Don Ivica Matulić F

 

 

Slavljenje sakramenata u napetosti između milosti i osobne odluke

 

1. Društvena i Crkvena situacija:

Nesigurnost kojom pristupamo sakramentima Crkve  je posljedica duboke promjene načina života današnjeg čovjeka. Prvi veliki rascjep je unio nemir kojega uočavamo na svim razinama društva.

Crkva prolazi svoj put kroz poplave ovoga svijeta, ne kao ogromna lađa gdje se može jesti i piti, slaviti blagdane, makar vani bjesni jak vjetar. Ona je i danas slaba lađica, u kojoj Isusovi učenici doživljavaju opasnost od valova i suprotnog vjetra. (Mt 14, 24).  Učenici su teško shvaćali znakove koje im je Isus davao: došao je sam k njima, hodajući po vodi koja im je prijetila i bio im je blizu. No, oni ga nisu prepoznali u znakovima, vikali su prestrašeni: «Utvara» sve dok im nije progovorio, oduzeo im strah i obećao hrabrost. (Mt 14,27).

«Ono što je bilo vidljivo na Isusu, ušlo je u njegove sakramente», rekao je papa Lav Veliki. Mi bismo trebali tako slaviti sakramenete da bude jasno: ako nam i suprotni vjetar puše u lice i baca nas amo tamo u našem malom čamcu - on dolazi, on ide s nama preko vode, on nam ostaje bliz. Da, još i više: mi bismo trebali tako postaviti znakove da oni ne daju samo poruku učenicima i učenicama u čamcu, nego i mnogim drugima koji putuju u drugim čamcima ili su ispali preko čamca, jer im se suprostavljaju isti vjetrovi i muči ih isti strah. «Hrabro, ne plašite se.»! I oni bi se, u najmanju ruku, trebali držati toga čamca da bi se mogli usmjeriti na njegov pravac ako sami ne mogu ili ne žele ući u čamac.

Ono što prožima današnje društvo mogli bismo sažeti u jednu riječ: migracija- seljenje.

Postoje geografski pokreti seljenja velikih razmjera: od turizma do izbjeglištva velikih razmjera koji najavljuju seobu stanovništva. To vodi do sukobljavanja različitih kultura, njihovih promjena dakle - seljenju kultura.Različite promjene mjesta boravka enormno utječu i na vjerska uvjerenja i ponašanja Vlastita iskustva se ne mogu održati zbog navika i ritualnih ponavljanja. Oni se moraju opetovano, sa dokazima obrazlagati i mogu se jačati samo sa istomišljenicima i vezama. Ako se ovo često i obilato ne događa, onda se ta iskustva, uvjerenja, brzo mijenjaju i relativiziraju.

U svojoj misijskoj enciklici papa Ivan Pavao II. govori: »Narodi su u pokretu, socijalne i religiozne stvarnosti koje su prije bili jasno označene, razvijaju se u kompleksne situacije. Pomislimo samo na neke feonomene kao: nagli rast velikih gradova, masovni pokreti, izbjeglištvo...Postoji preokret socijalnih i religioznih situacija, koje vrlo otežavaju određene Crkvene različitosti i kategorije koje smo bili naviknuti, konkretno ostvarivati.1 Iz takve dijagnoze se dobiva dojam da danas ništa tako ne obilježava životnu situaciju ljudi kao seljenje - migracija. Čovjek je postao, na sveobuhvatan način, veliki selilac, nomad, izbjeglica, azilant. Ili bolje: čovjek nije postao samo lutalac, nego je to bio uvijek. Svi smo mi stranci, svi mi trebamo pjevati: «Svi smo gosti na ovoj zemlji i idemo bez prestanka prema vječnoj domovini...»

