Sučeljavanje sa često izraženim pozivom da se Crkva mora modernizirati komentar :Wolfram Schrems
Beč (kath.net/Vision2000.at)
Mnogi su katolici danas zbunjeni, jer se sa raznih strana čuje: mnoge stvari u vjeri „u ovo moderno doba" više nisu „suvremene." Govori se: bilo bi potrebno "suvremeno kršćanstvo", da bi moglo odgovoriti na "pitanja modernog čovjeka."
Osim toga, "moderna Crkva" treba i nove oblike. Svi smo to čuli sto puta u jednom ili drugom obliku. Također su mnogi unutar Crkve pozvali da se "bude moderan", tako da su unijeli pomutnju u njezin nutarnji duhovni život. To tim tragičnije što uz ovaj apel dolazi niz novih katoličkih inicijativa koje pokušavaju pomiriti katoličku vjeru sa suvremenim jezikom i kulturom.
"Moderan" traži da se na neki način mora prilagoditi. Riječ „moderan" se vrlo često koristi kao gotovo nekakva čarobna formula (iako smo navodno već u postnodernom vremenu, pa što god se pod tim mislilo). Pa što je to sve skupa?
Radi pojašnjavanja, moramo iznijeti dvije, blisko povezane stvari. Što uopće znači biti „moderan"? Što je - lingvistički izvedena riječ - "modernizam"? Najprije kako se pojam "moderna" danas obično koristi? Možemo reći otprilike ovako: nakon dugog razdoblja mentalnih tuposti - koje se većinom pripisuju Crkvi - i porobljavanja, čovječanstvo je došlo, od oko sredine 18. stoljeća, u vrijeme prosvjetiteljstva, razjašnjenja, do „modernog" gdje će sve stare predrasude i greške biti ispravljene.
Povezana s tim je ideja o neizbježnom „napretku". Što više vremena prolazi, to je stanje čovječanstva bolje - isključujući neke „ protuudarce." „Moderna" nam donosi slobodu, međunarodno razumijevanje, socijalnu pravdu, mir, "religije" i sve druge pogodnosti. Napokon, ljudska rasa će sve više i više „dolaziti k „sebi". "Moderna" je pojam koji je odraz ogromnog optimizma koji ide sve do očekivanja unutrnje-svjetovnog spasenja („New Age").
To ili slično se misli kad se kaže „Moderna." Želio bih reći suprotno: uopće ne postoji „moderno." Jer svako vrijeme, epoha, sami za sebe, uvijek su „moderni i novi." To što je jedna era „nova" ne čini je ni dobrom, ni lošom, nego kakve ideje ili modu donosi. Treba trijezno analizirati sadržaje koji se nude u određenom duhu vremena. (U svoje vrijeme, na primjer, bio je i fašizam „moderan", iako ga se ljudski ne može promatrati kao „napredak".)
U tom smislu, „moderna" je besmislena riječ. Dodajte na ovo atmosferu kojom se prenosi riječ „moderna" I opazit ćete euforični, gotovo histerični element u govoru "modernih" - kao i određenu udaljenost od stvarnosti: i od činjenice da se ne može uopće govoriti da je svijet postao bolji.
Ovo su primijetili neki nekršćanski mislioci te kritiziraju povijesno-filozofske ideje nutarnje-svjetovnog „spasenja" i „napretka" (npr. prema besklasnom društvu i slično) .
Za nas kršćane, ta nada za spasenjem iz "Moderne" je zasigurno mnogo manje razumljiva. Jer od otkupiteljskog djela Kristova, više ne postoji ništa temeljno novo. Kršćanska nada se tako ne može osloniti na nutarnje-svjetovni napredak, nego na konačno ispunjenje u novom svijetu. Ova se nada vrlo često odbacuje označavajući je kao „tješenje"
Oni koji predbacuju Crkvi „onostrano" tješenje, tješe većinu ljudi, ali uglavnom i sebe iluzornom budućnošću koja se neće nikada dogoditi. Zato „moderna", za nas kršćane, nema nikakvog značenja. Isključujemo se iz histerije politički napravljenog spasenja i nikako ne možemo vjerovati u automatsko poboljšanje ljudske situacije - ako uzmemo samo kao primjer 20. stoljeće - kad su bila dva svjetska rata, genocidi i mnogi besprimjerni progoni kršćana naših dana.
