"Krik koji dolazi iz ljubavi prema Crkvi" - 15to godišnja učenica piše potresno pismo o zloupotrebi  vjerskog obrazovanja (vjeronauka ) u austrijskim školama

Biskup Andreas Laun

Salzburg (kath.net)
Bilješka  pomoćnog  biskupa, Andreasa  Launa, za kath.net: 15-godišna učenica je napisala ovo pismo, bez utjecaja izvana, bez pomoći, napisala ga je, u prvome redu, svom vlastitom biskupu, onda meni i svima koji je stvarno želite poslušati! To je krik koji dolazi iz ljubavi prema Crkvi. Ja ga smijem objaviti  da bi posebno dirnuo srca vođa u Crkvi: „Gledati na stranu" i „skrivanje" u pitanjima istine je, još uvijek, češće nego u području zlostavljanja - i drugačije, ali jednako opasno, možda čak i gore! Crkvi u Pergamu (Otk 2:14-16) Bog predbacuje njihovo toleriranje krivovjerja i upozorava ih! I nama će Gospodin predbaciti toleriranje mnogih lažnih učenja, baš kao i kršćanima  Pergamu. I nas želi pozvati na  odgovornost ako ne činimo ono što i kako treba. Evo teksta:

Dragi čitatelji, bez obzira tko ste, želim vam reći, na samom početku, da vam zahvaljujem i da ću za vas moliti, čak i ako ne znam tko ste, bilo da ste obični svećenik, veoma obrazovan čovjek s tri doktorske  titule ili čak i Papa osobno!

Jer smo pred Bogom svi maleni, bilo bogati ili siromasi. Ipak, smijemo se radovati što nas ljubi ljubavlju koja je neopisiva! Ljubavlju kojom je čak pobijedio smrt! Sada vas pitam, može se takvoj ljubavi išta suprotstaviti? Ne, naravno da ne. Svatko tko joj se protivi pliva protiv struje, jer Bog je sama ljubav i milosrđe.

„Ali milosrđe zahtijeva, također, određenu strogost", rekao je kardinal Schönborn u svom predavanju u Međugorju.

Sada vam  želim reći zašto pišem ovo pismo. Ne pišem ga zato da postanem poznata. Ne, ali ne mogu više držati za sebe  iskustvo koje podnosim s ovom zvijeri, koju susrećem svaki dan, a  protiv koje se moram boriti sama. To je prijetnja Katoličkoj Crkvi.

Najopasnije je to što dolazi podmuklo!  Kad  bismo je barem mogli vidjeti, ali ne možemo! Ova zvijer je zlo, zlo je laž i propast! To je uvijek u blizini. Također dolazi odozgor, od vlade. Ako se zlo preporuča odozgo, što možemo učiniti? Šutjeti da nam se ništa ne dogodi? Ali ja vam kažem to je pogrešan put, put šutnje i straha.

Uzdaj se u Gospodina i budi  jaka, iako to nije uvijek lako. Suze, glavobolje, naziv autsajder u razredu i sve ostalo košta!  Isus je dao svoj život za nas u groznim mukama.  Moje male patnje su povjetarac je prema njegovima.

Želim vam sada, dragi čitatelji, (dame su, naravno, uključene) opisati nekoliko situacija u mom životu, ono što se meni događa svakoga dana, u gimnaziji, u jednom  u petom razredu (kod nas bi to bio prvi srednje op prev).

Ima nas 21 učenik, više djevojaka nego mladića. A od toga se možda troje ili četvero, više od dva puta godišnje, „izgube" u crkvu, kako to naš vjeroučitelj lijepo kaže! Svakog dana u jutro oboružam se molitvom za borbu, da, prava borba je život učenika,  katoličkog učenika!

Ne znam pravo gdje početi. Moji roditelji i ja smo eksperimentirali s esoterijom. Još uvijek se mogu točno sjetiti kako smo  provodili „sedam tibetanskih vježbi" i  uzimali uvijek novo, šareno, lijepo kamenje od  "kamen žene". Ali onda je moja mama pronašla, uz pomoć Sestra milosrdnica,  put prema Bogu. Nova prijateljica u vjeri joj je pričala  o Međugorju! U 2000. godini cijela je obitelj otputovala u Međugorje i svi smo se obratili! Osjećali smo da je Bog stvaran!

I sada sam ovdje, pokušavam živjeti sa i za Isusa. Naravno  da sam doživjela trenutak "odluke" da li ću svoj daljnji put ići s Isusom ili bez njega; rekla sam DA Isusu.

