17. Studeni 2011, 13:00

Te su se nade pokazale  iluzornima, jer je to ipak bilo predvidljivo, da su se imale pred oči proročke riječi katoličkog filozofa Dietrich von Hildebranda. Možda zbog njegovog iskustva u borbi protiv toliko opojne ideologije nacional-socijalizma, on je poput proroka predvidio katastrofu, kada je svijet još uvijek izgledao kao da je u redu. On je govorio o „najvećoj krizi Crkve koja dolazi, kakve još nikada nije bilo, jer novi heretici ne samo da odbacuju pojedinačne istine, nego  svrgavaju s prijestolja samu istinu!"

Na  ovu se izjavu uklapa sveti gnjev Roberta Spaemanna,  koji se žalio na različite reakcije nekih  predstavnika Crkve:  s jedne strane, negiranje uskrsnuća a s druge ne-plaćanje crkvenog poreza. „Nema reakcije kad su u pitanju vjerske istine, ali izopćenja odmah dolaze kada je u pitanju novac!"

Također je Spaemann, upozorio na još jednu prijetnju za istinu. „Sloboda izražavanja osobnih uvjerenja, se sve više ograničava prisilom na političku korektnost."  Iako je on ovdje više mislio na politiku i društvo, ali su ove zapovijedi političke korektnosti  već davno  ušle u vjerske ustanove.
Čak i unutar Crkve je uvedena jedna vrsta „političke korektnosti!": „Bolje bez mise nego misa na latinskom!"  ili „homoseksualnost je zastranjenje, nemojte ih diskriminirati!"

Kao što se u  javnom životu kažnjava  kršenje ovog pravila u tom smislu doista možemo govoriti o „unutar crkvenom  samo progonu kršćana ": Tko se protivi,  biva isključen, maltretiran, odbačen, izoliran!
Nisu takvi progonjeni zbog nekih pogrešaka! Ne! nego jer su ponekad bili skrupulanti  a ponekad i nezdravi konzervativci!

Ali stvar je ovakva : kod njih se prosijava "komarac" i njima ne pomaže nikakvo pa i najponiznije prihvaćanje opravdane  kritike  da izađu iz izolacije svoje "samice" a  najmanja krivnja se smatra grijehom koji se nikad ne oprašta!

Kada heretika i „ustanika", naprotiv  dogmatske i moralne „deve", kao  što su „ne postoji čistilište" „pobačaj u prvim tjednima treba ostati u ime tolerancije i ljubavi"  lako se progutaju a njihovi grijesi oprošteni su prije nego što su i počinjeni! Oni govore o ljudskosti i najgori grijeh je "diskriminirati" ih!
Čak i kad nitko ne može reći točno što je to diskriminacija, ona je smrtni grijeh svih smrtnih grijeha kao što je to bilo prije u nekim krugovima čak i najmanji grijeh protiv šeste zapovijedi?

Kriza u Crkvi danas? Da, i to je uglavnom kriza istine, koja je ušla u  Isusovu Crkvu  kao što je Hildebrand proročki to predvidio! S obzirom na skandal o zlostavljanju od strane crkvenih ljudi, prije postavljanja pojedinih mjera, podsjetio je kardinal Schönborn na  Isusove riječi: „Istina će vas osloboditi." To sigurno nije samo put za izlazak iz krize  zbog zlostavljanja nego i  potreban odgovor na krizu istine.
Papa Pavao VI. rekao je već tada prije mnogo godina, crkveno politički nekorektno da je „sotonin  dim, ušao kroz nekakve  pukotine u hram Božji."

Prema tumačenju samoga Pape  „sotoninim dimom je nazvao „sumnje, nesigurnosti, postavljanje u pitanje, nemir, nezadovoljstvo i sukobe  u Crkvi."
Ova analiza situacije, je doduše, stara oko 40 godina, može ju se lako odbaciti u raspravi kao zastarjelu. No, je li to stvarno tako? Zar ne trebamo radije reći: ono što je papa Pavao VI. shvaćao  i opisao, ovaj "dim", nije postao manji, nego gušći!

