Nebo: biti siguran u Bogu
Zdrav i uspješan čovjek naših dana čezne za „nebom na zemlji". Ali ako otvori oči i vidi na svijetu toliku, u nebo vapijuću nepravdu, onda „pada s neba" duboko razočaran. Promatrano iz zemaljsko ljudske perspektive, onda se „gornje" područje kozmosa izjednačuje sa mjestom gdje boravi beskrajno uzvišeni Bog „koji s neba gleda na zemlju" (Ps 102,20) i veličanstveno i sjajno izgrađuje svoje kraljevstvo. (Ps 2,4 Iz 63, 15) Tu, misli nezadovoljni čovjek, da će konačno zadovoljiti sve svoje težnje za srećom i blagostanjem. Tako nebo može postati „ proslavljena zemlja."
Želimo sada, na kraju godine, kad se čine brojni spomeni pokojnika - razmišljati o nebu, kao što to čini Biblija. Koliko poznamo biblijske izraze, koji nam i otežavaju shvaćanje neba? Zar to nije komadić neba ako postanemo malo bogatiji u duši i u znanju? Ako sakupljamo „blago na nebu", onda trebamo, u najmanju ruku, pokušati doći na trag stvarnosti koje Biblija opisuje kao „nebo."
- Nije Bog tamo gdje je nebo, nego je nebo ondje gdje je Bog, (Gerhard Ebeling)
„Nakon što je to rekao (apostolima), Gospodin Isus je uzet na Nebo i sjedi s desne strane Božje" (Mk 16, 19) Tim riječima se, na kraju (kanonskog) Markova evanđelja, opisuje trajna Isusova blizina za kršćansku zajednicu. Tu gdje je Bog, Krist će dovršiti svoje spasiteljsko djelo za narod Božji na zemlji. On, „pravednik", nastupit će kod Oca „zastupnički" za one koji su sagriješili (usp 1 Iv 2,1). Kršćani nisu nikada sami. Ako je Uskrsli sada u nebu, to ne znači da je on u strašnoj udaljenosti od zajednice, nego naprotiv, on je kod vjernika (zajednice) „sve do svršetka svijeta" (Mt 28,20) jer je sada njemu dana „sva vlast na nebu i na zemlji." Tako se kršćani u molitvi, bogoslužju i svim svojim nadanjima i povjerenjima Bogu, okreću „prema nebu" jer znaju da se „nebeski otac", u svojoj neograničenoj ljubavi, u svom sinu Isusu, prvi okrenuo prema čovjeku. Nebo nije neki daleki ideal u nekakvom nedostižnom, dalekom svijetu, nego je to (teološki) izraz činjenice da je „već sada" vjerničko čovještvo bitno spašeno i da će biti pozvano na konačno gledanje Boga (1 Iv 3, 1-3 usp. Mt 5,8; 1 Kor 13,12 Otkr 23,4).
Tako Uskrsli živi - u slici - uzdignut visoko nad zemljom i, u isto vrijeme, on vjernima garantira svoju stalnu i sto posto sigurnu blizinu. U tome se sastoji i svih pet Ivanovih „Paracletus obećanja" (Iv 14, 16; 15, 26; 16, 7b -11; 13-15) U nebo uzneseni Krist ostaje prisutan u svojoj zajednici (po Duhu Svetome, tješitelju) to znači: on će sve dublje uvoditi vjernike u istinu (u doživljaj Boga) i biti im zaštita i obrana ( u teškim progonstvima), jer je domovina kršćana na nebesima i oni odatle iščekuju spasitelja Isusa (us Fil 3,20). Nebo nije neko utopijsko mjesto snova, a još manje ugodno mjesto ovdje na zemlji, nego vječno zajedništvo ljudi s Bogom, iako „Bog boravi visoko nad oblacima" (1 Kr 8,27, Ps 57,6) on nam je ujedno neizmjerno „blizu", u Isusu Kristu, uskrslom - kao živom - kako govorimo u Vjerovanju - sjedi s desne Očeve. Prvi od „umrlih" (1 Kor 15 - 20) izgrađuje novi početak novog svijeta - biblijski predstavljen kao „posljednji Adam" i kao „Duh oživotvoritelj" ( 1 Kor 15,45 Usp. Rim 5, 12-21), a posebno onima koji traže pomoć svojim slomljenim srcima (Ps 34,19) i koji mu se utječu. Zajedništvo je u Isusu Kristu dostiglo nedostižni vrhunac: on nije prenesen na neko drugo mjesto, odnesen u onostranost, oduzet ovome svijetu, nego naprotiv stavljen je na stranu ljudi, jer on kod svog nebeskog Oca „djeluje u korist ljudi"
- „Dovoljan je samo Bog" (Terezija Avilska)
Pratekst u prvoj biblijskoj rečenici glasi: „U početku kad je Bog stvorio nebo i zemlju". Za pisca ovog svećeničkog opisa stvaranja bilo je, po sebi razumljivo, da je Bog stvorio nebo i zemlju., zato stvoriteljsku riječ donosi onako usputno i ona postaje centralnom riječju navještaja: „Bog reče: neka bude svjetlo.. i bi svjetlo". Sve je usmjereno na stvoriteljsku Božju zapovijed: „Neka bude" (Post 1, 3, 6, 9, 11, 14, 15.) Ova stvaralačka riječ slijedi događanje u svim njegovim posljedicama (stvaranje u 7 dana). Pred ovom tajnom stvaranja stoji čovjek i zahvalno kliče Stvoritelju (usp. Ps 33, 6-9); 104; Dan 3, 51-90)
