vielen Dank für Ihr Interesse an unseren Nachrichten.
ZENIT nimmt für die Publikationsrechte von einzelnen Artikel 20 €, bei Medien mit Evangelisierungsabsichten oder sozialem Engagement 10 € pro veröffentlichten Artikel. Ich würde in Ihrem Fall einen Ausnahme machen und Ihnen den kostenlosen Abdruck des Artikels bewilligen.
Gottes Segen für Ihre Arbeit!
Mit herzlichen Grüssen aus der Ewigen Stadt,
Tanja Schultz - ZENIT

Ovaj članak nije dopušteno umnožavati ni drugdje objavljivati bez odobrenja.

 

„Ljudska seksualnost je prva škola religije"

predavanje: p. Raniera Cantalamessa, OFM cap. (papinog propovjednika) na svjetskom susretu obitelji u gradu Meksiku.

 Svoje predavanje dijelim u tri dijela. U prvom dijelu želim se usmjeriti pa prvobitni Božji plan za brak i obitelj te njegovo  ostvarenje u povijesti Izraela. U drugom dijelu želim govoriti o obnovi koju je donio Krist i kako je brak tumačen i življen u prvoj kršćanskoj zajednici novog zavjeta. U trećem dijelu želim pokušati razmišljati kako biblijska objava može doprinijeti rješenju problema pred kojim danas stoje brak i obitelj.

 Želim se koncentrirati na temelj obitelji pa prema tome i braka i odnosa u njima, jer vjerujem da Biblija ima, u ovom području, vrlo veliku i odgovarajuću poruku. Ona daje bolje odgovore, nego kad se govori o obitelji kao društvenoj datosti ili o odnosima unutar obitelji. U ovom kontekstu Biblija odražava jednu kulturu koja je danas poprilično zamračena.  Osim toga, znamo da je pravilan i dobar odnos među roditeljima temeljna pretpostavka da obitelj ima odgojiteljsku ulogu u odnosu na djecu. Mnoge dramatične situacije, zbog kojih mladi danas trpe, su posljedica poremećenih i razorenih obitelji.

                                                                                 

                                               1. Brak i obitelj: Božji plan i njegovo ljudsko ostvarenje

u Starom zavjetu

  Znamo da knjiga Postanka ima dva izvještaja o stvaranju prvog ljudskog para, a oni dolaze iz dvije različite predaje: „jahvistička" (10. stoljeće prije Krista)  i mlađa predaja (6. stoljeće prije Krista), takozvana „svećenička."

            U svećeničkoj predaji (post 1,26-28) su muž i žena istovremeno stvoreni, a ne jedan iza drugog. Biti muž i biti žena se ogleda u odnosu prema biti slika Božja. „Bog stvori čovjeka kao svoju sliku, na svoju sliku stvori ga, muško i žensko stvori ih." Prvotni smisao bračne povezanosti muža i žene vidi se u plodnosti i upravljanju zemljom.

            U jahvističkoj predaji (post 2,18-25) žena je uzeta od muža; stvaranje obiju osoba gleda se kao lijek osamljenosti: „Nije dobro da čovjek bude sam, stvorit ću mu pomoć, kao što je on." Karakter sjedinjenja se više naglašava od plodnosti: „Čovjek će se pridružiti svojoj ženi i bit će jedno tijelo." Svaki od njih ima svoju seksualnost i na tom području je slobodan od drugoga: „Oboje bijahu goli, čovjek i njegova žena, ali se nisu stidjeli jedan drugoga."

            Ni jedan od tih izvještaja ne govori o podlaganju žene mužu. Prije istočnoga grijeha oboje su na razini apsolutne jednakosti, bez obzira što je muškarac i ima inicijativu, ponajprije u jahvističkom izvještaju. Neko osvjedočeno tumačenje ovog božanskog „izuma" nisam našao kod stručnjaka za Bibliju, nego kod pisca Paula Claudela:

„ Čovjek je ponosno biće i nije bilo nikakvog puta  da ga neki bližnji razumije, nego da mu ga se predstavi u tijelu. I nije bilo drugog puta da on shvati što je ovisnost i potreba, nego po zakonu nekoga drugoga od njega različitog bića (žene), višeg od njega, zbog same činjenice da jednostavno postoji." [1]

            Otvoriti se drugom spolu je prvi korak otvaranja prema drugome, prema drugim ljudima, pa konačno prema jednom Drugom, Bogu. Brak je rođen u znaku poniznosti; to je priznanje ovisnosti, a to je uvjet spoznaje da je čovjek stvorenje.

            Zaljubiti se u muškarca/ženu, je radikalno ispunjenje poniznosti. To znači postati prosjak i reći drugoj osobi: „Ja sam sebi nisam dovoljan i trebam da ti postojis." I kao što je Schleiermacher rekao, ako se bit religije sastoji, u najgrubljem smislu riječi, u ovisnosti o Bogu onda je seksualnost elementarna škola ljubavi.

              Do sada smo razmišljali o Božjem planu.Ostale biblijske tekstove ne može se tumačiti, a da se ne govori o prvom grijehu  iz kojeg treba uzeti, posebno, ono što je rečeno ženi: „Povećat ću ti brigu u trudnoći, u mukama ćeš rađati djecu. A čežnja će te vući mužu i on će gospodariti nad tobom." (Post 3,16). Gospodarenje muža nad ženom je dio istočnog grijeha, a ne Božjega plana. Ovim riječima Bog unaprijed govori (ženi) što je čeka, ali to ne znači i odobravanje.

                                                                           2. Povijesno ispunjenje Božjega plana

 

                Biblija je istodobno ljudska i Božja knjiga, ne zato što ima puno autora: Boga i ljude, nego tekst opisuje međusobnu  pomiješanost Božje vjernosti i nevjernosti ljudi. To se vrlo jasno vidi ako usporedimo Božji plan za brak i obitelj, kako je to bilo ostvareno u povijesti Izabranog naroda.

