Spektar ciljeva za uvođenje djece u sakrament pokore[1]
( Ovo donosim kao prilog razmišljanju o sakramentu sv. ispovjedi, posebno činjenici da sve veći broj djece ne prakticira ovaj sakrament. Prema jednom ispitivanju među «osmašima» u tri škole (dvije na Braču, jedna u Koprivnici) dobio sam ove rezultate:
Broj ispitanih: 165 od toga se sedmično ispovjeda:1,78%; mjesečno: 30,90%, godišnje: 34,54%. Dovoljno da se zamislimo. Želim pružiti svima kojima je na srcu duhvno dobro mladih, da pokušamo izgraditi novi odnos prema tom sakramentu.
Uvodne napomene
A. Važnija je zadaća kršćanskog odgoja savjesti i odgoja za pokoru od privođenja djece sakramentu pokore. Prije nego se dijete uvede u sakrament pokore treba mu dati pravilan i primjeren odgoj savjesti pokore. Ovdje su, kod djece iste dobi, preduvjeti vrlo različiti. Preduvjete najprije stvara obitelj koju, svjesno ili nesvjesno, uređuje kršćanski život. Ali ne samo to, nego i sveopći odgoj roditelja, njihovo ponašanje i spremnost na razgovor. Sljedeća skica oblikuje neke ciljeve koji pripadaju sveopćem polju odgoja za pokoru. Te formulacije treba tako razumjeti da preduvjete koje djeca već imaju treba obuhvatiti ili pokušati da se stvore najmanji preduvjeti.
B. Sljedeća skica ne stvara neko «gradivo» koje treba, u svakom slučaju, savladati. Ona pokazuje mogućnosti u kojima konkretna kateheza, uzimajući u obzir sve preduvjete, treba staviti određene, svrsishodne naglaske.
C. Ciljne se formulacije nikako ne smiju zloupotrijebiti tako da ih se dade naučiti napamet nego su prilagodljiva pravila koja se daju svakom programu za učenje. I tako se mora doći, od pojedinačnog cilja, na višestruko ciljno područje, gdje će se kompletna zadaća razdijeliti kako slijedi.
D. Kod nekih ciljnih formulacija je potrebno uvesti roditelje u razgovor. To posebno vrijedi za one ciljeve u kojima dolazi do pune svijesti o krivnji pa čak i u sukobljavanju s odgojiteljem.
E. Mnoge formulacije su tako izabrane, jer se stavlja naglasak na katehezu u obliku razgovora. Razgovor djece međusobno i sa katehetama se uzima kao primjer i prednost. Za djecu je vrlo važan doživljaj onoga što se razgovara i važno je da se mogu očitovati i drugima reći svoja iskustva te čuti iskustva drugih. Tako mogu susresti kako katehete, tako i drugu djecu kao svjedoke vjere.
Osvijestiti dječji doživljaj svijeta i razjašnjenja
- navesti primjere kako ti drugi mogu napraviti radost i ti sam druge razveseliti, rastumačiti temelje radosti: osjećaj da te drugi prihvaćaju, vole i kako drugima, preko raznih znakova, darovati, učiniti radost.
Kao polazište za razgovor o krivnji i grijehu svjesno se bira doživljaj djece s raadošću. Jer uspjeh zajedničke radosti - su i zajedničko nošenje bolnih opterećenja - je cilj kršćanske životne prakse, a krivnju i grijeh treba doživjeti kao rušenje ili sprječavanje ove zajedničke dječje radosti. Treba jasno pokazati da nosivi temelj radosti prihvaćajuće ponašanje jedan prema drugom. Treba se suprotstaviti govoru našeg svijeta koji traži temelj radosti u što više imati. Treba postati jasno: ne smijemo biti radosni zbog onog što imamo, što upotrebljavamo, nego biti radosni jer smo prihvaćeni i tako druge trebamo razveseljavati, jer ih prihvaćamo.
