Kršćanske Crkve imaju dobru budućnost i ako je žele imati, onda moraju razmišljati o svojim  korijenima  i o svom osnivaču - komentar dr. Andreas Unterberger  
   
Beč (kath.net / www.andreas-unterberger.at /)  
 Je li Austrija još uvijek kršćanska zemlja? Mnogi znakovi upućuju na odgovor: „Većinski sigurno više nije. " Broj polaznika bogoslužja jako je opao, ovo potvrđuje činjenica da su neke od najljepših crkava , bogomolja u zemlji pretvorene u muzeje, a to potvrđuju i razne ankete.  
 U nekim anketama kažu da samo 17 posto Austrijanaca tvrde da im je Crkva simpatična. U drugom istraživanju većina vjeruje u nekakvo više biće, ali ne više i u temeljne istine kršćanskog vjerovanja. Slični trendovi se mogu - na višim i nižim razinama - uočiti u mnogim europskim zemljama. Ali ne i na drugim kontinentima, što se često previđa u ovoj zemlji.  
 Sada se može dugo raspravljati o uzrocima europske krize. Je li "aggiornamento" Vatikanskog koncila Katoličkoj Crkvi uzeo mit njezine atraktivnosti? Je li popuštanjem mnogih vjerskih pravila i propisa automatski postalo tako labavo da je napuklo i unutarnje opredjeljenje ljudi za Crkvu i vjeru? Da li je koncil Katoličke Crkve uzrok krize smanjenja njezine privlačnost kao što se to dogodilo sa protestantima u Europi mnogo prije koncila?  
 Ili možda, obratno, da li je Crkva premalo moderna da bi opet bila atraktivna? Hoće li se klupe  popuniti kad svećenice budu u službi? Ili, ako Crkva gay parovima omogući pristup sakramentu braka? I ako prestane govoriti o neugodnim stvarima kao što je smrtni grijeh ili pakao? 
 Dakako, svi bismo mi bili sretni kad bi Crkva blago ignorirala sve naše greške, nedostatke, grijehe i dala nam nekakvu garanciju za nebo, tako da će nam, nakon smrti,  biti dobro bez obzira na to kako smo se ponašali prije. Bez obzira da li na drugom svijetu tako funkcionira, povijesno iskustvo pokazuje da naše znanje o ponašanju ljudi i da neprestano pokušavanje prilagođavanja duhu vremena Crkvi ne donosi trajan uspjeh, da već sada, na taj način, gubi poštovanje i ugled.  
 
Ljudi žele i trebaju ne samo ljubav, nego i drugo:  transcendenciju, i treće: jasna pravila kao i orijentire. U isto vrijeme je nezamislivo vratiti Crkvu u 19. stoljeće ili srednji vijek. 
    Spor oko nekih pitanja, u posljednjih nekoliko godina, u Zapadnoj Europi, troši gotovo svu energiju u Crkvi - što je možda čak i više uzrok krize europske Crkve, nego pitanja koja su postavljena. Razmislite samo o smiješnosti visoko emocionalnog spora oko latinske mise, gdje se neki tako vladaju  kao da je stoljetna praksa  prije saborskog oblika mise iznenada postala vrag, a drugi to isto drže o poslije koncilskom obredu. Dovoljno je sjetiti se mržnje koja svaki put prokuha ako se je jedan član drugog krila imenuje za biskupa.  
 
Crkva, čija krila više nisu ujedinjena i gotovo nemaju ništa više zajedničkog, nego međusobne svađe, umjesto zajedničkog cilja raditi prema vani. Jedna takva, iznutra rastrgana Crkva, mora izgubiti svoju privlačnost prema svim pravilima  organizacije i teorije menadžmenta i psihologije. Ako se već nekoliko godina, i sada pod nekoliko pap,a od katoličkih  svećenika, u njihovim propovijedima i drugim javnim nastupima, čuje govor protiv pape, onda je to najsigurniji način da se ljudima Crkva učini nesimpatičnom pa čak i onda ako bi papini kritičari bili u pravu tisuću puta, jer središnja uloga papinstva je svakako najvažniji faktor (barem u mjeri u kojoj je riječ ovostranom o dijelu faktora) da je Crkva mogla uspješno preživjeti 2000 godina - uza sve  grijehe pa i zločine kojih se može naći u povijesti papinstva.  
 Time sam pokušao dati dva odgovora gdje vidim moguću uspješnu strategiju za Crkvu. Prvo, samo jedna jedina Crkva - još bolje: samo jedno u svim bitnim točkama  kršćanstvo - je u stanju ljudima dati sigurnost. Drugo: po principu:  „sve prolazi" kršćanstvo sigurno neće uspjeti, mora imati hrabrosti jasno reći: da - da; ne - ne.  Ovo su dvije trijezne napomene -  s onu stranu svih teoloških argumenata što je sada „ius divinum" (božansko pravo), a što nije - treba stvari sasvim svrhovito i trijezno analizirati.  
 