 

            Bit će vrlo korisno da budemo svjesni ljudskih nestalnosti i zabluda, da previše ne budemo iznenađeni svime što se oko nas događa, jer se pokazuje da su brak i obitelj institucije koje se, u najmanju ruku, u praksi s vremenom razvijaju, kao i svaki drugi oblik socijalno političkog i religioznog života. U daljnjem tekstu Knjige postanka,  Kainov sin Lamek krši zakon monogamije tako što uzima dvije žene.

U to vrijeme čini se Noa jedini moralan i iznimka usred nemorala i dekadence svoga vremena.

 Čak su i patrijarsi, Abraham i Jakov, imali djecu sa više žena. Mojsije odobrava rastavu, David i Salamon su imali čak i harem.

          I neprestano su nadolazila napuštanja, kao što je to uvijek slučaj, u višim društvenim slojevima, među vođama, nego kod malog naroda, kod kojih je prvotna zamisao braka bila pravilo, a ne iznimka. Da bismo dobili sliku o odnosima, obiteljskim vrijednostima koje su, kod  Izraela. bile vrijednosti i koje su se živjele, trebamo se dublje zagledati u knjige mudrosti, psalama, izreka i propovjednika.Ove će nam pomoći više nego povijesne knjige (koje se bave vođama). Ove knjige će nam baciti pravo svjetlo na bračnu vjernost, odgoj djece i poštovanje roditelja. Ova posljednja vrijednost je i jedna od deset zapovijedi: „Poštuj oca i majku:"

           Ovo napuštanje prvotne zamisli možemo bolje upoznati u temeljnom poimanju Izraela o braku, nego u pojedinačnom prekoračenju i kršenju. Glavno napuštanje se proteže na  dvije točke. Prvo je da je brak prestao biti cilj a postao je sredstvo.

            Općenito, Stari zavjet promatra  brak kao „patrijarhalnu strukturu vladanja, koja u prvom redu ide za očuvanjem obiteljskog klana." U tom smislu trebamo prihvatiti i leviratsku ustanovu (udovicu ne smije nitko izvan obitelji oženiti, nego brat njezinog pokojnog muža - Pnz 25, 5-10), konkubinat (Post 16) i prijelaznu poligamiju [2]. Ideal zajedničkog života muškarca i žene, utemeljen na  njihovom osobnom odnosu, nije zaboravljen, ali se više gledalo dobro koje se sastoji u potomstvu.

            Drugo veliko zastranjenje je što se tiče  stanja žena. Na početku je žena drugarica mužu, obdarena istim dostojanstvom. No, sve više i više se pokazuje podložnost mužu, kao ona koja za muža vrši neku ulogu. To se može prepoznati i u glasovitom tekstu, „pohvali ženi": „Tko će naći ženu vrsnu,više vrijedi ona nego biserje." (Izr 31,10) To je pohvala ženi, koja je usmjerena potrebama muža.  I završetak glasi: „Sretan je čovjek, koji posjeduje takvu ženu. Ona mu tka prekrasna odijela, ona mu omogućava da bude uzdignute glave među prijateljima." I ne mogu pretpostaviti da bi žene danas bile oduševljene time.

           Proroci su igrali vrlo važnu ulogu, osvjetljavali su prvotni Božji plan, posebno Hošea, Izaija i Jeremija. Oni su naglašavali da je jedinstvo muža i žene simbol za savez Boga sa svojim narodom. A onda su i još jednom osvjetljavali vrijednosti međusobne ljubavi, vjernosti i nerazrješivosti, koje su karakteristične za ljubav Božju. Sve faze i patnje bračne ljubavi su opisane i korištene za tumačenje te  ljubavi: ljepota ljubavi u prvotnoj fazi (Jer 2,2), punina radosti na dan vjenčanja (Iz 62,5), tragedija rastave (Hos 2,4) i konačno puna nada u ponovo rođenje starog saveza ljubavi.  (Hos 2, 16; Iz 54,8)

           Malahija pokazuje pozitivno djelovanje koje može proročka poruka imati na ljudski brak, a posebno na stanje žena: „I vi pitate: Zašto? Zato što je Jahve bio svjedok između tebe i žene mladosti tvoje kojoj si nevjeran, premda ti drugarica bijaše i žena tvoga saveza. 15Nije li On načinio jedno jedino biće dahom životnim obdareno? A što to jedino biće traži? Božanski naraštaj! Poštuj dakle život svoj i ne budi nevjeran ženi svoje mladosti." (Mal 2,14-15)"

           I Pjesmu nad pjesmama treba čitati u ovoj proročkoj predaji. Ona predstavlja više ponovno rođenje pogleda na brak, nego eros, privlačnost muškarca k ženi (u ovom slučaju i žene k muškarcu), a to je najstariji izvještaj stvaranja.

          Na drugoj strani luta jedna strana moderne egzegeze kad se pokušava Pjesma nad pjesmama, pjesma ljubavi, konačno postaviti samo kao odnos ljubavi između muškarca i žene. Pisac polazi iz nutrine vjerske povijesti, gdje se ljudska ljubav uzima kao metafora za savez Boga i njegovog naroda. Hošea stvara svoju bračnu situaciju kao metaforu za odnos Boga i Izraela.  Kako bismo mogli pretpostaviti da je pisac Pjesme nad pjesmama sve ovo zanemario? Mistična interpretacija Pjesme nad pjesmama  se ,u predaji Izraela i Crkve, tako jasno živi. Sve to nije kasnije ubačeno u tekst, niti je takvo tumačenje dodano, nego je to bit teksta. Daleko od toga da Pjesma nad pjesmama lomi ljudsku ljubav, ona joj daje novu ljepotu i sjaj.