- objasniti stanje u obitelji, razredu, prijatelja u igri po kojemu se vidi što razbija zajednički život, zajedno pitati zašto je to tako i kakve putove naći iz toga. Iz ovoga ugla treba imenovati i obraditi doživljaj razbijene zajedničke radosti. Iz ovoga treba izvući grijeh i krivnju kao uništenje, ranjavanje radosti drugih i tako djecu naučiti promatrati.
- navesti i usporediti stanja i njihove okolnosti u kojima je vrlo lako ili teško ili čak nemoguće učiniti dobro
Da se prebrzo ne počne govoriti o grijehu i krivnji, treba najprije iskustvo diferencirati. U pozadini stoji osvjedočenje da, u biti, djeca žele biti dobra, ali i da imaju iskustvo kako je ponekad teško biti dobar i da nam to ponekad ne uspijeva, a da se pri tom i ne mora biti kriv.
- upoznati pripovijedanje i povezati ga sa vlastitim iskustvom kako se ljudi bore protiv dobra i ne čine ga, nego čak zlo.
Ima, i kod djece, grješnih propusta. Krivnju treba tada pripisati, kad ne da nije jednostavno uspjelo biti dobar, nego se to nije htjelo. Svijest o krivnji nije dakle jednostavna neugodnost prema neuspjelom dobru, nego nutarnje znanje, svijest da se zatvorio prema poticajima za dobro.
- opisati iskustvo kako se čovjek uvlači ili pušta da ga se uvuče ne samo u bezvoljnost činiti dobro, nego još i uzvraćanje zlim za zlo.
Pri tome djeci treba biti jasno da mi, uza sva nastojanja druge razveseliti kao i u propustima to učiniti, nismo izolirani, nego višestruko utječemo jedan na drugoga. To posadašnjuje ovisnost u zajednici u kojoj stojimo svojom odgovornošću.
- ispričati primjere kako se čovjek osjeća, a onda i značenje priznanja krivnje, otkriti
spremnost opraštanja.
Djeca imaju svakodnevno iskustvo novog početka u svojim odnosima. pri tome se daju signali priznanja krivnje i spremnosti na oproštenje i to vrlo različito i postupno. Važno je da na primjernim situacijama otkriju signale za sasvim novi početak.
- nabrojiti pozitivna i negativna iskustva sa kontaktnim odraslim osobama, prije svega roditeljima, ovisnosti među tim iskustvima i otvorenom priznanju krivnje, posebno tzv. «laži iz nužde», spoznaje odraslih kontaktnih osoba, prije svega roditelja i poredati ih u njihovoj različitoj opravdanosti.
Katehetski razgovor se ne može odvajati od razgovora djece sa njihovim kontaktnim osobama. U prvom dijelu ovih formuliranih ciljeva ide se za sljedećim: ja mogu otvoreno stajati uz svoju krivnju ondje gdje mogu i smijem očekivati da ću biti voljen (ljubljen) i da mogu i smijem vjerovati u oproštenje.
U drugom dijelu formuliranih ciljeva se treba prekinuti sa znanstveno povezanom izgradnjom savjesti. Ovo ne sa ciljem da se odgoji za neposluh, nego da se iz pouka izvuku više ili manje ispravna značenja, jer svako neposlušno ponašanje nema krivnje. To se mora prihvatiti da bi se naučilo ispravno prihvaćati stvarnosti u kojima su propusti puni krivnje. Ovdje razgovori moraju biti jasni i otvoreni, bez povredljivog izlaganja obiteljske situacije. To je toliko važno koliko i koordinirani kontakt s roditeljima.
Susresti Isusov poziv na obraćenje i njegovu blagovijest
o spremnosti Božjoj na oproštenje
- Upoznati pripovijedanje kako se Isus obraća ljudima i poziva ih obratiti se volji Božjoj i tako, jedan drugom, dobro činiti.
