Križni put za svećenike

Details
Category: Duhovnost
Don Ivica Matulić,

 Postaviti križ na sredinu, a ispred njega goruću uskrsnu svijeću. U polukrugu postaviti stolice.

 Uvod:

Pjesma : O ISUSE, DAJ DA PJEVAM

 Okupljeni oko križa Isusova pokušajmo njegovu muku doživjeti u nama i oko nas, ali i ispitati sebe, koliko smo i sami krivci njegove muke. Koliko mi danas činimo da se njegova patnja produbljuje u nama i po nama u drugima.

     Svjestan sam da nije lako govoriti svećenicima. Netko reče: «jer nisu pripravni slušati, ni poslušati.» Ostavimo ovog trenutka naše predrasude, naše zaključke i naše sudove. Pokušajmo se otvoriti njemu, razmišljajući o njegovoj muci u nama i po nama.

    «Tko je od istine sluša glas moj...» «istina će vas oslobodititi.»

 /kleknimo/:

 Gospodine Isuse Kriste,  klečimo pred tvojim križem na kojem si umro za nas. Oči vide izmrcvareno tijelo, bol i smrt. Umro si za svijet, umro si za nas, umro si za mene. Klečimo u dubokoj poniznosti i ljubavi pred tvojim križem.

 /šutnja/

 Evanđelje po Ivanu (Iv 16,16 - 21)

 «Malo, i više me nećete više vidjeti; i opet malo pa ćete me vidjeti.»

Nato se neki od učenika zapitkivahu: »Što je to što nam kaže: ' Malo i nećete me vidjeti i opet malo pa ćete me vidjeti?' i 'Odlazim Ocu?'» Govorahu dakle: »Što je to što kaže 'Malo'? Ne znamo što govori.»

 Isus  spozna da su ga htjeli pitati pa im reče: «Pitate se među sobom o tome što kazah:

'Malo i nećete me vidjeti; i opet malo pa ćete me vidjeti. Zaista, zaista  kažem vam, vi ćete plakati  i jaukati, a svijet će se veseliti. Vi ćete se žalostiti, ali žalost će se vaša okrenuti u radost. Žena kad rađa, žalosna je jer je došao njezin čas, ali kad rodi djetešce, ne spominje se više muke od radosti što se čovjek rodio na svijet.»

 /šutnja/

 Gospodine Isuse Kriste, poput učenika i mi mnoge stvari ne razumijemo.
Razmišljanje o tvom križu nas čini nesigurnima.
Vrijeme u kojem te ne vidimo, postaje nam sve duže.
Čujemo samo tvoju riječ:
patnja je početak novog života,
poput porođajnih bolova neke žene.
Predosjećamo radost koju nam daruješ
i nitko nam je neće oduzeti.
U vjeri ispovijedamo i priznajemo:
U smrti je život,
u križu je spas
Krist je pobjednik, kralj u vijeke vjekova.
 

ustanimo

Pjesma

KRIST KRALJ VLADA, KRIST POBJEĐUJE, KRIST KRALJ VJEČNO KRALJUJE ! 

/2 puta/

 

Prva postaja

Isusa osuđuju na smrt - O S U D A

 Svijet je izrekao svoju osudu
Tko propovijeda u ime Božje i sam sebe proglašava Bogom - kriv je.
Tko postaje opasan za carsku vlast -  kriv je.
Tku sumnja u pravila  i siromasima naviješta spasenje - kriv je.
Obrazloženje je pronađeno, dokazi se konstruiraju, osuda se izgovara.
Za svijet je slučaj završen. Pilat pere ruke.
Ono što preostaje je samo razvoj događaja;
to se može prepustiti birokratima i vojnicima.
Isus šuti,
ne kao onaj koji je svjestan krivnje, nego suvereno.
Ne ponaša se kao osuđenik,
nego kao onaj kome osude ljudi ne mogu ništa učiniti.
Nosi trnje poput krune,
a plašt podrugivanja postaje mu kraljevska odjeća,
jer u tom ljudskom osuđeniku, pred ljudima, stoji Sudac svijeta.
 