                                                                                     2. dio

Brak i obitelj u Novom zavjetu

1. Kristova obnova braka

      Sveti Irenej objašnjava „rekapitulaciju" (anakephalaiosis) svih stvari, koje će Krist učiniti (Ef 1,10) kao „uzimanje stvari od početka da bi ih doveo do punine." Ova rekapitulacija sadrži susljednost i novost u isto vrijeme i  u tom smislu, brak je u Kristovom djelu na primjeran način doveo do punine.

 a) Susljednost

          Devetnaesto poglavlje Matejeva evanđelja je dovoljno da nam ilustrira ova dva vida (uzimanje stvari od početka i dovođenje do punine). Želimo najprije vidjeti kako Isus uzima stvari od početka.

          „Dođoše k njemu neki farizeji da ga iskušaju. I upitaše ga: „Je li dopušteno čovjeku otpustiti ženu iz bilo kojeg razloga?" „Zar niste čitali," odgovori on „da ih je Stvoritelj od početka stvorio kao muškarca i ženu" (Post 1,27) i nadoda: „i zato će čovjek ostaviti oca i majku i pridružit se ženi svojoj i  bit će jedno tijelo." (Pos 2,24) „Tako više nisu dvoje, već jedno tijelo. Što je Bog združio, čovjek neka ne rastavlja." (Mt 19 3-6).

           Protivnici se kreću u uskim granicama kazuistične argumentacije koja je bila redovita u različitim školama(može li ženu otpustiti iz bilo kojeg razloga ili se traži teži razlog?) Isus odgovara tako što ide u korijen, tako što ide na početak. U svom odgovoru Isus se poziva na dva izvještaja o ustanovi ženidbe; uzima elemente obaju izvještaja, ali prije svega naglašava aspekt jedinstva osoba koje se očituje u  oba izvještaja.

           Što se tiče problematike u Matejevu tekstu, ide u istom pravcu, točnije rečeno, on potvrđuje dužnost vjernosti i nerazrješivosti bračnog saveza i postavlja ga čak iznad dobra nasljedstva, na čijem temelju se gradi i opravdava u prošlosti poligamija, leviratski zakon i rastava.

          „Zašto je Mojsije propisao davanje pisma u slučaju rastave?" On im odgovori: „Mojsije vam je dopustio otpuštati žene zbog tvrdoće vašeg srca. U početku nije bilo tako. Tko otpusti ženu - ne govorim o zakonitom braku - i oženi drugu, taj krši brak. (Mt 19, 7-9)

          Paralelni tekst u Markovu evanđelju pokazuje da, kod Isusa, u slučaju rastave muž i žena stoje u istoj razini: „A ja vam kažem, tko otpusti ženu i oženi neku drugu, čini preljub. I ako neka žena napusti svoga muža i oženi drugoga čini preljub." (Mk 10, 11-12)

          Ne želim se zaustavljati kod „neslužbenog  - nedozvoljenog  - braka" (porneia) koja kod Marka ne postoji, a izgleda da je kod Mateja to neki kasniji umetak, s ciljem da se Isusova Izjava prilagodi stanju zajednice. Mjesto toga želim naglasiti „implicitni temelj za brak" kojega naglašava Isusov odgovor [3] Stvarnost je plod ljudske volje, brak ima i sveti aspekt koji je ukorijenjen u Božjoj volji.

         Uzdizanje braka u „sakrament" ne temelji se na slabom dokazu da je Isus bio na svadbi u Kani galilejskoj, niti na tekstu Efežanima 5. Na neki način počima (ovo uzdizanje u sakrament) sa zemaljskim Isusom i njegovim „vođenjem stvari na početak". Ivan Pavao II. ima pravo  kad brak naziva „najstarijim sakramentom".[4]

 b) Novost

           Do sada smo se usmjerili na kontinuitet. U čemu se sastoji novost?

           Na paradoksalan način, to se sastoji u tome što se pokušaju relativiziacije braka. Pogledajmo sljedeći tekst kod Mateja: „Ako tako stvari stoje između muža i žene, onda je bolje ne ženiti se." No, on im odgovori: „Ne može svatko shvatiti to što sam rekao, nego samo oni kojima je dano. Postoje nesposobni za brak, koji su od majčine utrobe nesposobni, postoje oni koje su ljudi onesposobili za brak i ima onih koji su sebe učinili nesposobnima za brak zbog kraljevstva Božjega. Tko može shvatiti, neka shvati." (Mt 19, 10-12)

          Ovim riječima Isus postavlja jedan novi način života i potvrđuje ga s dolaskom kraljevstva Božjega. Ne isključuje drugu mogućnost - brak, nego je samo relativizira. Što se događa sa brakom ovisi o konceptu države u političkoj sferi, no ne dokida ga,  nego ga još više  radikalno ograničava po objavi  povijesti tek započete prisutnosti kraljevstva Božjega.

           I zato dragovoljno uzdržavanje od braka ne poništava brak ili na njega gleda s višega da bi se pokazalo na njegovu vrijednost (neki pisci su u starini, pišući o djevičanstvu, učinili takve pogreške). Da, čak je bilo tako da se nije ništa drugo ni činilo nego se istovremeno izvodio zaključak da je i brak dobar. Institucija celibata i djevičanstva zbog kraljevstva Božjega, oplemenjuje brak u tom smislu da on postaje mogućnost izbora, poziv, a ne samo moralna dužnost, koju se u Izraelu nije moglo izbjeći, a da se ne padne pod kritiku kršenja Božje zapovjedi.

          Važno je da se podsjetimo na nešto što se lako zaboravlja. Celibat i djevičanstvo znače da se čovjek odriče braka, a ne seksualnosti koja prožima sva osjetila, pa i ako bi se na drugi način živjela.

