tako jednostavna. Mi smo svi živjeli u socijalizmu, razmišljali smo i živjeli onako kako nas je taj sistem naučio. I taj sistem je naglo nestao, ljudi nisu bili naviknuti na novi, a niti pripremljeni, ni poučeni za ono što dolazi. Od općenarodnog vlasništva prešlo se na grubi kapitalizam. Znamo kako je tekla privatizacija. Tu smo gdje smo, tu se ne može ništa promijeniti. Mnogi radnici su prodali svoje dionice i na taj način izgubili svoje udjele u vlasništvu, a time i upravljanju. Državni zakoni su takvi kakvi jesu i njih treba poštovati. Radnici se imaju pravo boriti za veće plaće, poslodavci se trebaju truditi radnicima isplaćivati pravedno zaslužene plaće. Isus je, na jednom mjestu u Evanđelju, rekao: „Caru carevo, Bogu Božje.“
Danas molimo:
da po zagovoru svetog Klementa svi naši radnici imaju dovoljno posla i rada da mogu pristojno zarađivati za svoju obitelj;
da po zagovoru svetog Klementa svi koji nemaju zaposlenja uskoro nađu zaposlenje gdje mogu zarađivati za pristojan život;
da po zagovoru svetog Klementa naši političari gledaju na dobro i potrebe siromašnih i nezaposlenih i da svi naši građani imaju za dostojan život;
da po zagovoru svetog Klementa našim mornarima i ribarima podariš mirno more, a ribarima bogat ulov ribe da sami ribari i radnici u tvornici sardina mogu pristojno živjeti od svoje plaće;
da po zagovoru svetog Klementa svima stradalima u kamenolomima, mornarima i ribarima utopljenima u morskim dubinama udijeliš svoj pokoj ..
Izmolimo Očenaš na sve ove nakane ...
3. postaja
sv. Juraj – Straževnik
I ovdje na ovom prostoru, s kojega su se raselili prvi stanovnici Pražnica, Pučišća i Gornjeg Humca, poslušajmo glas što nam ga govori povijest.
Povaljska listina spominje crkvicu sv. Jurja na Straževniku na Pražnicah. Ovdje se nalazimo pred crkvicom na kojoj je najstarija preslica u Dalmaciji. Vrlo vrijedan spomenik kulture. Na žalost, samu unutrašnjost crkvice bi trebalo urediti i restaurirati reljef koji je sada u jednoj radioni.
Tko je bio sv. Juraj
Život sv. Jurja je ovijen mnogim legendama pa je i stručnjacima teško doći do pouzdanih povijesnih podataka o njemu.
On je, prema legendama, već od svog začeća bio predodređen za velike stvari. Zato je i njegovo rođenje ispunilo velikim veseljem oca mu Geroncija, Perzijanca, i majku Polikroniju, Kapadočanku. Pobožni su ga roditelji odgajali u vjerskom duhu, i to s uspjehom, sve dok nije odrastao i stupio u vojničku službu. Za vrijeme Dioklecijana poginuo je mučeničkom smrću. Njegovo je štovanje u povijesti svetaca pravi fenomen, kojemu jedva ima ravna. Neka o tome posvjedoče sljedeći zajamčeni podaci.
U Siriji nalazimo, već u IV. stoljeću, crkve posvećene sv. Jurju. U Egiptu, njemu u čast, je podignuto 40 crkava i 3 samostana, a na otoku Cipru nalazilo se čak 60 Jurjevih svetišta. U Carigradu mu je podigao crkvu nitko drugi nego sam car Konstantin Veliki. U grčkoj Crkvi sveti Juraj se slavi uz sv. Demetrija, Prokopija i Teodora kao veliki mučenik. S Istoka se njegovo štovanje vrlo brzo proširilo i na Zapad, u Rim, u Italiju, na Siciliju, u Francusku, u Mainz, a onda i u Englesku i Škotsku, gdje se naročito štuje. Kao svoga zaštitnika slavili su ga srednjovjekovni vitezovi i križari. Seljaci su ga počeli zazivati kao zaštitnika najprije svojih konja, a zatim i ostalih domaćih životinja. Još prije II. svjetskog rata hodočastili su s konjima na svečev blagdan slavonsko-podravski seljaci u Sveti Đurđ kod Donjeg Miholjca.
