Linz (Kath.net) Broj svećenika pada, broj vjernika također. Župnici (još) ostaju tako da za pojedine svećenike pad broja sudionika mise postaje razlogom za sve više „aktivnosti" i „inicijativa" župe. Nešto je krenulo krivo i mnoge stvari se više ne mogu smatrati ispravnima. S obzirom na ovu situaciju, postaje jasno da neke stvari treba mijenjati i daje se mnogo različitih prijedloga. Dok jedni žele spajati župe i to čine (što je svrsishodno ako se ispravno događa), drugi, suprotno tome, traže dijeljenje na još više župa. Sigurno je da potreba traži neko djelovanje, ali istodobno pada u oči da su se stvari preselile na jednu praktičnu, administrativnu razinu, koja potpuno zapostavlja temeljnu teologiju. Takva situacija dovodi do zahtjeva koji se navode u takozvanoj „Inicijativi župnika": da župe vode laici koji će, razumljivo, i propovijedati (kao što je to u Švicarskoj slučaj) što je, dogmatski, sasvim krivo. Stoga se čini potrebnim i korisnim, za ocjenjivanje stvari, napomenuti neke temeljne dogmatske stvarnosti koje se tiču župa.
Kratka napomena o biti Crkve
Ne možemo smisleno raspravljati o župi ako prije toga sve ne postavimo u određene granice cjeline o kojoj župa ovisi i u kojoj ima svoj konačni smisao, a to je Ecclesia Dei - Crkva Božja. Da bismo župu ispravno shvatili, potrebno je razmotriti neke temelje i tako je postavili u pravilan teološki kontekst.
Što se tiče Crkve Božje, njezina bit i smisao (možemo reći i cilj kojemu teži) su isti. Bit Crkve je svetost, to jest zajedništvo s Bogom. Ovu središnju teološku izjavu trebamo sve više stavljati u središte pa i kad su u pitanju mjesne Crkve (župe i biskupije), jer se sve skupa, sve više, shvaća i gleda sociološki i administrativno.
Ako priznamo da Crkva znači svetost - onda Bog - automatski dolazi u središte. S ovog stajališta bolje razumijemo zašto su „adresanti" Pavlovih poslanica „sveti". To su oni koji pripadaju Crkvi, a onda i Bogu, jer svetost znači pripadnost Bogu, iako postoje različiti stupnjevi te pripadnosti. Ipak, oni koji uvijek pripadaju Bogu, u bilo kojem stupnju, oni su članovi Crkve. Pri tome je jasno da se time ne misli samo na vjerovanje u Boga, nego i na prihvaćanje vjere u svoj njezinoj punini.
Tako postaje jasno zašto se druge stvari i ustanove nazivaju svetima, kao npr. kongregacije rimske kurije. Ne zato što bi njihovi članovi bili bezgrješni, nego zato što pripadaju Crkvi i rade za spasenje ljudi. I zato je jasno na što se misli kad, s kršćanima prvih stoljeća, ispovijedamo da je svijet izgrađen na Crkvi.
Crkva kao communio sanctorum
Samo odavde možemo Crkvu shvatiti kao pravu zajednicu. Njezino zajedništvo se ne može usporediti ni s jednim zemaljskim zajedništvom, jer je zajedništvo koje pripada Crkvi zajedništvo svetih, a prije svega zajedništvo pojedinaca koji su u zajedništvu s Bogom. To je prava vjera koju Crkva naviješta i koja se, po Crkvi, naviješta i k toj vjeri vodi. Samo potpuna vjera (jasno uz druge kriterije članstva u Crkvi) daje (rađa) pripadnost Bogu. To je potpuno jasna definirana linija koja je opisana i koju nalazimo napisanu u prvoj poslanici Ivana apostola. Što su Ivan i apostoli vidjeli, čuli, opipali, što je došlo od Oca i što im je objavljeno, to oni (apostoli) naviještaju (kerygma - to jest apostolska tradicija - predaja). Naviještanje služi da bi se postiglo ovo zajedništvo (s apostolima) koji sami imaju zajedništvo s Ocem. Tako je pokazan cilj: zajedništvo s Ocem, a ne samo zajedništvo međusobno ili samo s apostolima. Zajedništvo s Crkvom nije ništa drugo nego što smo već rekli: svetost. Tek odavde, to znači od zajedništva s Bogom, izlazi zajedništvo jedan s drugim i tako je to uređeno podložno zajedništvo. (usp 1 Iv 1). A to znači, u daljnjim posljedicama, da Crkva nije neki dogovor odozdo , nego milosni dar odozgo.
