Radi se o osobnom uspostavljanju neprestano rušenog odnosa ljubavi prema Bogu, a ne o borbenom pozivu za mijenjanjem struktura.
Komentar: Christof Gaspari
Beč (kath.net / Vision 2000) Skoro svaki dan se može čuti: reforma Crkve je neizbježna. Ako Crkva ustraje u krutosti, vrlo brzo će ući u broj onih vječno-jučerašnjih.
Mnogi mediji vrlo glasno šire ovu poruku, a javljaju se i povećane kritike unutar čak i same Crkve. U jednom bečkom župnom listu tiskan je poziv za „Inicijativu župnika." Navodno, već oko 300 svećenika pripada toj inicijativi. Oštrim riječima se traže strukturne promjene u Crkvi: kolegijalno upravljanje, dioba vlasti, transparentnost, odgovornosti službenih osoba prema Crkvenom narodu. ..." apsolutističko upravljačka struktura "ne može riješiti probleme budućnosti, Crkvenu nauku treba reformirati „prema evanđelju. "
Sličan ton u jednom župskom listu Gradišća. I ovdje se poziva na reformu: ukidanje obaveznog celibata, ređenje žena, „rješenja za razvedene i ponovno oženjene, s mogućnošću blagoslova drugog partnerstva, slobodna i otvorena Crkva ... „ Mi bismo, hitno, trebali u Katoličkoj Crkvi jednog Martina Luthera i zakašnjelu reformaciju", ustvrdio je jedan župnik u Štajerskoj, nakon sastanka više od 550 župnih vijećnika iz svih krajeva Austrije, s biskupima, u svibnju.
Dobro, onda porazgovarajmo o reformi. Ta riječ je danas strahovito raširena: reforma struktura, reforma poreza, reforma kaznenog prava - da spomenemo samo neke. Sve se stalno reformira. Prilagođavanje određenim zahtjevima vremena. Čovjek bi trebao zaviriti u sve deblje zbirke donesenih zakona tokom godine da bi upoznao bjesnilo reguliranja zakona u našem društvu. Potpuno nesagledivo.
Davno se riječ reforma udaljila od svog izvornog značenja. U svom korijenu ta riječ znači: oporavak, ponovno uspostavljanje. U današnjem političkom govoru ona ima značenje, kako se to u Wikipediji može čitati:" Reforma (iz latinskog re = nazad; formatio = uspostava: ponovna uspostava) označava u politici veće, planirane i nenasilne transformacije postojećih uvjeta i "sustava."
Uočimo u ovom trenutku: to je ciljani proces koji preuređuje okruženje ljudi - promjene "uvjeta i sustava" -. Što se tiče cilja ove promjene: iza promjena stoji vrlo konfuzan pojam napretka: materijalno blagostanje, unapređenje zdravlja, oslobođenje od prirodnih i društvenih ograničenja ... čisto ovozemaljski, svjetski koncept.
Subjekt reformi je čovjekov okoliš, izgradnja sposobnih ljudi i uspješnih društvenih sistema kako bi se osiguralo napredak. Osim toga, reforme ciljaju i na način razmišljanja ljudi da bi se mogli ponašati prilagođeno sistemu.
I što se sada događa? Ovo razmišljanje je pronašlo svoj put u crkvu. Reforma Crkve je postala hit. "Ecclesia semper reformanda" (Crkva se treba neprestano mijenjati i obnavljati) je uzrečica koja je preuzela gotovo karakter dogme.
Mnogi vjeruju da je ova rečenica središnja poruka drugog Vatikanskog koncila. Ne: sama riječ je nastala tek sredinom 20. Stoljeća, a pod utjecajem teologa Hansa Künga je postala popularna. Mnogi shvaćaju reformu tako da se promijeni nauk Crkve na onim mjestima gdje je u suprotnosti sa uspostavljenim "modernim" idejama. Velik dio je zastario, mnogo toga nije u duhu vremena, kao npr. rigorozno insistiranje na nerazrješivosti braka.
Jer se sada u Crkvi tako često traži reforma, posegnuo sam za Pismom i potražio tu riječ. Rezultat: nijedna. No, nekoliko puta sam je našao u komentarima na biblijske tekstove. Reforma, dakle, nipošto nije neka središnja tema. I nije nikakvo čudo , jer Bogu nije, u prvom redu, stalo do zemaljskog blagostanja ljudi - iako je i to poželjno - nego za vječnim spasenjem. A ono ne ovisi o vanjskim okolnostima, nego o stupnju ljubavi koja karakterizira život čovjeka.
No, slika se odmah mijenja ako potražimo riječ „obraćenje" Ta se riječ nalazi u Bibliji 55 puta, a ako se uzme i poziv „obratite se", onda ga nalazimo još 38 puta u Starom i Novom zavjetu. To je središnja poruka, ponavljajući poziv Božji.
A što je onda ovo obraćenje? Obraćenje je ponovno uspostavljanje prekinutog veza s Božjom ljubavi. A to se događa kroz osobni čin. Sve se događa u mojoj nutrini. Ponovno se otvaram za Božju ljubav.
Ova ponovno uspostavljena veza ljubavi s Bogom ima mnogo veze sa zapovijedima. Njih se ne može svesti samo na emocionalnu razinu. Isus je potpuno jasan: „Tko ima moje zapovijedi i čuva ih, taj me ljubi; a tko mene ljubi, njega će ljubiti Otac moj, i ja ću ljubiti njega i njemu se očitovati." (Iv 14, 21)
Ovdje se radi o njegovim zapovijedima! One se primjenjuju na svako vrijeme i one su putokaz za puninu života. One ne podliježu modi, ne mogu se mijenjati proizvoljno. Isus izričito upozorava na takve napasti, „Tko dokine jednu od ovih najmanjih zapovijedi i tako nauči ljude bit će najmanji na nebu." (Matej 5,19)
Zapovijedi se ne ravnaju prema mogućnosti čovjeka, nego su zapovijedi stavljene ljudima pred oči kao putokaz za uspješan život, tako da uvijek mogu, iznova, ispravljati svoj životni pravac.
Ovo je put obnove koji i danas izvodi iz krize. Osobno obraćenje je ključ, na poseban način, za socijalnu obnovu. Ona počinje u srcu pojedinca, ali nije ograničena samo na osobnu pobožnu vježbu.
Biti blizu Bogu dovodi do socijalne dinamike: svatko tkose obrati djeluje na Crkvu reformirajuće. I tako sada drugi ljudi shvaćaju da je život s Bogom odgovor na naše probleme i ukazuje nam izlaz iz slijepe ulice. Svako obraćenje ima za posljedicu veću blizinu Boga, koja se odražava na okolinu. A to, opet, može biti prigoda za obraćenje koje se može lančano širiti.
To je nešto sasvim drukčije od militantnih poziva za podjelom vlasti i kolegijalnim upravljanjem. To zvuči poput borbe za utjecaj i moć. Novost pojedinca u Duhu Svetom čini se da tu više nije prvotna briga.
A ovdje se upravo radi o biti nov u Duhu Svetom. Ono što je nazvano franjevačkom reformom u 12. stoljeću opisuje jedan takav proces širenja s dubokim posljedicama za obnovu Crkve. Ona počima kod pojedinca, kod čovjeka koji priznaje svoju pogrešku i otvara se milosrdnoj ljubavi Božjoj.