U Starom zavjetu se govori o nebu na 459 mjesta gdje se upotrebljava djelomično hebrejski, a djelomično, aramejski izraz „Šemajim". Pod tim se razumije sve što se nalazi nad zemljom i površinom vode. S ovim pluralnim izrazom prostora (šemajimm je plural) kojim se opisuje svod nebeski (firmament) koji služi kao razdjelnica između nebeskih i zemaljskih oceana i kao cijeli prostor iznad zemlje s odjeljcima za kišu, snijeg, oluje i prašinu, sve što čovjeka čudesno okružuje - usmjeruje prema tom stvoriteljskom Bogu (Usp Ps 2) čija moć natkriljuje cijeli svijet (usp Iz 6,3, Ps 24,66) pa i onda kad bude cijeli svemir prošao (usp Mt 24, 35) „nebo i zemlja će proći". Tako se slavi stvarateljsko djelo Božje koje ujedno stvara i povijest u veličanstvenom himnu (ps 19,2) „nebesa pripovijedaju slavu Božju i svod nebeski naviješta djelo ruku njegovih." Biblijska vjera u stvorenost neba čuva Izraela da Boga ne vežu za neko mjesto. U Bibliji se nigdje ne govori o prostornim granicama (poput brojnih lokalnih orijentalnih božanstava) nego se (primjerice tipično u prvom dijelu ps 139) slavi sveprisutnost, posvudašnjost Božju. Prihvaćanje „neba" je potvrda da je Bog uzvišen, odvojen, neizrecivo udaljen - kao što to teološki stručni govor kaže „transcendentalan" to znači onaj koji ljudski horizont potpuno nadmašuje (latinski trans scendere - znači „prelaziti - nadilaziti). No, zemaljski i nebeski svijet nisu podijeljeni, nego gdje se u povijesti ljudi Bog (Jahve) objavljuje, tu se otvara nebeski svijet. Za ovu činjenicu je karakteristična proročka Božja riječ: "Može li se netko sakriti u dubinu zemlje, a da ga ja ne vidim - riječ Gospodnja? Nisam li ja onaj koji ispunja nebo i zemlju - riječ Gospodnja (Jer, 23,24)
- „Beskrajni pokreti ljubavi između duše i Boga, to je nebo!" (Petar Handke)
Kao što je Bog ljudima neistraživa tajna, tako je i kad razmišljamo o vječnom zajedništvu s Bogom (usp. t.1) što mi nazivamo nebom. Ne možemo napraviti, niti imati nikakvu stvarnu sliku onoga što ni jedno oko nije vidjelo, niti uho čulo, što nije došlo na misao ni jednom čovjeku: veliko što je Bog pripravio onima koji ga ljube." (1. Kor 2,9 ovdje se, po Origenovu mišljenju, cilja na Ilijinu apokalipsu.) Neposredno gledanje Boga se ne smije shvatiti u čisto intelektualnom smislu, nego ono obuhvaća sve sile i mogućnosti čovjeka: ljubav radost, dobrotu, puninu mira: „šalom", egzistencija u biblijskom i semitskom smislu: sreća, zdravlje, biti radostan, sklad između Boga i njegova stvorenja. Na ovom temelju opisuje Sveto Pismo vječni život i zajedništvo s Bogom na različite načine i najraznovrsnijim slikama: kao nebeska gozba, kao život u punini, kao mjesto spasenjskih dobara i konačno ispunjenje svih vremenskih želja. Kod Boga je sakriveno nezamislivo i neuništivo blago (Mt 6,20; 19, 2), u nebu će se očitovati neopisiva slava Božja, (Kol 3,1), tu se čuva neprolazna baština (1. Petr 1,4) koja će biti dana vjernima. Mnoštvo nebeskih stanova (Iv 14,2, Lk 16,4) su željno očekivani cilj za sve, koji su se u životu oslanjali na Boga te se, sada i ovdje, mijenja njihova situacija, oni ne prebivaju u sjeni smrti, nego u životnom području svjetla (Iv 5,24). Jer vjera je početak neba koje djeluje u ljubavi. U Ivanovom evanđelju, u oproštajnom Isusovom govoru se jasno i programatski govori:"Ako me tko ljubi, držat će moju riječ. Otac će moj ljubiti njega, kod njega ćemo doći i kod njega se nastaniti (Iv 14,23). Sadašnjost, ovdje u Iv 14,23 i ova oproštajna riječ se trebaju promatrati kao cjelina. Onda će biti i razumljiva „molitva Ocu" (Iv 17) kad kaže: „Oče, želim da svi koje si mi dao budu kod mene gdje sam ja i oni trebaju vidjeti moju slavu, koju si mi dao, jer si me ljubio prije stvaranja svijeta. (Iv 17, 24)
Kad budu vidljivi „novo nebo i nova zemlja" (Otkr 21,1 usp. Iz 65,17; 66, 22), onda dolaze vjera koja je bila na iskušenju, uvijek ugrožena ljubav kao i nada koja je bila prožeta sumnjama na konačni cilj: „Novo stvorenje" (2 Kor, 5,17; Gal 6,15) će se dovršiti. Onda će sam Bog ispuniti najdublje ljudske čežnje za rajem, za kršćane. Tako se smijemo, radosni u vjeri, nadati. To je lijepo izrazila i Marija Luisa Koschnitz (1901 - 1974)
Ponekad ustajemo za uskrsnuće
usred dana
s našom živom kosom
i kožom koja diše.
Oko nas sve običajeno
nikakakav fata morgana palmi
s lavovima koji pasu
i pitomim vukovima.
Satovi ne prestaju kucati
njihove svjetleće kazaljke se vrte.
A tad lako
i bez ranjavanja
uređeni u čudesnom redu
uzeti u kuću svjetla.
Predosjećaj neba se najbolje opaža u ljubavi, jer u „svijetu vlada apsurd, a ljubav ga oslobađa od toga."
( Albert Cammus)