Što je važnije mir u župi ili istina i pravda?

Can 1284  §1.  Svi su upravitelji dužni obavljati svoju službu s brižljivošću dobra domaćina.

§ 2. Zato moraju:

1.        paziti da dobra povjerena njihovoj brizi ne bi, ni na koji način, propala ili pretrpjela štetu, sklopivši u tu svrhu ako je potrebno, ugovore o osiguranju.

2.        voditi brigu da se vlasništvo Crkvenih dobara osigura na načine koji vrijede u svjetovnom pravu.

 

Zbog ulaska u EU, a shodno tome i izmjeni zakona neće više vrijediti posjed, nego vlasništvo. Ta činjenica je potakla mnoge da počnu tražiti upis vlasništva i nad onim što je upisano kao Crkveno vlasništvo (bilo kao Crkveno ili bratovština ili župničko nadarje ili bilo koji drugi titul).

Mnoga dobra su Crkvi bila oteta na razne načine. Iako su za neka dobra postavljeni zahtjevi za povrat imovine, ta imovina nikada nije vraćena i bojim se da neće ni biti, jer mi se čini da su prošli rokovi.

Sudionik  sam bolnih događanja koja su se zbivala u Dolu zbog toga što sam pokušao i uspio vratiti zgradu škole sa svim terenima koji su sada u vlasništvu Župe. Čak je došlo i do toga da grupica nezadovoljnih traži  moj izgon iz župe.  Na žalost, u cijelom ovom postupku nisam osjećao dostatnu podršku Ordinarija.  Moram biti iskren i reći da je ipak, u jednom trenutku  jasno stao meni u obranu i zato ga ta grupica sada i sotonizira.  Imam dojam da je Ordinariju važniji  „mir"  u župi, nego istina i pravda.

Čini mi se da se i brojni kolege ravnaju ovim pravilom da i oni i ljudi budu mirni pa puštaju da se pojedinci uknjiže na  pojedina crkvena dobra koja su vlasništvo Crkve, a dotični u posjedu.  Ne želim nikoga osuđivati ili prosuđivati, niti ovim sebi želim graditi spomenik, nego jednostavno želim razmišljati o problematici. Jednostavnom ogluhom na sudski poziv, bez riječi se, tko zna kakva vrijednost, nekome predaje!

Uzet ću samo primjer Dola  koji do sada ima preko 200 000 kvadratnih metara zemljišta upisanog u vlasništvo.  I što sada? Jednostavno to prepustiti ili ne?

Postavio bih pravilo da ondje gdje je netko zakonito upisan kao vlasnik (agrarne reforme) ne bih to osporavao.

Međutim dobra koja su upisana kao vlasništvo Župe (s bilo kojeg titula) treba smatrati i stvarnim vlasništvom Župe. I prema tome tako postupati.

Kako su ti pojedinci ušli u posjed?  Mogućom agrarnom reformom, ali ne posjeduju nikakav papir! I ovdje valja gledati istini u oči: ako je netko agrarnom reformom ili nekim drugim zakonitim aktom dobio određeno zemljište, a nije se uknjižio, onda je to učinio s računicom da ne plaća porez. I s tog stanovišta on se nepošteno služio Crkvenom imovinom i sada nema pravo, niti je pošteno da se takvome prizna pravo upisa vlasništva.

Drugi način je davanje na obradu uz davanje Župi određene redovine, minele ili oblige, kako se već u kojem mjestu zove. Dolaskom na vlast komunisti su zabranili davanje redovine Crkvi. Sjećam se da su dok sam bio prvi put u Dolu, mnogi ljudi nosili vina, ulja, grožđa i time priznavali Crkveno vlasništvo, tako su mi govorili.  Stari su umrli, mladi ne žele priznati tu obvezu. A nisu se mogli i ne mogu se uknjižiti tako jednostavno.  Zašto ovakve zemlje pustiti?

Prije nekog vremena jedan je posjekao šumu i prodao drva, kažu preko 200 metara, po cijeni od 350 kuna. To je preko 70 tisuća kuna, a od toga Župi ništa. Dotični nije na tim parcelama tko zna od kada ni bio.  Imao sam slučaj da je jedan čovjek iz Škripa tužio Župu radi uknjižbe i kad smo išli na uvid uspostavilo se da on i ne zna gdje je to. On nikada tamo nije bio, nego je Župa to dala njegovim roditeljima za ispašu...