Biblija, ta najdragocjenija knjiga Crkve, je pravi putopis, a istodobno i lektira na putovanju. Ona sadrži životno važne poruke za putnike: Bog potiče Abrahama na pokret, a izraelski narod doživljava svog Boga kao vjernog pratioca na tom putu. Isus je nastupio kao putujući propovjednik i «nasljednici» su doslovno s njim putovali, išli su k ljudima i bili s njima. Tako je Božji narod našao svoj novi identitet kao zajednica na putu. Bez ikakva žalovanja, jasno se govori u poslanici Hebrejima: «Ovdje nemamo trajno prebivalište, nego tražimo buduće.»  (Hebr 13,14) Jedan od važnijih opisa Crkve Drugog vatikanskog je: Narod Božji na putu. 2

To bi trebalo obilato djelovati na lice Crkve i na njezino postupanje sa znakovima u kojima ona predstavlja svoju poruku i nju posreduje.

I upravo se ovdje postavlja pitanje ima li alternative za « pučku Crkvu ili Crkvu zajednice.» Obje koncepcije su za nepokretne zajednice u mjestu, obje mogu biti u principu integralističke: pučka Crkva koja pomoću socijalne (društvene) kontrole prisiljava pojedinca da se prilagodi i da sudjeluje u ritmu sviju, ali i «Crkva zajednice» isto tako pa i kad nastupa pod oblikom manjih bratovština.3

Obje koncepcije zastupaju «princip obuhvaćanja». Jedna želi obuhvatiti što veći krug i stvoriti cjelinu, druga želi manje, ali intenzivnije krugove. Putnik ne želi biti zahvaćen, niti se želi negdje ukorijeniti. Njegov model je društvo putnika u kojem on sam želi određivati i blizinu i odstojanje koje može uvijek mijenjati.

Redovnica Maria Helena Arns, savjetnica Biskupske konferencije Brazila i tjelesna sestra nadbiskupa San Paula, kardinala Arnsa, rekla je na jednoj konferenciji za tisak u Beču: »Mi smo premalo pažnje polagali na osobu kao osobu i gledali smo samo  na zajednicu, na bazičnu, temeljnu zajednicu. Onda dolaze sekte i njihovi propovjednici polažu ljudima ruke na glavu. Tu se moramo premisliti. Trebali bismo od toga nešto naučiti.»4 Prema njezinom mišljenju, pastoralno težište u budućnosti ne bi smjelo biti izgradnja zajednice, nego zauzimati se za jačanje i pomaganje pojedinca u njegovim potrebama i traženjima za spasom i spasenjem.

Za pastoral sakramenata u budućnosti će sve više i više igrati ulogu «Model društva na putovanju». Sve se manje možemo oslanjati na fiksne, čvrste, strukture pučke Crkve i povezujući materijal - folklor - će sve manje držati - koliko god ga mi, s naše strane, nikako ne željeli uništiti. I ne možemo računati na ukorijenjenje pojedinaca u jednu bratsku zajednicu, niti to postavljati kao uvjet za slavljenje nekog sakramenta. Budućnost pripada možda «ad hoc zajednici» gdje će se kršćani naći da bi jedan drugoga pratili komadić puta.

 

2. Sakramenti kao znakovi nade

Za pastoral sakramenata je mnogo dobiveno ako nam uspije povezati osjetljivost današnjeg čovjeka i njegovu situaciju sa sakramnetima, nego tražiti znanje, djelovanje, poznavanje liturgijskih znakova. Već svakodnevni ritual nam otkriva duboke čežnje i traženje okrepe, pratnje kod odluka, traženje identiteta i pripadnosti određenoj grupi, pravila u sukobima kao i prevladavanje krivnje.5 Zato postoje veliki rituali, postoje blagdani i slavlja, postoje razgovori i savjetovanja, postoji jelo kao ritual komunikacije, potvrđivanje uloga i pomirenje.

