preuzeto iz: http://stjosef.at/dokumente/kirche_und_homosexualitaet_moralhistorisch.htm

Ovaj je prilog  dr. teologije  Josefa Spindelböcka, docenta za  etiku na Filozofsko-teološkoj visokoj školi u St.Pölten  objavljen u: Josef Spindelböck, Verantvortete Freiheit. (Odgovorna sloboda) Beiträge  zur theologischen Ethik, Kleinhain 204, 241-265

Antika - Sveto Pismo - Crkveni oci - Srednji vijek - Novo doba - Danas -  Sažetak - i  ocjena - / Izvori - literatura/ (ovo neću navoditi u prijevodu).

Kršćansko, posebno katoličko procjenjivanje homoseksualnosti kao sklonosti, u njezinom ostvarenju i njezina moralna kvaliteta u ovom postmodernom  društvu, definira neprihvatljivom. Koliko god se Crkva mora otvarati svijetu u smislu misionarskog dijaloga s vremenom, a posebno s obzirom na „znakove",  toliko više se mora protiviti nekritičkom prihvaćanju nekršćanskih načina razmišljanja. A gdje i kad je potrebno, mora  biti „znak protivljenja",  upravo zbog  čovjeka i njegovog dostojanstva!.

Ako se pokuša, u sljedećim redcima, baciti svjetlo  na povijesni razvoj prosudbe, toliko razvikanog, fenomena homoseksualnosti i ,prije svega, ići na kršćansko vrednovanje,  onda moramo, na početku, ukazati na metodičke postupke.  Kad, u svom  izlaganju, katolički moralni teolog ukazuje na moralno povijesne trenutke, onda to ne čini kao da želi (principijelno nikad moguće) zastupati  „bezvrijedna" učenja. U temeljima sljedećih razmišljanja se nalazi vid  katoličkog naučavanja kako se to govori u Katekizmu katoličke Crkve  (Br  2357-59):  homoseksualnost kao sklonost je neuredna, ali u sebi nije grješna. Grješni su pak homoseksualni čini ako se izvršavaju svjesno i slobodno.  Time  se stvar podlaže objektivnom području propisa  i božanskog zakona, kao i subjektivnoj sferi ljudske osobe i njegovoj odgovornosti.

Ovo razlikovanje je, na kršćanskom horizontu, bilo makar implicitno prisutno i nije baš posve novo, iako se uglavnom smatra da jest. Kod toga su važni kontekst i povezanost životno povijesnih okolnosti.

Jedno povijesno razmišljanje - na ovom mjestu se ne može više očekivati - pruža mogućnost, zbog poznavanja razvitka  etičkog prosuđivanja  i diskusije,  da se nađe dublje razumijevanje problema u današnjici.

Ako se ustvrdi da sve do kasne antike  u Sredozemlju  još nije bio dovršen „proces strukturiranja seksualnosti", osim u kršćanstvu, onda se može interpretirati  da „sve društvene formacije .. su do sada homoseksualnost smatrali iznimku od pravila, a jednoznačna moralna (dis)kvalifikacija,  s obzirom na aktualnu situaciju, je u potpunosti bila moguća samo na horizontu judejsko kršćanskog shvaćanja.

Određene  „primitivne"  plemenske kulture su dozvoljavale rastućem  momčiću, najprije nakon pasivne, onda aktivne homoseksualnosti, tek onda heteroseksualni čin, jer su mislili  da „ljubav prema muškarcima, „ osigurava „dječacima puninu muške snage."

Egipat i Kanaan: su u Starom zavjetu kritizirani zbog homoseksualne prakse - često u okviru hramske prostitucije - (usp. Zak 18,3). Ovu praksu i njezinu učestalost je vrlo teško dokazati zbog manjka dokumenata.

U Mezopotamiji i staroj Siriji nije  muška homoseksualnost nije bila potiskivana i nije bila kvalificirana kao moralno negativna. Prema temeljnoj mustri babilonsko- asirskog kulta, božanstva su se manifestirala i u svojoj seksualnosti.  Plaćali su im  sluškinjama i slugama  svi pripadnici, kako muškarci, tako i žene pa i seksualnom smislu, svejedno na koji način su izvršavali njihove požude bilo s istim, drugim ili oba spola.

Homoseksualnost je u Iranu bila strogo zabranjena, nju je osuđivala zoroastrijska religija.