Postoje ne poučljivi koji odbijaju dopustiti da iskustvo pređe na njih, neke činjenice,  biti ono što jesu; ali dopuštaju samo ono što odgovara njihovim potrebama i ideološke predrasudama.
Realisti, međutim, su oni koji su spremni suočiti se s realnošću, bilo to  ugodno ili ne, biti spreman mirisati  „Sotonin dim ", i prepoznati ga kao smrad Sotone, i poput pape Pavla VI. pokušati zatvoriti pukotine  kroz koje je ušao u svetište.
Međutim, moglo bi se papu Pavla VI. čak i malo nadopuniti, pa čak i malo  mu se suprotstaviti : Crkva bez manjih ili većih količina " sotoninog dima " i "pukotina",  kroz koje može ovaj dim prodrijeti, nikad nije bilo niti će kada biti!

Čak i Sveto pismo predviđa da će postojati  podjele i napetosti (Gal 5,17; 1 Kor 11,18) da će sve vrste grijeha, lažnih učenja i vjerovanja, čak, postati i jače i drastičnije,  nego su to danas (Lk 18,08),  Kršćanima nije obećana nikakva pobjeda i u nikakvom trenutku,  i „obraćenja svijeta" prije tajni punog „završetka" i  „drugog dolaska Gospodina!"

Uvijek je govoreno: bit će te progonjeni! Izdržite, budite čvrsti, postojani, živite kao mala stada,  ne gubite nadu da će Gospodin ponovno doći i to sasvim, sasvim sigurno! Drugim riječima: U povijesti Crkve bilo je kriza, bez kriza u cijeloj Crkvi kao cjelini nikada nije bilo i nije bio nijedan tako veliki papa koji je mogao "stvoriti" Crkvu koja bi u potpunosti odgovarala evanđelju.

Ako bi se željelo tako drastično reći: U svakoj fazi crkvene povijesti su pogađale prorokove riječi s kojima je Bog stavljao pred oči svojoj Crkvi (narodu)  registar njegovih nevjera, tako da to moglo shvaćati kao „Božji napastovanje " (!!!) i želio bi ga bez nade i nevjernog ostaviti:  „Da imam u pustinji obitavalište, ostavio bih narod svoj i daleko od njih otišao. Jer svi su oni preljubnici, rulja izdajnička."(Jr 9,1). Rečeno jezikom današnjice: već su se proroci žalili i uglavnom s oštrim slikama kritizirali  „zastoj obnove"  Božjeg naroda.

Takve misli su važne, ali jedno ne smiju: da dovedu do toga da kršćani relativiziraju vrijeme nevolja, o njemu lijepo govore i u takvim teškim uvjetima ništa ne činiti opravdavajući to voljom Božjom.  Istina je mnogo više: Kršćani ne smiju prestati  postavljati svjetlo Kristovo na svijećnjak pa i onda kad ga drugi pokušavaju ugasiti, oni trebaju davati svjedočanstvo i govoriti ondje gdje ih se pokušava ušutkati.  Dok njihovi neprijatelji nastoje  izgraditi „Babilonsku kulu" u svakom pogledu - „slobodni grad Božji", kršćani trebaju znati da je njihov pravi dom,  onaj Jeruzalem, u kojem boravi Bog.

Da, Crkva je već proživjela i prošla  kroz mnoge krize, ali su se uvijek našli muškarci i žene, svećenici, redovnici i laici koji, pozivali i vodili obnovu Crkve uz pomoć Božju. Reforma znači: povratak crkve onom obliku kojeg  joj je  dao Isus,  a ne papa, ne biskupska konferencija, niti bilo kakav odbor crkvenih ljudi, nego sam Isus!

