Psihoterapeut: "samoobmana se osvećuje"
Beč (pte/14.09.2010/06: 10) - Svatko tko sebe uvijek gleda kao žrtvu okolnosti i pri tome ne misli da bi i on sam mogao biti počinitelji, sam sebe obmanjuje, naglašava bečki psihijatar, neurolog i psihoterapeut Raphael Bonelli http : / / www.bonelli.info u intervjuu za pressetekst.
"U mnogim područjima je okrivljavanje drugoga jako rašireno, što vodi do narcisoidne samoobmane. Pravilno samoprocjenjivanje je bitan dio života, kao i uspješne psihoterapije", rekao je stručnjak. Samospoznaja je među ostalim i koncept ispovijedi. O njenoj povezanosti sa psihoterapijom uskoro će se baviti Sveučilište Sigmund Freud u Beču zajedno sa Visokom školom na stručnom skupu u Heiligenkreuz http://www.rpp2010.org.
Nestaju krivnje
Samoobmana je, za Bonellija, u igri tamo gdje netko gradi idealiziranu, ne realnu sliku o sebi. „Središnja točka je da se ne mogu nositi vlastite greške. Pamćenje govori:'To sam ja učinio', a ponos ostaje neumoljiv: 'To ja nisam mogao učiniti!' Konačno pamćenje popušta." citirao je Bonelli Friedricha Nietzschea. Bojeći se da bi neuljepšan izgled mogao nanijeti bol, pogođeni se štite jakim odbijanjem svega što ih opterećuje. Zato krivcima, za vlastitu sudbinu, proglašava životne uvjete dok sebi ne priznaje i ne prihvaća nikakvu odgovornost.
Samozavaravanje je u modi, Bonelli to prepoznaje u ukidanju pojma grijeha. „Osjećaj grijeha postoji samo ondje, gdje ga se može vidjeti u drugima, ali nitko ne priznaje svoj grijeh." Pa čak i u Katoličkoj Crkvi ispovijed, sa svojim „sagriješio sam", sve više pada u zaborav." Umjesto toga, šire se drugi pojmovi na koje ukazuje psihoterapeut kao „samoostvarenje", „zdrava sebičnosti", "konačno učiniti nešto dobro za sebe." "Koliko god su ovi pojmovi važni, vrlo često se krivo upotrebljavaju ili čak zloupotrebljavaju da se ne bi sebe postavilo u pitanje."
Nevina janjad se nikad ne popravlja
Promjena zahvaća čak i psihoterapiju kada se odriče samo-refleksije i samo-spoznaje, a subjektivno iskustvo uzima kao apsolutno. „Treba se pitati ako se netko neprestano osjeća traumatiziranim, povrijeđenim i razočaranim i sebe predugo gleda kao palog", rekao je Bonelli. Bitan problem je u tome, jer time uklanja sve strategije ozdravljenja. „Nevino žrtveno janje se ne može liječiti. On ne može učiniti bolje, nego samo dalje trpjeti." Tipične su terapije parova gdje svatko misli da se samo drugi mora promijeniti kako bi se brak vratio u ravnotežu.
Samovaranje se osvećuje, upozorava stručnjak. Iako u kratkom roku rasterećuje, dugoročno je iscrpljujuće i kontraproduktivno. "Ako oni izvana primjećuju obmanu i time više znaju o meni nego što znam ja sam, stvarnost me vraća ponovno i ponovno. To me stavlja, s jedne strane, pod veliki pritisak da budem besprijekoran i priznam da nemam grešaka." S druge strane, narcisoidne bolesti koje, prema Sigmundu Freudu postavljaju u pitanje samopoštovanje neke osobe ili čak društv,a su već predprogramirane. „Ako te bolesti pomažu u samo refleksiji, onda su dobre. Inače ojačavaju perspektivu žrtve i još mu više zagorčavaju život."
Istina oslobađa
Priznanje svoje grješnosti rasterećuje, naglašava bečki psihoterapeut. „Tko može pogledati u lice svojim nedostatcima, ne treba razvijati nikakva pokrića, prema staroj poslovici " Istina oslobađa!" Osim toga čuva nas od odbojnih osjećaja prema drugima. „Tko prizna svoje grijehe, oprašta lakše i drugima", rekao je, nedavno, američki psiholog Julie Exline u časopisu Journal of Personality and Social Psychology.
Samospoznaja treba hrabrosti da sebi prizna pogreške. „Potrebna spremnost za to se zove poniznost, koja se definira kao usklađivanje vlastite slike o sebi sa neuljepšanom stvarnosti. Katkad nam je darovana kao /u smislu/ aha iskustva." Religije daju visoku vrijednost samospoznaji i promatraju je kao preduvjet za priznavanje Boga Stvoritelja. Bonelli potiče na ponovo otkrivanje koncepta katoličke ispovijedi. „Ona može ozdraviti, jer bez iznimke priznaje svaki grijeh. Tko prihvaća vlastitu grješnost, je pomireniji i uspijeva svoje defekte postupno smanjivati i uklanjati.