/šutnja

 

I danas izgovaramo osude. Osuđujemo subraću. I mene su osudili i ja sam osuđivao druge.
Ovog časa, svima koji su mene osudili opraštam i molim one koje sam ja osuđivao da mi oproste.
/zastanimo na čas i promislimo koga sam ja od braće svećenika osudio i oprosti onima koji su tebe osudili/

/šutnja/

  Na subrata sam se nabacivao pljuskama, pogrdama. Nikad nisam pitao koliko ga to boli.
Čula, rekla, kazala su moji glavni dokazi. I sasvim dovoljno da osudim.
A on je stajao kraj mene bespomoćan, popljuvan, pogrđen.
Nikad nisam priznao da ima uspjeha u pastoralu.  Nikad mu nisam priznao da se trudi.
Uvijek sam pronalazio nove priče koje sam širio o njemu. Zlurado se, potajno, nadao njegovu posrtaju i padu.
Kad sam nešto čuo, nisam nikada imao snage ići k njemu i upitati ga: koja je tvoja istina. Lakše mi je bilo širiti priče i govoriti: «proreci..tko te udario»
A ja govorim o bratskoj ljubavi, govorim o ministerijalnom svećeništvu, govorim o svećeničkom jedinstvu u biskupiji i dekanatu. Osuđivao sam, osuđivali su me..
 

/šutnja/

A kako osuđujem svoje vjernike. Ne valja vam ovo, ne valja vam ono. «Pravednik pogriješi i sedam puta na dan», a ja tražim ispunjenje svih zakona. Mnogo puta nisam javno progovorio o stvarima koje sam trebao reći zbog,  samo meni znanih, obzira. Izdao sam i zatajio svoju službu.  U ispovijedi se često postavljam kao sudac, a ja samo, u njegovo ime, podjeljujem oproštenje grijeha.

        Neke ljude smatram manje vrijednima, a druge uzdižem na pijedestal koji im ne pripada.
Mogao sam se, ponekad, staviti na stranu onih koje je javnost osudila, «no nisu htjeli ući da se ne bi okaljali pred Pashu.»
        I drugima nisam stavljao trnovu krunu na glavu, ali sam im obilato zasipao životnu stazu trnjem.
        I drugima sam oblačio luđačku haljinu, « a ja sam nosio duge haljine s resama i očekivao pozdrave na trgovima»

 /Šutnja/

 « Htjeli mi to ili ne, Crkva je uvijek  izmiješana zajednica, zajednica koja se sastoji od  pobožnih i od grešnika. Tko hoće apsolutno čistu Crkvu i ne opaža kako je njegovo vlastito srce nečisto. Bori se protiv nečistoće drugih, jer svoju vlastitu ne želi prihvatiti. Bogu moramo prepustiti da, na koncu  svijeta, odijeli kukolj od žita.» Anselm Grün

 Molimo zajedno: ISPOVIJEDAM SE BOGU SVEMOGUĆEMU...

 /Pjesma/ JA SE KAJEM, BOŽE MILI

   II. postaja

 Isus nosi križ       K R I Ž

 

Osuđeni je na svom posljednjem putu.
Natovarili su mu tešku gredu koju jedva vuče.
Putem se tetura, oslanja o zid,  pada.
Za gledatelje je samo pitanje vremena kada će umrijeti.
I kad se sreo s majkom,
svjetskoj povijesti to nije bilo tako opasno.
Ljudi gledaju samo gubitnike,
oni koji su u njega vjerovali, velikim su dijelom pobjegli,
samo par žena na rubu puta,
među njima i njegova majka,
Za  vjeru je Marija praslika Crkve.
Crkva gleda Krista na zadnjem komadiću križnog puta.
Sama Crkva trpi u ljudima
koji su progonjeni zbog svoje vjere,
nju se izruguje, jer se nije priključila osudi
koju je svijet izrekao nad onim koji nosi križ.
No, vjera vidi
da je Bog blizu onima koji moraju nositi svoj križ.
Crkva susreće svog Gospodina, ne u palačama mogućnika,
nego u onima koji su gladni,
u onima koji su siromašni i bolesni,
u onima koji su u zatvorima,
njima je Gospodin brat.
Tako tješi Gospodin svoju majku
i svoju Crkvu.