Ovdje se postavlja pitanje istinitosti.  Ovo što je upisano kao vlasništvo Crkve je stvarno Crkveno vlasništvo.  Sve drugo bi bila laž i ne smije se ni s ovog titula drugačije postupati, jer sve  što nije utemeljeno na istini je temelj budućih svađa i nevolja.

Upravitelj koji se ne drži navedenog pravila čini veliku nepravdu župi, jer zbog brige da vlada lažni mir, on nepravedno oštećuje župu. S obzirom na geografski položaj Brača, nikad se ne zna kakvu će cijenu sutra imati neko zemljište.

Došao mi je jedan čovjek koji je u posjedu Crkvenog zemljišta i ponudio mi pola eura  po metru kvadratnom kao odštetu, a nakon par dana sam saznao da bi on tu zemlju prodao za 10 eura po metru, jer je na vrlo atraktivnom položaju.

Ako gledamo sa stajališta pravednosti, onda nam je jasno da tu treba biti vrlo pažljiv.  Sasvim drugačije treba postupati s onim  što se i danas obrađuje, od onoga što se ne obrađuje.

I još jedno potencijalno pitanje pravednosti: Tko će plaćati porez ako vlasnici zemljišta budu plaćali porez?

U ovom slijedu razmišljanja postavlja se pitanje mira u župi. Ako župnik ne dopusti prijenos imovine, onda ti dotični prestaju ići u crkvu, uskraćuju župniku pozdrav i slične stvari.

Čini mi se da svi mi skupa trebamo  ustrajati na istini i pravednosti.  I ne bismo smjeli popuštati.  Sadašnji primjer Dola jasno ukazuje da  tim ljudima nije ništa sveto, ni nedjeljna mis,a ni dobar glas svećenika  samo zato što sam spriječio veliku nepravdu, a to je da se privatizacijom netko obogati. Da sam šutio, možda bi se netko sjetio da i župniku dade neku nagradu, a ovi bi „pošteno" i dalje u crkvi pjevali.

Interesantan je slučaj Škripa.  Neka Crkvena imovina (sve crkve u Škripu) su od početka bile upisane na poreznu općinu Škrip. To je 1945. prešlo u opće narodnu imovinu, a ta je sada vlasništvo Republike Hrvatske. Ja sam  osamdesetih godina podnio tužbu za ispravku uknjižbe. Konačno je 1990. presuđeno u korist Župe. I naređeno je da općina mora izdati dokument nakon pravomoćnosti  po kojem će se Župa moći uknjižiti kao vlasnik. Kolega nije tada  ishodio pečat pravomoćnosti. To sam tek ja dobio ovih dana. Ali s tom presudom ne mogu ništa, jer u zemljišniku imaju određene instrukcije od Vlade.  Naime, tvrde da nije jasno kako je općina Brač pravni slijednik Mjesnog narodnog odbora i da oni ne mogu priznati tu presudu. Malo nepažnje će imati tko zna kakve posljedice.  Nadam se da ću i ovu zavrzlamu riješiti.

Prema savjetu priznatog odvjetnika, svi bi svećenici koji imaju upisano Crkveno vlasništvo 1/1 ljudima koji, na bilo koji način, posjeduju tu zemlju, trebali poslati pismo i zatražiti od njih priznavanje vlasništva. To je potrebno stoga da se na sudu dokaže kako se Župa brine za svoje - da se prekine kontinuitet posjeda. Pismo treba poslati preporučeno i preporuku čuvati kao dokaz.

Da zaključim podsjećajući na kanon citiran na početku da smo kao upravitelji dužni obavljati svoju službu s brižljivošću dobra domaćina.  A jesmo li to stvarno?  Ili ćemo svojim nemarnim ponašanjem nanijeti župama i Crkvi nepopravljivu štetu?  Kome i čemu smo žrtvovali istinu i pravdu? Kupovanju lažnog mira? Ne spada li to u izdaju službe?

Don Ivica Matulić