Mi ne donosimo, u našim sakramentima, nikakvu stranu poruku, nego odgovor na ono što svi ljudi,

u biti traže, i preko svagdanjih rituala to i pokazuju, a s druge strane se ne pokušavaju nadati. Kod priprave i

slavlja sakramenata mi stupamo pred njih poput Pavla pred ljude u Ateni: «Ono što ne poznate, a slavite, ja vam naviještam.» (Dj 17,23) U prvom redu, trebamo sakramente inicijacije shvatiti kao znakove nade.: krštenje kao znak života bez ograničenja i zahtjeva, krizmu kao obećanje punine života po Duhu, euharistiju  kao znak zajedništva i sigurnosti i zajedništva u Bogu6

Sakramenti su putni kofer kojega treba svatko tko kreće ne put: oni daju cilj i donose ga neprestano u sjećanje, oni su atlas putovanja u kojem se može naći najbolji put, oni su sredstva za popravak ako se dogodi koja nesreća ili ako se dogodi kakva šteta. Oni su putna zaliha i putna apoteka, ne samo znakovi spasa, nego znakovi koji i spašavaju. Oni mogu i trebaju pomoći, liječiti rane i povrede, koje ugrožavaju život i tako poticati nadu.

 

3. Sakramenti Crkve

Sakramenti su simbolično djelovanje po kojima se predstavlja Crkva u konkretnoj zajednici i doživljava ono što ti znakovi posadašnjuju i znače. Oni, u prvom redu, služe «pčelinjoj komunikaciji» unutar Crkve. Zahtijevaju pripadnost jednog čovjeka drugomu u okvirima Crkve, prihvaćanje vjere i onoga što znak obećava u okvirima Crkve.

Suslavljenje jednog sakrameta postavlja identifikaciju s Crkvom ispred svega i cilja na produbljenje crkvenosti u tom smislu. Onaj tko ne vidi u Crkvi Duha Kristovog koji djeluje u znakovima te Crkve, koja ga po krštenju uzima u svoje zajedništvo; u sakramentu pokore daje oproštenje obvezno povezano s Božjim obećanjem; svoj vlastiti odnos s Bogom u sakramentu ženidbe, taj neće uočiti njihov smisao.

Naravno da crkvenost ima stupnjevitost i «baš Crkva ne bi smjela imati totalnu identifikaciju s empirijskom Crkvom, piše J. Ratzinger.7Dakle kritika na određenu Crkvu nije nikakav razlog za napuštanje suslavljenja bilo kojeg sakramenta. Radi se mnogo više o tome da se kroz pripravu i suslavljenje nekog sakramenta,  nekog čovjeka» dovede do kvalitativne središnje odluke da se indentificira s onim koji se s nama identificirao.»8 «S nama» to znači također: sebe identificirati s Kristom u svojoj Crkvi. To znači prihvatiti poruku sakramentalnog znaka koju preko Crkve daje sam Krist. Sakramenti su rađanje identifikacije sa samom Crkvom, a ne samo sa sadržajem njihove poruke.

A to ne znači da suslavljenje nekog sakramenta ujedno uključuje i obećanje potpunog sudjelovanja na Crkvenom životu. S druge strane, iskustvo pokazuje da, bez redovitog sudjelovanja na liturgijskom životu, opada identifikacija sa Crkvom i da održavanje pravca kojeg daje sakrament postaje sve teže. Za Crkvu pak slabljenje sudjelovanja u liturgiji slabi konkretnu zajednicu i predstavlja smanjivanje one snage koju trebaju zračiti sami sakramenti. Zato Koncil opominje župnike da «slavljenje euharistijske žrtve buude središte i vrhunac kršćanske zajednice.»9 I upravo kod slavljenja Euharistije Crkva se treba predstaviti kao ona koja poziva. Objektivna obveza slavljenja nedjeljne mise 10 ima svoje granice u životnoj povijesti svakog pojedinca i njegovoj socijalizaciji u Crkvi.

Slavlje svakog sakramenta treba tako usmjeriti  da ne produbljuje samo Crkvenost nego također i jača sudjelovanje na kompletnom Crkvenom životu, a ne samo liturgijskom.