 Povijesno važnija i učinkovitija je bila i ostala treća točka koju se velikim dijelom potiskuje, uglavnom zato što zvuči poput politike: Crkva stoji mnogo bolje (barem u smislu gore opisanih parametara ) ondje gdje je ona protuteža državnoj vlasti. Ili barem je to bila dugo vremena.  
 U komunističkom Vijetnamu, crkve su pune, tako da se nedjeljom moraju mise držati već s početkom  u  4,30 (možda bi papa Vijetnamac bio slično uzbudljiv izbor kao nekad poljski?). U Poljskoj, Crkva je jaka, jer je pod ruskim / pruskim, a zatim pod nacional-socijalističkim / komunističkim ugnjetavanjem  bila jedino utočište slobodarskih Poljaka , a što je naravno i označavalo jaki nacionalni identitet. Slično tome Crkva u Irskoj, Sloveniji, Hrvatskoj i Slovačkoj.  
 Svugdje su se razvile jake nacionalne crkve - da li u javne ili podzemne. Dakle, u tim zemljama, Crkva je uvijek jača nego drugdje, iako su engleski, mađarski, srpski i komunistički progoni prošlost.  
 Sada će neki odmah reći: "Crkva ne smije biti nacionalistička." Sada je jasno: ona to ne smije nikada biti u tom smislu da iz toga nastane diskriminacija ili omalovažavanje drugih naroda. Potpuno je legitimno za Crkvu da je angažirana na strani slobode svakog naroda. Crkva će biti u potpunosti blizu svakog naroda ako se bori, ne samo za njihova socijalna prava, nego i za njihovo prirodno pravo na domovinu, jezični i kulturni identitet. Ako ona uvijek stoji na strani ljudi, a ne od vlasti kao da bi nekada stajala na strani seljaka, a ne na strani plemenitaških gospodara, iako je na njihovoj strani život bio ljepši.

  Crkva je uvijek posebno istinito bila postavljena kada je stajala,  ne samo u službi nacionalnog identiteta i slobode ljudi, nego u borbi protiv totalitarizama bilo koje vrste, jer ovi  ne zahvaćaju samo državne organe, već i svekoliko mišljenje, djelovanje i osjećaj svakog pojedinca. Bilo da je to nacionalsocijalizam (nacizam), komunizam ili čak politički islam koji je stoljećima porobljivao ljude Španjolske, Balkana, ali i južne Italija, pa čak i dijelom zarobljavao.  
           Sve to nije samo lekcija iz prošlosti. Crkva mora uvijek stajati na strani čovjeka i njegove slobode. A ta sloboda je i u sadašnjosti i u budućnost jednako krhka i ugrožena, kao i u prošlosti. Posebno je ugrožena obnovljenim nadiranjem islama u Europu, koji bi trebao biti ovdje, kroz nekoliko naraštaja u mnogim zemljama poput Austrije, većinska religija i - u 21. stoljeću - u gotovo svim zemljama gdje ima većinu, diskriminira nemuslimane na različite načine  i proganja ( iako danas nije politički korektno to naglašavati).  
 
 Slobodu naroda, kao i Crkve također, ugrožava sekularizam agresivne političke ljevice pod parolom političke korektnosti. Novija istraživanja javnog mnijenja pokazuju da je velika većina Austrijanaca uvjerena da u javnosti više ne bi trebalo izražavati svoje mišljenje. Politička korektnost napada frontalno Crkvu  ako se ona (još uvijek!?) usuditi kritizirati abortus, odnosno govoriti da bi homoseksualce trebalo držati dalje od djece. 
 U Crkvi ima više nego dovoljno izazova s kojima će se morati baviti. U tim sporovima, oni će dobiti i svoj vlastiti identitet. Umjesto toga, ona se boji i podijeljena je , ulaguje se političarima i bulevarskim medijima.  

     Samo se oni vjerski službenici čuju glasno i javno koji žele spriječiti izvršenje  ostavštine marksizma  da se osobna zapovijed ljubavi spriječi pretvaranjem u državnu obvezu. I  onako se to sve više širi,  u svakom pogledu u najvećem sustavu socijalne skrbi u povijesti, i pozivom  na rasprostranjeno zloupotrebljavanje , srednjeročno  već je osuđeno na  propast. Zauzimanje ovih funkcionara  stoji u suprotnosti sa biblijskim riječima : „Tko ne radi, neka i ne jede" , ili s prispodobom o talentima,  ili sa zapovijedi ljubavi prema bližnjemu, koja je bila uvijek određena za pojedinca, a ne da se prenese na državne službe.  To nije samo nekršćanski, nego nikada nije funkcioniralo u realnom socijalizmu, ni komunizmu,  nego je vodilo sveopćem osiromašenju.

     Kršćanske Crkve imaju dobru budućnost ako je žele imati: ako se one okrenu svom korijenu i osnivaču, ako su jedinstvene i ako jasno i odvažno nastupaju na strani naroda protiv sile duha vremena i ako se dosljedno zauzimaju za slobodu i odgovornost.