Što se tiče grčke antike nije bila u praksi samo u Sparti i na Kreti, nego je na nekim mjestima bila  neka vrsta „plemenitaške inicijacije" po kojoj su momci bili uzimani u svijet plemenitog muškog društva.  Kao takva je bila, privremeno, priznata. Postojali su zakoni protiv prisiljavanja na homoseksualnost. Ipak, robovi nisu bili zaštićeni  i tako su bili izloženi svakakvom zlostavljanju svojih gospodara.  Osim toga, postojala je „filozofska homoseksualnost" , pri čemu osobno nisu bili uključeni  filozofi poput Sokrata i Platona koji su  opravdavali homoseksualnost u odnosu učitelj-učenik, jer da istospolna ljubav nosi u sebi epistemologičnu, kao i pedagošku vrijednost. Pretpostavka koja je bila neprihvatljiva  kršćansko-judejskom načinu razmišljanja. Karl Hoheisel je zapisao, o ovoj mračnoj strani  grčke filozofije: „Ipak Sokrat se igrao vatrom: Platon i svi njegovi nasljednici došli su blizu homoseksualnosti."

U rimskoj antici izvorno nije homoseksualnost odbacivana kao takva, nego samo ona koja je u Grčkoj bila najvažniji oblik homoseksualnosti među slobodnima.  Ponekad je dolazilo do filozofskog obezvrjeđivanja  muške ljubavne veze. Kršćanski carevi su kasnije određivali zakone protiv homoseksualnosti.

Kratak pogled na islam ukazuje da je homoseksualnost vjersko-etički bila zabranjena, ali pravna sankcija je bila skoro nemoguća zbog strogih i gotovo nemogućih  propisa dokazivanja. Djelomično se službeno trpjelo i prakticiralo, posebno na velikaškim dvorovima. Homoseksualni kontakti su, na neki način, bili poticani strogim odvajanjem spolova.

U sljedećem  promišljanju se ne nudi  nikakvo specijalno egzegetsko istraživanje, nego na biblijsko znanstvenoj spoznaji utemeljen pogled o odnosu Biblije Staroga i Novoga saveza prema homoseksualnosti. Na tome se gradi Crkvena tradicija, jer je Pismo, kao riječ Božja, neprestana norma  za Crkvu i njezino učiteljstvo.

Hebrejska Biblija (SZ) nudi pogled (stav)  koji se potpuno razlikuje od okoline Izraela i svijeta antike: biti potpun čovjek znači usklađivanje i zajedništvo s drugim spolom.

Bog stvara čovjeka kao muškarca i ženu (Post 1,27) koji jedno drugoga ispunjavaju  i, u savezu ljubavi, trebaju biti „jedno tijelo." „Biblijska slika čovjeka je heterotropna.  Homoseksualni čini se osuđuju ( Lev18,22; Rim 1,24-32; 1 Kor 6,9; 1 Tim  1,8- 18) jer ne odgovaraju Stvoriteljevu redu.

Pripovijest  o Sodomi u novom egzegetskom tumačenju  nije jednoznačan dokaz za biblijsko osuđivanje homoseksualnosti, jer je tu povrijeđeno pravo gosta - zbog toga su kažnjeni.

Da je prisno prijateljstvo  između Davida i Jonatana (1 Sam18,2-4) uključivalo nekakav homoseksualni kontakt se ne može zaključiti, niti na silu odbaciti. U tradicionalnoj Crkvenoj interpretaciji takvo tumačenje nema nikakvog temelja.  Pa i kad bi se osjetila neka homoerotska sklonost ili homoseksualni poriv, to ne bi bio nikakvo dopuštanje homoseksualnosti po Bibliji, jer  Sveto pismo mnoge stvari opisuje i prikazuje, a da, u isto vrijeme, ne daje nikakvu religioznu ili moralnu ocjenu.

Stari zavjet i židovstvo  poznaju jedno mjesto koje treba pripisati padu u poganstvo, a to je zanemarivanje jednoga Boga s čime je u vezi i negativno osuđena homoseksualnost.

Ovdje treba navesti jedno vrlo važno mjesto Mudr  14,22 i sl, gdje se o poganskom svijetu govori: „I ne bijaše im dosta što su zastranili u spoznaji Boga, nego su, živeći u velikoj borbi zbog neznanja, tako veliko zlo još mirom nazivali Jer, ili djecu žrtvuju ili vrše tajne obrede ili priređuju bijesne gozbe s čudnim običajima. Ne čuvaju više čistoće ni tijela, ni ženidbe, jedan drugoga ili iz zasjede ubijaju, ili jedan drugomu preljubom jade zadaju. Svuda zbrka: krv, ubojstvo, krađa, prijevara, pokvarenost, nevjernost, buna, kriva prisega, uznemirivanje čestitih, zaboravljanje dobročinstva, oskrvnjenje duša,  zločini protiv naravi, nered u braku, preljub, nećudorednost. Jer je krivoboštvo početak, uzrok i kraj svakog zla." Pravi grijeh je otpad od Boga, koji za sobom vuče sva druga zla, tako i ponašanje u seksualnom području.

