Pozdrav:

Gospodin koji nam želi pokazati put u život, neka bude sa svima vama.

Uvod:

Sve vas lijepo pozdravljam ove vruće nedjelje. S ovom nedjeljom  započima  Isusov veliki govor o kruhu.  I to  započima  izvještajem o čudesnom daru hrane u pustinji.  Čini mi se vrlo prikladnim za naše  vrijeme govoriti  o kruhu.  I to iz više razloga.  Najprije, ogromna većina čovječanstva gladuje. Svake sekunde umire na desetke ljudi od gladi u svijetu.  Mi, hvala Bogu, imamo kruha i to na pretek. Da li nam je ikada palo na pamet zahvaliti Bogu za taj dar?

S druge strane, iako imamo kruha na pretek opet se u duši osjećamo strahovito gladni,  Gladni i žedni ljubavi.  Tvrdim, sa svom odgovornošću, sve ovo što se događa u Dolu učinili su ljudi koji nisu nikada osjetili u životu ljubav.  Čovjek koji je osjetio ljubav, koji ljubi,  takve stvari ne može učiniti.  Kad kažem ljubav, onda mislim na prihvaćanje drugoga, priznanje drugome da bude drugačiji. Ova sveta misa neka nam bude prigoda  da promislimo o našoj gladi i našem odnosu prema kruhu tijela, ali i kruhu duše.

U dnevnoj molitvi molimo Gospodina da se pametno služimo zemaljskim, prolaznim dobrima. Ponekad se čudimo da nam treba mnogo vremena dok nešto shvatimo, tako i to da zemlja nije neiscrpiva. I postoji još mnogo mogućnosti da se sebično postavimo prema ovoj spoznaji. To se događa svugdje gdje živimo na račun drugih, gdje nismo spremni dijeliti, gdje nismo osjetljivi za stvorenje.  Božje čudesno stvorenje je vrlo osjetljivo i ranjivo ako se s njim ne postupa odgovorno. Božju volju možemo otkriti i u stvorenjima ako gledamo na Isusa, kako je on postupao u današnjem evanđelju. On se zahvalno obraća Bogu, svome Ocu, onda se obraća  učenicima i naređuje im da dijele zemaljska dobra. Božje stvorenje je stvoreno za dijeljenje.

Pokajmo se i molimo Gospodina da nam oprosti, a i mi molimo za oproštenje druge kojima smo nanijeli bol. Isto tako, od srca oprostimo da možemo ovog časa osjetiti Isusovu brigu za nas.

Kyrie

Molitva vjernika

Gospodine, Bože naš, priznajemo našu ograničenost i zato se obraćamo tebi našim molitvama:

Jer si ti Bog i Otac sviju. Ti si nad svima i u svima. Tebi budi, u jedinstvu s Duhom Svetim, slava i čast, po Kristu našem Gospodinu, u vijeke vjekova.

Danas smo čuli za dva zadivljujuća znaka  čudesnog umnažanja kruha. Najprije kod proroka Elizeja, od dvadesetak ječmenih krušćića najelo se sto ljudi. „Jeli su i preostalo je."

U Evanđelju smo čuli o veličanstvenom događaju kada je Isus nahranio na tisuće ljudi s pet ječmenih kruščića i nešto ribica. Najelo se veliko mnoštvo i još je preostalo dvanaest košarica ulomaka.

Možda smo i mi sami tim znakom zadivljeni, ali u toj zadivljenosti su nam promakle neke sitnice. Pa eto sada nekoliko riječi o tim sitnicama.

Na početku se govori  da je bila blizu židovska Pasha, blagdan kojim su se Izraelci sjećali čudesnog oslobođenja iz ropstva u Egiptu.  Isus će upravo na taj blagdan  započeti povijest novog Božjeg naroda  u kojega smo i mi ušli po svetom krštenju.  Stoga se i nama postavlja pitanje jesmo li mi gladni toga kruha. Isus je rekao „Tko bude jeo ovoga kruha živjet će uvijeke." Vjerujemo li mi u  Isusov znak? Najprije da je nama potrebno oslobođenje. Ovdje je vrlo važno naglasiti da je današnji čovjek zarobljen svim i svačim. I mi smo zarobljeni i treba sebi priznati da nam je potrebno oslobođenje - Pasha - trebamo otići Isusu i slušati ga, a onda će nas on nahraniti kruhom.  Vjerujemo li to, trebamo li to?

Druga sitnica koja nam pada u oči: Isus uze kruh, izreče zahvalnicu i dade im da jedu. Podsjeća li vas to na nešto? Zar svećenik, u svakoj svetoj misi, ne govori: Isus uzme kruh, blagoslovi Boga, podade im i reče...  Zar onaj znak umnažanja kruha nije bio znak ovog vječnog umnažanja kruha u svetoj misi? Pitanje je upućeno nama: koliko i kako mi prepoznajemo ovaj znak kojim nam i danas Isus, u pustinji ovoga života, nudi svoj kruh?  Koliko mislimo na to kad idemo na svetu pričest?

Treća sitnica koja upada u oči jest to da se Isus brine i za ostatke. Ovaj znak možemo promatrati s više strana. Najprije Isusov odnos prema kruhu - da ništa ne propadne - a kako se mi odnosimo prema kruhu - ovdje ne mislim samo na kruh hranu - nego i na sve što ljudski život čini ljudskim. Mnogo stvari propada koje naš život čine ljudskim životom. Svatko od nas treba postaviti ovo pitanje: kako se odnosimo prema fizičkom kruhu,  jesmo li pomislili da nam je taj kruh ipak darovan?  A da ne govorimo o onom duhovnom kruhu, kojega su mnogi, posebno mlađe generacije, željne

I četvrta sitnica: Isus traži da ljudi dadu svoj dio pa i onaj mali dio, od nekoliko kruščića i on će učiniti znak od kojega će živjeti tisuće. I ovdje stoji pitanje: koliko ja svojih kruščića donosim u život župe i mjesta? Da li uopće mislimo da  Isus može, te naše kruščiće pretvoriti u dobru i potrebnu hranu od koje će mnogi živjeti? Očito da ovome mjestu fale ti mali kruščići  i Isus ne može učiniti nikakav znak. O ovome bi trebao svatko od nas razmisliti i to pošteno sebe ispitati. Koliko sam ja spreman donijeti kruščića za uspjeh zajedništva?

Završit ću ovo razmišljanje jednim latinoameričkim tekstom  koji jasno govori što je sveta misa :

Mi gladni, slabi, sakati u srcu i duhu slavimo Euharistiju. Posred mržnje i smrti slavimo život i ljubav.  Posred gladi i straha slavimo izobilje i mir. Posred smrti  koja nas opkoljuje sa svih strana  slavimo Isusovu  smrt i uskrsnuće, slavimo spasenje i novi početak, slavimo puninu i izobilje.