Salzburg  (kath.net) (13.XII. 2012)  Smrtni grijesi, laki grijesi - ovo razlikovanje prisutno u kršćanskom naviještanju je ušlo u govor i koriste ga i uvjereni ateisti. To izgleda sasvim lako razumjeti, ali izgled vara.

Najprije treba reći onima koji naviještaju: treba govoriti o smrtnim grijesima, jer su oni upravo ono što ime kaže, nešto teško, sivo - oni odjeljuju od Boga.

Ali, o njima treba govoriti sasvim ozbiljno i sa svom opreznošću. Smrtni grijeh nije neka „svađa" s Bogom, nego radikalno dijeljenje od Boga u smrti i konačnosti, dijeljenje prožeto ohološću i mržnjom na Boga koji bi trebao biti jedina i potpuna sreća ljudi.

Ako se ne govori o smrtnom grijehu kao stvarnoj mogućnosti, onda ga nije ni tako lako učiniti. Osim toga, dokle god čovjek živi, Bog će „ići za njim", do zadnje sekunde njegovog života i uzeti ga u naručaj ako mu to dotični dopusti, kako je to lijepo opisano u prispodobi o milosrdnom Ocu. K tomu: riječ je o smrtnom grijehu nakon kojega više ništa „ne ide", kod kojega je okorjelost konačna.

U dušobrižništvu nije dobro govoriti samo o lakom i smrtnom grijehu, nego treba govoriti i o teškim grijesima koji ne dijele potpuno i do kraja od Boga, ali je dijeljenje daleko dublje nego kod svakidašnjih, lakih grijeha. Tko prebrzo govori o smrtnim grijesima, uzima pojam ozbiljno, ali prema ustrojstvu nekog čovjeka može stvoriti više straha, nego što odgovara stvarnosti. Treba govoriti kako razlikovati grijehe, što je teški, što smrtni, a što laki grijeh.

Dobre usporedbe su pri ruci. Teški grijeh dovodi odnos prema Bogu u ozbiljnu opasnost ili taj odnos potpuno raskida kao smrtni grijeh. Laki grijesi opterećuju odnos prema Bogu. Razlika je to kao kod lakog i smrtnog ranjavanja ili između obične prehlade i smrtonosne bolesti. Katekizam u broju 1857 opisuje razliku: smrtni grijeh je onaj grijeh koji, kao predmet, ima tešku materiju i k tome potpunu svijest i potpuno htijenje.To je prilično jasno, ali daljnje opisivanje nije tako jasno ako se ovom naukom želi „procijeniti neki grijeh".

Najprije zbog toga, jer je nemoguće vidjeti u dušu nekog čovjeka i zato ostaje nešto nesigurnosti je li dotična osoba bila svjesna što čini i je li stvarno, potpuno slobodno, učinila grješni čin.

Ova dva pitanja spadaju pod kompetenciju savjesti pojedinca, ali se tu ne može, u svakom slučaju, s potpunom sigurnošću, reći koliko je bilo znanje i sloboda kod nekog pojedinca. Posljednja presuda je u Božjim rukama.

Sljedeće i posebno teško pitanje, koje ide ispred slobode i spoznaje, je koja je to materija koja određuje, prouzročuje „lake"  grijehe?  Dobro zamišljeno, ali nespretno riješeno pitanje o materiji teškog i lakog grijeha stoji u jednoj katoličkoj knjizi koja će, u drugom izdanju, biti popravljena. Tu stoji napisano:

„Teški grijeh odvaja čovjeka od Boga. Takav grijeh se mora odnositi na neke određene vrijednosti, dakle da je usmjeren protiv života ili protiv Boga (npr. ubojstvo, preljub, psovanje Boga i sl.) i to u punoj spoznaji i slobodnim pristankom. Laki grijesi su grijesi koji su usmjereni protiv određenih vrijednosti (časti, istine, vlasništva) ili nisu učinjeni u punoj spoznaji ili s potpunim pristankom. Takvi grijesi ruše odnos prema Bogu, ali ga ne raskidaju."