Na ovoj se liniji nalazi i apostol naroda, Pavao kad, u Rim 1,26, osuđuje prakticirajuću homoseksualnost   kao grješnu, koja ima dublje korijenje: „ Zlo stanje poganskoga svijeta je posljedica njihovog krivoboštva. Jer su oni zamijenili ispravno klanjanje sa slikama božanstava, a to je učinilo da su oni sami zamijenili pravac i cilj pa i u seksualnom smislu." Interesantno je da se u oba slučaja upotrebljava isti glagol  „zamijeniti (allaso). Pavao ne želi psihološka tumačenja, nego želi pokazati teološku međuovisnost. I zato nije moguće dati izjavu o pojedinačnom slučaju  homoseksualnog nagona, nego o njegovim uzrocima i zato se, prema Pavlu, ne može  isključiti sve ove okolnosti kad se ciljano prosuđuje neki pojedinačni homoseksualni čin.

Pavao ne odbacuje  sve spolne čine između muškarca i žene kao „para psihyn" (mimo prirode): „Kao što ljudi odmaknuti od  spoznaje  pravoga Boga ako se  ne protive,  ipak lutaju mimo Božjeg reda odnosno zakon stvorenja, tako je i sam spolni odnos među muškarcima rezultat ostavljanja jednog i pravog Boga, u istom smislu  izvan toga  reda."

Kad neki danas misle  da je Pavao odbijao samo "slobodno izabran oblik zadovoljavanja pohote, dakle kao perverziju i grijeh", ali ne i svaki oblik ostvarivanja homoseksualnosti, time ovo tumačenje Pavlovog  teksta ne uzima ozbiljno  cjelovitu izjavu pa se ovo lako slaže  s duhom  današnjeg vremena, koji više ne znači ozdravljujuća provokacija, nego  naknadna potvrda  onoga što se protivi ljudskom autonomizmu  i Božjoj zapovijedi  što se tiče i područja  seksualnosti.  Nasuprot ovome, Kroff  kratko piše da je za Pavla homoseksualno ponašanje „upravo simbol svijeta koji se otuđio od Boga i okrenuo k sebi."

Isus Krist nije direktno govorio o homoseksualnosti. U ovom kontekstu je njegovo jasno i pozitivno ocjenjivanje ženidbe  i u tome potpuno seksualno predanje od posebnog značenja (usp  Mt 19,3 - 12).  To uključuje, po Božjoj volji, polaritet između muškarca i žene kojemu se protivi homoseksualna praksa. Time što Isus povezuje brak s tajnom postanka  Božjeg stvorenja, na uključiv način pokazuje da sve što se protivi ispravnom pogledu na brak i svemu što proizlazi iz međusobne ljubavi i vjernosti, stoji u suprotnosti  s ovim Božjim redom stvaranja. Tko se odriče braka, poput  Isusa, zbog kraljevstva Božjega (djevičanstvo, celibat), priznaje ovu veliku  vrijednost i ne  omalovažava red kojega je Bog stavio, niti seksualni susret muškarca i žene koji iz toga proistječe.

Katalog  u 1 Kor 6,9 sl. i 1 Tim 1,8-10: tamo upotrijebljeni termini „malakoi" i „arsenokoitai" ne mogu se pravilno odrediti u potpunom značenju: interpretacija u pravcu homoseksualnosti je primjenjiva.

Na temelju Pisma može se vrlo lako i jednoznačno dokazati odbacivanje homoseksualnih odnosa. Jasno je uočljivo da se ne radi o homoseksualnosti kao sklonosti, što ne smeta  kasnijem teološkom razmišljanju i normativnosti  glede biblijske negativne ocjene homoseksualnih čina .

Moralna prosudba  homoseksualnosti je povezana sa Rim 1,25 i sl. iz toga izvodi paradigmu naravnog prava s teološkim osloncem na stvaranje: postupanje prema  stvaranju znači „secundum naturam vivere". Homoseksualno djelovanje  znači djelovanje (življenje) contra naturam.