U susretu sa blagoviješću Isusovom o obraćenju važno je da se ne prikaže «volja Božja» kao skup zapovijedi i zabrana u jednoj neprozirnom autoritetu koji traži zadovoljštinu. Volja Božja je mnogo više, naša zajednička radost i Isus opominje na volju Božju sa svojom blagovijesti obraćenja usred svijeta u kojem ljudi jedan drugoga opterećuju i povrjeđuju.
- Rastumačiti vlastitu radost zbog učinjenog dobra kao jedinstvo sa voljom Božjom; poslušnost Bogu gledati kao stvoriteljsko i obnoviteljsko ponašanje.
Za razliku od tradicije u kojoj se savjest onda uvodi kao «glas Božji» kada bi trebalo opomenuti pred zlom, uvodi se kao dar, radost zbog učinjenog dobra s kojom nas Bog vodi k dobru. Pri tome ovo vodstvo Božje treba osvijestiti kao zahtjev k jednoj pažljivosti za dobro.
- Sudjelovati u kršćanskom povjerenju da je Bog u Isusu blizu i da nam pomaže prevladati
suprotnosti prema dobru u nama i oko nas.
Jer kod djece, mnogi propusti ne izlaze iz krivnje, treba u ovisnosti sa brigom da se učini dobro, Boga pokazati, ne u prvom redu kao onog koji oprašta, nego najprije kao onog koji nam želi biti bliz u svojoj pomoći, komu pokazujemo našu brigu za dobro i kome se smijemo u toj brizi povjeriti.
- Na primjerima opisati što je grijeh: postavljanje protiv dobra i ne činiti ga, nego činiti zlo
i u tome vidjeti udaljavanje od Boga.
Krivnju sada djeci rastumačiti kao grijeh, tj. da se mi ako se borimo protiv dobra, borimo i protiv dobrog Božjeg vodstva. Ovo se može učiniti ako se prije toga doživljeni poticaj na dobro rastumači kao Božji poziv k životu u miru i radosti.
- Isusovu blagovijest (u riječi i djelu) susresti kao Boga kao oprašta, kojemu se, čovjek
opterećen krivnjom, obraća ostaje i ide za čovjekom da mu pokaže svoju trajnu ljubav, da
mu oprosti i tako mu otvori put za činiti dobro.
U Blagovijesti koju je živio Isus treba utemeljiti Božju spremnost na oproštenje da Bog neumorno želi da čovjeku uspije život i njegov odnos s Bogom. Problem za dječju katehezu leži u činjenici da perikope o Božjoj spremnosti na oproštenje su upućene odraslima i imaju pred očima njihove teške grijehe i djeca se ne mogu u tim, biblijskim perikopama, jednostavno identificirati (kao npr. s izgubljenim sinom). Zbog tog razloga treba staviti naglasak Bog želi da mi budemo radosni i da živimo u njegovoj blizini. Zato oprašta, zato oslobađa ljudima put da čine dobro, zato počima kod djece opraštati grijehe koji nisu tako teški kao grijesi odraslih, ali nas ipak opterećuju.
- Susresti svjedočanstvo odraslih kršćana kako oni odgovaraju na Božju naklonost u
obraćenju i molitvi za oproštenje i u oproštenju primaju novu radost.
Budući da se poruka o Božjem oproštenju prvotno odnosi na odrasle, treba djeci (po pričanju ili osobnom svjedočenju katehete) prenijeti koji poticaj za novo primaju odrasli po božjem oproštenju. Pokorničku praksu i praksu sakramenta pokore treba kod djece tako započeti da djeluje u budućnosti kao početak sudjelovanja na praksi odraslih.
Sudjelovati na obraćenju i oproštenju u zajednici vjernika
- Zajedno se pitati koji grijesi dolaze kod nas i kako mi kršćani više ljubavi pokazujemo;
posebno raspraviti neke tzv. dječje grijehe i diferencirano ih ocijeniti (neposluh, laž,
svađa, bezobzirnost - bezobrazluk).