 /šutnja/

 I ja sam tovario na leđa svog subrata svećenika razne križeve.

Križeve ismijavanja i nerazumijevanja. Podbacivao sam mu, često puta, klipove pod noge.
Koji su razlozi bili za to? Moje puritanstvo koje sam oblačio pod krinkom želje da se očuva Božji zakon ili naši zakoni.
No, ja sam mu svojim ponašanjem otežao križ, nametanjem podvala, zluradosti, čak i zavišću ili ogovaranjima pa i klevetanjima. Koliko toga puno ima među nama. Malo koji razgovor ima među nama, a da se ne ogovara pa čak i kleveće drugoga. Nikada nisam pitao dotičnog, niti me to zanimalo, kako ga to boli.
            A da ne govorim koliko imam smisla za biti Šimun Cirenac svom bratu i Veronika koja će obrisati unakaženo lice i pomoći osuđeniku da otkrije svoje pravo lice. Mislimo li da takvih među nama nema, da smo toliko savršeni ili pošteđeni nošenja takvog križa.
            Mnogo puta se ni ja nisam ponašao kao Cirenac ili Veronika prema bratu svećeniku, ali ni svi drugi se nisu tako ponašali.

 /šutnja/

             Moja je uloga, kao svećenika, tješiti, poučavati, voditi. Vjernike zamišljamo kao ovce koje moraju ići onako kako mi to želimo. Jao onoj koja pokuša zalutati. Nosimo to još iz sjemenišnih dana. Tako su nas odgajali; oni koji su se ponašali kao neposlušne ovce, bili su odstranjeni. Nije se gledalo na dušu, nego na ograde koje su postavljene i ako je netko preskočio ogradu - van. Ima toga i u našem pastoralu, i u našem odnosu prema ljudima. Ne volimo, najblaže rečeno, one koji misle svojom glavom, a tek ako nam svoja razmišljanja, a ne dao Bog, i prigovore pokušaju reći! Zna se - van! Iz moje okoline, iz mog kruga kretanja, a često i iz srca. Koliko tada mislimo da su i ti ljudi stvoreni na sliku Božju. A tek oni rubni, ogrezli u manama, oni koje su opljačkali razni moderni razbojnici...»jesmo li mu pokušali oprati rane, zaviti ih vinom i uljem...» Ili imam za sebe opravdanje : «ja sam im govorio, što me nisu slušali...»

 /šutnja/ 

Nosim i križ kojeg mi nameće stalež. Mnogovorsni su i različiti. Spomenut ću samo dva: propovijedanje i celibat.

  «Svakog propovjednika  stavlja Isusova riječ  pred pitanje kako mu riječi djeluju. I tako imamo važnu zadaću očistiti svoje riječi od svega što se često i nesvjesno uhvati za njih kako bi ih onečistilo. Odgovorni smo za ono što govorimo, za naš glas preko kojeg naše riječi dolaze do srca ljudi. Ako čujem pretjerano moraliziranje u propovijedi, mogu se lako osjetiti onečišćenim, jer zajedno s propovijedi  čujem, u zahtjevnim riječima propovjednikovim, i njegov strah od njegovih vlastitih tamnih strana. I iz njegovih se riječi na moju dušu spušta njegova tama i zamračuje moje raspoloženje»...(Anselm  Grün)

 /šutnja/

Samarijanka i Isus na Jakovljevu zdencu . Dovedi mi muža - nemam muža. «Pravo si rekla, nemaš muža. Pet si muževa imala, a ni ovaj ti nije muž.» «Dođite i vidite čovjeka koji mi je rekao sve što sam učinila. Da nije on Mesija?»  Mnogi Samarijanci, iz onoga grada, počeše vjerovati u nj zbog ženina svjedočanstva.

      A mi jednoj takvoj ne bismo povjerili ni najmanju stvar u pastoralu, pa makar i biskupija propala. I to je jedna vrsta opsjednutosti celibatom.

