Nakon čitanja teksta mnoge mlade žene  su se odlučile roditi dijete.

Goldach (kath.net / Švicarski - katolički Sonntagsblatt.  "Dnevnik nerođenog djeteta" opisuje djetetov život od njegova začeća u majčinoj utrobi do dana kad dijete osjeti: ja ću biti ubijeno, prije nego ću moći samostalno živjeti.  Autor se čini nepoznat.

5. Listopad: Danas, je započeo moj život. Moji roditelj još to  i ne znaju, ali ja sam već tu. Bit ću  djevojka - s plavom kosom i plavih očiju. Sve moje sposobnosti  su već utvrđene,  čak i to da ću posebno voljeti cvijeće.

19. Listopad: Neki kažu da još uvijek nisam stvarna osoba nego da samo postoji moja majka. No, ja sam stvarna osoba, baš kao i  što je pravi kruh malo krušnih mrvica. Moja majka stvarno postoji, postojim i ja.

23. Listopad: Sada su se otvorila moja usta. Za godinu dana moći ću se početi smijati i govoriti.. Znam da će moja prva riječ biti: MAMA.

25. Listopad :  Danas je moje srce počelo kucati. od sada će kucati cijelog mog života, a da nikad ne stane, da bi malo otpočinulo. I nakon mnogo godina će stati, a onda ću umrijeti.

2. Studenog: Svaki dan ponešto narastem. Moje ruke i noge  već poprimaju  svoj  oblik. Proći će još dugo vremena  dok stanem na svoje male noge  i mogu potrčati u naručaj  mojoj majci i dok ovim malim ručicama budem mogla brati cvijeće i zagrliti mog oca.

12. Studeni: Na rukama se pojavljuju mali prstći. Kako su mali!  S njima ću jednog dana milovati kosu moje majke. .

20. Studeni : Tek danas je liječnik rekao  mojoj majci da živim pod njezinim  srcem. Oh, kako mora biti sretna! Mama, jesi li sretna?

25. Studeni:  Možda sada moji mama i tata razmišljaju o mojem imenu. Još i ne znaju da sam djevojčica. Željela bih da se zovem Suzi. Oh, kako sam već velika!

10. Prosinca : Moja kosa počinje rasti. Tako je mekana svjetla i sjajna. Kakvu  kosu  ima  moja mama?

13. Prosinca: Uskoro ću moći gledati. Sve  je tamno oko mene. Kad me  mama donese na svijet, onda ću vidjeti svjetlo sunca i cvijeće. Najviše od svega želim vidjeti moju mamu. Mama, kako izgledaš?

24. Prosinca : Čuje li mama već sada kucanje moga maloga srca? Neka djeca dolaze na svijet  bolesna. No, moje srce je jako i zdravo. A kuca tako ravnomjerno: TUP TUP-, TUP TUP-. Mama, imat ćeš malu zdravu djevojčicu!

28. Prosinca : Danas me moja majka ubila. Ona me ubila.

Dragi mamice, sada sam u nebu, i sjedim na Isusovom krilu. On me voli i vrlo je blizu mene. Tako sam željela biti tvoja mala djevojčica, a zapravo stvarno ne razumijem što se dogodilo. Bila sam tako uzbuđena kada sam otkrila da sam počela  postojati. Našla sam se u tamnom ali vrlo ugodnom prostoru. Shvatila sam da sam imala prste i male noktiće. Već sam bila prilično  razvijena, iako još uvijek nisam bila  spremna napustiti taj svoje prostor. Većinu vremena sam provađala maštajući  spavajući. Već na početku sam se  osjećala duboko povezana s tobom ... Ponekad sam čula da plačeš i ja  sam  plakala s tobom. Ponekad si govorila jako glasno, ili vrisnula i onda plakala. I začujem da je tata isto vikao.  Bila sam tužna, i nadala se  da će ti uskoro biti bolje. Često sam se pitala zašto moraš toliko plakati. Jednom si plakala cijeli dan. To me u duši jako boljelo. Nisam mogla zamisliti zašto si tako nesretna.

Baš tog dana dogodilo se nešto strašno. Gadan monstrum dođe u ovo moje ugodno i toplo boravište. Bila sam prestravljena i počela vrištati ali zvuk ne izlazi iz mojih usta. Čudovište je bilo sve bliže i bliže i ja sam počela  vikati: "Mama, mama, pomozi mi molim te, pomozi mi" Bila sam  prestravljena svime što sam osjećala. Vrištala sam i vrištala koliko god sam mogla. A tada mi čudovište odreže  ruku. To boli tako, neopisivo boli. I ta bol ne prestaje. Oh kako sam molila da bi se to kako god zaustavilo! Vrištala sam u neizmjernoj boli kad mi je čudovište otkinulo male nogice.. Unatoč neizrecivoj boli znala sam da umirem. Znala sam da nikada neću  vidjeti tvoje licu ni čuti tvoj glas kako mi šapćeš volim te. Htjela sam obrisati sve tvoje suze i tako sam čeznula učiniti te sretnom - sada to nikad više neću moći učiniti. Svi su moji snovi razbijeni. Iako sam imala strašne bolove i silan strah, osjećala sam kako mi se srce lomi. Više od svega željela sam  biti tvoja kćerkica.

A sada je sve to uzalud, jer sam umrla u groznim patnjama.

Mogu samo zamisliti kakve si  loše stvari sebi učinila. Prije nego što sam otišla htjela reći da te volim, ali nisam našla riječi  koje bi ti mogla razumjeti. I ubrzo nakon toga više nisam imala daha da ih izreknem. Bila sam mrtva!

Osjećala sam kako uzlazim u visinu. Ponio me jedan lijepi veliki  anđeo na jedno prekrasno mjesto. Još uvijek sam plakala, ali fizička bol je nestala. Anđeo me povede k Isusu i posadi me njemu u krilo. Isus mi je rekao da me voli i da je Bog otac. Bila sam sretna. Upitala sam ga što je to bilo što me ubilo. On je odgovorio: "To je plod djela liječnika koji je učinio pobačaj." Tada je rekao: "Tako mi te žao, dijete moje, jer ja znam kako se osjećaš."

Pišem ti jer ti želim reći volim te i kako bih rado bila tvoja djevojčica. Pokušala sam  svim svojim snagama živjeti. Htjela sam živjeti. Željela sam ali nisam mogla, čudovište je bilo  prejako. Bilo je nemoguće preživjeti. Samo sam htjela reći da sam pokušala ostati kod tebe. Ne želim umrijeti! Dakle, mama, molim te, čuvaj se ovog čudovišta pobačaj. Mama, volim te i nikako ne želim da bi ti morala proći kroz ove muke kroz koje sam ja prošla.

Molim te pazi na sebe!
U ljubavi, tvoje  dijete.