Crkva je vidljivo učinjena transcendentalna stvarnost
Ostanimo još malo na ovom mjestu, kod prve Ivanove poslanice. Iz samog načina razmišljanja iz kojega smo izvukli karakter zajedništva Crkve, uzmimo još jednu važnu i bitnu informaciju, a ta je kako je strukturirana Crkva .
Crkva je dogmatska veličina koja je, od početka, utemeljena tako da nije bila ograničena na ono što mi od nje izvana vidimo i prihvaćamo. U njoj uočavamo da nevidljive istine dolaze do izražaja. Istina, tako svjedoči Ivan, dolazi od Boga i objavljuje se vidljivo, čujno, opipljivo. Ono što je ovdje, na jedan način, objavljeno, objavljeno je tako da bude ljudima prepoznatljivo, a dolazi od Boga, jer Sin, u kojemu je sam Otac govorio i kojega je Otac poslao, dolazi od Boga. Bog je postao čovjekom i tako postao vidljiv, a time i njegova istina vidljiva i čujna. Apostoli su garanti ovog zajedništva s Bogom, jer je u njih položena, njima je povjerena istina. U njihovom naviještanju Božja istina postaje čujna, a zajedništvo s njima znači biti i u zajedništvu s Bogom. U njima prepoznajemo vez koji spaja naravnu konačnost i nadnaravnu vječnost. Tko vjeruje riječi apostola, taj ulazi u zajedništvo s Bogom ili, drukčije rečeno, on je član Crkve.
U ovoj strukturi prepoznajemo odnos vidljive i nevidljive Crkve. Nevidljivi i daleki Bog, po utjelovljenju postoji u svijetu i time se objavio svijetu tako da ono objavljeno ostaje prihvatljivo. Isto je i sa zajedništvom s Bogom koje je postalo vidljivo u Sinu. Nevidljiva Crkva se otkriva i ostaje trajno vidljiva. Crkva nije nešto novo nastalo i nikako nije nastalo po ljudskoj inicijativi, nego je preegzistirala (pretpostojala) prije vidljivog postojanja, slično kao što Sin nije po utjelovljenju novo nastao, nego je u određenom povijesnom trenutku, uzeo ljudski lik. U naznakama, ona je poput utjelovljenja Sina već postojala u Starom zavjetu u različitim konstituirajućim i oblikujućim aktima i po Sinu, u apostolima i njihovim nasljednicima, ostaje vidljiva.
Crkva je, tako je vidimo (promatramo) kao silazna okomica (vertikala) - dolazi striktno od Boga, koji joj je dao određeni oblik i strukture. Tako zajedništvo s Bogom, odatle biti član Crkve, preko zajedništva s apostolima i njihovim nasljednicima - u kojima objava postaje vidljiva - ostaje i sama Crkva trajno vidljiva. Budući da je apostolima povjereno vođenje Crkve, zato Crkva i potrebuje „apostole" ili njihove nasljednike za ispravno vođenje Crkve. Crkva nije nikakva administrativna jedinica, nego dogmatska veličina, po kojoj i u kojoj, Bog spasiteljski djeluje među ljudima. Zato Crkva nije skup upravnih jedinica i zato njezin cilj i smisao nije neko čisto ljudsko zajedništvo, nego je ona vidljivi znak svetosti, čije strukture je postavio sam Krist.
Bogom dana struktura mora se i odražavati
Malo prije smo rekli da Crkva nije nikakav skup upravnih jedinica, niti ljudska zajednica.