 

4. Sakramenti i vjera

Sakramenti ne navješćuju samo jednu poruku, nego su, ujedno, znak i odraz vjere onih koji slave. Oni ne smiju biti slavljeni sa nevjernicima, niti da ih nevjernici slave. Pitanje je koje mjerilo vjere je predviđeno i kako trebamo mjeriti vjeru?  Ne postoji nikakav «pistometar»u ruci dušobrižnika. Zato možemo dati samo neke kriterije:

 

• a) Pogled se mora usmjeriti prema specifičnom odgovoru vjere kojega zahtijeva određeni sakrament. To je kod ženidbe npr. prihvaćanje onoga «što Crkva misli pod ženidbom dvoje krštenih», kako to stoji u apostolskom pismu o zadaći kršćanske obitelji u današnjem svijetu. Što to u pojedinom slučaju znači, ne govori se. U najmanju ruku se podrazumijeva da ženidba pretpostavlja doživotnu vezu, koja veže u savjesti i za nju će se pred Bogom odgovarati.

•b) O zahtjevanom intenzitetu i količini vjere teško je dati točan odgovor. U odnosu na ženidbu u papinom pismu stoji: »Vjera onoga koji od Crkve traži slavljenje sakramenta ženidbe, može imati različite stupnjeve i zato je prvenstvena zadaća dušobrižnika da tu vjeru otkrije i pomogne je ojačati i dovesti do zrelosti. Oni trebaju shvatiti da ako se to Crkvi pokaže mudro,  i takve koji nemaju potpunu vjeru, pripusti sakramentu.» Kod svećeničkog i biskupskog ređenja postavljaju se neka savim druga mjerila, jer se ovdje stvarno radi o bitno drugim stvarima, o određivanju nositelja službi u Crkvi. Sasvim drugo je kod bolesničkog pomazanja,  a opet drugačije kod pripuštanja sakramentima inicijacije, o čemu će se još govoriti.

•c) Pitanje o uskraćivanju sakramenta treba drugačije odlučivati, već prema pojedinom sakramentu. Za ženidbu npr. kaže Papa, da se uskraćivanje Crkvene ženidbe učini samo: «ako zaručnici, usprkos svim pastoralnim nastojanjima, odabacuju ono što Crkva smatra pod ženidbom krštenih.»13 To sigurno nije mjerilo za sve sakramente, ipak naznaka je  da se isključuje svaka radikalna praksa.

 

5. Uz pitanje o pripuštanju pojedinim sakramentima

S obzirom na ova pitanja, među dušobrižnicima postoje danas četiri polazišta: zastupnici teologije zajednice naginju strožoj, zastupnici pučke Crkve širokogrudnijoj praksi. Neki pokušavaju obje skupine povezati uvađanjem «katekumenata» za svaki sakramenat, a D. Emeis se zauzima za obogaćivanje i proširivanje nesakramentalnog postupka, tako da ne bude samo u području liturgije pastoral «sve ili ništa».12 Sam bih želio, ovdje,  dati neka razmišljanja koje želim malo objasniti.13

• a) kao motiv za slavlje sakramenta može nastupiti sasvim izvanjski razlog. Ćiril Jeruzalemski (313-387) govori, u jednoj katehezi o krštenju: »Možda je netko ovdje došao da bi našao ženu, možda i obratno. Često želi rob svom gospodaru, prijatelj prijatelju prirediti neku radost. Uzimam anđeosku hranu i držim te čvrsto. Možda nisi sa dobrom namjerom došao, možeš imati dobru nadu i postati svet.»14 Nešto od ovog realnog gledanja i širokogrudnosti bi trebalo biti i u današnjoj Crkvi. Mnogi žele krstiti svoju djecu, jer je to tako uobičajeno, neki se hoće krizmati jer žele sudjelovati na lijepoj svečanosti i očekuju poklon. Sve to nije nemoralno, ali je neprimjereno. Zadaća je svih da, kod priprave, izgrade bolju motivaciju.
• b) Neki sakramenti su željezničke postaje na koje se može ukrcati, kao kod krizme i prve pričesti. Neki će na sljedećoj postaji izaći. Ako je dio puta kojeg su s nama putovali, bio lijep i ugodan susret s Crkvom, možda će se kasnije opet «ukrcati», bilo da se Crkveno žele vjenčati, ili traže bolesničko pomazanje ili pričest kao poputbinu.
• c) Svi sakramenti nam najprije donose odluku Boga i Crkve za nas, a tek u drugoj liniji našu odluku za život po vjeri. To prije svega treba paziti ako se «odlučujući karakter sakramenta» naglašava kao kod sakramenata inicijacije.

