1. Ozdravljujuće dušobrižništvo: ponuda trenutka i Isusova zapovijed
Prije nekog vremena pričao mi je jedan psihoterapeut da često puta dolazi do trenutka kad je na kraju svoje psihologije. Pitanja o smislu života i slična tome on ne može odgovoriti. Zato tu i tamo preporuča svojim pacijentima da se obrate nekom svećeniku ili da idu na bogoslužje (Misu) i slušaju propovijed i nadoda: „I moram priznati da se moji pacijenti često puta vraćaju razočarani s takvih izleta. U crkvi se malo govori o njihovim problemima.."
Iako se ovo ne može generalizirati, ipak se ne može sakriti marginalizacija služiteljskoterapeutske svijesti u pastoralu zajednice. Možemo postaviti, kao teze:
- ljudi danas trpe, više nego ikada, od duševnih bolesti, straha od života, pomanjkanja smisla, a iza toga se krije jedna elementarna potreba Boga.
- Psihoterapija i savjetovanja su preopterećena sveobuhvatnim liječenjem modernog čovjeka.
- Župni pastoral još nije otkrio svoju zadaću i mogućnosti za jedno ozdravljajuće dušobrižništvo.
Teze sadrže i dijagnozu koja se nadovezuje na dobre i osjetljive poznavatelje moderne psihe kao Carl Gustav Jung, Sören Kierkegaard, Viktor Frankl, Romano Guardini pa Eugen Biser i Eugen Drewermann. Oni se slažu da moderni čovjek trpi zbog nemogućnosti prihvaćanja sebe, svojih granica i svoje konačnosti. I svi su oni mišljenja da se ova temeljna patnja modernih ljudi može izliječiti u prostoru religioznoga.
Teorija čak govori o zadaći (poslanju) - ili kako se to danas lijepo govori o nekoj viziji. Ona nas podsjeća na izvor svakog pastorala, ozdravitelja Isusa „Christus medicus", „Spasitelja" koji je dao prvi poticaj ozdraviteljskom pastoralu, koji je, na žalost, zbog infantilne religioznosti sasvim nestao. „I pošalje učenike sa nalogom da propovijedaju kraljevstvo Božje i ozdravljaju." (Čl 9,2)
Ovim pogledom na početak postavili smo i kritiku da je pastoral tokom povijesti izgubio ovu svoju dvostruku dimenziju i orijentirao se samo na naviještanje, a ona druga komplementirajuća polovica, koja nedjeljivo spada k prvom dijelu se izgubila . Čini se da je stvar prošlosti ovakav polovičan pastoral gdje se ozdravljenje i spasenje ne gledaju u njihovoj nutarnjoj povezanosti. Ponovno treba otkriti i prakticirati ozdravljajuće dušobrižništvo.
Idealno tipsko ozdravljajuće dušobrižništvo počima s prihvaćanjem Isusovih mjera kao temelj ozdravljajućeg pastorala, a to je usmjerenost na Boga: „Ja sam Gospodin, tvoj liječnik" (Ez 15,26) Treba učiniti da nas vodi ono što je leži u svakoj temeljnom Božjem ozdraviteljskom djelu, a to je odnos. I zato ne može biti pravog ozdraviteljskog dušobrižništva bez istinskog susreta i komunikacije. Samo za odnos i susret sposoban župnik će pokušati učiniti vidljivim Božje ozdraviteljsko djelovanje, usprkos svojoj ljudskoj ograničenosti. Ovo prepustiti se (osloniti se) na drugoga (i na sebe) tvori najvažnije djelovanje ozdraviteljskog dušobrižništva. Iz toga nastaje mistagoško (uvođenje u otajstva) i majeutsko (spoznanje istine) praćenje, gdje kršćani zajedno pokušavaju doći na trag tajne života, koji se zove Bog. Na ovaj način se događa produbljeno, izričito ukorijenjenje u Bogu, kojeg će se prepoznati kao onog koji je već davno s nama prisutan i s nama ide. Tko se tako približi tajni svoga života, taj će nezaustavno doći do sebe, a onda i do drugih ljudi. Tako on dobiva novi, „ozdravljeni" - ja i odnos prema svijetu pred kojim stoji dovršenje izvan ovog života. Ozdravljen u kršćanskom smislu nije onaj koji ponovno dobije svoje tjelesno i duševno zdravlje i sposobnosti za odnose - iako je i ovo vid kršćanskog ozdravljenja - nego mnogo više od toga, zdrav je onaj koji može prihvatiti Božjim očima svoju konačnost i ograničenost ljudske egzistencije.