 /šutnja/

 Pjesma: POGLEDAJ GOSPODINE I SMILUJ SE!

 III. postaja

 Smrt na križu         Ž R T V A

 Konac - vani pred gradom,
ubrojiše ga među razbojnike
i umire sam.
Njegova majka pod križem
i samo jedan učenik, jedan od mnogih.
I par žena malo podalje.
To je sve što je ostalo od oduševljenog mnoštva od nedjelje.
Za svijet je važno jedno - uspjeh,
a ovaj ovdje je jamačno sve izgubio.
Za  vjeru je ovaj uzdignut,
križ je prijestolje
na kojem se pojavljuje kralj slave.
Krist nije izbjegao patnju i smrt,
muke i boli nije ignorirao
i slabe nije odbacio,
nego se ubrojio u njihov broj
i sam uzeo na sebe križ.
U krvi na križu povezao je nebo i zemlju.
Križ je uzdignut kao znak,
ne sramote, nego pobjede.
Pod križem se okupljaju ljudi
svih jezika, puka i naroda
u novom savezu Boga s ljudima.

 /šutnja/

 Nikad neću zaboraviti suze jednog mladog svećenika koji je plakao preda mnom, a ja sam bio u prvom tečaju bogoslovije. Okolni su svećenici govorili kako on ne valja. Osuđen, umire sam. Svi su oprali ruke - a on je napustio svećeništvo. «Krivac je smrti»

            Kao mlad svećenik, sa mladenačkim planovima, žarom, bačen sam dekretom u mrtvu župu da «začepim rupu». U Hvaru tada posla i previše, ali ne, nisam mogao dobiti ni sata držanja vjeronauka -  umirem od dosade. Pitam se: zašto sam postao svećenik. Jednog dana sjedim u kući, čujem netko dolazi uz stepenice. Pokojni župnik Dola na Hvaru, don Toni Đakoni: »Moli, znon kako ti je somen..evo doni son ribe, užgi ogonj pok ćemo ispeć...»  Taj dan neću nikad zaboraviti. Bog ga nagradio za to. Umro je don Toni, ali i s njim poneki dobri anđeo u našoj biskupiji, a možda i dalje.

            Uvijek sam slušao osuđivanje kad je neki svećenik napustio službu, kad je umro svećeničkom redu. Ne želim opravdavati taj čin.  A to što nije bilo nikoga uz njega koji bi možda i spriječio samorazapinjanje dok je visio na križu...?  Peremo ruke... «Krivac je smrti».

 Ovo možemo prebaciti i na grijeh i pogreške naše braće.  Potajno o njima iza leđa razgovaramo, ogovaramo pa i klevećemo Ali brata opomenuti, ne samo opomenuti nego i potaknuti na dobro, omogućiti mu da se digne, da počne iz početka? Kako čudan odnos i stav.

Ovih dana je brački dekan rekao, na jednom službenom sastanku: «Biskup gleda na prošlost svećenika.» - strašna rečenica. Protiv Evanđelja i moralke. Onaj tko je jednom sagriješio, uvijek je grješnik. Nema šanse za popravak, nema mogućnosti novog početka. Isus govori sasvim drukčije: «Idi i ne griješi više. Oprošteni su ti grijesi.. Tko je od vas bez grijeha... Još danas ćeš biti sa mnom u raju.» Teško i bolesno stanje duha. «Po tome će svijet znati da ste moji učenici ako budete ljubili jedni druge...»

                Usta su nam puna govora o žrtvi (doista je ima sve manje - kao što i u svijetu sve manje govora o žrtvi), ali žrtvu podnošenja jedan drugoga, prihvaćanja jedan drugoga, nismo spremni prihvatiti. Na temu «Ljubav mi je mila, a ne žrtve» izreći i sastaviti odličnu propovijed znam, ali sebe žrtvovati za konkretnu ljubav prema konkretnom čovjeku, nisam spreman  «Ako brat tvoj pogriješi, a ti ga opomeneš i posluša te..spasio si brata svojega...» 

