Prema kath.net/as
Osam poznatih njemačkih CDU političara se, prije kratkog vremena, javilo za riječ sa zahtjevom da se promijeni praksa celibata. Time su, iz ladice, izvukli stare polemike koje potječu iz polovice 19.st., a već su se, povremeno, prema potrebi, izvlačile.
Iako je manjak svećenika samo maska pod kojom se krije nešto sasvim drugo ipak se postavlja pitanje manjak svećenika svećenika: kako ići u susret činjenici sve većeg manjka svećenika? Potpisani upućuju apel - molbu biskupima i predlažu „poseban put za Njemačku" da bi se uklonila bijeda manjka svećenika. Jasno je da se celibat navodi kao glavni razlog zbog kojega se, danas, toliko malo muškaraca stavlja u službu Crkve. Bez uzimanja u obzir pravog odnosa između broja svećenika i prakticirajućih vjernika koji žele živjeti sakramentalni život, opet treba tražiti neki posebni njemački, alternativni put koji bi se mogao, konačno, prepoznati kao odvajanje od Rima.
Kako su ovo stare i otrcane fraze i teme. I kako je usko povezana debata o celibatu s jasnim mentalitetom kojemu je, više od 200 godina, celibat svećenika pravi trn u oku. Ne može se zaobići i ne misliti, zbog „molećeg apela"današnjih, na jednu određenu generaciju kršćanskih demokrata koji će postati preteče revolucionarnih poremećaja.
1828. godine, u pokrajini Württemebrg, osniva se udruženje protiv celibata i nastaje oluja protiv „omražene" ustanove. 23 „slobodna mislioca", laici iz Freiburga, upućuju, pod tajnim vodstvom Johanna Duttlingera, peticiju mjesnim glavarima da izvrše pritisak na vladu da ukine celibat.
Protest se proširio i na Meinz, kako to opisuje crkveni povjesničar i današnji kardinal Walter Brandmüller, u svojoj knjizi: „Svjetlo i sjene Crkvene povijesti; između vjere, činjenica i legendi" (Augsburg 2007) „Glavni agitator protiv celibata je bio protestantski profesor Wilhelm Hoffmann koji je htio dokazati štetnost celibata za državu i društvo. Njegov neuspjeh ga nije spriječio da 1832/33. ponovi zahtjev. Sada mu se pridružilo još 156 svećenika u Freiburgu i 50 svećeničkih kandidata, a veliko kretanje se osjetilo i u biskupiji Rottenburg. Tako, pred kratko vrijeme utemeljeno društvo protiv celibata, vrlo brzo dobiva i 200 članova, duhovnih lica." (str 160).
U to je vrijeme reakcija katoličkog puka bila vrlo tvrda i oštra: „Bojkotiralo se anticelibatarce koji su se, uskoro, u svojim crkvama našli osamljeni. Više od 40 mjesta izjasnilo se kralju od Württemberga da će radije biti bez svećenika, nego da imaju oženjenog. Pod dojmom uznemirujuće satire koja je uskoro izašla na svjetlo dana, vlada je zabranila društvo protiv celibata." I treba zabilježiti da anali ne bilježe nikakvu reakciju biskupa iz toga doba.
Protucelibatska propaganda i poziv na demokratizaciju Crkve idu i danas, kao i ondam ruku pod ruku i vode u 19. stoljeće usred teorije o „njemačkom katolicizmu:" Ovo je išlo do zbližavanja katolika i protestanata koji su već davno raskinuli s biti svojih Crkva. Nezadovoljni, samosvjesni, malograđani, katolički svećenici umorni od celibata i protestantski pastori koji su nauku zamijenili pedagogijom, u svojim područjima su se prepoznavali po socijalnoj teoriji i socijalnom angažmanu.
Prema novim spoznajama „prosvjetljenog" („očišćenog") katoličkog razuma se moraju, prije svega, pročistiti dogme. Da li je Isus Krist, Sin Božji, koji je umro za spasenje ljudi i uskrsnuo, ostavljeno je vjerovati po slobodnoj volji.
Po sebi je razumljivo da su odbačeni papa i sakramenti u njihovoj katoličkoj definiciji pobožnog života. Onda je iz toga trebala nastati „njemačka liturgija" koja bi prešla iz „žrtve Gospodina našega" u „Posljednju večeru" kod koje bi se konzumiralo kruh i vino!
Ako malo razmotrimo ovaj dio Crkvene povijesti u Njemačkoj, onda se može, s obzirom na današnju diskusiju o celibatu, lako nasmiješiti i kimnuti glavom. Ništa novo pod suncem! Ista shema, samo drukčija kulturna pozadina."Rim mora pasti" odzvanjalo je u tom, ne tako dalekom, vremenu. Današnji kritičari još nisu tako hrabri. No, nema dvojbe oko jedne stvari: onda, kao i danas je polazište „prosvjetitelja" samo jedno: „nova Crkva, drukčija Crkva."
Isto tako interesantno je ustvrditi da se u 19. stoljeću katolički puk nije priključio ovim pseudointelektualnim pokretima bilo na početku tog kretanja, niti takozvanom „njemačkom katolicizmu", niti u pokretima pred I. Vatikanski koncil, a niti nakon njega.
2011. je situacija drukčija. Mainstream kultura, diktatura relativizma učinila je teškim komunikaciju istinitoga i istinsku komunikaciju. K tomu dolazi, da se tako izrazim, opća nesigurnost, kako kod klerika, tako i kod laika i obje su se ove stvari spojile u trenutku najvećeg naglašavanja jedne ipak jednostrane „razumnosti" i prave sposobnosti kritike.
Diktatura relativizma znači, prije svega, diktatura mišljenja kao što je to jasno došlo do izražaja u posljednjim danima. Diktatura koja cilja na to: vjernike, biskupe i papu međusobno posvađati. „Posebno njemačko rješenje", napast koja tako dugo postoji. A to posebno rješenje nema ništa zajedničkog sa sveopćom Crkvom. Sa poštovanjem upisanih (u Njemačkoj) oko 25 milijuna katolika od kojih 3,3 milijuna posjećuju redovno nedjeljnu misu i još k tome 1,2 milijarde njihove braće i sestara po svijetu kao i 408.000 svećenika i 815.000 redovnika i redovnica ukazuju na nešto sasvim drugo.