Justin osuđuje homoseksualnost kao specifično poganski porok. Za Laktancija je homoseksualni čin posebno teški grijeh i sotonin izum.

Ciprijan iz Kartage jasno osuđuje homoseksualnu praksu. On  zastupa, nasuprot Tertulijanovog rigorizma, mišljenje da  nema neoprostivog grijeha pa ni u području seksualne nastranosti.

Povremeno se kod Apologeta i Crkvenih otaca nailazi i na duh ondašnjeg vremena. Tako Klement Aleksandrijski gleda požudu kao zakoniti vid seksualnosti, ali kategorički odbija  svaki oblik spolnog uživanja koji ne služe jedinom smislu - rađanju. Što se tiče homoseksualnih čina: "Zato je za nas  bez svake sumnje jasno, da se mora izbjegavati bludnost među muškarcima i neplodno općenje sa ženom kao i po prirodi nemoguća povezanost sa dvospolcima (androgyne), poslušni prirodi koja to sama zabranjuje izgradnjom udova ne da po sebi prime sjeme nego ga izbacuju, iako vjeruju da to muškom rodu daje  posebnu snagu.

Sinoda u Elviri (305.) zabranjuje ispovijed (pomirenje) za oskvrnitelje dječaka, čak i u času smrti. Protiv ovoga je ustao koncil u Niceji (325). Novele br.77 i 141 kršćanskog cara Justiniana iz godine 538. i 559. govore o homoseksualnim zločinima koji se najstrože osuđuju. Među ostalim se govori: zbog takvih zločina  nastaju glad, potres, kuga i zato vas opominjemo da se suzdržavate od nedozvoljenih čina da ne izgubite spas duše. Iz takve paušalne tvrdnje koja se oslanjala  na starozavjetno pripovijedanje  o Sodomi, Justinijan  nije bio daleko da nađe žrtvene jarce za sve prirodne katastrofe i to baš kod prakticirajućih homoseksualaca - primjer nepravednu diskriminaciju  ili homoseksualaca koja često može naći.

Najopsežnije je govorio Ivan Krizostom (Zlatousti) o homoseksualnosti kod pogana, ali i kod kršćana. U svom komentaru na poslanicu Rimljanima piše: „ ...nema ništa što bi bilo gore nego ovo zlo." Kao glavni razlog odbacivanju navodi grubu protuprirodnost homoseksualaca i pita: „Kakve paklene kazne su dovoljno velike za takve ljude?" Najneposrednija kazna, misli on, leži u samom grijehu, odvraćanju od  pravog reda, a čega grješnik više nije svjestan zbog zasljepljenja.

Augustin navodi „da u homoseksualnom činu muškarac igra ulogu žene i nije po prirodi, nego protiv prirode." I on prekorava (osuđuje) one koji, u ime poganskih božanstava, „ovu kugu, ovaj zločin, ovu gadost u njihovom kultu uvode kao zanimanje."

Ovaj kratki pregled  pokazuje da se kod Crkvenih otaca i pisaca , baš što se tiče  moralne procjene homoseksualnosti, nalaze i elementi duha onog vremena ali i, na žalost, prave diskriminacije homoseksualnih ljudi. Neovisno o ovakvim odstupanjima i zabludama, u Crkvi se drži temeljna zadana linija: homoseksualno držanje je  izraz otpada od Boga i upravljeno je protiv reda stvaranja.  I zato je, na težak način, prekršaj protiv Božje zapovijedi i treba ga svaki kršćanin izbjegavati.

U ranim srednjevjekovnim pokorničkim knjigama homoseksualno ponašanje se ubrajalo u grješna seksualna ponašanja. Ekstremna gledišta  - koja ni u jednom slučaju ne predstavljaju  Crkveni i teološki „mainstream" - kvalificirali su i samu neurednu požudu kao grijeh. U takvoj liniji nije postojalo prostora za razlikovanje od homoseksualnih težnji do homoseksualnih čina.

U pokorničkim knjigama visokog srednjeg vijeka homoseksualnost se osuđuje bez nekog posebnog razlikovanja u okviru općih seksualnih delikata i daju se različite Crkvene kazne. Teolozi iz vremena „reformskih papa" tražili su strožu pokorničku praksu (Petrus Damiani). Ovaj teolog je u svojoj knjizi napisanoj oko 1049. „Liber Gomorrhianus" najoštrije osudio homoseksualne čine. U pozadini su bile činjenice pa i unutar klera, protiv kojih se borio Petar Damiani.  On je gledao na homoseksualnost ne samo kao opasnost za Crkvu, nego i za društvo.  „Matafore koje su nastale od Petra „(bolesti raka, otrov, virus) imale su „veliki utjecaj  na  ozloglašavanje istospolnosti u cijelom srednjem vijeku."

