ići do temelja. Franjo: „Ecclesia - Mater et Magistra " „Mater“ da, „Magistra "- više ne. Jezgra prave „reforme“' je „samaritanska“ Crkva.Armin Schwibach
Rim (kath.net/as)
Postalo je gotovo pravilo koje mnoge izluđuje: papa Franjo je „reformistički Papa". Isto je bilo i u prvim godinama pontifikata njegovog prethodnika, Benedikta XVI. U prve dvije godine njegovog pontifikata voljelo se govoriti o „revoluciji". No, treba reći da se to uglavnom odnosi na pisanje mainstream medija . „Revolucija" se često poistovjećuje s, više ili manje, nasilnim radikalnim promjenama koje se ne zaustavljaju ni pred nepromjenjivom naukom Crkve.
Benedikt XVI. je rekao mladima 2005.g., na Marienfeldu u Kölnu: „Prava revolucija se sastoji samo u radikalnom okretanju prema Bogu, koji je mjera pravedne i vječne ljubavi. A što nas može spasiti ako ne ljubav?“ Papa je govorio o osnovnoj podjeli u nutarnjosti bića, o pobjedi ljubavi nad mržnjom, o pobjedi ljubavi nad smrću: „Samo u ovoj nutarnjoj eksploziji dobra koja nadvladava zlo, može se pokrenuti lanac promjena koji će promijeniti svijet. Sve ostale promjene su površne i ne spašavaju.“
Sada se, međutim, od nedavnih "kritičara Crkve , a i od samozvanih „obnovitelja Crkve" i neo-ultramontanista, stvara dojam da se ova „nutarnja podjela“ može ostvariti izvana, u pristupu svijetu, prihvaćajući zemaljsko u nasljedovanju svega što je za svijet „po sebi razumljivo“. No, je li to doista tako?
U četvrtak, 27. studenog Franjo je primio je sudionike Međunarodnog kongresa za pastoral velikih gradova, u audijenciju na kojoj je održao jedan od svojih karakterističnih „neformalnih“ govora. Pošao je od svog iskustva u Buenos Airesu, metropoli mjesne Crkvene regije koja obuhvaća 13 milijuna ljudi. Papa je pozvao na pravu „vjersku preobrazbu". Sve mora biti obuhvaćeno pod ključem misija: „Promjena načina razmišljanja - od primitka do polaska, od čekanja do polaska za njima. Za mene to je ključ. "
Prema Franji pastoralni način razmišljanja mora se radikalno promijeniti, pogotovo u gradovima su potrebne druge „ulične karte“, drugačije paradigme „kako bi nam pomogle da se se ponovo osmisle naše misli i naša ponašanja. Ne smijemo ostati dezorijentirani, jer nas takva zbrka zavodi, pogotovo nas, ali što je najvažnije zbunjuje i Božji narod, pogotovo one koji su svim srcem u potrazi za životom, istinom i smislom.“
Franjo tvrdi „Došli smo iz jedne stoljetne pastoralne prakse u kojoj je Crkva bila jedina spona s kulturom. To je istina, to je naša baština. Kao prava 'učiteljica' osjećala je odgovornost da nameće, definira i dublje učvršćuje ne samo kulturne, nego i druge vrijednosti, kako osobne tako i kolektivne svijesti. To jest povijest, temelj na koji se oslanjaju ljudi, u kojoj su ljudi mogli pronaći posljednja značenja i odgovore na svoja životna pitanja“.
To razdoblje „Ecclesia magistra“ je, za papu, prošlost: „Mi više nismo u kršćanstvu, ne više.“ Danas kršćani nisu ni jedini, ni prvi, niti spadaju u većinu koja bi nosila kulturu. Zbog toga Franjo je prepoznao potrebu za izmjenama i dopunama pastoralnog načina razmišljanja, ali se to ne bi smjelo izjednačiti sa „relativističkim pastoralom.“
„Ne, ne – da bi se onda „u kulturalnoj kuhinji izgubilo iz horizonta Evanđelje , prepustilo ljude same sebi i emancipiralo ih iz ruke Božje - ne, to ne! To je relativistički način, najkomotniji način. Tako nešto se ne bi ni smjelo zvati pastoralom! Tko djeluje na taj način, nema pravi interes za ljude, nego ih stavlja u dva jednako ozbiljna rizika: prikrivanje Isusa i istine o čovjeku. Sakriti Isusa i pravu istinu o čovjeku - to su dvije velike opasnosti! To je put koji vodi čovjeka do usamljenosti smrti, put duhovne svjetovnosti“(vidi Evangelii Gaudium 93-97).
Dakle, što hoće Papa u ovom trenutku, u „kojemu mi više nismo u kršćanstvu“? Hrabrost za smioni evangelizacijski pastoral bez strahova, jer: „Čovjek, žena, obitelji i razne skupine koje žive u gradovima očekuju od nas ono što im je potrebno za njihove živote - Radosnu vijest koja je Isus i njegovo Evanđelje. Tako se često čuje da neki kažu: „Sramim se sebe izložiti kao kršćanina.“ Moramo poraditi na tome da pri navještaju Isusa nemaju stida ili suzdržanosti. Moramo tražiti jedno "kako". To je ključno djelo“.
Franjo potiče sijati vjeru, korak po korak, buditi vjeru svjedočanstvom kršćanskog života. Papa želi „samaritansku Crkvu", u kojoj je kvaliteta pastorala svjedočanstvo Crkve i svakog pojedinog kršćanina, kao što je rekao papa Benedikt: „Crkva ne raste preko prozelitizma, nego po privlačnosti. Svjedočanstvo privlači i čini da ljudi postaju znatiželjni.“ To je znatiželja koja se sve više i više gura u pravu vjeru: to je jedan od ključnih točaka "reforme" Franjinog programa za Crkvu.