Sakrament pomirenja je izložen uvredama -  sve do „eklesiogene  neuroze". Zašto je to krivo i kako se čovjek oslobađa krivnje, tako što je prihvaća, objašnjava uz  malo psihologije Rafael Bonelli / Daily Mail.
  

Beč (kath.net / DT) U klasičnoj psihoterapiji,  osjećaj krivnje, mnoge škole proglašavaju patologijom. Na žalost, to se mijenja vrlo sporo, iako kod modernih psihoterapeuta možemo vidjeti puno više otvorenosti.

Naravno, tu su psihopatološki fenomeni, kao što su vrijeme depresije, opsesije, obmane, neuroze i/ili nesigurnosti  osobe  kad se pacijenti neopravdano osjećaju krivima. No, to su bolesni izuzeci.

Naravno da postoje osjećaji krivnje, jer je netko zbog krivog puta postao kriv. Izabrao je zlo, iako je mogao dobro učiniti.  Osobni grijeh nije nikakav osjećaj -  nego je, vrlo često, osjećaj posljedica ako je savjest još uvijek netaknuta (nije pokvarena). Uvid u svoje vlastite pogreške  je čin spoznaje  s emocionalnom „glazbenom pratnjom."

Potrebno je imati spremnosti za samospoznaju, a tu spremnost nazivamo:  poniznost. Psihoterapeut ne može, uistinu, presuditi  između dobra i zla, jer nema nikakve sudačke vlasti, nego ima terapeutsku funkciju - ali to ne znači da u ljudskom životu ne postoji moralna dimenzija.

Ove dvije vrste krivnje u medicinskoj terminologiji se može opisati kao fiziološke i patološke. Pojam „fiziološki" se često pojavljuje u medicini u smislu zdrave osobe, normalne, ne  bolesne; „patološki" znači; besmisleno, nefunkcionalno, ne fiziološko, bolesno. 

 Kao što se jasno vidi kod bolova, fiziologija ima za cilj  usmjeriti pažnju na nešto što nije dobro za tijelo. Tek ovo upozorenje otvara mogućnost pravom procesu liječenja. Međutim, patološka bol je nešto kao "lažni alarm" u tijelu.

Osjećaj krivnje je analogan, to je bol duše koja ukazuje na počinjenu štetu. Ova slika iz medicine pokazuje, isto tako,  da je osnovna nemogućnost osjećanja boli životno opasan manjak. I doista, opći nedostatak osjećaja krivnje ljude čini čudovištima kao što je povijest impresivno pokazala.

U teologiji, pak, pojmovi „pravilna" i „kriva savjest" su bliski, srodni. Zdrave osjećaje krivnje, za religiozne ljude, se liječi u ispovijedi, jer se ovdje ide na podlogu koja prouzrokuje  krivnju;a  patološki osjećaji  krivnje, koji izlaze samo iz osjećaja,  nisu stvar ispovijedi, nego psihijatrije i psihoterapije.

Nedostatak  je stare psihoterapije koja na mnogim mjestima "fiziološki" osjećaj krivnje psihologizira, odnosno patologizira i time uklanja put k obraćenju, a time i poboljšanju. Znatan broj psihoterapeuta, zbog svog  pogleda na svijet, nema mjesta za stvari kao prava (stvarna)  krivnja (grijeh).

Ako je čovjek materijalno određen /determiniran/  - kao što je Sigmund Freud rekao - onda, očito, nema ni slobode, ni odgovornosti. Ovim reduciranjem  počinitelj postaje žrtvom i prebacuje svoju krivnju na psihološke okolnosti („nisam mogao drukčije") ili čak na druge ljude ( klasični primjeri: pogreške odgojitelja ili roditelja).

S ovim refleksnim prebacivanjem krivnje na drugoga razvija se jedna dinamika vlastite nepogrješivosti, koju se može održati, uz mukotrpan napor, u neprestanom samoobmanjivanju. U psihoanalitičkoj terminologiji se ovo nastojanje naziva „potiskivanje". Mentalitet žrtve često puta vodi direktno u ogorčenje: Počinitelji su uvijek drugi, a ja sam „najbjedniji."

 Ovo ne-htjeti-priznati svoju sklonost pogreškama je bolesni neurotski perfekcionizam; a ovaj miješa kršćansko savršenstvo i nemogućnost pogrešaka. Neurotski perfekcionist smatra da on ne smije sebi dopustiti pogreške. On se, susljedno  tome, ne želi poboljšati (jer kako se može poboljšati  netko tko nema pogreške), on samo traži potvrdu da uvijek čini sve ispravno. I zato za njega svako postavljanje standarda (pravila) zahtijeva ispitivanje samog  sebe i  to konačno doživljava kao egzistencijalnu  prijetnju.

Očiti primjer ovoga je: što-se-to-pape-tiče-što-ja-činim- u spavaćoj sobi. Činjenica da neurotičar mora posrnuti u svojoj želji za nepogrešivošću, često stvara defekt koji se konačno prazni u izmiješanom neprijateljstvu prema religiji  i neodređenoj kritici Crkve.

Najmanja pogreška vjerskog predstavnika histerično se uzdiže do skandala, jer taj ukazuje na vlastitu lošu savjest, koja se pojačava nesvjesnom krivnjom i kompleksom manje vrijednosti.

Činjenica je da je poruka Crkve ovdje psihodinamičko  oslobođenje iz ove uskoće: „Svaki čovjek je kriv." S preporukom Crkve za čestu ispovijed je jasno potvrđeno   da svaki čovjek čini pogrešku, da  griješi. Tako da je normalno i ljudski da počini grijeh, a tu je i sredstvo za čišćenje: odrješenje nakon  osobnog obraćenja.

