Slavljenje Euharistije je izvor i vrhunac života naše Crkve i svake zajednice (usp. LG 2). Ona je velika oporuka Gospodinova koju nam je ostavio prije svoje muke i smrti (Lk 22,19) Ona je ono najdraagocijenije što kao Crkva imamo. Ona je srce naše Crkve, prema njoj je usmjereno sve drugo. Iz nje izvire život za sva druga područja i dijelove kršćanskog života. Iz ispravnog poimanja i rezumijevanje euharistije i njezine ispravne prakse ovisi čitav naš pastoral. Zbog toga nikada ne možemo dovoljno učiniti u brizi da dublje shvatimo i dobro uređujemo ovu «tajnu vjere».

 

 

DANAŠNJA SITUACIJA

 

Mnoštvo svećenika, pjevača, čitača, ministranata i drugih ljudi koji se brinu da u svakom našem mjestu bude sveta Misa ili da se slavi Euharistija. i sasvim sigurno da svima njima moramo reći jedan veliki i ljudski «hvala».

 

Broj polaznika Mise opada.  Ne smijemo biti slijepi i zatvarati oči pred činjenicom da broj

polaznika Mise opada. Ima tome više razloga. Navest ćemo samo neke, koje u našoj biskupiji,

ali ne samo u njoj, igraju važnu ulogu. Na prvom mjestu u našim manjim selima broj

stanovnika opada. Starci umiru, a novi se ne rađaju, tako nestaje broj endjeljnih polaznika Mise

 

Druga stvar koja utječe na broj polaznika Mise je gubitak svijesti o duhovnim

vrijednostima. Pritisnuti smo materijalističko - potrošačkim mentalitetom gdje potpuno nestaju duhovne vrdijednosti.

 

Slijedeći razlog sve menjam broju prisutnih slavljenika na nedjeljnoj Misi leži u činjenici što

se naš vjerski odgoj temeljio na tradiciji, običajima. Pod pritiskom globalizacije ideja i svega što nam se nudi sve više i više se gube iz vida tradicionalne vrijednosti, a njihovo mjesto zauzima senzacija i različiti utjecaji raligioznih i kulturnih ponuda na svjetskom tržištu ideja.

 

Ne malu ulogu igra i svijest o samodostatnosti čovjeka. Sve što trebam mogu sam napraviti, stvoriti ili kupiti. Bog mi je nepotreban. I za to vrijeme koje bi potrošio za nedjeljnu Euharistiju mogu mnogo ljepše i korisnije upotrijebiti. Bezbožno, potrošačko, uživalačko društvo prdopagira nedjelju kao vdrijeme za slobodne aktivnosti, sport, odmor, razonodu...

 

I ponašanje kršćana je svelo primanje svih sakramenata na razinu nekog običaja, formalnosti pa tako i nedjeljno slavlje Euharistije. To nam pokazuje veći broj prisutnih u nekim prigodama: Božić, Veliki Tjedan, Fijere i sl.

 

 

Jedan od temeljnih i bitnih razloga sve manjeg broja slavljenika nedjeljne Euharistije je

ne razumijevanje jezika, govora i simbola samog slavlja. Doista, od Drugog vatikanskog

Sabora imamo narodni i živi jezik u liturgiji. No, smisao i poruku nedjeljnih slavlja zapravo

više ne razumijemo. Nigdje u društvu se ne govori o grijehu, milosti, spasenju, otkupljenju, i

zapravo velika većina prisutnih i ne shvaća smisao tih riječi. Temeljni pojam i riječ: ljubav je

toliko izmaterijalizirana, zloupotrebljena, seksualizirana da zapravo tu riječ sve više

izbjegavamo u liturgiji. Tako malo pomalo se gubi osjećaj za potrebu dublje povezanosti s

Bogom izvorom i središtem našeg života. Mladi sve više gube osjećaj potrebe za

Euharistijom. Tako uz veliki broj krštenih nedjeljni sudionici euharistijskih slavlja postaju

manjina.

 

Bogu hvala kod nas se u svim župama pa i onim najmanjim još uvijek slavi nedjeljna Misa.