2. Zaboravlja li se dušobrižništvo u pastoralu?
Da li je danas stvarno zaboravljena ova mistagoško - majeutična pratnja u pastoralu? Da li stvarno odgovara istini optužujući scenarij kojeg opisuje Howard J. Clinabell u svojoj knjizi: „Modelle beratender Seelsorge" „Na pučini otvorenog mora tope se životne lađe ljudi, a centar za pomoć - Crkva - to ni ne opaža." Indikacije za takvu tvrdnju nalazimo na svakom koraku.Zar nije sav pastoral skoro prešao u doktrinalno, poučavajuće i moralizirajuće područje, kao što to kritičari ukazuju? Odgovara li istini pastoralno povijesna analiza da se pastoral mnogo više koncentrirao na vječno spasenje, a time izgubio iz vida ozdravljenje sada i ovdje kako to misle Paul Matussek ili Walter Fürst ? Zar se ne treba govoriti o jednom zaboravljenom, ozdravljajućem dušobrižništvu? Mi, u Zapadnoj Njemačkoj, imamo preko 300000 službenika u Caritasu, ali malo njih interesiraju iskustva u praćenju ljudi, bračnim krizama i depresijama, bolesti, smrti, bilo u zajednicama, Crkvenom vodstvu ili studentskim sobama.Zar nisu služenje i time odlučujuća životna pitanja. odselili iz pastorala u Caritasova savjetovališta i kod psihoterapeuta, kako to zapaža Rolf Zerfaß?
Na ovo tvrdnju o zaboravljanju ozdravljajućeg pastorala treba dodati i zapažanje koje ćemo navesti u par rečenica, pitanje je pastoralne programatike koja se previše, u zadnjim desetljećima, koncentrirala na zajednice, a premalo na pastoral konkretnih pojedinaca.
Na pozadini građanske privatizacijske tendence i slabljenja kršćanske vjere sa katastrofalnim manjkom u rezultatima, ali i otkrićem vjerskog autoriteta sviju, u procesu Drugog vatikanskog koncila, ideja je sve više dolazila u prvi plan, sve do poznate izjave Sinode njemačkih biskupija: „Zajednica koja se opskrbljuje pastoralom treba postati zajednica čiji život, u služenju sviju i u neprenosivoj odgovornosti, izgrađuje svaki pojedinac." Na neki način, prava kršćanska zajednica izgrađuje ono mjesto koinonie, gdje se ljudi smiju nadati da su došli na pravi put spasenja i ozdravljenja. Ovu ideju zajednice se ne smije kritizirati, ali treba je precizirati i dopuniti.
Koncepcija zajednice sa težnjom da zajednica postane subjekt pastorala nerijetko ostaje potpuno apstraktna i prazna, jer se tu dovoljno ne podrazumijeva ostvarenje pojedinca - u očima Božjim - i u zajedništvu s drugima. Dostojanstvo imena subjekta pripada samo osobi. Ovaj je pojedini i konkretni čovjek, a ne zajednica, koji vjeruje, ljubi, nada se, bratski postupa i trpi. Pojedinac treba biti u očima Božjim subjekt, liječiti svoje rane i moći otkriti slobodu djece Božje. I dokle god se pastoral vrti oko nekakvog neodređenog cilja i ako iz te zajednice dolaze ljudski problemi i krize, onda je ozdravljajuće dušobrižništvo hitno potrebno. Pitanje ozdravljajućeg pastorala je hitno potrebno kod pojedinačno imenovanih osoba. Iako se postajanje zajednice kao subjekta pastorala mora označiti kao ekleziogeneza, hitniji je i potrebniji, nego do sada, pastoral koji je usmjeren prema pojedincu. I treba ga produbiti do kristogeneze, gdje će pojedinac u ozdravljujućem mistagoškom procesu, preko dušobrižništva zajednice, doći do tajne svoga života, koji se zove Bog. Umjesto pitanja koje je postavio Gerhard Lohfink 'kakvu je zajednicu htio Isus', mogli bismo postaviti drukčije pitanje: kakve je ljude htio Isus?