Svetog Jurja slave i mnogi svečani govori te romansirani životopisi, počevši od najstarijih vremena. Njega su svojim spisima proslavili sv. Grgur Turonski († 594.), Venancije Fortunat († 600.), pjesnik himana, sv. Andrija Kretski († 767.), sveti Petar Damiani. U srednjem vijeku sv. Juraj je slavljen i mnogim skazanjima, a njegovim slikama ne zna se ni broja. Malo je koji srednjovjekovni i kasniji religiozni umjetnik, slikar ili kipar, koji ga nije prikazao. Njegov je blagdan u nekim biskupijama spadao u najveće blagdane u godini.
Možda bi se čitatelji razočarali kada ne bismo spomenuli zmaja, kojega sv. Juraj probada. Neka se ne razočaraju ako im moramo reći da je to legenda koja je nastala tek u srednjem vijeku za vrijeme križarskih vojna. Netko je tada krivo shvatio jednu sliku cara Konstantina u Carigradu koji je, prema povjesničaru Euzebiju, prikazan kako gazi probodena neprijatelja ljudskoga roda. Pučka mašta je tu sliku pripisala sv. Jurju i oko njega razvila legendu kako je spasio djevojku probovši zmaja. U toj se verziji ta legenda brzo raširila te postala opća svojina, o čemu svjedoče nebrojene slike i kipovi, pa i jedan kod nas u Zagrebu. A o tome govori i grb otoka Brača,
Ovdje ćemo moliti za Božji blagoslov naših polja i naših stada:
da se dostojiš kišu zdravu, zgodnu i plodnu ovoj zemlji u potrebita vremena udijeliti;
da se dostojiš oblake i vjetrove, zle i škodne, ukrotiti i ukloniti;
da se dostojiš plodove zemlji dati i uzdržati;
da se dostojiš našu stoku od zaraza i bolesti očuvati;
da se dostojiš svim poljodjelcima i stočarima svoj blagoslov udijeliti;
da se dostojiš svim vjernim mrtvima pokoj vječni darovati,
Isuse, sine Boga živoga
4. postaja
jama
Evo nas ovdje, kod ove provalije – jame. Promislimo na što nas ova jama – ponor podsjeća. Svi mi imamo naše životne jame i ponore. Od svih je najgori ponor grijeha. No, i ponor zla, mržnje.
Ima i jama i ponora koje su u drugom svjetskom ratu služile za bacanje neprijatelja. Poznato je mnogo takvih jama, ponora ili fojbi kako ih nazivaju u Istri. Brojni ljudi su bačeni u njih bez suda, jednostavno zato što je netko drugačije mislio.
Kad sa pitamo zašto su ljudi to činili, kako je moguće, a zar i mi sami ne bacamo druge u ponore mržnje, odbacujemo druge samo zato što su drugačiji...
U mnogim bračkim jamama i danas leže brojni, nezna se ni broja, ni imena. Kolika je nepravda nanesena tim ljudima da nemaju čak ni nadgrobnog križa. Zato evo, mi danas, molimo za sve takve žrtve. Ne pitamo ni kojoj su vojsci pripadali, ni tko ih je u jamu bacio. Svi su oni isti – izjednačeni u sudbini. I dobro je da makar sada, tko zna koliko godina nakon događaja, odamo javno poštovanje tim žrtvama.
Ispjevajmo ovdje, svi zajedno Očenaš za sve pokojne žrtve u svim jamama Brača, ali i za sve nevine žrtve svih ratova i na svim stranama svijeta.