         Muškarac koji živi u celibatu i žena  imaju, osjećaju  privlačnu snagu (drugog spola), a to opet ukazuje na usmjerenost prema  osobi drugog spola i upravo to daje smisao njihov odluci o  (seksualnom) uzdržavanju.

 c) Isus neprijatelj obitelji

            Među mnogim tezama  koje su se pojavile u zadnjim godina u takozvanom „Trećem traženju povijesnog Isusa" nailazimo na mišljenje da je Isus odbacio prirodnu ženidbu i sve roditeljske saveze  u korist pripadnosti jednoj drugoj zajednici, u kojoj je Bog otac, a svi su braća i sestre, da je preporučao selilački život bez trajnog (čvrstog) boravišta, kako se živjelo, u to vrijeme, u nekim zajednicama. [5]

            Činjenica je da je Krist u evanđeljima upotrebljavao riječi koje bi mogle dovesti u zabunu.  Isus reče: „Dođe li tko k meni, a ne mrzi svog oca i majku, ženu i djecu, braću i sestre, pa i sam svoj život, ne može biti moj učenik! ( Lk14,26). Sigurno, da su to oštre riječi, ali evanđelist Matej žuri, o ovom slučaju, rastumačiti smisao riječi „mrziti":  „"Tko ljubi oca ili majku više nego mene, nije mene dostojan. Tko ljubi sina ili kćer više nego mene, nije mene dostojan" (Mt ¸10,37). Isus ne traži od nas da mrzimo svoje roditelje, nego još više, da ih ljubimo do takve mjere da zbog njih odbijemo nasljedovanje.

          Jedna druga scena također donosi nejasnoće: „Drugomu nekom reče: Pođi za mnom! A on će mu: Dopusti mi da prije odem i pokopam oca. Reče mu: Pusti neka mrtvi pokapaju svoje mrtve, a ti idi i navješćuj kraljevstvo Božje." (Lk 9,59). Za neke kritičare je ovo skandalozan zahtjev. Tima pripada i američki rabin Rabbi Jacob Neusner, s kim je  Benedikt XVI diskutirao u svojoj knjizi Isus iz Nazareta. [6]
To bi bio neposluh prema Bogu koji zapovijeda da se brinemo za roditelje, to bi bila eklatantna povreda prava djeteta.

          Što bismo mi trebali reći da Rabbi Neusner treba misliti? Kristove riječi, poput ovih, se ne bi mogle tumačiti, sve dokle god bismo mi Krista smatrali običnim čovjekom, pa čak i nekim izvanrednim. Samo Bog može zahtijevati da ga čovjek ljubi  više nego vlastitog oca i pri tome ide tako daleko da mu čak ne ide  na sprovod.  Za one koji u njega vjeruju, to je jedan dokaz više da je Isus Bog. Za Neusnera je to razlog zbog kojeg ga se ne smije slijediti.

          Nesigurnost koja je nastala Isusovim riječima tumači se time što se ne čini razlika između onoga što on traži od svih i onoga što on traži od pojedinaca (nekih) koji su pozvani da sudjeluju na njegovu životu, koji su cijeli posvećeni kraljevstvu Božjem, kao što se to i danas, kao i prije, događa u Crkvi.  Isto treba reći i o suzdržavanju od braka. On ne sili na ovo suzdržavanje, niti to preporuča svima, nego samo onima koji prihvate postaviti se u potpunu službu Kraljevstva Božjega, kao što to on čini. (usp Mt 19, 10-12).

         Sve ove sumnje nad Isusovim ponašanjem prema obitelji i braku otpadaju ako ne zaboravimo i druge dijelove evanđelja. Isus je vrlo strog što se tiče nerazrješivosti braka, strogo naglašava dužnost poštovanja oca i majke i ide pri tom tako daleko da (važuću) praksu oštro kritizira - moći se osloboditi obveze brige za roditelje, pod religioznim izgovorom (Mk 7, 11-13). Koliko je Isus učinio čudesa da bi pomogao očevima u njihovoj patnji ( primjer Jaira ili oca epileptičnog djeteta) ili majkama (žena Kanaanka ili udovica iz Naima) ili rodbini (Lazarovim sestrama) zato što želi poštovati obiteljski savez. Više puta je dijelio brigu i bol s rodbinom, čak i plakao s njima.

          U vrijeme, kao što je današnje, u kojem sve izgleda povezano da se oslabe obiteljski savezi, trebamo takvima suprotstaviti Isusa iz Evanđelja. Isus je došao da bi braku dao njegovu prvotnu ljepotu, ponovo ga ojačao, a ne oslabio.

                                                            2. Brak i obitelj u apostolskoj Crkvi

                 Kao što smo učinili s prvotnim Božjim planom, želimo pogledati i obnovu koju je učinio Krist, kako se ona  prihvaćala i ostvarivala u životu i katehezama. Ograničit ćemo se najprije na stvarnosti apostolske Crkve. Pavao nam je glavni izvor informacija, jer se morao tom problemu posvetiti u nekim poslanicama, a posebno u prvoj poslanici Korinćanima.

                 Pavao razlikuje ono što direktno dolazi od Gospodina i pojedinih primjena, koje je sam činio, ako je to tražila situacija zajednica u kojima je propovijedao. Potvrda nerazrješivosti braka dolazi na prvom mjestu: „A oženjenima zapovijedam, ne ja, nego Gospodin: žena neka se od muža ne rastavlja - i ako se ipak rastavi, neka ostane neudana ili neka se s mužem pomiri - i muž neka ne otpušta žene." (1 Kor 7,10-11). Što se tiče uvođenje braka između vjernika i nevjernika, kao i propisa u vezi celibataraca i djevica, dolazi na drugo mjesto njegova zanimanja: „O ostalom govorim ja, a ne Gospodin!" (1 Ko6 7,10; 7,25)
           

            Crkva je primila od Isusa i element novoga, ono kako smo vidjeli, a sastoji se u uvođenju drugog načina života: celibata i djevičanstva zbog kraljevstva Božjega. Ovome posvećuje Pavao, koji je i sam bio neoženjen, posljednji dio sedmoga poglavlja. Pokazujući na sebe u retku: „A htio bih da svi ljudi budu kao i ja; ali svatko ima svoj dar od Boga, ovaj ovako, onaj onako." (1 Kor 7,7). Neki misle da Apostol smatra dvjema posebnim karizmama brak i djevičanstvo. No, to nije ispravno: djevice imaju karizmu prihvatiti djevičanstvo, a oženjeni imaju druge karizme (naravno nemaju djevičanstvo). I vrlo je značajno da je Crkvena teologija smatrala djevičanstvo karizmom,  a ne sakramentom, a brak sakramentom a ne karizmom.