•d) Crkva se mora orijentirati, u postupanju sa svojim znakovima,  na postupanje Isusovo s onim znakovima koje je on ustanovio. Neke ljude je ozdravio, jer su imali veliku vjeru, na neke je učinio ozdravljujuće znakove (koji se za njega uopće nisu interesirali, kao kod uzetog u ribnjaku Betesda (Iv 5 1-15) ili slijepca od rođenja (Iv 9, 1-38) Neki slijepac je, nakon Isusova dodira, vidio nešto kao «stabla koja se kreću», tek nakon drugog doticaja vidio je jasnije (Mk 8, 22-25). Sakramenti su takvi doticaji, doticaji Isusa Krista. Oni imaju svoje djelovanje tek kasnije i u etapama.

6. Sakramenti u sekulariziranom svijetu, iz pogleda slavljenika

Naglim porastom sekularizacije, neprestano slabi osjetljivost za sakramente, počam od krštenja djece do Crkvenog pokopa ako tako smijem uzeti u širem smislu. Ako ljudi danas traže neki sakramenat, npr. krštenje djeteta ili žele da im se dijete krizma, smije se smatrati da oni misle da Crkva, na neki način, želi dobro djetetu i da, u biti, imaju pozitivno uvjerenje. Oni hoće, u svakom slučaju, Božju zaštitu i blagoslov za svoju djecu.

K tome treba pridodati da  danas roditelji imaju visoka očekivanja od društvenih institucija, škole, muzičke škole, pa i savjetovališta. Tako, isto očekuju od institucije Crkve, pa oni tu daju svoju djecu da ih «se odgaja». Neki kažu, sasvim otvoreno, da ne žive religiozno, ali da oni svoje dijete hoće odgojiti religiozno: i zato žele svoju djecu povezati sa Crkvom bolje, nego je to bio slučaj kod njih. - Drugi pak žele svojoj djeci učiniti radost blagdana, kod kojeg će se djeca osjećati glavnima. I bili bi vrlo povrijeđeni ako bi se njihovo dijete udaljilo od svečanosti koje drugoj djeci nešto znače.

Kod većine postoji spremnost da se pripreme, sudjeluju na razgovorima za roditelje. I to za neke nije baš tako mala žrtva, jer za njih je Crkva potpuno nepoznati i strani svijet gdje se oni ne osjećaju tako ugodno i sigurno. Pri tome treba i naglasiti da će neki i prihvatiti i sa sobom ponijeti nešto od one poruke koja se daje pri slavljenju sakramenta.

 

7. Sakramenti i župna zajednica

Poslijekoncilski pastoral sakramenata gleda župu najprije kao pravo mjesto za pripravu i slavljenje Sakramenata. Iza toga stoji činjenica da se slavlje sakramenata događa najprije u zajednici i ne pojavljuje se  iznenada kao neki čin vlasti. Zato je zabranjeno na pr. Krštenje u klinikama. Zato se ne smije djecu pripravljati u školi, niti to čine vjeroučitelji u vjeronauku za prvu pričest i krizmu, nego se to čini u župi.No to zahtjeva spremnost na obnovu župne zajednice- kao i spremnost brojnih župljana koji bi dobrovoljno preuzeli tu časnu dužnost. «Župna kateheza» je dakle sudjelovanje brojnih po mogućnosti što više, članova župe, u procesu priprave, samog slavlja i konačno pratnje nakon slavlja.15 Trebaju brojni pomoćnici u pripravi za prvu pričest, krizmu, brigu o bolesnicima, kao i bračni pastoral. I glavna zadaća dušobrižnika  je «služenje onima u službi», dakle priprava, vođenje i praćenje brojnih suradnika.