Na 3.lateranskom koncilu (1179.) bilo je određeno da klerike koji su upali u homoseksualnost treba degradirati, a laike isključiti iz Crkvenog zajedništva.

Prema Tomi Akvinskom homoseksualnost se ubrajala u protunaravne grijehe bluda („vitium contra naturam"). On je na grijehe bluda gledao dvojako („luxuria"): postoje neki koji se protive zdravom razumu  („ratio recta"), postoje i oni koji se protive „naravnom redu seksualnog čina" kako  je to kod ljudi.

Ovom „vitium contra naturam" ubraja opet četiri grupe: netko želi orgazam  „bez seksualnog sjedinjenja zbog požude" (= samo zadovoljavanje), netko se poslužuje  nekom „stvari ne iste vrste"  (=bestialitet) ; netko  izvršava „spavanje sa neodgovarajućim spolom" (=homoseksualnost), netko ne pazi „na naravni način spavanja" bilo s obzirom na „neprikladna sredstva" ili s obzirom na „druge sramotne  i bestijalne načine spolnog općenja„(npr. analni ili oralni  odnos).

Akvinac se propituje  o objektivno teškim grijesima protiv prirode, kojima pribraja već spomenute  četiri grupe. Njegov zaključak jest da su grijesi unutar bludnih grijeha najteži, jer čovjek to prekoračuje „što je po redu prirode uređeno u spolnom odnosu" („qud est secundum naturam detrerminatum circa usum venereorum"). Izjavu o težini u pojedinim slučajevima on ne daje, jer za Tomu Akvinca je sigurno, da je za subjektivno uračunavanje  grijeha kao teškog treba biti svjesno i slobodno pristajanje za prekršaj Božje zapovijedi u važnoj stvari.

O sveopćem razvoju prosuđuje Hergemüller: u teološkim i Crkveno pravnim diskusijama  kasnijeg srednjeg vijeka može se primijetiti  trend „ocjenjivanja 'sodomističnih grijeha' kao najgorih od svih bludnih grijeha, što je najveće od svih grijeha". Sodomija se tek od 13. stoljeća smatra napadom  na od Boga stvoreni  prirodni red, na svetost bračnog saveza  i na temelje države i društva te njih treba kazneno najstrože goniti.

U svjetovnom području slijedila je (u kazneno-pravnom  području) kriminalizacija homoseksualnosti.  Kao primjer za to možemo navesti Kaznena pravila suda iz 1532. u kojima se prijetilo spaljivanjem onima koji vrše istospolni blud (art. 116). „Općenito dobiva se dojam da su kazne pribijanja na stup srama, oduzimanje blaga ili časti - ili izgon bili češće upotrebljavani od smrtne kazne (posebno za maloljetne i pasivne partnere).  U Veneciji je npr. u 15. stoljeću bilo više od 70 javnih izvršenja smrtne kazne (spaljivanje ili odsijecanje glave, a onda spaljivanje).  Kazna smrću za žene zbog analognih delikata u vrijeme Srednjeg vijeka se ne može dokazati."

Ekumenski je značajno prosuđivanje homoseksualnosti i takvih čina od strane Martina Luthera. Dok u svom komentaru o poslanici Rimljani homoseksualnost spominje samo usput, kao moralno zastranjenje zbog čovjekovog odbacivanja Boga, na poseban način naglašava samozadovoljavanje. U svom traktatu o bračnom životu govori da je brak stvorio  Bog i u stvaranju odredio kao sredstvo spasenja protiv svake vrste seksualne razuzdanosti i perverzija u koje ubraja i homoseksualnost. Najjasnije Reformator, u svom predavanju o Knjizi postanka, ocjenjuje homoseksualne nastranosti  stanovnika Sodome kao „contra naturam" kao i „perversitas". Svoje korijenje ovakvo ponašanje ima u đavolskim zamislima.  Time izriče jasnu osudu koja nije daleka od katoličkih teologa njegova vremena.