Bio bi lažan zaključak da zabravljanje ozdravljujućeg pastorala ima samo strukturne razloge! Mnogo tu igra i terapeutsko - mistagogična nekompetentnost dušobrižnika koju moramo ugraditi u analizu. I nije to samo pitanje planova teoloških studija i poznavanja pastoralno psiholoških znanja, nego ovisi i o osobnoj strukturi. Nije rijedak slučaj da dolazi do tajnog sukoba - gdje strukturalni zaborav i slijepi putnici u dušobrižnikovoj osobnosti poput „straha od blizine" ili nedostatka pluralitetne tolerancije, tvore nezdravi savez - i da mistagoško praćenje nestaje. Da bi moglo rasti ozdavljajuće dušobrižništvo u zajednicama, potreban je jedan surazvoj u pastoralnom i teološkom znanju i svijesti, ali i kod samih dušobrižnika i potrebno je zajedničko premišljanje na različitim razinama.
3. Pastoral za ljude
Predstojeća zadaća je, u socijalno kulturnom kontekstu našeg vremena, jednostavno ne imitirati praksu koja je opisana u evanđeljima u vezi Isusovog djelovanja. Povijesno kritička egzegeza nas opominje da pazimo na okolnosti pripovijedanja evanđeoskih pripovijesti o Isusovim ozdravljenjima i da moramo računati na povijesne okolnosti i oblik pripovijedanja, da ne istjerujemo demona, a niti zloduhe ne utjerujemo u krdo svinja. A niti nas put ozdraviteljskog dušobrižništva vodi da dušobrižnik postane nekakva arhetipski obogaćena ozdraviteljska osoba kojoj su darovane neke magijske, mimo naravne, sposobnosti. Ni ozdraviteljsko dušobrižništvo se ne može očekivati od onih grupa koje pridaju nekakve posebne važnosti figurama vođa ili se cijela grupa identificira sa JA - grupom.
Ozdravljujuće dušobrižništvo raste tamo gdje netko privlači ljude k sebi, a onda i direktno prema Bogu i gdje se događaju stvarna komunikacija i susret. Časni oblici ovakvog susreta se, u teološkoj tradiciji, nazivaju: diakonija, naviještanje, liturgija i zajednica. Ozdravljajuće dušebrižnistvo ništa novoga ne pridaje onome što se, u biti, naziva temeljem pastorala, nego ponovno otkriva njegov vlastiti korijen, da je on „propter homines"(zbog ljudi), da je pastoral ono mjesto gdje bi trebala, na poseban način, zasjati muka, smrt i uskrsnuće Isusovo, a to bi i danas isto značilo: „slijepi vide, gluhi čuju, hromi hodaju, mrtvi ustaju, gubavi se čiste." (Mt 11,5)
4. Spasiteljsko naviještanje
Primjereno je kratko se osvrnuti na ostale temeljne geste pastorala, s mogućnošću ozdravljajućeg navještaja u okviru dušobrižničkog praćenja. Radi se o pitanju: kako može reći ozdraviteljska Božja riječ biblijskih čudesa i vjerske tradicije expresis verbis , unijeti u sve ono što iz toga proizlazi kao služenjsko terapeutsko naviještanje? Treba li stvarno i izričito kazati da Bog ide sa čovjekom ako je to već i rečeno kroz dušobrižnikovo ići sa čovjekom? Ne bi li mogao neki depresivan čovjek, upravo kroz vjerodostojni dušbrižnički razgovor, prihvatiti da on, u Božjim očima, ima neopisivu vrijednost i ugled, pred svim svojim naporima i nastojanjima, preko uskih terapeutskih dvostrukih odnosa, u prostor gdje će se ispuniti čežnja za neizmjernim, vječnim prihvaćanjem?
Najprije se treba čuvati da se nekom ne nameće poruka o Radosnoj vijesti poput mokre krpe oko ušiju, nego radije kao što to govori Max Frisch: držati poput ogrtača u kojeg se čovjek može omotati. A to najprije zahtijeva pozorno slušati i pri tom otkrivati, odgovarajuću mistagošku, temeljnu rečenicu, dialog između čovjeka i Boga, prije nego počne intervencija dušobrižnika. To se može očitovati kroz pažnju koju uvijek treba pokazivati u dušobrižničkom razgovoru. Ljudi pripovijedaju o svojim razočaranjima, bolestima, krizama i patnji, ali i o ljubavi i čežnji. Ne samo da su te priče iznesene meni kao dušobrižniku, nego i u meni govore te pripovijesti u kojima mi se priča o bračnom drugu, roditeljima, djeci, prijateljima. I ja stojim s njim zamjenjujući sve ove druge. I zašto se ne bi uključio i Bog (ili se na njega mislilo) kad se misli i na sve ove fiktivne osobe koje ja, kao dušobrižnik, predstavljam? Možemo i ovu hipotezu uzeti kroz činjenicu da sve ove tužbe i hvale koje čujemo kao dušobrižnici imaju svog odjeka, ili izlaze iz one duboke čežnje za srećom, za biti prihvaćen i ljubljen i za izgubljenim rajem i željom za povratkom u njega, koje nadilazi sve ljudske mjere. I moglo bi se, sva ova pričanja, jednom pokušati slušati kao molitvu. I obratno, uvijek je molitva koja ne odražava sve naše strahove i boli, kako to kaže Eli Wiesel, mrtva molitva.