 

9. Sakramenti i nova evangelizacija

Pojam nova evangelizacija se do danas upotrebljavao u različitom smislu. A zapravo znači prenošenje Evanđelja prema novim uvjetima društva i načinu života.16 I pitanje je  može li Crkva u današnje vrijeme prenositi poruku znakovima koje je do sada primjenjivala. Mnogi savjetuju veliku obazrivost i rezervu prema znakovima «koji znače okretanje Crkvenog pastorala od sakramentalizacije neobraćenih do evangelizacije i katehizacije u katekumenskim zajednicama.17 To bi značilo veću strogost u «pripuštanju» sakramentima, ali u isto vrijeme i prioritet riječi kao i nesakramentalnih znakova kod prenošenja Evanđelja. Napomenuo sam da je Crkva u 4. stoljeću, kad je bila u situaciji koja je skoro usporediva s našom, nakon određene priprave slavila i dijelila inicijacijske sakramente, a kasnije uvodila u puno otajstvo. Tako bi skoro trebalo i danas. Poruka Evanđelja se ne može prenositi samo preko riječi. Ona treba, u svijetu koji živi u inflaciji riječi, a i te se riječi shvaćaju ili neozbiljno ili nikako, na poseban način koristiti elementarne znakove: vodu, ulje, kruh, vino, pljeskanje rukama, polaganje ruku. Znakovi i korištenje znakova s kojima se Crkva identificirala, jer oni u njima nalaze najdublju dimenziju, nisu samo riječi nego, zajedno sa riječima, prenose poruku. Slavlje sakramenta predstavlja i nastavlja Utjelovljenje(Učovječenje): Bog postaje čovjekom, on se priklanja našem društvu i stavlja se iznova u opasnost da bude neshvaćen, odbačen i ubijen. To je preduvjet potpunog učovječenja po našem sudjelovanju na božanskom životu. Mi bismo trebali, kod svakog slavljenja sakramenta, kazati što govorimo nakon riječi pretvorbe: «Tvoju smrt, Gospodine, naviještamo, tvoje uskrsnuće slavimo, tvoj slavni dolazak iščekujemo.»

---

F Prema Wilhelm Zauner: Gottes Volk 3/92

1 Enciklika: Remeptoris missio (1990) br.2

2 Konstitucija o Crkvi «Lumen gentium» br. 9-12

3 usp K. Gartner, Lieber Bruder Bischof, Freiburg 1989

4 kathpress, Nr.195 od 10.10,.91 s.3

5 W. Zauner, Seelsorge durch Symbole, Cursillio 20 (1983)

6 W  Zauner - J. Singer  Zeichen der  Hoffnung, Sakramente und sakramentalien, Wien 1982

7 J. Ratzinger: Identifikation mit der Kirche, u J.Ratzinger/K.Lehmann, Mit der Kirce leben, Freiburg 1977, 26

8 J. Ratzinger : isto str. 39

9 Dekret o pastirskoj službi biskupa, br.30

10 CIC can. 1247

13 Svi citati iz «Familiaris copnsortio» (1981) br.68

12 D. Emeis, Zwischen Ausverkauf und Rigorismus., Freiburg  1991

13 Usp. W Zauner, Sakramente in einer säkularisirten Gesselschaft ThPQ 138 (1990)

14 Cyril v. J. Eunleitende Katechese.

15 D. Emeis - K.H. Schmidt, Handbuch der Gemeindekatechese, Freiburg 1986; D. Emeis Sakramentenkatechese, Freiburg 1991, Th. Schneider Zeichen der Nähe Gottes, Mainz, 1987

16 Zauner: Evangelisierung und Neuevangelisierung u ThPQ 138 (1990) 49-56

17 K. Gartner, Leber Bruder Bischof, Freiburg 1989, 87