 Najprije  nekoliko činjenica o školi. Mislim da je, gotovo, više od polovice nastavnika napustilo crkvu ili s njom imaju vrlo malo zajedničkoga.  Jednom sam vidjela stariju učiteljicu u crkvi i ona je bila vrlo iznenađena što ja još uvijek idem u crkvu! Onda se pitam: Je li to normalno? Jesam li normalna, što je normalno za današnji svijet? Što čine mladi ljudi moje dobi? Pijenje je jedna od najmanjih stvari, mislim.

Sada vam želim ispričati o nekoliko situacija u kojima sam mnogo pretrpjela. Uglavnom, jer nisam tako neobrazovana, ali i nisam vješta u raspravljanju.  Jedino što mogu je stvarno pokušati ljubiti Isusa svim srcem i dati mu svoje biće, sa svim slabostima i pogreškama.

Jednom smo u geografiji obrađivali temu „žena". Učiteljica nas je pitala gdje su žene još uvijek u nepovoljnom položaju,  osim u profesionalnom životu. Šutnja. Onda je ona vrisnula (stvarno vikala): „Pa, mislite malo! Katolička Crkva je najveći neprijatelj žena uopće!"

Žamor odobravanja u razredu (Aha, ma da, stvarno...) a ja sam  mislila: Što? Molim? Ja sam pravi član ove tako „ženi-neprijateljske institucije " i nikako se ne osjećam zapostavljenom! Naprotiv! Osjećam se neizmjerno voljenom!!!!!

Drugi put se  postavilo pitanje zašto toliko ljudi napušta Crkvu? Crkveni porez, dosada? Opet tišina. Jedino s čime je Crkva povezana je  porez. Novac i opet ! Oh! Bi li oni mislili i na dobre strane! Ne, nitko! Crkvu se kritizira zbog svega, a pogotovo ako se „mora" plaćati. Mislim da svaka organizacija treba novac da preživi. Crkvi, koja je stvarno samo daje, rado ću platiti!

Onda je naša učiteljica još jednom rekla: „Promislite malo o riječi konzervativno  ako me se  ekskomunicira nakon rastave braka? " Bila sam vjerojatno jedina  koja je mislila u  sebi: ne, sve to ima svoga smisla.

Sada vam želim ispričati sve ono što nam se donosi u „vjeronauku". Po mom mišljenju to je sramota, takav spektakl još nazvati „vjeronaukom",  a k tome i rimokatoličkim!  Imamo knjigu u kojoj smo malo,  gotovo ništa, naučili o Crkvi. Većinu vremena se govori o drugim religijama ili o ekumenizmu, a da se katolička vjera gotovo i ne spominje.

Pa, da, ali najvažniji i najutjecajniji je učitelj! Mogu li vam ukratko reći što su za mene satovi vjeronauka?

Jednom smo  tako morali, u grupama, obraditi priznate vjerske zajednice u Austriji. Ne znam da li je tu bila uključena i Katolička Crkva,  ali je jedan učenik pitao:  „Gospodine profesore, smijemo li obraditi i Katolička Crkvu?"  Bila sam neopisivo  oduševljena! Jedan se ipak za to zanima! No, odgovor  učitelja me šokirao:  „Hmmm, ne ... ne, jer to mi i tako poznamo, pa  ne treba nam opet, za to i onako  treba puno vremena. " To me pogodilo pa  sam rekla: „Oprostite, gospodine profesore ako jedna grupa može predstaviti islam  u 10 min., možda će se naći netko tko može, u kratkom vremenu, predstaviti Katoličku Crkvu? " Za sebe sam  pomislila: „ U Loretto-molitvenoj grupi može se, na početku, u 90 sekundi, objasniti zašto vjerujete, to je uvijek svjedočanstvo od 90 sekundi.

Izgledao je pogođen i pokušao se izgovoriti, a onda je došla tema Haiti. Učitelj je  zatražio „minutu šutnje", ali nikad ne bi došao na ideju  izmoliti deseticu krunice,  Zdravo Marijo ili  Oče naši U principu nikada ne molimo, niti pjevamo na vjeronauku.

Jednom smo meditirali  ili radili vježbe disanja, jednom je htio napraviti qi gong i tai chi ili tako nešto. Nikad nisam sudjelovala. Naravno da smo razgovarali o Haitiju i on je rado citirao naslovnicu novine gdje je pisalo: „Sada ni ja ne mogu više vjerovati".