Određeni „pokreti " danas mnogo govore o „zastoju obnove" u Crkvi i  pri tom poput molitvenih mlinaca ponavljaju ravno pet točaka: pristup pričesti za protestante i rastavljene, koji su se opet vjenčali; ređenje žena, novi samo određeni moral posebno (zar je čudno?) što se tiče seksualnosti; uklanjanje celibata i u ime „jednakosti svih krštenika" suodlučivanje u svim stvarima  pa čak i u pitanju naučavanja!

Veliki i sveti reformatori  tokom povijesti  su se žalili na „zastoj reforme" i njihovi su neprestani zahtjevi bili  sasvim druge vrste: nikakve velike vlasti za ljude nego više prostora za Boga, više ljubavi za njega i to svim silama, iz svega srca i svim mislima.

Poslušnost umjesto neposluha, vjernost nauku Crkve umjesto svoga „mišljenja", priznavanje reda  u Crkvi, čak i onda kad su upravitelji bili očito grešnici, kao što je ti uvijek tražila  Katarina Sienska

Sveci su govorili: prvi zastoj reforme se događa u tebi samom, dakle najprije je potrebno tvoje obraćenje i tvoja promjena , a ne promjena Crkve, Krista koji trajno živi, hrama Duha Svetoga. Nema promjena u Crkvi? Da, ima, ali samo kao djelo Duha Svetoga, a ne kao plod  nadglasavanja i „pritisaka odozdo", kao u rovovima  borbe političkih stranaka.

Papa Pavao VI. je govorio o prodoru Sotoninog  dima u svetište. Tko je dobro  informiran o onome što se sve događa, prije svega u Crkvi srednje Europe,  može  ispričati mnoge tužne priče.

Moglo bi se ocrtati „ požarno stado" krize na ovaj način: kriza se sastoji  u neposlušnosti mnogih kršćana svakog staleža, koje nastupa za razliku od običnih grešnika, tvrdeći da oni imaju pravo čak i obvezu tako nastupati.

Drugo,kriza postoji,  u otpadu od vjere i moralnog učenja Crkve  na razini profesora teologije i velikog mnoštva  svećenika i laika. Pri tom se pozivaju na ljudska prava da imaju svoje vlastito mišljenje, i na onu krivu „slobodnu savjest", što zapravo znači „slobodu od  savjesti." Crkva s pravom ovo  osuđuje i upućuje na učenje koncila o „slobodi savjesti!"

I na kraju, i to je zapravo najgore  da je „u temelje Crkve" a to je liturgija, ušao sotonin dim. Rezultat toga je da se uvijek i svugdje, sada i onda i ovamo i onamo  više ne slavi  otajstvo Isusa Krista, nego samog sebe; govori se o "našoj Crkvi" umjesto  „njegovoj Crkvi"; čovjek Isus, koji je "poput Boga", a  ne o onom  koji „je Bog" „posvećeni (sveti) kruh" umjesto  „tijelo Kristovo", zamjenjuje se Evanđelje nekim „lijepim tekstom" ili već djeci u školi govore: „napiši tvoj osobni vjerujem" kao da djeca nemaju dovoljno posla sa učenjem rasti u vjeri Crkve.

Sve u dobroj vjeri? Vrlo često, da, ali razmislite o ovom: „Dobra vjera" nije sve, nju su također imali književnici i farizeji, čak i kada su razapinjali Isusa. Može se uništiti Crkvu, dok ju se želi u dobroj vjeri „obnoviti" . Prava,  istinita, ozdravljujuća obnova može biti samo ona sa „starim načinima" svetaca! I samo s Petrom, nikad bez ili čak protiv njega.

Tako  će se dogoditi  kao i u ranijim vremenima, Bog će nam poslati svece i tad će biti pitanje  hoćemo li ih mi prepoznati i prihvatiti.  I tako, i samo tako ćemo mi kršćani današnjice ponovno evangelizirati i moći nadvladati krizu. I generacije kršćana nakon nas će morati opet raditi isto: riješiti svoje krizu uz pomoć svojih svetaca. I tako dalje sve do kraja svih kriza u Crkvi do Gospodinova povratka, kad će se svako koljeno pred Njim pokloniti!