Biskup Andreas Laun : Zar ne znaju potpisnici da ni jedan papa, ni jedan koncil, niti itko drugi u Crkvi ne može mijenjati Božje  zapovijedi?

            Salzburg (kath. net) Kao i uvijek, čovjek se okreće i preokreće. Memorandum teologa koji, prema volji i uvjerenju onih koji su ga potpisali, treba voditi reformi Crkve i govori o dijalogu, pokazuje se kao napad na Crkvu, odnosno njezino vodstvo, dakle biskupe i konačno na papu. Što misle neki kad govore o „dijalogu" to ne objašnjavaju. Kakve preduvjete dijaloga postavljaju  da bi mogao dovesti do dobrog rezultata? Potpisnici memoranduma nastupaju kao revolucionari koji hoće vladi staviti na stol svoje zahtjeve, potpomognuti po mogućnosti brojnim potpisima i sve to kao da žele srušiti neku diktaturu.

 Ako se pročita tekst, nameću se brojna pitanja.

             Prvo čude se, poput kardinala Kaspersa i drugih, na načinu i sadržaju kako je tekst napisan. Potpisnici su profesori na raznim sveučilištima, učili su teološki razmišljati i dokazivati. Začuđeno se pitamo kako su mogli potpisati takav tekst, bez straha da ne izgube obraz.

            Drugo što pada u oči jest da memorandum puno govori o seksualnosti i postavlja odgovarajuće zahtjeve. Kako to? Potpisnici su, velikom većinom, starija gospoda sa životnim iskustvom. Je li moguće pretpostaviti da oni očekuju kako će promjenom seksualnog morala doći do dubljeg duhovnog života i više vjere, žrtve i predanja? A prije svega, zar ne znaju da ni jedan papa, niti bilo koji koncil ili bilo tko drugi u Crkvi ne može promijeniti Božje zapovijedi? Naravno da znaju. No, kako pišu, logično pretpostavljaju da je seksualni moral Crkve ljudsko djelo i zato ga se može mijenjati. Ako to oni stvarno vjeruju, zar se ne bi bilo logično, u najmanju ruku, očekivati pokušaj dokazivanja i razjašnjenja? A da ne govorimo da bi se moglo očekivati od mladih da imaju problema sa seksualnim moralom Crkve, a ne od starijih profesora teologije.

           I dalje, kad bi tako i bilo da je „seksualni moral" stvarno ljudsko djelo, zar onda jedan „reformirani seksualni moral" ne bi bio isto ljudsko djelo? A onda, zar ne bi i stari i novi moral  izgubili svako pravo  da ih se slijedi?  Vjerodostojnost Crkve bi bila srušena  do njezina najdubljeg korijena, jer je stoljećima ljude lagala i na njih je stavljala nepotrebne terete. Zašto bi trebalo slušati bilo kakav njezin moralni sud,  a zašto i profesore koji izgleda žele postaviti mjerilo svoga vremena?

 

            Treće, a prije svega, trebaju tvorci i potpisnici memoranduma dozvoliti da ih se upita: Da li vi stvarno vjerujete da su ljudi doista zainteresirani za ono o čemu vi stalno govorite - zahtjevi za „suodlučivanjem" i ukidanjem celibata? Tako zainteresirani da se obraćaju Crkvi s ljubavlju i povjerenjem?  Vjerujete li u to ozbiljno? Hoće li tada ljudi opet više vjerovati  u utjelovljenje i uskrsnuće i trpjeti progonstvo zbog Krista i prihvatiti nasljedovanje Krista?  Bez da ikoga želim povrijediti, držim da su gospoda i gospođe, tako slijepi, da sve to vjeruju?

           Četvrto, pisci poznaju više ili manje Crkvenu povijest, a u svakom slučaju dovoljno da znaju: reformi koja su stvarno zahvatile Crkvu bilo je mnogo puta, ali u jednom sasvim drugom obliku. Ne tako da bi neki svetac ustao protiv pape i reda u Crkvi i sve želio učiniti „lakšim",  nego upravo obratno. Sveci su pozivali na osobno obraćenje, na ozbiljno nasljedovanje Krista, pozivali na poslušnost papi  i biskupima. To nije nikoga isključivalo, nego dapače sve uključivalo, tako da je jedna žena, poput Katarine iz Siene, rekla papi da se i on mora obratiti. Ovo njezino traženje je bilo upućeno kršćanima - a i papa je kršćanin - i mislila je na njegovo osobno obraćenje.  Ni jedne sekunde Katarina nije htjela mijenjati strukturu Crkve, a pogotovo ne njezin nauk.

             Ako bi pisci memoranduma, s obzirom na ovu povijesnu činjenicu, ostali u čvrstom uvjerenju i vjerovali da bi ispunjenje ovih zahtjeva „Crkvenog puka" i uklanjanje celibata donijelo novo proljeće Crkvi, može se samo zašutjeti, jer  bi ocjenjivanje ovog polazišta bez riječi, koje bi moglo biti shvaćeno kao uvreda, a stav kritičara nikada nije uvreda i tako bi nastala  veća šteta za Crkvu  i opasnost ozbiljnog rasula. Moramo ostati u ljubavi jedni prema drugima i, uza sve, u razgovoru.

             Sumnjam da bismo uopće uspjeli dogovoriti pravila igre za dijalog. Pod pravilima igre mislim na ono što vrijedi kao odlučujuće i uz to dokaz koji sjedinjuje: poziv na Sv. pismo, učiteljstvo Crkve ili razumske argumente? Bilo bi od velike pomoći ako bi sudionici u razgovoru unaprijed razjasnili da li se još uvijek osjećaju članovima  Katoličke Crkve ili se priklanjanju protestantima. U tom slučaju bi bilo bolje da učine taj korak i naši odnosi bi se pretvorili u ekumenu. Jedna takva istinitost, ozbiljnost, razjašnjenje o čemu se govori i s kojim partnerima se govori bila bi velika pomoć i jedinstvu bi više koristilo, nego dijalog kod kojega svi nastupaju kao „katolici", a neki stvarno već to nisu. U pripremi na dijalog, trebali bismo, svi mi zajedno, moliti molitvu 2. nedjelje kroz godinu: „Svemogući Bože, ti vladaš nebom i zemljom i imaš vlast nad srcima ljudi, zato ti s povjerenjem dolazimo. Jačaj sve koji se brinu za pravdu i daj našem vremenu svoj mir."  „Pravdi"  trebamo dodati  i „mir" ugroženom jedinstvu Crkve.