Ne bi se smjelo kardinalove riječi izvlačiti iz konteksta, kao da bi on htio promijeniti nauku Crkve o homoseksualnosti.

Kath.net jasan tekst biskupa Andreasa Laun

Salzburg (kath.net) Kardinal Schönborn je, rečeno je u nekim medijima, hvalio ljudskost mnogih homoseksualnih parova i traži poštovanje. Pri tome se oslonio na, njemu uglavnom poznat, slučaj registriranog partnerstva: kad je jedan partner bio bolestan, drugi se divno brinuo za njega, ljudski i kršćanski. „Te stvari treba priznati", dodao je kardinal i okrenuo se protiv osude homoseksualaca.

Budući da su se mnogi ljudi čudili tim izjavama ili čak srdili, već prema tome treba donijeti tri napomene:

Prvo, tu je pitanje što to zapravo znači, „nekoga osuditi "? U sekularnom sudu, znamo što se misli. No, u čemu se sastoji pravda ili nepravda neke „morale osude"? Ako netko drži i brani 10 Božjih zapovijedi, da li je on sve koji ih tu i tamo ne poštuju ili odbacuju, „osudio" na takav način da se „osuđeni“ smatra grješnikom, licemjerom u biblijskom smislu? I dalje, tko prosvjeduje i upozorava, nikoga ne „osuđivati“ pa i onda ako se taj netko zove Staljin i Hitler ili neka druga osoba koja spada u „kriminalce"? Tko se žali ako su neki ljudi „osuđeni" na sudu? Kako težak mora biti grijeh da se jednog „počinitelja“ smije moralno osuditi i koje grješnike se nipošto ne smije „osuditi"? Kako možete prepoznati da je netko lažno „osuđen" ili je jednostavno nazvao nešto grijehom, a da grešnika ne osuđuje, jer je konačni moralni sud o osobi uvijek u Bogu? Zbrka nestaje ako se drži: Crkva naziva svaki grijeh, teški i laki, grijehom, ali ne osuđuje grješnika, jer zna da stvaran sud o osobi ostaje rezerviran za Boga, čak i kad se radi o vrlo ozbiljnim grijesima! Opomena da „ ne treba suditi" druge ljude je moralna, ne samo kršćanski, nego je po sebi razumljiva i ide u korist svih grješnika. Bog će suditi sve grješnike i smilovati im se, ako prihvate njegov oprost! Ako netko ide na ispovijed, moglo bi se reći: i samoptužba je jedna vrsta „osuđivanja“, a to je moralno dobro!

Drugo: treba li se i mora li se priznati dobro, čak i ako ga čini grešnik? Naravno! To je iskustvo koje zapravo može imati svaka osoba dobre volje - da ljudi koji objektivno počine grijeh ili čak u njemu žive „uz to“ čine dobro i da to dobro nije zlo ili bezvrijedno, jer ga čini grješnik ! Ne samo svećenik, nego svatko pozna ovakve slučajeve u svakodnevnom životu.Posebno dirljiv primjer ove vrste je nedavno iznijela jedna žena: njezin očuh se vratio iz rata i oženio njezinu majku. Godinama je zlostavljao djevojku tako da je kad je bila dovoljno stara, napustila rodni grad. No, kad je umro, rekla je zamišljeno, „ Moj očuh mi je učinio i mnogo dobra i brinuo za mene, on nije bio samo loš!" I za ovog čovjeka vrijedi: dobro se treba i mora priznati, iako je čovjek učinio mnogo zla, u ovom slučaju zlostavljanje djeteta, što se ne može nazvati dobrim i ne smije se samo tako prijeći preko toga. S obzirom na ovog čovjeka također vrijedi: ne smije ga se „osuđivati​​“ i treba priznati dobro koje je učinio. Načelu „ne sudi“ i „priznati dobro“ jasno da se može naći bezbroj primjera, kao npr. kod kralja Davida.

Usput, Crkva pozna proglašenje svetih u velikom broju. U postupku istraživanja navode se njihova kreposna djela i vrline, ali se ne skrivaju i njihovi grijesi prije obraćenja. Kanonizacija pretpostavlja jedan takav „sud“. Ali Crkva nikada nije nikoga „osudila“ i za nikoga ne tvrdi da je taj čovjek sigurno u paklu!

Danas javno mnijenje radi upravo suprotno od svega toga: ono omalovažava ili poriče grijehe poput preljuba, neke grijehe (npr. pobačaj) tumači kao dobre, promiče „toleranciju“ za grijeh, ili ih želi podići na „ljudsko pravo“. Odluka o grijehu se često hvali kao legitimna i časna odluka savjesti“. Dok javnost poziva na „toleranciju" za mnoga zla, oni sami ne prakticiraju „nikakvu nultu toleranciju" prema onima koji brane Božje zapovijedi i osuđuju ih s puno mržnje kao „zle ljude" koji se usuđuju grijehe nazivati onime što je u očima Božjim odvratno. Politički nekorektniji i „grešniji“ prema učenju javnosti je tko ide korak dalje i govori o tome da je Bogu odgovoran i da će Bog tražiti račun za postupke i da se može, za posve teške grijehe, doći čak u pakao.

Jednom riječju: kardinal Schönborn je u pravu, ne smije se ni jednog grješnika „osuđivati“​​", čak i ako je to teško s obzirom na neke zločine. Samo jedno treba paziti: da se Kardinalove riječi ne izvuku iz konteksta kao da bi on htio promijeniti nauk Crkve o homoseksualnosti. Takvu promjenu nauka, Kardinal ne pokušava niti može i da bi htio. To vrijedi čak i za Papu! Možete promijeniti samo tumačenje koje je nejasno i pogrešno. Istina ostaje: ubojstva, krađe, preljub, pohlepa, arogancija i još mnogo toga su i ostaju grijesi. Ostaje jednako istinito: ni kradljivce, ni preljubnike, ni prakticirajuće homoseksualce, ni one koji izbjegavaju plaćanje poreza, ubojice i oholice se ne smije „osuditi"!

A ako takvi grješnici čine i dobro, pravo je to priznati, pogotovo ako to priznanje može biti pomoć za pokajanje. Iznad svega i što je najvažnije: u „knjizi života“ ništa ne biva izgubljeno. Isus se sjeća svakoga tko mu je dao jesti kad je bio gladan, ili je na drugi način učinio nešto dobro, čak i ako je grešnik. Isus ne govori o dobrom Samarijancu da je bio „svetac“.

Ukratko: grijeh nazvati grijehom, ali ne osuđivati grješnika i priznati ono dobro koje on čini. Ovo trojstvo je istina! A što se tiče homoseksualnosti, također je dobro imati na umu: bilo je sigurno u povijesti svetaca koji su se borili s homoseksualnim iskušenjima. Bilo ih je i bit će ih opet, iako ne znamo njihova imena. Svaki se čovjek bori s različitim kušnjama ovisno o dobi i sudbini i svatko se bori do smrti. Za sigurnost treba reći i ovo: nitko nikada nije rekao da heteroseksualci u toj borbi izlaze kao pobjednici bolje nego osobe s homoseksualnim sklonostima. I na kraju: „duhovna borba“ je norma u svačijem životu, u kojoj uvijek postoje "posebne borbe uz one za opće ljudske vrjednote (protiv egoizma, zavisti, taštine, oholosti, i drugih). Božja milost pomaže i daje, i nakon nekoliko poraza, pobjedu svakome tko želi doći k Njemu, Bogu!