22.nedjelja A – 2014. Pražnica

User Rating: 0 / 5

Star InactiveStar InactiveStar InactiveStar InactiveStar Inactive
 

«Uzmite na sebe svoj križ i idite za mnom»

                               Uz najbolju volju to ne može biti. Što Isus traži, to je previše.

Legenda pripovijeda o mladom čovjeku koji nije htio nositi svoj križ. Dok je Isus išao po zemlji davao je svakom čovjeku po jedan križ. Svi su prihvatili što im je Krist darivao. Jedan je dobio veliki križ, drugi nešto manji, a opet neki ćoškasti križ, drugi kvrgavi križ. A netko je dobio sasvim okrugli križ. Svaki prema svojim mogućnostima i snagama.

Ali bio je jedan mladić koji je mislio da je njegov križ za njega pretežak. Molio je Spasitelja da mu da jedan lakši križ, jer križ koji je do sada nosio, uz najbolju volju, nije mogao nositi. Isus mu odgovori: «Dao sam ti dovoljno snage da možeš nositi križ, u najmanju ruku. Pokušaj!» No, mladić je ostao pri svom mišljenju: za njega je taj križ bio pretežak. Tada mu reče Isus: »Postoji mogućnost da ti olakšaš svoj križ. Uzmi pilu i odreži komad križa.» To mladić odmah učini. Uzme pilu i odreže komad križa. Od tada je lako nosio križ, čak je imao osjećaj da nema nikakvog križa.

Nakon par godina u selu u kojemu je mladić živio izbije požar. Cijelo selo je zahvatila vatra tako da je seljaci nisu mogli ugasiti. Jedini izlaz bila je duboka dolina koja je inače bila neprohodna. Postojao je samo jedan most. Dio ljudi se spasio preko mosta, no most nije izdržao nego se srušio. I sada su stanovnici sela došli na ideju da od križeva koje su dobili od Isusa naprave most i tako se svaki spasio. Mladić je trčao zadnji i on je pokušao od svog križa napraviti most no, dogodilo se da mu je križ bio prekratak, upravo za onaj komad kojega je otpilio.

Kako ja ovu priču vidim ovdje u Pražnicima nakon 2 dvije godine što sam ovdje?   Svi smo mi Isusovi učenici i svatko od nas ima svoj križ. Kako ga tko nosi, to zna svatko od nas. No, ima i križ koji se zove kršćanstvo ili biti kršćanin. Ja danas želim govoriti o tom križu. Pa eto, pođimo redom.

Naše ponašanje u crkvi – puno puta se ne vidi da smo kršćani, da nam je crkva kuća Božja, da sudjelujemo. Po ponašanju bi se reklo da mnogi ne vjeruju da je sveta misa ona ista Isusova žrtva na križu, samo na nekrvni način. Ovdje se ne polijeva krv kao na križu. Čini se kao da mnogi ne vjeruju da su čitanja riječ Božja, pa preko čitanja ćakulaju. Stoje zabijeni po kutovima crkve, a klupe po sredini prazne.

       Mnogi redovito kasne, za neke sam primjetio da nikad nisu došli na početak. Sveta misa počima s ulazom svećenika na oltar, a vjernici stojeći pozdravljaju svećenika koje dolazi u ime zajednice i pred zajednicu. I točnost spada u nošenje križa ako mislimo ozbiljno.

     Isto je i sa završetkom svete mise. Mnogi počimaju izlaziti iz crkve prije nego li svećenik napusti oltar. Kao da su napete puške, samo čekaju kad će pobjeći iz crkve, kao da ih netko tjera iz crkve. Primjetio sam to kod mladih i starih. Na završetku svete mise vjernici stojeći pozdravljaju svećenika koji, u ime zajednice i za zajednicu, prinosi svetu misu. Tek kad svećenik uđe u sakristiju, onda vjernici napuštaju crkvu. To spada u lijep odgoj, a svaki odgoj je nošenje križa.

     Primjetio sam da neki za vrijeme mise izlaze i ulaze, pa čak i djeca, a onda dolaze na pričest. Takvi ne smiju na pričest, jer nisu sudjelovali na svetoj cijeloj svetoj misi, a to je smrtni grijeh. Za starije koji to rade ne znam zašto, ali takvo ponašanje ne spada u biti kršćanin. Ili dolaze u crkvu samo da ih se vidi.

         Kad već govorim o nedjeljnoj misi, onda je broj onih koji dolaze vrlo lijep. I svaka čast vama koji dolazite redovito. Otprilike oko 50 % stanovnika dolazi na nedjeljnu misu. Gdje je onih drugih 30 %? Ima čak i djece koja ne dolaze na nedjeljnu misu, čak i budućih prvopričesnika. Kako će roditelji reagirati ako takvu djecu, do godine, ne pripustim na prvu pričest? Isto vrijedi i za krizmanike. Dosta mladih koji su već krizmani ne dolazi u crkvu. Oni su već time otpilali komad svoga krža. Tako isto ima lijepi broj župljana koji nikada nedjeljom ne dolaze na misu. Što mislite kad bi se takvima uskratio crkveni sprovod?

       Mnogi dolaze u crkvu, a posebno na pričest skoro nedolično odjeveni . I kršćansko odijevanje spada u križ kojega treba nositi, cijelog i potpunog, kojega treba nositi bez piljenja. Svakako tu spada i dolično odjevanje. Neke djevojke nemaju na sebi ni pola kvadratnog metra robe kad izlaze na ulicu. Svakako da čedno i pristojno odijevanje spada u nošenje križa koji se zove kršćanstvo. Pazite, možda će vam jednom u životu taj križ što ste ga tako otpilali biti prekratak, a onda neće biti spasa.

     I još ću jednu stvar spomenuti koja čak prelazi i granice razuma. Radi se o djeci koja ostaju na ulici skoro do polnoći. Roditelji, koju poruku dajete djeci? Noć je za spavanje. Pitajte ljude kojima više vjerujete nego meni, što znači večernji san za dijete. Taj san nikada ne može nadoknaditi spavanje u jutro. Sasvim naopaki odgoj. Učite djecu da je noć za igru, zabavu, a dan za spavanje. I što se onda dobiva? Takva djeca imaju sasvim izopačene pojmove odnosa prema svom odmoru, prema radu, prema dužnostima. U to spada i gledanje TV-a do u kasnu noć. Pravilan ljudski odgoj spada u bit kršćanstva ili time učimo djecu i mlade da pilaju svoje križeve.

       Braćo i sestre, ja sam vam sada iznio nekoliko konkretnih stvari koje nisu dobre za život nas kao župne zajednice, ali i stvari koje nisu dobre ni za život pojedinca. Vi ste ti koji odlučujete.

Sada se vratimo na priču na početku. Isus je rekao „Uzmite na sebe svoj križ i idite za mnom.“ Mi smo taj križ pilali i prekrajali po svom guštu. No, doći će jednog dana i čas kad će taj križ biti potreban da preko njega prijeđeš na drugu obalu. Što ako tvoj križ bude prekratak? Što ćeš onda? Drugog izbora nemaš! Ili možda misliš da se to tebi ne može dogoditi? Ili možda ne vjeruješ u istinost da ćeš jednom po nošenju križa biti spašen ili osuđen, amen!