Kao primjerni predstavnik katoličkog morala je sveti Alfonso von Liguori. Njegova moralna teologija je utemeljena na Evanđelju, ali se služi pravno -kazuističkim kategorijama svoga vremena. Prema njegovom mišljenju posebna izopačenost („deformitas") sodomije  je u općenju s neprikladnim spolom. Postoji razlika u moralnom ocjenjivanju prema tome da li netko ima aktivnu ili pasivnu ulogu. S obzirom na ulogu kazne kod sodomije začuđuje sljedeća rečenica: "Quoad poenas sodomitarum, si sint laici, damnantur mort, et combustione".  Znači li da Alfonso ne slijedi samo zakone svoga vremena, nego čak dozvoljava smrtnu kaznu za sodomiju? Što se toga tiče, on je pod utjecajem rigorističke struje svoga vremena s obzirom na kaznene progone svoga vremena.  Za klerike postoje druge kazne (kao npr.  gubitak službe). Uostalom, ovdje se, što se tiče 6. zapovijedi, vidi kazuističko gledanje koje je, iz današnjeg kuta gledanja, u nekim slučajevima, skrupulozno.

Dominicus Prümmer (+1931.) spada u mlađu prošlost. On priznaje „seksualnu perverziju" (perversio sexualis)  i to na način da netko ima  čudnovatu sklonost  u seksualnoj požudi  prema osobi istog spola („apetitus sexualis valde vehemens in personam eiusdem sexus"). Jedna takva perverzija može biti urođena  („quasi innata"), a ponekad, po razuzdanom seksualnom ponašanju, dobivena („acquisita actibus valde libidinosis"). Ovdje se može ublažiti moralna odgovornost. No, on nikako ne dopušta potpuno uklanjanje odgovornosti: jer je ljudski duh iznad, teško da razum može, zbog ovakvih seksualnih perverzija, potpuno zabluditi pa se čini koje potiče seksualna požuda,  u principu, uračunavaju počinitelju.

Temeljno gledanje katoličke Crkve  s obzirom na moralno odbacivanje homoseksualnih čina nije se, u novije vrijeme, ništa promijenilo iako je Crkva obilato izgubila svoj društveni utjecaj i tako postala osamljeni svjedok pitanja i istina koje zastupa i na koje se poziva u svom vjerskom i moralnom naučavanju.

Društveno  se ovako može skicirati put u ocjenjivanju moralnosti homoseksualnosti: homoseksualnost je postala, od jednog zločina, postala privatni grijeh, onda bolest, konačno  jedan tolerirani, a danas jedan jednako vrijedni priznati životni oblik, kao i heteroseksualnost. Ovom putu se Crkva nije priključila što su mnogi očekivali i što je, nerijetko, stavlja u suprotnost prema društvenim stavovima.

Doprinosom humanističkih znanosti došlo se do razlikovanja  homoseksualnih usmjerenja, homoseksualnog ponašanja  i homoseksualnog identiteta.  S obzirom na odgovorno ponašanje kršćana s homoseksualnim sklonostima rješenje ima dva puta, misli  W. Kroff: „ Put suzdržljivosti" od seksualnih čina s istim spolom  kod istovremenog sublimiranja  nagonskog  života u  okvirima individualnog  i socijalno produktivnog  modela života"  ili  „Put integracije" homoseksualno orijentiranih  i s tim odgovarajućim ponašanjem u jedno trajno homoseksualno usmjereno partnerstvo."  On time misli da je vrlo teško odbaciti  „nediferencirano i osnovno homoseksualno ponašanje  i posebno problematično ondje gdje se dotični ne progone kazneno, nego obratno, njihova homoseksualnost  se, dapače, integrira  u trajni osobni, partnerski odnos.

Ovaj primjer koji se može zamijeniti i mnogim drugim pokazuje da unutar katoličke  teologije  osuda homoseksualnosti kao neurednog nagnuća i moralna vrijednost homoseksulanih čina kao u sebi loših, što zastupa učiteljstvo katoličke Crkve  u jedinstvu s Biblijom i tradicijom ne nailazi svuda  na nepodijeljenu podršku.  Što se dogodilo posljednjih godina da je došlo do ovakve razlike?

Davno se u relevantnim krugovima ne shvaća naprednim  da se prikladno  prosuđuje  osobna odgovornost  homoseksualne sklonosti   i u određenoj mjeri,  kao neslobodnu , postavlja u red s drugim  nastranostima  koje odstupaju od pravih pravila ili se ocjenjuje kao neki oblik bolesne osobnosti.  1973.g. je „American Psyhiatric Association" zaključila da depatologizira homoseksualnost kao takvu i da je izbriše iz „Diagnostic and Statistical Manual of Mental  Disorders" (DSM).