Željela sam jednom razgovarati  s učiteljem i reći mu kako se loše osjećam nakon svakog sata vjeronauka, kako sam tužna i depresivna! On govori o Bogu kao da je neki daleki objekt koji je uglavnom okrutan i želi nam otežati život! Mislim, ja ne mogu promijeniti njegove stavove i nije moje da ga osuđujem za to, ali najgore je : on UČI učenike koji ionako ništa ne primaju od Crkve te čuju i pamte samo loše!

I opet: imali smo razgovor o svećenicima koji  su zlostavljali  djecu. Svi smo mogli napisati ceduljicu pa sam pomislila: Napokon!  Mogla sam komentirati i izraziti se, a da ne budem ponižena, jer polovica razreda želi sa mnom imati kontakta što je manje moguće. To me ne ostavlja hladnom.

Napisala sam da je to naravno velika tragedija, te da nikako ne nalazim da je to u redu. Ali, sada se ne može od jednoga zaključiti o svima. U očima mojih kolega su sada svi svećenici zlostavljači djece! Crkva je ZLA! Mogla bih stalno plakati koliko me to boli! I ne samo da se osjećam loše u školi, nego to loše raspoloženje nosim i kući  i tako živim dalje. Moj cijeli dan prolazi u tome da očajnički mislim što bih tu mogla učiniti!

Ali što može tako malen crv poput mene protiv svih, koje se mnogo više cijeni nego mene? Sama sam u jednoj školi, u kojoj ne poznam nikoga koji poznaje pokret mladih, kao Loretto ili Totus tuus, ili koje sam vidjela češće ulaziti u crkvu.

 
Naš vjeroučitelj je rastavljen, izgleda da baš ozbiljno ne shvaća sakramente. Kritizira Crkvu umjesto da je pokuša približiti i učiniti prihvatljivijom - a on ipak SMIJE poučavati vjeronauk.  Ne razumijem! Gdje su tu jasni propisi? 

Rimokatolički vjeroučitelj bi stvarno trebao biti katolik i govoriti za Crkvu!

Mnogi su  na cedulju napisali stvari kao: „Smije li je župnik masturbirati" ili "Kako Bog može to dopustiti" ili, još gore: "Celibat treba ukinuti!" Na moje veliko zaprepaštenje, naš vjeroučitelj je sve to odobrio!

On je rekao: "Masturbacija bi mogla biti neko rješenje" i „Svatko bi se trebao odlučiti hoće li se ženiti ili ne!"  K tome mogu samo reći: Nešto tako nekršćansko nisam nikad čula! Čovjek je stvoren kao muškarac i žena i određeni su za ljubav jednog prema drugome! A masturbacija je zadovoljavanje  sebičnih požuda!

A celibat je jedna od najljepših stvari, čista i sveta! Ja mogu samo moliti i nadati se da to neće biti ukinuti, kao što će se sada raspravlja u razredu: „Da, da, to će oni u Vatikanu brzo ukinuti."

Zar je otišlo tako daleko da mi kršćani sami sebe tako prljamo da bismo ponovno privukli nevjerne  ljude k Crkvi? Trebam li im reći svoje  osobno mišljenje, dragi čitatelju? Crkvu omalovažavaju najviše oni koji je najmanje poznaju. Pravi katolici zaista  tu ne mogu ništa ili malo promijeniti! Ali ovi „sveznalci" ne dopuštaju da im se išta objasniti i samo zagađuju našu svetinju! Ponekad mislim: zar ti ne bi trebali osnovati svoju Crkvu!  Ono što bi ostao, bilo bi onda čisto vino.

A sada malo o vjeroučitelju. Ja više ne mogu slušati njegov: "Kako Bog može dopustiti da se to dogodi? Jednom  sam rekla: „ Gospodine profesore, ljudi imaju slobodnu volju koju smo od Boga primili kao dar pa imamo i određenu odgovornost!"  Profesor  se kratko zaustavio i ispričao za svoje ranije riječi s: „Da, da, točno slažem se! "- mogla sam zavijati od bijesa! Uglavnom zato što je, upravo u sljedećem satu, rekao: „Kako Bog može dopustiti, ovo je neobjašnjivo."

Općenito, u zadnje vrijeme,  sam stvarno bila uplašena  kad je došla tema „Crkva i vjera" ! Da! BOJIM se! Jer je tek tada kritizirao, a ja skoro ništa nisam mogla postići, osim možda da dođem u razgovor s jednim koji je bio malo zainteresiran i moj odgovor je smatrao logičnim.