Ona je mnogo više, a svi ovi elementi su joj potrebni, jer je Crkva u svijetu u kojem i s kojim ona opstoji. Jer je postavljena u svijetu, ima određene potrebe no, one ostaju podložne njezinom biću i ne smiju mu se suprotstavljati, niti osamostaljivati.
Za apostole su dvije stvari bile jasne: prvo: oni su morali ono što im je bilo objavljeno misionarski ponijeti u cijeli svijet. Drugo: trebali su osnivati zajednice kojima su oni sami bili voditelji, jer im je službu vođenja povjerio sam Krist. Tako je određeno da Crkva ostaje vidljiva.
Same zajednice nisu bile „Crkva" koja je mnogo sveobuhvatnija, nego su ovoj bile podložne kao zajednice (mjesne Crkve) i usmjerene na transcendentnu sveopću Crkvu i prema njoj otvorene. U mjesnoj Crkvi očituje se opća Crkva koja se opet, preko zajednica, na više načina pokazuje kao transcendentna u najpotpunijem smislu. Tako otkrivamo oboje u mjesnim Crkvama: transcendentnu i univerzalnu Crkvu. Zajednica ne ulazi u konkurenciju s Crkvom, nego je jedno sredstvo u službi Crkve da se postigne ono što Crkva želi i jest: svetost.
Jer su ovo znali kao prvi pastiri i vođe zajednice, a istovremeno i da moraju ići naviještati vjeru, postavljali su odmah i „zamjenike" iz mjesta. A jer su bili i svjesni da su ovlasti „punomoć" vezane uz njihovu vlast, postavljali su one koji su bili njihovi zamjenici i koji ostaju u zajednicama te su im podjeljivali udio na svom svećeništvu koje je, u apostolima, potpuno. Od apostola su nastali biskupi, a od starješina svećenici koji sudjeluju na službi biskupa i njima su prenesene one ovlasti koje su potrebne za njihovu zadaću, da budu oni koji biskupu pomažu i njega (trajno) zastupaju u zajednicama.
Ove strukture su povezujuće i potječu iz apostolskih vremena i zato je vođenje župe određeno sakramentalnim - svetim područjem, a ne administrativno profanim područjem. Ove stvari dolaze još uz to i treba danas pokazivati na osobno duhovno vodstvo, pri tom ovo dvoje nije potpuno odvojeno. Konačno, Krist sam je onaj koji Crkvu vodi i uređuje i zato je potrebno da njegovo veliko svećeništvo ostaje u onima koji vode zajednice (današnje župe), a biskupi su određeni da vode biskupije (jer su oni direktni nasljednici apostola). Vođenje i ređenje su teološki temelji koje se ne može razdvajati.
Ne možemo i ne smijemo ljudima davati lažno
Ako s obzirom na (vrlo relativni) manjak svećenika razmišljamo o novom prestrukturiranju župa, onda nismo potpuno slobodni kao da bi se radilo o nekom jednostavnom činu uprave, nego trebamo vrlo pažljivo postupati da ostanu teološki preduvjeti. Ne smijemo ljudima nešto predlagati što je krivo, jer je župa ipak nešto temeljno, a ne neki socijalni centar osiguravajućeg društva. Ako ne bismo pazili na ove preduvjete, uzeli bismo ljudima župe i zamijenili ih nečim sasvim drugim.