Ovi, navedeni primjeri za područje materije koja određuje teške i lake grijehe su potpuno krivi, jer grijesi protiv života i čak protiv Boga mogu biti laki, a isto tako grijesi protiv braka, istine i vlasništva mogu biti teški.

Iznenađujuće je da se navodno teška materija, da ostanemo najprije kod toga, činjenično može vrlo teško imenovati, nego po okolnostima postaje materija koja uvijek izaziva teški, čak i smrtni grijeh.

Nije svaki prekršaj protiv ljudskog života težak grijeh, nego svjesno ubojstvo nedužnog (usp. Evangelium vitae 57) i to samo pod određenim uvjetima. Naravno da je ubojstvo smrtni grijeh, ali svaki postupak koji vodi ka smrti nekog čovjeka ili njegovom ranjavanju ne mora, uvijek, biti ubojstvo i smrtni grijeh.

Slično vrijedi i za preljub. Preljubom nazivamo spolni odnos s nekim partnerom koji je ženidbom vezan za drugu osobu. Isus govori (Mt 5, 28): „Tko s požudom pogleda neku ženu, već je s njom napravio preljub" i ovdje ne govori o ljudima koji su oženjeni. Ni jedan kršćanin, ali nije to samo „sumnja", nego je važno malo razmisliti o značenju riječi. Nije svaki pogled teški grijeh, „požudni pogled" u smislu Isusove riječi, ima pogleda u ljubavnoj čežnji koji nisu nikakav grijeh i nekih drugih koji su manji ili veći koraci koji se događaju među prijateljima i uvode ih u napast. Najprije su laki grijeh, a onda u većem „napredovanju" postaju teški.

Čak i protiv Boga nisu sve teški grijesi - neodgovarajući vic koji Boga ismijava, u većini slučajeva, nije teški grijeh.

I obratno je isto. Navedena knjiga govori o materiji lakih grijeha kod „nižih vrijednosti" i kao takve navodi čast, istinu i poštenje!

Ako bismo stvari uzimali doslovno, onda ovo navedeno dovodi do teških posljedica, jer je povreda ovih vrijednosti materija lakog grijeha što je krivo i lako se dade objasniti.

O navodno nižim vrijednostima časti: obeščašćenje nekog čovjeka može odvesti u rušenje, zdvajanje koje može imati užasne posljedice; nepravedne optužbe jednog suca, svećenika, učitelja za seksualno zlostavljanje sigurno nisu „samo" laki grijeh. Literarni primjer je Jago u Othelu, biblijski Suzana (Dan 13,1) - laž trojice staraca je mladu ženu skoro stajala života.

O navodno nižoj vrijednosti istine: čime je „zmija" zavela ljude? Ne po jednoj „laganoj" laži, nego po laži iz nezamislive zloće, dakle teški grijeh kojega se nikako ne može opravdati (ako se o đavlu uopće može tako govoriti). Ima mnogo primjera za laži koje su teški grijeh. Posebno tragičan primjer je US lobby za pobačaje - s lažima o broju ilegalnih pobačaja i njihovim posljedicama uveli su tako liberalan zakon koji je stajao života milijune djece. I nema čovjeka koji će posumnjati da je ova laž teški grijeh.

O navodno nižoj vrijednosti vlasništva: nekome uzeti komad čokolade je sigurno laki grijeh, ali pljačka banke, financijske špekulacije po kojima tisuće ljudi gubi posao, kuću, ušteđevinu se sigurno ne može nazvati lakim grijehom.

Uostalom Biblija donosi pripovijesti gdje počinitelji nisu teško pogriješili samo protiv života, nego i protiv istine, braka i vlasništva, npr. David (2 Sam 11, 1), kralj Akab i Izabela (1 Kr 21, 1 sl).

