Liječnik i teolog Rudolf Curik govori o doživljajima ljudi koji su bili klinički mrtvi i reanimirani.

 

St. Pölten (kath.net/dsp)

U predavanju na Visokoj filozofsko-teološkoj školi u St. Pöltenu, o pitanju  „Život" poslije smrti, pošao je docent mag.dr. Rudol Curik od doživljaja poslije smrti.

Liječnik nuklearne medicine i teolog, od svoje mladosti, se bavio fenomenom onoga što su pripovijedali oni koji su bili klinički mrtvi, a kasnije reanimirani.

 

Curik je uvjeren da se ovdje radi o „izvještajima koje treba prihvatiti sa svom ozbiljnošću",  jer to nisu nikakve halucinacije, niti djelovanje lijekova i narko sredstava. „No, svakako, ove dobro dokumentirane doživljaje poslije smrti se ne može uzeti „kao dokaz za vječni život", naglasio je Curik. Doživljaji ne bi bili nikakvi izvještaji o životu nakon smrti. Nego su to izvještaji o procesu umiranja /smrti/ koji se još može prekinuti.

 

Vrlo dobro se mogu doživljaji klinički mrtvih shvatiti kao „putokaz" „da se u blizini smrti nalazi nekakav oblik ničije zemlje", misli Curik.  Interesantno je da se ti izvještaji, u mnogim pojedinostima, slažu. Tako je vrlo čest element doživljaja smrti dugački tunel koji na kraju ima intezivne doživljaje svjetla. 95 posto  izvještaja ima, uglavnom, pozitivne elemente, samo 5 postotaka sadrže izvještaje „koji podsjećaju na pakao." Curik navodi doživljaj starog biskupa Reinholda Stechera  koji je svoje doživljaje, nakon teškog srčanog infarkta, opisao u listu „Miteinander" (10.1995.)  Stecher je, prema opisu, doživio tamni tunel sa sivim likovima (spodobama), a na kraju njega tako intenzivno svjetlo koje ga je opkolilo „kojega još nikada nije doživio."

 

 

Reinkarnacija umjesto čistilišta

 

Kao razlog za sve veće širenje vjerovanja u reinkarnaciju na Zapadu, vidi Curik, u činjenici da su „mnogi teolozi odbacili čistilište." Ipak, ideje reinkarnacije nisu spojive sa kršćanstvom, naglašava Curik. Pozadina je ideja o samospasenju - samootkupljenju. A mi kršćani vjerujemo da nas je spasio i otkupio Isus Krist.

 

Osim toga postoje ogromne razlike među „ezoteričkim" idejama reinkarnacije  ili ponovnog rođenja  u budizmu ili hinduizmu.  U azijskim vjerama željeni cilj vjernika je osloboditi se kruga „ponovnog rođenja."

 

Na zapadu se, pak, prihvaćena reinkarnacija gleda kao „šansa za novi razvitak" što ne odgovara ni jednom tradicionalnom vjerskom pogledu. U načinu razmišljanja budizma ne čuva se susljednost i trajnost osobnog  identiteta, a to se protivi kršćanskom vjerovanju.