             Tekst poslanice Efežanima navodi i koje su vrijednosti proizvele i dovele do toga da je brak priznat sakramentom. „Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu; dvoje njih bit će jedno tijelo. Otajstvo ( u latinskom  „sacramentum") je to veliko! Ja smjeram na Krista i na Crkvu." (Ef, 5, 31-32) To nije nikakvo izolirano prigodno tumačenje, oslonjeno na slobodno tumačenje riječi „mysterium" („mysterion")  s latinskom riječi „sacramentum" sakramenat. Brak kao simbol za odnos Krista i Crkve se oslanja na cijeli niz izjava i usporedbi koje proroci pripisuju Bogu, a u kojoj sam Isus ukazuje na sebe kao zaručnika.

             Kako je rasla i učvršćivala se apostolova zajednica, vidimo kako je cvjetao kompletan obiteljski pastoral i duhovnost. U tom smislu su znakoviti i vrlo važni tekstovi poslanica Kološanima i Efežanima. Obje pokazuju temeljne odnose koji čine obitelj, odnos među mužom i ženom i odnos među djecom i roditeljima. O prvom odnosu piše Pavao: „Podložni budite jedni drugima u strahu Kristovu! Žene svojim muževima kao Gospodinu! Jer muž je glava žene ,kao i Krist glava Crkve - On, spasitelj tijela. Pa kao što se Crkva podlaže Kristu, tako i žene muževima u svemu! Muževi, ljubite svoje žene kao što je Krist ljubio Crkvu" (Ef 5,21 sl)

             Pavao preporuča da bi muževi trebali „ljubiti" svoje žene (i to nam izgleda normalno), a tada preporuča, da žene budu „podložne" svojim muževima, i to izgleda neprihvatljivo u društvu koje je vrlo svjesno (i to s pravom) jednakosti spolova. Ovdje je sasvim sigurno, makar djelomično, Pavao pod utjecajem svoga vremena.  S druge strane, poteškoća se ublažava ako mislimo na početak teksta: „Podložni budite jedni drugima, u strahu Kristovu" što podrazumijeva međusobnu podložnost i ljubav.

            S obzirom na odnos roditelja prema djeci,  Pavao naglašava tradicionalni savjet knjige Mudrosti: „Djeco, slušajte svoje roditelje u Gospodinu, jer to je pravedno. 2Poštuj oca svoga i majku - to je prva zapovijed s obećanjem: 3da ti dobro bude i da dugo živiš na zemlji. 4A vi, očevi, ne srdite djece svoje, nego ih odgajajte stegom i urazumljivanjem Gospodnjim!"  (Ef 6, 1-4)

             Pastoralne poslanice, posebno Titu, nude detaljne upute za svaku kategoriju  osoba: „žene, muževe, biskupe, svećenike, starce, mlade, udovice, robovlasnike i robove (usp. Titu 2,2-9) Robovi su, u širem smislu, prema tadašnjim zakonima, pripadali u obitelj.

             I u prvoj Crkvi nije bio ideal braka, kakvog ga je Isus zamišljao, bez sjena i protivljenja u praksi.  Osim slučaja incesta, o koje govori u 1. Korinćanima ( 1 Kor 8,1)je time potvrđeno da Apostol smatra potrebnim insistirati na obliku, Kristovog ideala, kršćanskog života. Sve u svemu,  kršćani su donijeli svijetu pred oči jedan novi model obitelji koji je postao glavna komponenta evangelizacije. Pisac pisma  Diogenetu, u drugom stoljeću, piše da se kršćani „žene kao i drugi, imaju djecu, ali novorođenčad ne izlažu; imaju zajedništvo stola, ali ne i kreveta"  (V, 6-7)

             Justin, u svojoj apologiji, donosi argument da bi ga, mi kršćani, koristili u diskusiji s politički odgovornima. U bitnom piše ovako:  Vi rimski carevi umnažate zakone o obitelji koji se pokazuju neprikladnima da bi izdržali ostvarenje tih zakona. Dođite, pogledajte naše obitelji i osvjedočit ćete se da su vam kršćani najbolji saveznici u reformiranju društva, a ne vaši neprijatelji. Na kraju  je rimski imperij u svoje zakone preuzeo obiteljski model kršćana, koje su tri stoljeća progonili.

                                                                                III. dio

Što nas uči Biblija

            Ako promatramo Bibliju na jednom kongresu koji, kao ovaj nema stručnjaka biblijske egzegeze, nego se sastoji od stručnjaka za pastoral, posebno područja brige za obitelj, i ako je čitamo, onda se ne smijemo ograničiti samo na to da se posjetimo koje su objavljene istine o ovoj stvari, nego je vrlo prikladno da razjasnimo sadašnje probleme. „Biblija raste s onim koji je čita (cum legentibus crescit)", kaže sveti Grgur Veliki. Ona otkriva nove međuovisnosti u onoj mjeri u kojoj joj postavljamo nova pitanja. I danas ima mnoštvo novih, provokativnih pitanja.