No, moramo malo razmišljati o stanju u cijeloj Crkvi. U nekim krajevima Južne Amerike

deseci tisuća ljudi imaju Misu možda jednom mjesečno. U drugim krajevima posebno

misijskim ljudi pješače i po nekoliko sati da bi došli slaviti Euharistiju. U Njemačkoj i Austriji

sve više župa nema nedjeljnu Misu. I mi se približavamo takvoj situaciji u biskupiji. Ima lijepi

broj svećenika koji imaju po tri župe, pa prema tome i po tri Mise. Veliki broj svećenika je

prešao pedesetu godinu života. Moramo misliti da je to veliko fizičko i psihičko opterećenje

za svećenika, naročito o većim blagdanima. I ako uz to svećenik pokušava svijesno i savijesno

slaviti Euharistiju. To postaje jedna velika i akutna potreba. Jesmo li toga svijesni? Svi smo

pozvani da razmišljamo kako riješiti ovaj problem. Nikako nije kršćanski ni u duhu

zajedništva reći: «Mi imamo nedjeljnu Misu, a za druge me nije briga.» Koliko je loša svijest

ljudi o važnosti Mise pokazuje i činjenica da mnogi neće doći ako Misa nije u vrijeme koje

njima odgovara ili kada su naviknuti.

 

 

SLUŽBU BOŽJU NANOVO OTKRITI I UKLJUČITI SE

 

prvoj zajednici vjernika, onoj jeruzalemskoj čitamo: «Tako su po kućama lomili kruh i

zajedno uzimali hranu vesela i priprosta srca» (Dj 2,46). Već od samih početaka naše Crkve

skupljali su se vjernici na slavlje Euharistije i tako u našoj crkvi od najranije dobi idu zajedno

slavljenje dana Gospodnjeg i slavljenje Euharistije. Oni zajedno tvore  srce - središte i znak

kršćanskog života.Biti kršćanin, katolik znači, prema jednoj uzrečici iz mučeničkih vremena:

«Živjeti prema nedjeljnom zakonu.» Ili jedna druga uzrečica koja se nalazi napisana u zapisniku sa suđenja jednog mučenika. Na pitanje suca  zašto je sudjelovao na slavljenju Euharistije nedjeljom, odgovorio je: «Mi ne možemo živjeti, a da ne slavimo dan Gospodnji.»

 

Ovdje ćemo samo ukratko navesti, da se podsjetimo, zašto je nedjelja dan Gospodnji. Ovo se temelji na bibliji, a biblija je rijč Božja. Bog je stvarao svijet u šest dana, a sedmog se dana odmarao. Tako je naredio i čovjeku i dao mu šest dana u tjednu za rad. A sedmog se dana odmarao. Židovi su slavili subotu kao dan Gospodnji. Tako su strogo pazili na poštivanje ove zapovijedi da je čak bilo propisano koliko se koraka smije napraviti. To se  kasnije toliko izrodilo da je to Isus napadao. Odmah nakon Isusova uskrsnuća prvi kršćani su počeli nedjelju slaviti kao dan Gospodnji jer je toga dana Isus uskrsnuo. Navedimo i to da ovaj sedmodnevni ritam šest dana rada, a jedan dan odmora odgovara ljudskom organizmu. To je medicinski dokazano. Staljin je htio uvesti deset dnevni radni tjedan, ali zarobljenici u Sibiru nisu mogli izdržati taj ritam pa je opet vratio na šestodnevni radni tjedan.

 

Slaviti službu Božju znači prekinuti dnevnu i sedmičnu zaposlenost kao i dosadu svagdašnjice

i sami sebe malo prisiliti na razmišljanje što je za naš život od neophodne važnosti, što nas

nosi, što je najvažnije za naš život. Kod svijesnog slavljenja nedjeljne službe Božje poslaje nam jasno od kuda smo i zašto živimo. Ne živimo sami po sebi niti za sebe. Sabiremo se zajedno iz nedjelje u nedjelju da hvalimo i slavimo Boga, za njegovu dobrotu koju iz dana u dan smijemo doživljavati da mu zahvalimo za Isusa Krista kojega nam je darovao kao put, istinu i život (iv 14,6). I zato trebamo svaki put prije nego pođemo iz kuće sjetiti se upravo ovoga. Nije dobro obavljati tolike poslove nedjeljom ujutro prije Mise pa jedva imamo vremena za obično spremanje, te se trči na vrat na nos u crkvu i često se kasni, a zapravo nepripravljeni ulazimo u crkvu. Mi svećenici bi se trebali pitati kakva je naša priprema za slavljenje Euharistije, koliko puta smo makinalno, automatski išli slaviti nedjeljom, ali i ne samo nedjeljom sv. Misu. Kod Euharistije se sijećamo središnjeg Božjeg djela: smrti i uskrsnuća Isusa Krista. Oni nam postaju posadašnjeni i postaju nam temeljem i izvorom nade. Konačno u Euharistiji je sam Isus prisutan kao duhovna hrana za ovaj i za drugi život.