       /šutnja/

 

Bol i patnja drugih ljudi. Koliko me se dotiču? Koliko, kao župnik, činim da do vjernika prodre svijest o odgovornosti za patnju svijeta? Netko će možda reći 'a što tu mogu učiniti?' Ništa ako prekrižim ruke. A jedna obrisana suza je veliko djelo. Imamo li osjetilo za tuđu suzu i bol?

            A tek kako stvorenje trpi i uzdiše u mukama koje mu mi ljudi zadajemo. Koliko smo osjetljivi na grijehe modernog vremena? Zagađivanje okoline. Fizičko i psihičko. Koliko truda ulažemo u vjeronauk da potaknemo mlade na svjesno življenje? Koliko truda ulažemo da mladima pokažemo Evanđelje kao putokaz u život, nasuprot svih mogućih duhovnih zagađenja koja nas okružuju?  Možda tupo promatramo kako mnogi umiru na križu duhovnog zagađenja, zatrovani idealima i ideologijom potrošačkog društva.

          Križ je podignut, ne kao znak sramote, nego pobjede. Jesam li ja u to uvjeren, siguran i mogu li to svjedočiti drugima?

 /šutnja/

                 «A slično je tako u mnogim zajednicama. Svako mišljenje koje se razlikuje od drugih biva odmah kažnjeno jer je Krist ipak želio da mi ljubimo jedni druge i da smo jedni s drugima jedinstveni. Ljubav se zamjenjuje prisilnim jedinstvom. Pravo jedinstvo nastaje uvijek iz zdravih napetosti i suprotnosti. Kad se u ime ljubavi želi od početka izbjeći svaka napetost, tada ljubav postaje tiranija i prisila. Osebujno je da je upravo u samostanima u kojima se stalno govori o ljubavi, najmanje ljubavi. Tamo vlada često agresivno i razdražljivo raspoloženje. Tamo nema slobode, nego samo prilagođavanje. Tamo nema jedinstva, nego samo prislila. Neki je samostanski vozač rekao za zajednicu u kojoj je služio i koja se nazivala «Kuća ljubavi» « Otkad smo kuća ljubavi, sve je hladnije kod nas.» Anselm Grün

 /Šutnja/

 Pjesma: O ISUSE JA SPOZNAJEM

 IV. postaja

Isusa polažu u grob  E U H A R I S T I J A

 Za svijet je Gospodin mrtav
opasnost koju je on predstavljao je minula,
proroku su začepili usta, razapeli ga, ubili.
«Sada neka ga pokopaju», tako misle
i postave stražu pred grobom da ostane zatvoren.
No, Boga se ne može zadržati,
život se ne može pribiti
niti zatvoriti u grobove.
Do zubi naoružani vojnici bespomoćno će pasti na zemlju
pred onim koji stvara život.
Vjera ne vidi u grobu konac,
nego nadu.
U Gospodinu koji je na uskrsno jutro uskrsnuo
da se pokaže svojoj Crkvi, započelo je kraljevstvo
koje će se dovršiti na kraju vremena.
Tada će on doći suditi žive i mrtve.
I njegovu kraljevstvu neće biti kraja.
 

/šutnja/

 Euharistija je posadašnjenje ovoga. Dok slavimo Euharistiju vršimo spomen čin našega otkupljenja. U godini Euharistije smo. Zato, na kraju, smijem postaviti pitanje: koliko uistinu vjerujem u ono što činim? Slavlje svete Mise je znak katoličanstva Crkve. A koliko šarenila, koliko samovolje, nepoštivanje rubrika. Čudna su ta naša svećenička mjerila. Ne poštujemo rubrike, ne poštujemo Crkvu, a od vjernika očekujemo da ispunjaju naše zakone. Dobro je o tome malo razmisliti.

  Koliko moje i naše slavljenje Euharistije pokazuje da mi sami vjerujemo u ovo što govorimo, u ono što činimo. Često puta naše koncelebracije ne djeluju izgrađujuće.