Ovom mistagoškom hipotezom je dušobrižnik oslobođen da mora unositi Božje spasenje u bezizlaznost jedne ljudske duše. On će paziti na sakriveni razgovor pojedinca s Bogom, da ga ne blokira time što se on, kao partner u razgovoru, osjeća optuženim i ograničenim, nego će biti još više svjestan da mu odgovarajuća rečenica, redak psalma ili neka rečenica iz tradicije vjere, ne stoje same po sebi na raspolaganju. I treba, u pozornom slušanju i govoru sa onim koji traži naš razgovor, sve te rečenice zajedno pronaći. Možda će, u razmišljanju o patnji drugoga, pasti dušobrižniku na pamet štogod što bi mogao ponuditi: biblijska asocijacija, neku pjesmica, neka poslovica, neka molitva, neka sličica koja će drugoga pokrenuti ili mu pomoći. I smatram da treba dušobrižnike poticati na to da riskiraju dobru riječ u pravo vrijeme. Ako se koristi ovaj „kairos", onda onaj „religiozni podsjetnik" (riječ, sličica) ne stvara samo pogodne govorne simbole za ono pretrpljeno i bezizgledno, nego dovodi u jedan veći kontekst pogled koji raskida uske granice međuljudskih savjetovanja i prelazi u nadnaravno. I onaj koji traži savjeta i onaj koji savjetuje mogu predati u životni krug Božji ono što ovdje muči i što pritišće, pomoću ovakve riječi. Možda to može otvoriti put ondje gdje, prividno, izgleda da nema nikakvog puta.
Dušobrižnici se mogu, kod takvog traženja za pravom riječju, prisjetiti i pjesnika Josepha von Eihendorffas:
„Pjesma spava u svim stvarima,
koje sanjaju i sanjaju,
i svijet će početi pjevati
samo nađi čarobnu riječ!"
Čarobna riječ, životna melodija koja leži negdje u ljudima i nju se baš nadamo naći u teškim trenucima života kad sve izgleda tako ružno, izmiješano, ta riječ se zove Bog. Kako može, baš dušobrižnik, zaboraviti ovu čarobnu ozdravljajuću riječ u svom pastoralnom radu. Ne radi se ovdje o nekakvom militantnom pastoralu, da se tako ružno izrazim, koji polazi od glave, nego o zajedničkom traženju, pažljivom slušanju, u riječima koje postaju djela, u kojima se pojavljuje Bog, kako naglašava Heinz Zahrnt: „Tko govori o Bogu, može svoj govor samo prekinuti, jer se o Bogu ne može sve izreći. A tko to ipak čini ili pokušava, neka pazi da ljudima o Bogu ne bi govorio ništa."
5. Zaključak
Mnogovrsna ljudska ograničenja, krize još više pojačavaju moderni životni odnosi, stoga se pastoral ne smije zatvoriti, jer on, u nasljedovanju ozdravitelja Isusa, može biti pomoć u otkrivanju Boga koji konačno čovjeka spašava i ozdravlja. Tisućugodišnji razvoj pastorala u različitim smjerovima i dušobrižničko postupanje i kompetencije, teološka razmišljanja su ga vodili nekakvom napuštanju ove ozdravljujuće dimenzije, a u korist vjerskih sadržaja, moralno pedagoškog poučavanja i brige za onostranim spasenjem te nekakvoj kolektivizaciji pastorala. Neophodno je potreban povratak na Isusovo postupanje i dvostrukoj praksi: naviještati kraljevstvo Božje i ozdravljati. Ali to ne smije biti priklanjanje nikakvoj ezoteričkoj ili spritističkoj praksi ozdravitelja, nego razmišljanje o vrednovanju Crkvenih putova ozdravljenja u zajednici. A to opet znači: diakonia, martyria, liturgia i koinonia koje treba ponovo otkriti u ozdraviteljskoj dimenziji, jer nam one govore o Bogu koji nas želi ozdraviti, koji nam se, nezamjenjivo, otkrio u Isus Kristu.
[1] Isidor Baumgartner, Gottes Volk 6/91