 1. Protest protiv biblijskog ideala

             Susrećemo se s jednim, jasnim, globalnim protestom protiv biblijskog plana za seksualnost, brak i obitelj. Monsinjor Tony Anatrellas ponudio je  vrlo korisno znanstveno istraživanje koje je dano, u kratkom obliku, organizatorima ovog kongresa.[7]

 Kako bismo trebali reagirati na ovaj fenomen

             Prva pogreška koju bismo, po mom mišljenju, trebali izbjeći se sastoji u tome da bismo cijelo vrijeme iskoristili za borbu protiv suprotnih teorija i za brigu kako ih pobiti te im, na kraju, na taj način, dati veću vrijednost nego zaslužuju. Pseudo- Dionisius Aeropagita je prije mnogo vremena na to ukazao, da je mnogo vrijednije isticati svoje istine, nego pobijati tuđe pogreške i zablude. (Pismo VI, in PG 3, 10077A). Druga pogreška bi bila usmjeriti se na zakone zemlje da bismo branili kršćanske vrijednosti. Kao što smo vidjeli, kršćani su promijenili zakone Rima svojim načinom života.  Ne smijemo danas činiti suprotno u nadi da bismo životni stil ljudi mogli mijenjati promjenama državnog zakona.

             Koncil je uveo novu metodu, metodu dijaloga, a ne konfrontacije sa svijetom. Metoda koja ne isključuje i samokritiku.  U jednom koncilskom dokumentu stoji da Crkva može izvući korist i od onih koji je napadaju.  Vjerujem, trebali bismo uzeti ovaj model i u diskusiji o problemima koji spadaju na brak i obitelj, kao što je u svoje vrijeme učinila konstitucija „Gaudium et spes."

             Primijeniti metodu dijaloga znači pokušati spoznati postoji li iza najradikalnijih napada i neki pozitivni znak, pozitivna opomena koju bi trebalo pozdraviti.

             To je i stara pavlovska metoda, sve ispitati i dobro zadržati (usp.1 Sol 5,21). Tako je bilo i sa marksizmom, koji je Crkvu potaknuo da razvije svoju socijalnu nauku, tako bi se moglo dogoditi i sa spolnom revolucijom koja, prema znanstvenim istraživanjima monsinjora  Anatrela, ima poprilično mnogo zajedničkih stvari sa marksizmom i možda joj je i određen isti završetak.

             Kritika tradicionalnog modela braka i obitelji koja se vodila, do sada, neprihvatljivim idejama destrukcionizma, počela je  s  izjavama i romantikom. S različitim nakanama su oba ova pokreta protestirala protiv dosadašnjeg modela braka, u kojem su se uzeli na zub objektivni „ciljevi"- djeca, društvo i Crkva - a manje sami bračni partneri, u njihovoj osobnoj i međuljudskoj vrijednosti. Sve se tražilo od budućih bračnih parova, samo ne da se međusobno u slobodi ljube i biraju. Brak kao ugovor (izjava) i kao zajednica ljubljenih (romantika) među supružnicima shvaćao se kao tadašnja protivnost starom modelu.

           No, ova kritika slijedi prvotno značenje Biblije i ne suprotstavlja mu se. II vatikanski koncil uzima ovu kritiku, ovaj apel kada je kazao da oboje, i međusobna ljubav, i služenje trebaju priznati i Crkva i država i da su sržni za brak. Ivan Pavao II. je rekao, u svojoj katehezi srijedom: „ Ljudsko tijelo, sa svojim spolovima, muškim i ženskim, ako ga gledamo u vezi sa najdubljom tajnom stvaranja, nije samo izvor plodnosti i nastavka života, nego u cijelom prirodnom redu. Ono sadrži, već od početka, važan atribut,  naime sposobnost izražavati ljubav, onu ljubav po kojoj čovjek postaje dar i po ovom daru  ispunja smisao svoga života (egzistencije)"[8]

            U svojoj enciklici „Deus caritas est", papa Benedikt XVI. ide još dalje, time što opisuje dublje i  nove stvari u erosu u braku i najužem odnosu između čovjeka i Boga: „Ova čvrsta povezanost erosa i braka u Bibliji ne nalazi se skoro nigdje u izvanbiblijskoj literaturi."[9]

             Nevjerojatna pozitivna reakcija na ovu papinu encikliku pokazuje u kakvoj je bitno bolje i plodonosnije mirno predstavljanje kršćanskih istina, nego pobijanje zabluda drugih iako, u pravo vrijeme, moramo naći mjesta i za ovo drugo. Mi smo prilično daleko od toga da povučemo neke zaključke iz ove premise pa da budemo suglasni sa svim. Tako npr. da je eros dovoljan za sklapanje braka, pa čak i eros među osobama istog spola. No, odbacivanje ove zablude, dobiva veću snagu dokazivanja i vjerodostojnosti ako je povezano nečim što u biti zahtijeva dobro, ali i sa zdravom samokritičnošću.

             Ne smije, u stvari, prešutjeti koliko su kršćani doprinijeli da je  nastao tako objektivistički pogled na brak. Autoritet Augustina, i u toj stvari pojačan Tomom Akvinskim, je konačno i bacio negativno svjetlo na sam bračni čin, kojeg se promatralo kao prenošenje istočnog grijeha i koji je slovio kao grješan „u najmanju ruku laki grijeh"

             Prema crkvenom učitelju Hippolitu, trebali bi bračni drugovi taj čin obavljati sa gnušanjem, jer se ne može na drukčiji način  darivati državi građane, a Crkvi članove.

             Drugi zahtjev na kojeg bismo mogli ukazivati jest dostojanstvo žene u braku. Kao što smo već rekli, ona spada u najdublju bit osnovnog Božjeg plana i Kristove misli, ali to se skoro uvijek zaboravljalo. Riječ koju je Bog rekao Evi: „A požuda će te vući mužu i on će vladati nad tobom", se na tragičan način pokazala istinitom kroz povijest.