    Pokreti brzi, nedolični svetom činu kojeg slavimo. Ubacivanje svega i svačega u obred Mise, često puta se može doživjeti kao vlastiti šou predvoditelja. Kao da su vjernici zbog njega, a ne on zbog vjernika. a svi oni skupa zbog Krista. Nađe se svega i svačega. Od nepriličnih prikaznih darova do prekidanja riječi pretvorbe koje se nikako ne smiju prekidati, jer su to Kristove riječi. No neki pjesmuljci su nam važniji. Na žalost i na velikim slavljima koje predvode i nadbiskupi i kardinali se to vidi.

            Vrijeme je da mi sami uđemo u otajstvo Euharistije pa da uvedemo i vjernike. Inače sve ovo ostaje mjed koja ječi, praporac koji zveči, a ono bitno kao da zaboravljamo: Tvoju smrt naviještamo, tvoje uskrsnuće slavimo, tvoj slavni dolazak iščekujemo.

 /šutnja/

 «Poslanica Hebrejima opisuje čišćenje kojim nas je Krist očistio u slikama koje nam, na prvi pogled, mogu biti strane. Govori o tome da veliki svećenik čisti ljude tako što ih škropi krvlju jaraca ili bikova. Za poslanicu Hebrejima slika je to kako Isus svojom smrću čisti «našu  savjest od mrtvih djela» (Hebr 9, 14). Obredi čišćenja u židovskom hramu, u konačnici, su samo mrtva djela. I njima se Krist više ne treba baviti. Jer istinsko čišćenje se događa u smrti Isusovoj i u tome što je u svojoj smrti ušao u nebesko kraljevstvo, te time i nama omogućio pristup u tu svetinju nad svetinjama. Na temelju njegove smrti mi smo već ušli u kraljevstvo nebesko. Kraljevstvo je nebesko, jer je odijeljeno od ovog svijeta. No, ne nalazi se ni na jednom mjestu u nebu, nego u ljudskom srcu. U svakom od nas postoji taj sveti prostor u koji jedino Krist ima pristup. U toj svetinji nad svetinjama, u najintimnijem prostoru svog srca svaki je čovjek čist. Jer tamo je Krist koji nam je pokazao čistu ljubav u svom predanju na križu. Tako, pred Boga smijemo stupati «iskrena srca i sa sigurnim uvjerenjem pošto smo očistili srca od zle savjesti i oprali tijelo čistom vodom.» (Heb 10,22). Istinsko se čišćenje događa u savjesti, u  najintimnijem prostoru čovjeka, u svetom prostoru šutnje, u koji ni jedan čovjek nema pristup, a u koji je Krist stupio svojom smrću. Tamo gdje Krist u nama stanuje, mi smo čisti, očišćeni njegovom ljubavlju.» Anselm Grün

 /šutnja/

 Pjesma KLANJAM TI SE SMJERNO

 Završna molitva

  / kleknimo/

 Gospodine Isuse Kriste, klanjamo se tvom svetom križu,
jer on nije konac, nego početak novog života,
ne zdvajanje, nego nada.
U tebi vidimo Oca nebeskoga,
s tobom očekujemo dolazak kraljevstva nebeskoga
i ne želimo ništa drugo, nego da se ispuni tvoja volja.
Ne molimo te da nas poštediš križa,
nego te molimo ono što nam je za život potrebno:
Božju snagu, Božju ljubav i Božju mudrost.
Grijeh ne smije ni nas, ni druge privezati uz prošlost,
niti nas smije zavesti u lažni sjaj,
koji će nas odvesti s puta pravednosti.
 
Zato ćemo sada otpjevati Očenaš držeći jedan drugog za ruke:
 
Gospodine, dopusti mi
da pokupim
kamenje i krhotine
da se ne bi moj prijatelj
ako mi se možda vrati, povrijedio
dopusti mi
maknuti ih s puta
da
i ja ne posrnem
ili pak padnem,
jer to sigurno moj prijatelj nije želio.
 
Gospodine, ne dopusti
da posrnem,
a ni on;
daj da maknem kamenje s puta     Peter Boeckholt

 Pjesma:  KRALJICE NEBA RADUJ SE