Ako se uzme zajednički put, put pitanja kao mogućnost da bi se pazilo na krivnju i grijeh, tada treba biti svjestan da se izbjegnu «izvana upravljani» pojmovi grijeha, a da se više usmjeri prema «nutarnje usmjerenom» prihvaćanju krivnje. Tijekom razgovora treba naznačiti da mnogo puta djeci «predodređeni» grijesi nisu više grijesi, kao npr. neposluh ili laž iz nužde zbog manjka povjerenja, svađa u igri, izbjegavanje velikih zaduženja. Ne mogu se svi oni ocijeniti jednako teškima.
- Vježbati kako drugi mole Boga za oproštenje i sam moći pokazati da oprašta.
- Međusobno se opominjati zbog pogrešaka i propusta.
- Pokazati Bogu našu skrb za dobrim i njemu se povjeravati
- Zajedno pripremiti pokorničko bogoslužje, urediti ga i slaviti.
U ovim ciljevima ne radi se samo o razgovoru o obraćenju i oproštenju, nego i vježbanju u odvijanju. U konkretnoj katehezi će se postaviti poseban naglasak na povezanost sa drugim pojedinim ciljevima upravo na ovim vježbanim elementima. Ovo vrijedi posebno ako su ovi uvježbani elementi povezani sa metodom igranja - zahtijevaju veoma mnogo vremena. K tome razgovor ne služi samo za tumačenje izvježbanog, nego također i zadaću doživljaja čitave ceremonije međusobno ispričati i razraditi.
- Upoznati elemente pokore i u slavlju euharistije i sve to rastumačiti.
Ako se djeca uvode u sudjelovanje na pričesti u misi, u katehezi o sakramentu pokore su mogućnosti da se one nastave i u euharistijskoj katehezi. Pri tom ne treba imati na pameti samo pokornički čin na početku euharistije nego i druge čine kao znak mira, molitva prije pričesti. Posebno treba prikazati i primanje pričesti kao mogućnost da se oslobodimo opterećenja krivnje kroz obnovljeno zajedništvo s Isusom i tražiti njegovu pomoć i blizinu.
Vježbati i prihvatiti mogućnosti primanja sakramenta pokore
- Shvatiti ovaj sakrament kao znak opraštajuće Božje naklonosti u Isusu Kristu prema
svakom čovjeku po Crkvi
Ako se, s djecom razgovara o iskustvima zajedničkog pokorničkog čina, treba posadašnjiti kako pokornički čin označava našu zajedničku svijest o grješnosti, naše zajedničko povjerenje u Božje oproštenje i našu radost zbog oproštenja, ali i u njoj nezamjenjivi, pojedinačni način svakog pojedinca da primi taj dar. Kod poziva djece na primanje sakramenta pokore treba jasno naglasiti da pokorničko slavlje nije zamjena za sakrament pokore.
- Upoznati djecu sa elementima slavlja pokore, posebno rastumačiti geste i riječi
odrješenja, izvježbati, pri tom, ponašanje i držanje.
Kod uvođenja u potpuno slavlje sakramenta pokore ne smiju stajati, u prvom planu, pitanja ispovijedi. Posebni naglasak treba, u svakom slučaju, staviti na gestu oproštenja kao gestu Božjeg prianjanja i prihvaćanja oproštenja i obnove. Pojedinačna interpretacija riječi oproštenja može za djecu biti preteška, ali svakako u njihovom jeziku rastumačeno da u tim riječima i njihovom prihvaćanju je govor o oproštenju koje nam Bog daje. Iskustvo pokazuje da puko tumačenje i razgovor o odrješenju kao težištu slavlja sakramenta pokore nije dovoljno, nego treba i držanje u jednom meditativnom obliku vježbati ( dakle ne dresiranje) i u ponavljanju učvrstiti.
- Razgovarati kako reći što nekoga boli, razgovarati kako moliti svećenika da nekom
pomogne.