Izuzeće homoseksualnosti iz kataloga bolesti vodilo je k prihvaćanju, stavu da se radi o jednom potpuno normalnom,  jednako vrijedno heteroseksualnom orijentiranju ljudske seksualnosti.  Time se uključuje da je označavanje homoseksualnosti kao bolesti ujedno i diskriminiranje osobe. Time se postavlja teorija  da je „vrlo patologizirani" pogled na homoseksualnost  ujedno i „diskriminirajući" pogled. Iz toga izlazi da terapija  ne samo da nije moguća, „nego je baš zato antiterapijska i nehumana" koja vodi osobe „k izdaji  i krivom životu njihovog  pravog identiteta". Homoseksualni ljudi bi često bili žrtve nasilja, otvoreno ili suptilno, prikriveno, „preko socijalnih ograničenja, patologizacijom njihove orijentacije posredstvom medicinskih i psiholoških teorija i, ne na posljednjem mjestu, javnim Crkvenim naučavanjem.

Treba ispitati da li je novo vrednovanje homoseksualnosti  uspješno zbog ideoloških predrasuda ili medicinsko terapeutskih kriterija. Odgovor ne može dati ni teologija ni Crkva, ovo se mora prepustiti psihijatrijskoj znanosti.

Razlog onih teologa, koji prihvaćaju novo vrednovanje homoseksualnosti  i to traže od Crkve je jasan. Radi se o ništa manje  nego priznanju homoseksualne prakse kao legitimne varijante  ostvarenja stvaranja.

Tako, neki vide samo jedan manjak kod homoseksualne prakse - nemogućnost  davanja novoga života. „ Nastavak spolnog ispunjavanja gleda se kroz kompenzaciju mogućnošću osobnog partnerstva." Zabrana homoseksualnih čina se promatra kao čisto Crkvena zabrana, čiji prekršaj ne treba ocjenjivati teškim.  Iznimke zbog prigovora savjesti su legitimne. Crkva bi trebala to respektirati.  Time se elegantno zaobilazi pitanje objektivne normativnosti.

Na ovaj način se preokreće gledanje od biblijske, patrističke  tradicije prema momentalnom duhu vremena i zato se traži sljedeće:

Crkveno i Crkveno pravno stajalište  je jasno: prema redovitom učenju Crkve i pravnim propisima su muškarci i žene, s odlučujućim homoseksualnim nagnućima, nesposobni za heteroseksualni brak (c. 1095 n.3).  Brak između istospolnih partnera  je Crkveno pravno nemoguć.

To mnogima ne znači ništa. U najmanju ruku za društveno  područje traže jednu vrstu „homoseksualnog braka" kao institucionalni ekvivalent homoseksualnosti.

U tom smislu postoji rezolucija europskog parlamenta od 8.2.1994. za zakonito omogućavanje sklapanja civilnog braka za homoseksualne parove.  Ako se analiziraju aktualna politička kretanja u određenim zemljama, onda se pokazuje da su nastojanja toliko jaka da se i ostvare.  Ova nastojanja su bila prigoda za Kongregaciju za nauk vjere da se obrati pismom javnosti i pokaže da se  jedno ovakvo, institucionalno, uzdizanje  homoseksualnih odnosa  protivi naravnom pravu  i Objavi i da, u stvari, predstavlja diskriminiranje braka između muškarca i žene.

Homoseksualni nagon nije jednak (jednakopravan) heteroseksualnom i ne može ga se tako promatrati. „Koliko se ne smije diskriminirati osoba, s druge strane se ne smije previdjeti manjak kojega trpi osoba s homoseksualnim nagnućem i orijentacijom.  Prije svega  u značenju  koje se tiče  prenošenja života, ali isto tako afektivnog i tjelesnog upotpunjavanja muškarca i žene. I oni govore protiv jednake vrijednosti.  I ne može se očekivati da bi homoseksualnost dobila jednaku vrijednost kao i heteroseksualnost ako se pođe od znakovitog karaktera  tjelesnosti i seksualnog susreta, pa je homoseksualnost zapravo anomalija.

Dokazi kojima se želi dokazati  moralnost i traže priznanje homoseksualnih čina pokazuju se  neodrživima.

Homoseksualnost bi bila jednako vrijedna varijanta  prirode. Treba se ravnati prema prirodi. Ovdje se ne razlikuje stvarna priroda od normativne (zakonske) prirode. „Kao pravilo treba uvijek vrijediti priroda u njezinoj svrhovitosti. Treba tako postupati da se ostvare ciljevi koji su postavljeni u prirodi."