Osim važne sakramentalne dimenzije, ona (ispovijed) ima i psihodinamičku razinu. Uz  teološko značenje - oprost grijeha od Boga - dolazi mogućnost odbacivanja osjećaja krivnje koji pritišće.  Po integraciji u ego („i ja sam isto") oprašta se grijeh kroz ispovijed i molitvu za oproštenje. To je ogromno rasterećenje za perfekcionistu rastrganog između samo-zahtjeva i (potisnute) stvarnosti i, jer postoji takvo nešto poput ispovijedi što omogućava  da se čovjek obrati i pokaje nakon - konačno riskantne samorefleksije .

Izgovaranje vlastitih grijeha pred ovlaštenom trećom osobom - bez uljepšavanja, okolišanja i optuživanja drugoga je, iz vjerničkog vida, tako spasonosno,  a i psihološki ozdravljujuće. Hrabro „sagriješio sam" ukazuje na  vlastitu osudu zlog čina, može se od njega odvojiti (distancirati), a istovremeno ne  ostaje potisnut nego prevladan.

Tako što čovjek prihvaća krivnju i nje se oslobađa. Tako što sam sebe propituje, pokreće psihodinamički proces ozdravljenja. Nakon ispovijedi slijedi popravljanje  priznatog grijeha (pokora)  koja opet vodi k dubljem samospoznanju  i kajanju.

Pokajanje je unutarnje obraćenje i preorijentacija. Po ovome se razvija protiv  - konačno nerazumnog - grijeha osjećajna odbojnost koja većom lakoćom  stvara odstojanje  od grješne sklonosti i ovisnosti o grijehu.

Može se slobodno reći da ovaj proces povećava osobnu slobodu, jer navikavanje na grijeh baca prekrivač nesvjesnog na vlastitu zloću. Nemoralan čovjek sebe zamišlja  bez grijeha, a svet je razvio zdrav senzibilitet (osjećajnost)  o tome.

Ispovijed je, psihološki gledano,  mogućnost hrabro sići  u dubine polusvjesnog čak i nesvjesnog i neutralizirati  valove nutarnjih sukoba namjernim prodornim iskazom pred Božjim predstavnikom.

Sigmund Freud je vrlo jasno napisao da neurotična oboljenja nastaju tamo gdje se idealizirani ja previše udaljio od stvarnog ja. To znači:  tko sebe približava uljepšanoj slici samog sebe, tim je bolesniji što se više suočava sa stvarnošću.

Po ispovijedanju grijeha  mogu, tako bolno potisnuti dijelovi ne-moći-biti-jer-ne-smije-biti vlastitog grijeha, opet biti ozdravljeni i integrirani u svijest, time se umanjuje neurotičnost osobe, jer je potrebno manje snage za potiskivanje.

Ovdje treba spomenuti termin kojega često upotrebljavaju, takozvanu „ecclesiogenic neurose", a prvi ga je spomenuo 1955. ginekolog Schaetzing: lažnu psihijatrijsku bolest uzročno je povezao s Crkvenim propovijedanjem.

Ova konstrukcija se, u modernoj psihijatriji, smatra zastarjelom. Upravo jasni moralni zahtjevi u svim područjima života, daje čovjeku priliku da izbjegne sva potiskivanja priznajući vlastitu krivicu i tako se oslobodi tereta kojega često, polusvjesno, nosi.

 Strasti  voze često u drugom smjeru - odnosno, kratkoročno zadovoljstvo - čini glas Crkve tako potrebnim da bi se ojačaoi glas razuma koji propituje i vlastito razmišljanje. S pravom, psihijatrijska udruženja nisu nikada priznaai pojam „neurose ecclesiogenic."

Ne neurotiziraju  visoki moralni zahtjevi - kao što je to desetljećima propovijedao psihološki  pastoral - nego  vlastiti zahtjev za bezgrješnošću koji ne može dopustiti nikakvu  definiciju  pogreške, jer je lijek -ispovijed - u svakodnevnom životu praktički ukinuta ili osobno napuštena. Samo sakrament pomirenja čini da se mogu živjeti kršćanski zahtjevi.

Kršćansko savršenstvo  pretpostavlja priznanje vlastite grješnosti. Ukidanje pojma grijeha da bi se zadovoljilo  neurotičnu samo-pravednost  povezano je s vrlo napornim nastojanjem  potiskivanja svoje vlastite nesavršenosti,  čemu  veliko olakšanje stvara napadanje  vjerskih normi.

U tom kontekstu treba kritički preispitati zastarjeli slogan iz 80-ih godina prošlog stoljeća, „Radosna vijest,  a ne prijeteće poruke."  Što se ovdje doživljava kao prijeteće i zašto?

Čovjek koji se redovito ispovijeda, u redovitim slučajevima,  postiže visok stupanj samospoznanja, jer je razvio sposobnost razumskog propitivanja i prosuđivanja svojih emocija, osjećaja, strasti i djela. Stekao je sposobnost stavljati mogućnost razmišljanja ispred trenutnih osjećaja.

Time ne treba više vlastiti čin  doživljavati kao trenutni plod sudbine, nego ga podvrgava  razumskoj procjeni. To dovodi do zdravog samopouzdanja koji je ukorijenjen u svijest o Božjem sinovstvu. 

To se, u konačnici, očituje stavom  velike zahvalnosti  dobrome Bogu koji oprašta grijehe. Takvi ljudi mogu sebi bolje oprostiti i sveukupno žive sretnije.

Univ.-Doc.. Dr. med sci. Rafael M. Bonelli je specijalist psihijatrije i psihoterapijske medicine (sistemske terapije) i specijalist neurologije. On je također predavač na simpoziju "Psihoterapija i ispovijed" na 16.10. 2010 u opatiji Svetog Križa: www.rpp2010.org