Kroz ispovijed se djeca mogu naći pred poteškoćama u razumijevanju pojmova. Važno je da djeca imaju mogućnost slobodno izgovoriti, izraziti se i da im se želi pomoći u izražavanju. Konačno, ako bi bilo djece s posebnim poteškoćama u govoru da im se ukaže na mogućnost da mole svećenika za pomoć. U svakom slučaju treba izbjegavati da djeca dobiju strah da su u ispovijedi nešto zaboravili. Sakrament pokore ne smije biti vježbanje pamćenja, krivnja djece nije te vrste da se precizno mora izjasniti. Djeci je dovoljno reći ovo ili ono što ih na poseban način opterećuje.
- Promisliti kakvo dobro čovjek može htjeti i učinit ga.
Da bi se uputilo djecu, u ispovijedi, na vlastito traženje pozitivnog cilja, u mnogim mjestima se, hvalevrijedno, čini da u ispovijedi dijete postavi jedan dobar cilj oko kojeg će se truditi.
- Upoznati različite mogućnosti ispovijedanja i promisliti koja mu je mogućnost draža.
Kad se djecu privodi ispovijedi u konkretnom obliku u kojem će primiti sakrament pokore trebaju biti pripravljeni da postoje različita mjesta i oblici sakramenta pokore. Ova različita mjesta (ispovjedaonica, sakristija, soba za ispovijedanje) kao i oblici (pojedinačna ispovijed ili velika župna ispovijed) treba im rastumačiti i predstaviti.
- Upoznati molitve kod slavljenja sakramenta i eventualno, neke formule, odgovore, molitve
naučiti napamet.
Ovisno o pojedinoj praksi u zajednici, treba naučiti djecu molitve, pjesme i odgovore. Posebno amen na kraju odrješenja. Ako djeca trebaju nešto naučiti napamet, ne smiju dobiti dojam neke zadaće, nego da mu je to pomoć za bolje i potpunije slavljenje otajstva.
- Razgovarati o zadaći svećenika kod sakramenta pokore (i o njegovom strahopoštovanju
pred pokornikom, njegova obveza šutnje i činjenica da i on sam prima sakrament pokore)
Djeca susreću svećenika u sakramentu pokore u jednoj, za njih, neobičnoj ulozi. To vrijedi i onda ako su oni izgradili prema svećeniku osoban odnos. Zato je važno da se govori i o svećeniku kao djelitelju sakramenta pokore. Posebno je vrijedno ako sam svećenik vodi ovaj razgovor s djecom.
- Razgovarati o mogućim osjećajima koji su povezani kod sakramenta pokore.
U zadnjem ili predzadnjem katehetskom susretu prije primanja sakramenta pokore, treba dopustiti djeci da govore o svojim osjećajima pred ovim sakramentom. Tu se mogu pokazati neki strahovi koji se mogu zajednički ukloniti.
- Suočiti se s razlozima za prihvaćanje poziva na sakrament pokore, govoriti o zaprekama
koje odrasli imaju za primanje ovog sakramenta i kakvu pomoć primaju drugi odrasli
kroz ovaj sakrament.
Djeca su pozvana da prime ovaj sakrament, a ne obvezna. Upravo u sadašnjoj situaciji ne može se pretpostaviti da je po sebi razumljivo da će djeca slijediti ovaj poziv na sakrament pokore dok mnogi odrasli i njihovi roditelji to ne čine. O ovoj situaciji treba govoriti i djeci treba pokazati njihov slobodan prostor. Ako se djeca spremaju u grupi za prvo primanje sakramenta pokore, oni će s grupom slijediti taj poziv. Ipak im treba, u biti, dati mogućnost da sa svećenikom, makar kratko razgovaraju ako se ne žele ispovjediti. Svećenik može ovaj razgovor zaključiti molitvom i blagoslovom. On treba djetetu sasvim jasno pokazati taj slobodni prostor tako da će on, na početku, pozdraviti dijete sa pitanjem da li se želi ispovjediti ili samo s njim razgovarati.
[1] Prevedeno iz: Dieter Emeis: Sakramenten Katechese, Herder 1991