           Među zastupnicima takozvane spolne revolucije, ova je činjenica dovela do zastranjujućih prijedloga, kao npr. uklanjanje razlike među spolovima ili subjektivno elastično određivanje spola (muški, ženski, promjenjivi); ili onaj drugi, osloboditi ženu ropstva majčinstva, jer će ljudi pronaći nove načine za „proizvodnju" djece. (Nije jasno hoće li uopće postojati želja da se ima djece.)

 

            I upravo tada kada se upustimo u dijalog i budemo samokritični, imamo pravo, ovu ideju procijeniti kao „neljudsku - nehumanu" ili drugim riječima, ne samo kao protivljenje Božjoj volji, nego i dobrobiti čovječanstva. Ako bi ove ideje, u velikoj mjeri, postale pravilo ponašanja, dovele bi do nesagledivih opustošenja.  Knjiga i film „Otok dr. Moreau" od H.G. Wellsa, mogao bi se promatrati kao proročki, ovaj put ne samo među životinjama, nego i među ljudima.

           A nama ostaje nadanje da će se zdravi ljudski razum, kao i potreba za drugim spolom i biti-majkom i biti-ocem, koju je Bog upisao u ljudsku prirodu,  potpuno usprotiviti ovom pokušaju zamijeniti Boga. Ovaj pokušaj je  inspiriran zakašnjelim osjećajem krivnje muškaraca, više nego poštovanjem i ljubavlju prema ženama (uglavnom  muškarci izvode ovakve teorije).

 2. Ideal kojega treba ponovo otkriti

          Zadaća kršćana je ponovno otkriti biblijski ideal obitelji i braka, potpuno ga živjeti i kao takvog, po potrebi, braniti. I na taj se način može svijetu staviti pred oči više, nego samim riječima.

         Želimo danas izvještaj o stvaranju muškarca i žene promatrati u svjetlu objave Presvetog Trojstva. U tom svjetlu gledamo rečenicu: „Bog stvori čovjeka kao svoju sliku, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih" i tako utvrdi njegov smisao, koji je prije Krista bio tajanstven i nepoznat. Kakav odnos može postojati između biti stvoren na  „sliku Božju" i onoga „kao muško i žensko?" Sa biblijskim Bogom se ne može uspoređivati spol, bilo muški, bilo ženski.

         Sličnost postoji u ovome: Bog je ljubav, a ljubav traži zajedništvo, razmjenu osoba. Ljubav treba jedno „ja" i jedno „ti". Tamo gdje postoji jedan subjekt, nema ljubavi, može postojati samo sebičnost i narcizam. Ondje gdje se Boga zamišlja kao vrhovni zakon i vrhovna vlast, nije potrebna pluralnost osoba (Moć se može sama ostvariti)

       Bog kojega je objavio Isus Krist je ljubav i jedinstven. Nije sam, nego je trojstven. U njemu postoje i jedinstvo i različitost. Jedinstvo naravi (bitka) volje,  misli, a različitost  u svojstvenosti svakoj od osoba.

       Dvoje ljudi koji se međusobno ljube, kod muža i žene je to u brak poseban slučaj, grade nešto, tako reći proizvode nešto što se događa u Trojstvu. Oni proizvode („nadahnjuju"). Otac i Sin  koji se međusobno ljube (nadahnjuju)  Duha, koji je ljubav koja ih ujedinjuje. Netko je opisao Duha Svetoga kao božanski „MI" koji nije „treća božanska osoba Trojstva", nego „prva osoba množine."

       Upravo na taj način je ljudski par slika Božja. Muž i ženu su stvarno i jedinstveno tijelo, jedno srce i jedna duša, u različitosti spolova i u različitosti osoba. U paru se pomiruju različitosti i jedinstvo.U paru stoje zajedno kao jedan „Ja" i „Ti" nasuprot ostalog svijeta, počevši s vlastitom djecom. Kao jedan „MI" , skoro kao da je to jedinstvena osoba, koja je množina, a ne nekakva jednina. „Mi" drugim riječima „tvoja majka i ja", „tvoj otac i ja".

       U tom svjetlu otkrivamo duboko značenje poruke proroka koja se tiče ljudskog  braka,jer je simbol i odraz jedne drukčije ljubavi, ljubavi Božje prema svom narodu. Time ne opterećujemo čisto ljudsku stvarnost nekakvim mističnim značenjem. Ovdje se ne radi o čistom simbolizmu, nego se ovdje otkriva pravo lice i konačni cilj stvaranja muža i žene: da napuste vlastitu izolaciju i „sebičnost" time što se otvaraju drugome i sebe, kroz vremenski ograničenu ekstazu spolnog sjedinjenja, uzdižu do čežnje ljubavi koja nikada neće završiti.

       Što je temelj za dojam nedovršenosti i nezadovoljstva, kojeg spolno sjedinjenje ostavlja izvan i u braku? Zašto je taj impuls preslab i zašto ovo obećanje vječnosti i beskonačnosti završava u razočaranju? Stari su imali poslovicu koja opisuje ovo stanje: „Post coitum animal triste." (nakon koitusa biće je žalosno); isto tako je čovjek nakon spolnog sjedinjenja žalostan.

        Poganski pisac Lukrecije nam je ostavio opis ove frustracije bez iluzija, koja prati svaki spolni odnos: to slušati ne bi nas smjelo šokirati na kongresu za bračne drugove i obitelj.

 „Oni piju pjenu s usana, pritiščući

zubima usne i udahnjuju u dušu jedan drugom.

No uzalud, ne mogu izbjeći tijelo,

ne mogu prijeći u tijelo drugoga."[10]

            Traženje nekakvog sredstva za ublažavanje ove frustracije još je i povećava. Umjesto da se promijeni vrsta (kvaliteta), povećava se broj (kvantiteta), mijenjajući partnere. Na taj način i ovim trendom u kulturi i društvu, uništava se Božji dar seksualnosti.