Sada želim doći do posljednje,  gotovo čak i najgore teme: sakramenti, homoseksualnost, razvod i papa.

Uzeli smo obrađivati sakramente, a moja grupa je dobila euharistiju! Konačno nešto katoličko!  Cijelo poslije podne sam pretraživala slike i štampala nešto o čudu iz Lanciana. (Nešto slično kao naš Ludbreg. Op prev)

Također sam rastumačila prijateljici što treba kazati. Ona nema pojma što je uopće  Euharistija, a i odakle!?  I došao je dan „prezentacije! Veselila sam se da ću moći nešto dati kolegama, a onda vjeroučitelj, na jednom, reče: „To s hostijom treba zamisliti slikovito. Dakle, to ne treba shvatiti doslovno, kako to strogi katolici čine, ne znači da se u pretvorbi nešto mijenja, to je samo simbol, nešto poput telefoniranja. Drugi je tu, ali ne i stvarno." To me strahovito razljutilo. Što? Što Katolička Crkva uči? Vjerujem da je to  doista Isusovo  srce!
Jedna od njegovih daljnjih  napomena:  Samo prasakramenti su "jako važni"! Doslovno: „Svećenik uskoro neće biti gotovo nitko, na ispovijed ne idemo tako često, dobro, bolesničko pomazanje  se dobiva na kraju, a brak se često rastavlja."

Za mene se, stvarno, srušio svijet. Mislim, tko može ostati smiren kada se njegov najbolji prijatelj pljuje na sve strane i zlobno prikazuje i vrijeđa? Ne znam!

Onda je došao sljedeći sat. Ne mogu opisati kakve su to bile boli! To je kao da ste bacani  iz jedne u drugu stranu i nikad nema mira! Svaki dan  je bio za mene dan  borbe. Svaki sat vjeronauka me činio još tužnijom  i očajnijom. Zar nitko ne čuje moje vapaje? Zar mi nitko neće pomoći?  Zar nitko ne prepoznaje opasnost da sve moje kolege iz razreda  dobivaju isti pogled na  Crkvu? Jesam li ja jedina koja misli da je ovaj vjeronauk  nedostojan?

Prema mišljenju vjeroučitelja treba ukinuti celibat. On je rekao da papa zabranjuje kontracepciju, uključujući i kondome, iako su kondomi sredstvo protiv AIDS-a ! Ali ne samo to. On tvrdi da je Crkva bila "tvrdoglava" kad je riječ o temi seksualnosti i to ide  već od Augustina. Na to  sam rekla  i odmah se pokajala, ali sam rekla: „To nisam nigdje čula, svagdje se dobro govori o seksualnosti!" On je rekao da je Crkva još uvijek staromodna, posebno u nekim točkama, kao što je na primjer  homoseksualnost.

Mislila sam da ne čujem ispravno. Odgovor je na to bio: U Bibliji stoji:  „Ne smiješ imati sa muškarcem spolni odnos kao sa ženom, to bi bilo gnjusno!"  Na to profesor odgovori: „Da, ali onda isto tako treba shvatiti doslovno da se ženu za preljub treba kamenovati! "

Nisam imala odgovor.  Više nisam mogla. Pogledala sam njega i on mene. Kao dva ratnika. Mislim, nisam se svađala, nisam ga vrijeđala, ali smo osjećali da je on nije htio biti zadovoljan mojim pogledom, nego da želi da prihvatim njegov pogled. Nikad  u mom životu!

Tada razredom prođe jedan krik: „Pomoć, koliko je star papa? 82? Da, pa zato tako govori! Tako poremećen! "
I sve je išlo u krivom smjeru. Mislim da se, nakon ovog sata, više nikad neću javljati.  Ja ću šutjeti dok sat ne završi. Kako bih samo jednom  voljela imati pouku  gdje će se nešto tumačiti, razjašnjavati, gdje ćemo biti dovedeni bliže Bogu. Za to bih jedan tjedan postila.

Tako mi ide svaki dan. Iz vjeronauka u vjeronauk . Rado bih se sakrila i izbjegla to, ali ne ide, a ne mogu ništa mijenjati. Ni pomoći!

 Ovdje je kraj moga pisma. Ne mogu izraziti sve moje suze, moju tugu i očaj. Mislim da je najgore:  Uvijek moram paziti da ne počnem misliti kao oni.

Savjet kath.neta: Molimo pošaljite ovoj svjedočenje 15to godišnje učenice,  još danas, biskupu vaše biskupije!