Kao što se vidi: po materiji, po okolnostima se ne može, bez daljnjega, odlučiti je li nešto bilo teški ili laki grijeh. Tko odlučuje naprečac, upada u opasnost pretjeranog rigorizma ili laksnosti. Za obje pogreške imamo primjere u povijesti Crkve. Bilo je teologa koji su mislili da je, kod 6. zapovijedi, svako djelovanje smrtni grijeh i da se, povezano sa seksualnošću, ništa ne bi moglo smatrati lakim grijehom. I obratno, bilo je laksno orijentiranih teologa koji su se hvalili da su „uska vrata" o kojima je Isus govorio (Lk 13, 24), proširili tako što su teške grijehe pretvorili u lake ili nikakve. Tako, jedno i drugo tumačenje šteti ljudima i Crkvi. Istina je mnogo više: u svim područjima života postoje laki i teški grijesi. Tek ispravno opisivanje onoga što se dogodilo i okolnosti čina mogu stvoriti određenu predodžbu.

U pitanju o teškom grijehu se krije još jedna poteškoća: je li čovjek biološki, živ ili mrtav. Može li se biti više ili manje mrtav - mrtvac je mrtvac!

Kod smrtnih grijeha je drukčije: grijeh mržnje na Boga je mnogo zločestiji od, npr. preljuba. U tom smislu se, oprezno, može reći da je preljubnik duhovno „manje mrtav", znači da nije tako radikalno odijeljen od Boga kao onaj tko svjesno priznaje mržnju na Boga. K tome, dokle god grješnik živi, njegov grijeh nije konačan, on se može obratiti. Usprkos odijeljenosti od Boga, prati ga, poput svijetle sjene, njemu nepoznata nada. Tek nakon smrti, njegov smrtni grijeh je konačan i ono stanje čovjeka kojega nazivamo pakao.

Ovo razjašnjenje pitanja je vrlo važno za dušobrižništvo. Postoji razlika između lakih, teških i smrtnih grijeha i, zbog izgradnje savjesti, treba govoriti o ovoj razlici. S jedne strane se mora govoriti o smrtnim grijesima, jer se ovdje radi o biti ili ne biti jednog čovjeka, o njegovoj vječnoj sudbini. S druge strane vrijedi: opasnost koju se poznaje nije tako opterećujuća kao ona koja je nepoznata i tajanstvena i ostavlja u velikom strahu. No, ne smije se prebrzo govoriti o smrtnom grijehu i upotrebljavati ga kao prijeteći argument nasuprot drugih, jer misao na pakao može, vjernog i osjetljivog čovjeka, jako opterećivati. Treba govoriti i o lakim grijesima. Oni su češći nego smrtni, ali zbog toga ne prestaju biti grijesi. KKC citira Augustina: „Ne smatraj one grijehe koje zovemo lakima bezazlenima, ako ih smatraš bezazlenima, drhti dok ih brojiš! Mnogo malih stvari čini veliku hrpu. Mnoge kapi pune rijeku, mnogo zrna tvori hrpu. Kakvu nadu imaš? Najprije ispovijed (priznanje).

Svjedočanstva Pisma o grijehu i oproštenju:

Grijeh počiva na laži! ( Post 3, 1 sl)

Grijeh vodi u nesreću! (Post 3, 14 sl)

Grješnik se može vratiti k Ocu! (Lk 15,11 sl)

Grješnik ne može sudjelovati na Gospodnjoj gozbi bez svadbene odjeće! (Mt 22,11)

Smrtni grijeh vodi u konačnu propast! (Mt 25,31)

Bog je spreman oprostiti:

Izaija 1,18:  „ Kad bi vaši grijesi bili poput skrleta, postat će bijeli kao snijeg: Kad bi bili kao purpur crveni, postat će poput bijele vune."

Iz 38,17: „Spasio si me  iz teške nevolje, sačuvao si me od smrtne provalije: jer sve moje grijehe bacaš iza svojih leđa."

Mih 7, 19:  „ I on će nam  se opet smilovati i pogaziti naše grijehe. Da, ti bacaš sve naše grijehe u najdublju morsku dubinu.