             Hoćemo li mi, kršćani, jednom zauvijek,  naći tumačenje ovih smetnji funkcija? Tumačenje glasi: spolno sjedinjenje se ne živi na ovaj način i s ovim ciljem. Cilj za kojega  ga je Bog odredio je bio da se muž i žena, po ovoj ekstazi ljubavnog sjedinjenja, uzdignu do čežnje i određenog predokusa vječne ljubavi,. Onda bi se podsjetili odakle dolaze i kamo idu.

            Grijeh, počevši sa grijehom Adama i Eve o kojemu nam govori Biblija, je ovaj plan razbio. „Razdvojio" je ovu gestu, drugim riječima, opljačkao je religiozni smisao. Grijeh ju je pretvorio u gestu, koja ima svoj cilj u sebi i zato je „nezadovoljavajuća."  Simbol je odvojen od stvarnosti zbog koje i stoji, u svojoj nutrini opljačkan i u svojoj nutarnjoj dinamici i tako osakaćen. I nigdje drugdje se ne osjeća  Augustinova tvrdnja tako kao ovdje: „Za sebe si nas stvorio, o Bože, i nemirno je naše srce dok ne otpočine u tebi."

           Čak i bračni drugovi koji su vjerni, ne dospijevaju dotle, premda ponekad više nego drugi, da koriste ovo bogatstvo prvotnog značenja spolnog sjedinjenja, zbog stoljetne asocijacije na učenje o požudi, istočnom grijehu i bračnom činu. U svjedočenju nekih bračnih parova, koji su imali obnoviteljski doživljaj Duha Svetoga i karizmatski žive svoj brak, nalazimo nešto od ovog prvotnog plana ovog bračnog čina. Po priznanju nekih prijatelja ili svećenika kojima su povjerili, s ushićenjem, da se sjedinjuju sa hvalospjevima ili govorom u jezicima.

           Može se sasvim lako shvatiti zašto je ovo ispunjenje bračnog poziva moguće samo u Duhu Svetom. Konstruktivna za bračni akt je činjenica međusobnog predanja, u kojem svaki od bračnog para drugome žrtvuje (predaje) svoje tijelo (ili rečeno biblijskim izrazom: svega sebe). Tako je, u biti, brak sakrament dara, koji je otvoren djelovanju Duha Svetoga, koji je najuzvišeniji dar, ili bolje rečeno (djelovanje) onoga koji je potpuno međusobno predanje Oca i Sina koji čini brak sakramentom kojeg se samo ne slavi, nego i živi.

           Tajna kako se stiže do ovih svijetlih točaka leži u tome da svaki par, u svom životu, stvori prostor za Krista. U stvari, Duh Sveti koji obnavlja sve stvari i čini novima, dolazi od njega (Krista). Knjiga Fultona Sheena, koja je izdana pedesetih godina, bila je vrlo izazovna: „Three to Get Married" (Troje koji se žene)[11]

          Ne bismo se smjeli stidjeti, neke posebno pripremljene parove, koji žele biti budući kršćanski bračni drugovi, postaviti pred visoki cilj. Poput Sare i Tobije čitavu ženidbenu noć moliti i tako Ocu nebeskom učiniti radost i vidjeti kakav je bio prvotni plan, kako ga je Krist zamišljao i iznova ostvariti. Kakav je bio kad su Adam i Eva, jedan pored drugog, stajali goli i pred Bogom i nisu se stidjeli.

           Zaključit ću riječima, koje su ponovo uzete iz Paula Claudela, iz „Svilene cipele", to je razgovor između junakinje drame i njezinog Anđela čuvara. Žena je bila mučena između straha i čežnje da se preda u ljubavi.

„Tako je ova ljubav stvorova jedan za drugim dozvoljena? Zar Bog nije ljubomoran?

Kako može biti ljubomoran na ono što je sam stvrio?

Ali čovjek u zagrljaju žene zaboravlja Boga..

Mogu li oni njega zaboraviti ako su kod njega, ako sudjeluju na tajni njegova stvorenja?[12]

 

 1] P. Claudel, Le sulier de satin (Svilena cipela)

[2] B. Wannenwetsch, Mariage, in Dicrionnaire Critique de Theologie, a cura di J.-Y

[3]  usp. G. Campanini, Matrimonio, in Dizionario di Teologia, ed S. Paolo 2002, str. 964 sl

[4] Ivan Pavao II. Ljudska ljubav u Božjem planu , Kateheze 1979 -1981

[5] B. Griffin, was jesus a Philosophical Cynic (http://www-oxford.op.org/allen/html/acts.htm) ; C. Augias e M. pesce, Inchiesta su Gesú, Mondadori, 2006, s.112 sl.

[6] E.P.Sanders, Gesu e il Giudaismo, Marietti, 1992 s. 324 s.; J.Neusner, A Rabbi Talks with Jesus, McGill-Quen's University Press 2000, s 53-72

[7] T. Anatrella, Definitios des termes du Neo-langage dela philosophie du Contstructivisme et du genre, a cura del Pontificium Consilium pro Familia, Citta de Vaticano Novembre 2008

[8] Johannes Paul II Ansprache am 16.Januar während der Generalaudienz (= Insegnamenti di Giovanni PaoloII, Libreria Editrice Vaticana, s. 148)

[9] Benedikt XVI, Enciklika Deus caritas est., 11

[10] Lucretius, De rerum natura, IV, 2 vv1104-1107)

[11] F. Sheen: Three to Get Married, Appleton-Century-Crofts, 1951

[12] P.Claudel, Le soulier de satin, a III. sc.8 (ed.La Pleiade. II Paris 1956, s.804)