 

Kad slavimo Euharistiju onda to ne smije biti kruta i ozbiljna prigoda, nego živo i radosno

slavlje. Svi sudionici slavlja: djeca, mladi, odrasli, starci trebaju dušom i srcem sudjelovati.

Radost u Bogu je naša snaga (Neh 8,10). I Zato bi trebali službu Božju slaviti svečano i uz

sudjelovanje cijele zajednice.

 

Do sada smo bili naviknuti da u crkvi za vrijeme Mise moramo biti kruti, ozbiljni, smrknuti,

hladni. Kako je to užasno vidjeti na licu svećenika koji predvodi euharistijsko slavlje da u njemu nema ni trunka radosti, onog nutarnjeg veselja kojeg mora svatko od nas imati zbog toga jer se veseli, raduje djelu velikog Božjeg spasenja. Čini se kao da on sam u to ne vjeruje. Nekad su nas učili da je krutost, hladnoća, ozbiljnost temelj ovog slavlja. ne osuđujući nikoga navodim primjer užasne hladnoće bez trunka radosti koje se nije moglo vidjeti na licima svećenika ni poslužitelja u Zagrebačkoj katedrali za vrdijeme polnoćke, što se moglo lijepo vidjeti na televiziji. Neki svećenici, posebno mlađi, uvode svakakve teatralne akcije i geste, koje bi više odgovarale cirkusnom šatoru nego slavljenju Mise. Iza tih pokušaja čovjek ne može otkriti radost. Očito da ovu radost trebamo tražiti u jakoj svijesti da nas Bog ljubi ovakve kakvi jesmo i da nas želi po euharistijskom slavlju učiniti sudionicima Nebeske gozbe.

 

Pritom služba Božja treba ostati služba Božja, a nikakko ne smije biti neki «hapening» (zabava) i zato je krivo mjeriti službu Božju prema njezinoj zabavnoj vrijednosti i mjerilima zabave. Bogoslužno slavlje treba, mnogo više biti prožeto strahopoštovanjem prema triput svetom Bogu i pred prisutnošću našeg Gospodina u sakramentu. Terba postojati mjesto (vrijeme) za šutnju, razmišljanje, poklon i osobni susret s Bogom.

 

Činjenica je da se naša bogoslužja odvijaju kao po nekoj vrpci. Ljudi dolaze, sijedaju, ustaju,

odlaze, sve manje i manje ih sudjeluje. Problem se pokušava riješiti uvađanjem zbora (ondje gdje se izgobila tradicija općeg «pučkog pjevanja»). Zbor preuzima ulogu mnoštva i tako se svi drugi sve više udaljuju od zajedničkog slavlja. Ima ljudi koji u crkvi nikad ne otvore usta izgovarajući neku zajedničku molitvu. Pa da se takve trome i inertne članove privuče ili ih se zadrži pokušava se na razne načine koji graniče sa cirkusnim pokušajima zadržati ili privući. Svi oni koji pokušavaju euharistijsko slavlje mjeriti nekim današnjim mjerilima zabave i razonode imaju sasvim krivo i griješe.

 

Ima puno razloga koji utječu na naš odnos i na naše slavljenje Euharistije. Jedan od važnijih razloga je što pokušavamo euharistijsko slavlje podložiti mjerilima i zakonima današnjeg modernog tempa života. Najprije današnji tempo i zauzetost čovjeka sa brojnim obvezama. Ako slavljenje Mise u redovitim okolnostima traje više od sata svi postaju nervozni. Poseban je problem kod svećenika koji slave više Euharistija u različitim mjestima pa su vremenski vezani.