Homoseksualac ne smije mrcvariti svoje tako prožeto biće. Kao odgovor se može ukazati na  Mk 9,43 gdje Isus, vrlo jasno, traži žrtvu od onih  koji ulaze u njegovo nasljedovanje, što za one izvan  može imati karakter samo mrcvarenja.

Ne služi svaki bračni čin životu.  Tako se i homoseksualni čini mogu opravdati.  Ovdje treba  naglasiti da je brak u svojoj cjelovitosti usmjeren na prenošenje života, gdje se dovršava „utjelovljenje" ljubavi. Svaki pojedini seksualni čin ljudi  treba držati otvorenim za život. Ako postoje neplodni brakovi zbog bioloških uzroka i razloga, ipak je seksualno zajedništvo muža i žene usmjereno na plodnost i za nju otvoreno. Kod homoseksualnih čina otpada ova otvorenost zbog prirodnih granica od početka, zato se oni ne mogu pozitivno moralno ocijeniti.

Homoseksualni čini  bi bili odraz ljubavi između ljudi istoga spola. Tome se protivi činjenica da govor tijela nije nikakva samovolja i zato treba postaviti pitanje da li uopće homoseksualni čin može biti izraz osobne ljubavi.

Čovjek s homoseksualnim nagnućima se ne može ponašati drukčije nego homoseksualno.  Ovdje se od iznimke stvara pravilo. Ipak ondje gdje nedostaje osobne krivnje ili je umanjena, ostaje objektivna neispravnost.

Trebalo bi se  homoseksualne susretati milosrdno i zato im se ne smije zabraniti njihov čin. Naprotiv čin milosrđa može biti ukazati na neispravnost njihova ponašanja, pa i u području seksualnosti i njenog izvršavanja.

Crkvena ocjena homoseksualnosti se u bitnom nije promijenila. Ipak, treba utvrditi nekakav razvitak. Tako se rezultat može ukratko sažeti:

Nepobitan je sud  da homoseksualnost ne odgovara redu stvaranja  i da su homoseksualne radnje objektivno grješne.  Homoseksualnost je anomalija  i nikakva varijanta stvaranja, koja bi bila nešto manje vrijedna,  ali bi ipak bila dobra.  Ovo je središte učenja Crkve  o toj temi.

Najprije zbog znanstveno humanističkih spoznaja  ne postoji ni jedan moralni teolog koji bi ocjenjivao homoseksualnost kao „grijeh nad svim grijesima". Ima cijeli niz grijeha koji su objektivno gori nego homoseksualni odnosi.

I subjektivna odgovornost se danas mnogo obazrivije ocjenjuje, nego je to prije bio slučaj, među ostalim  i zbog danas jasnijeg razlikovanja  između nesvojevoljnog nagnuća i slobodno učinjenih čina.

Postalo je jasnije  da postoji razlikovanje između pravnog područja i moralnog ponašanja.  Država treba zakonima štiti one vrijednosti koje garantiraju održavanje društvenog reda, a tiču se temelja društva. Država može kažnjavati samo prekršaj onih zakona koji istovremeno predstavljaju vrijeđanje i nanošenje štete  pojedincu i dobrobiti društva, kao i časti drugih ljudi.  Ovo se ne tiče homoseksualnih čina odraslih, osim ako su povezani sa zavođenjem maloljetnika  ili se događaju pod utjecajem straha, prisile i izazivaju javno ogorčenje (sablazan).

Kazneno pravno izvršavanje ranijih vremena i u drugim kulturnim sredinama su, za današnje promatrače neshvatljivi. Ako negdje postoji nešto kao „traženje oproštenja" za nepravdu koje su učinili vođe u državnom i Crkvenom području, onda se to tiče i homoseksualaca. Ali to nema ništa zajedničkog s priznanjem moralnosti homoseksualnosti.

Za nekog promatrača izvan Crkve  moglo bi držanje Crkve izgledati restriktivno i negativno. No, treba ustvrditi da se ne radi o zabranama u sebi, nego da negativne moralne zapovijedi imaju za svrhu čuvati i poticati pozitivne vrijednosti. Ono što je ovdje u igri, nije ništa drugo nego ispravan red ljudske seksualnosti kao znak ljubavi između muškarca i žene, a time i Bogom dane institucije braka kao temelja obitelji, društva i Crkve. Za obranu ovih neuništivih vrijednosti sigurno se isplati i na sebe uzeti poneka protivljenja.