Toliko za kratko upozorenje pred vjerovanjem u božanstva „moderne"
Na temelju toga, treba ukratko istražiti što se podrazumijeva pod „modernizmom" i kakve to veze ima ili nema s katoličkom vjerom. Ukratko pod „modernizmom " se shvaćaju intelektualna strujanja i ideje su koje su nastale prije oko 100 do 200 godina pod uplivom utjecajnih autora. Bili su ohrabreni od strane modnih trendova „duha vremena", posebno teorije evolucije koja se uzimala kao univerzalno objašnjenje za sve i svakoga pa čak i nastajanje "religija." Zatim "moderna" biblijska kritika koja polazi sa stajališta kasnijeg nastanka Novoga zavjeta, i to pripisuje anonimnim autorima koji nisu poznavali Isusa. Vrlo je omiljela tema "modernizma" da Isusa Krista promatraju kao "dijete svoga vremena." Stoga je bio u mogućnosti reći neke stvari i zbog toga moramo prilagođavati njegov nauk "modernosti".
Većina "modernizma" pretpostavlja da Isus nije stvarno uskrsnuo, da ne postoje nikakva čudesa, da je Crkva jedna zabluda i da sve religije imaju isti korijen.
Sve ove lažne nauke, jer su otprilike propagirane u isto vrijeme, Crkva je zajedno osudila u osobi sv. pape Pija X., pred oko 100 godina, pod više ili manje „sretnim pojmom „modernizam." Važno je da se vidi da je ova nauka u suprotnosti sa, na tradiciji prenesenom i osvjedočenom, vjerom i razumom, a naročito teorija evolucije, teorija „razvitka" religija, biblijska kritika i brojni drugi radovi s mnogim nedokazanim i neprovjerenim tezama.
Trenutačni duh vremena zbunjuje mnoge vjerne ljude svojim agresivnim neprijateljstvom prema vjeri, Crkvi i razumu. Trebalo bi uzeti u obzir da se pred naletom današnje ideologije ne smije plašiti, jer je ionako u krivom.
Sigurno je potrebno više poznavanja neadekvatnosti ideologije kako bi se mogli oduprijeti njezinoj praksi. Potrebna je budnost, hrabrost i samokritika. No, iz čisto intelektualnog razloga ne postoji apsolutno nikakav temelj za osjećaj manje vrijednosti i nesigurnosti.
Ideologije također žive ne na temelju argumenata, nego na snazi sugestije. Vidimo i primjećujemo da kada god se kritiziraju predstavnici evolucije, oni pokušavaju izrugati kritičare i učiniti ih smiješnima.
Uskogrudni su često i predstavnici povijesno-kritičke biblijske metode, koji nastupaju zastrašivanjem svojih protivnika bombastičnim nastupom, ali najnovija znanstvena otkrića ne žele primiti na znanje.
Glavni „argument" predstavnika „moderne" često glasi i i time se zatvara krug: „Hoćeš li se zatvoriti modernosti?" Iako je „modernizam" samo jedan tip okruglih zaključaka koji ne može i ne želi opravdati svoje vlastite uvjete.
Tako, iz gore navedenog, možemo izvući neke zaključke:
1. Katolička vjera je onakva kakva je. Nema druge vjere nego ona koju je navijestio Krist i dao Crkvi je na čuvanje i širenje. Besmisleno je provađati „reformu" koja ima za cilj promijeniti polog vjere. Tko mijenja izjave taj je i uništava.
Mi možemo i trebamo bolje razumjeti vjeru i sve intenzivnije je živjeti, ali je ne možemo njene izjave okrenuti u nešto drugo.
2. "Moderna", u smislu nekog novog vremena ne mijenja ništa bitno u situaciji čovječanstva (grješnosti smrtnost), a još manje vjeru. Zato vjera daje odgovore na pitanja „modernog čovjeka."
3. Oni koji više ne mogu prihvatili vjeru Crkve i kojima se Crkva više ne sviđa iz drugih razloga, trebaju povući zaključke i napustiti Crkvu. Ne smije se više trpjeti šteta koju Crkvi nanose ljudi koji su grijehom otpali od Crkve, a ostaju u njoj kako bi je uništili iznutra . 4. Mi nismo izuzeti od naviještanja nepromjenjive vjere u situaciji kakva je danas. Zato ćemo se koristiti „ modernim " sredstvima kao što su nove tehničke mogućnosti. U ovom i samo u ovom smislu smo "djeca našeg vremena", kako se to često kaže, i zato "moderna".
5. Od poslanja Duha Svetoga na Pedesetnicu, u principu, nije ništa novog došlo na ovaj svijet. I zato ne čeznemo za nekim „modernim" ili „postmodernim" svijetom, nego za ponovnim dolaskom Isusa Krista. I ovime je na pitanje o smislu i biti modernog vremena dan sasvim dovoljan odgovor.