 

Činjenica je da se ni sami svećenici ne pripravljaju za slavljenje Euharistije, da sami već unaprijed ne naprave koncept slavlja. Sve ide kao po vrpci - automatski. Ne želim ovim nikoga osuditi jer i sam osjećam ovdje veliku muku. Priprava je bliža i daljnja. U daljnju pripravu za euharistijsko slavlje spadalo bi najprije napraviti plan slavlja: izvježbati čitače, s njima prokomentirati tekstove. Uočiti konkretne potrebe zajednice i kako određene potrebe i situacije «ugraditi» u slavlje. Razmisliti što će se pjevati, što recitirati, gdje će se staviti šutnja, na kojem mjestu u slavlju «ugraditi» mogućnost osobnog poklona i susreta s Bogom, gdje će se dati vrijeme za osobno razmišljanje.

Svakako treba se čuvati svake brzopletosti  i nasilnog natjeravanja vjernika na sve ovo. Bilo bi pogrešno jednostavno uvesti nekoliko minuta šutnje. Neki su to pokušavali pa su vjernici odgovorili kašljucanjem, šuškanjem, tako da je ta šutnja postala kontraproduktivna i besmislana. Naglasimo i to da današnji čovjek ne voli tišinu, šutnju, ona mu ide na živce. Sami trebamo biti umjetnici šutnje da bi mogli animirati vjernike na šutnju. Bit ću slobodan iznijeti nekoliko vlastitih doživljaja. Na polnoćku, Veliki četvrtak, Uskrs, Velika Gospa i još ponekad uzimam prvi Kanon, pa nakon riječi: «Spomeni se, Gospodine, slugu i službenica svojih» nadodam: «A sada se sjetimo po imenu svih naših znanaca, prijatelja, rodbine, za kojih se ovog časa želimo pomoliti». Tako isto i nakon riječi: «Spomeni se, Gospodine, slugu i službenica svojih koji otiđoše pred nama obilejženi znakom vjere spavaju snom mira» nadodam: «A sada se sjetimo po imenu svojih pokojnika za kojih bih se željeli pomoliti.» U crkvi nastane grobna tišina. Očito sudionici slavlja prihvaćaju ovakvu tišinu, no vjerujem da bi neprestano ponavljanje svake nedjelje to pretvorilo u nešto makinalno. Ponekad pozovem nakon ispjevanog Svet na sabranost i na čin vjere da će se sada pred našim očima događati ono što se događalo u dvorani Posljednje večere... I nastane u crkvi tajac - osjeća se tišina... Ovo sam naveo kao primjer gdje možemo ljude motivirati na šutnju. No, sve ovo treba unaprijed pripraviti.

 

Razmišljanje - je danas vrlo teško. Sjaćam se svojih dana iz sjemeništa i bogoslovije kako mi

je teško padala meditacija i razmišljanje. No, ipak dobrom pripravom, podesnim formulacijama, poticajima može se postići određeni stupanj razmišljanja. Svakako da je predvoditelj dužan uzeti u obzir intelektualni nivo, duhovu izgrađenost zajednice. Zlatno pravilo bi trebalo biti: nikad ne ponuditi u slavlju zajednice ono što veliki dio sudionika ne može «prožvakati». Neki put ponudim bilo u pokajničkom činu, bilo na kraju propovijedi ili poslije Pričesti neki tekst nakon kojega sudionici slavlja ostanu zatečeni. Kad to osjetim onda ostanem neko vrijeme u šutnji. I opet naglašavam potrebu daljnje priprava da sam na to budem spreman. Što je najvažnije i da sam budem spreman ponuditi takva iznenađenja. Svakako da najprije moramo naučiti ljude što je šutnja, zašto se šuti, a onda ih polako uvoditi u šutnju i šutnju uvoditi u slavlje.

 

U liturgijskom a posebno u euharistijskom slavlju treba dati mjesto osobnom poklonu i susretu s Bogom. Već sam napomenuo da kod naših suvremenika manjka osjećaj za sveto. I zato se predvoditelj slavlja mora potruditi kako uvesti sudionike u osobni susret s Bogom i poklon Bogu. Rijetko sam kada doživio da su prisutni bili motivirani, pozivani na osobni susret s Bogom. Moram priznati ponekad se i to čuej od nekih predvoditelja slavlja ali to je izrečeno takvim svečenim, ceremonijalnim tonom ili formulacijom koju ni  ja nisam prihvatio kao poziv na susret s Bogom, a još manje je diralo ostale sudionike. U daljnju pripremu bi spadalo odrediti vrijeme,  način, formulu, ton, kako bi poticaj imao odjeka kod sudionika slavlja. Svakako da se i šutnja i razmišljanje i susret s Bogom mogu i moraju ispreplitati.