S ovog stajališta je, na primjer, prijedlog „Inicijative župnika", što se je već u nekim krajevima i ostvarilo - kao Švicarskoj, da se vodstvo župe povjeri (postavljenim laicima), đakonima ili „timovima koji vode" sasvim krivo, jer uopće ne gleda na teologiju, nego se župa promatra kao neka upravna jedinica. Vođenje župa je teološki vezano uz svećeničko ređenje i zato je to utvrđeno Crkvenim pravom. Samo po svećeniku - vođi može biti jasna linija koja iza svega stoji: svećenik zastupa biskupa kao stvarnog vođu kojega je postavio papa kao namjesnik Kristov na zemlji - kao vođa sveopće Crkve, a koji po svom biskupskom posvećenju ima puninu vlasti, na kojoj svećenik sudjeluje. (Ova linija je jasno uočljiva, jer se u svakoj svetoj misi spominje, u kanonu, ime pape i biskupa). U svećeniku postaje vidljivo Kristovo vodstvo koji, po svećeniku, djeluje u liturgiji što je dano u sakramentalnom karakteru ređenja (a ne krštenja - kako neki misle). (Slično bi se moglo izvesti i za propovijed). Ako bi laici vodili jednu župu, oni tada čine nešto izvanjsko što, u stvarnosti, ne mogu činiti zbog nedostatka sakramentalnog pečata svećeničkog ređenja na njihovoj duši. Radi se o moći u smislu potestas koja je neophodan preduvjet za faculatas. Potestas se predaje samo ređenjem, isto tako jedan laik bez ređenja nikada ne može podijeliti odrješenje grijeha. Facultas kao pravna zadaća dolazi nakon toga, ali sama nije dovoljna, isto kao što bi bilo nevaljalo podjeljivanje dozvole za ispovijedanje bez ređenja.
Tako je vidljivo da mi sami ne vodimo Crkvu po svojoj volji, niti je možemo uređivati, nego vodstvo dolazi uvijek od Gospodina samog, a to znači po Crkvi i zaređenim svećenicima. Samo tada je župa dio biskupije i sveopće Crkve.
Ako svećenik upravlja (vodi) župu postaje vidljivo što onda stvarno znači biti „Narod". To ne označava jedan vodoravni skup, sličan nekoj interesnoj zajednici, nego se može jedino ispravno shvatiti ako se poveže s „Bogom". Mi nismo narod - nego narod Božji!
Ovo uključuje da Bog izabire i vodi, čime je povezan i čovjek na zemlji. On ne može Crkvu po volji uređivati ni strukturirati, nego je vezan preduvjetima danima od Boga a koje teologija istražuje i tumači. Ako se ovo ne poštuje, onda čovjek nije ni dužan poštovati ono što na tom mjestu dolazi.
Župa je „obitelj" Crkve
Na neki način možemo usporediti župu i obitelj: ako je obitelj najmanja „stanica" društva, onda je župa najmanja stanica sveopće Crkve. Kao što obitelj nije obitelj ako se ne sastoji od muža, žene i djece, tako i župa nije župa ako je ne vodi svećenik. Župa bez svećenika koji je vodi je kao obitelj bez oca i majke, nedostaje nešto bitno i u tom smislu prestaje biti, u pravom smislu, obitelj, odnosno župa. Ono što ostaje je čisto izvanjska organizacija poput obitelji ili župe, iako nedostaje onaj bitni dio. Ako župu ne vodi svećenik, nego laik ona prestaje biti povezana, u pravom smislu, sa Crkvenim zajedništvom, jer je prekinuta, odnosno nedostaje veza hijerarhijskog jedinstva koje postoji u svećeniku. Isto se događa ako neku župu vodi svećenik koji nije povezan s cijelom Crkvom i od te veze živi i ako nije usmjerena na sveopću Crkvu. Tada jedna župa ili jedna Crkvena zajednica prestaje to biti.
Pa i kod šireg lokalnog raspršivanja, obitelj ne bi prestala biti obitelj dokle god su članovi, usprkos prostornoj udaljenosti, makar nutarnje povezani. Slično i župa. Otvaranje prema veličini cijele Crkve je važno, a ne međusobno zajedništvo. Zato je bolje župe teritorijalno povezivati (ali onda i gremije) i tako opet uspostaviti - kao stare granice - no kod toga je potrebno obdržavati temeljne strukture župe . Posebno se krizma i prva pričest ne bi trebali centrirati, nego svake godine slaviti u drugoj „filijalnoj crkvi".
Prije svega bi trebalo planirati da župska kuća bude više središte cijele župe - kojoj bi čovjek sam mogao doći u ovo vrijeme automobila. Ako bismo promatrali župu kao neku upravnu jedinicu, tako bismo, u konačnici, degradirali same vjernike koji imaju pravo na župu kao teološku veličinu. I zato je vođenje župe sa strane laika - neodrživo.
*Autor Michael Gurtner je magistar teologije