Katolička Crkva u zemlji obeshrabrenih

Skandali zlostavljanja,  gubitak članova, nestanak povjerenja: Njemački katolici znaju sve grijehe svojih biskupa, ali „Zdravo Marijom" više ne vladaju (ne poznaju je op.prev). Crkva stoji na klimavim nogama  na području vjere.
09. kolovoz 2010., u samostanu zazvoni telefon. Poziv iz Svete zemlje. „ Našli smo Isusov grob i on je unutra."  Na to će redovnik: „Zar i to stvarno  postoji?
            Vic koji vodi do srži, a to je da mi danas ne možemo pretpostaviti da je postojao Isus iz Nazareta,  premda  je činjenica  da je on najbolje  istražena figura  svjetske povijesti.  Ovo i  mnoga  druga uvjerenja su izgubljena kod onih koji se okupljaju u njegovo ime, već dvije tisuće godina nakon njegove smrti.
            Sliku u javnosti Katoličke crkve u Njemačkoj karakteriziraju zlostavljanja  redovnika, biskup alkoholičar, pedofilni i homoseksualni svećenici.  Dužnosnici  se ograđuju ili se međusobno javno svađaju. A iznad  svega vlada, navodno od Njemačke udaljeni,  papa, koji se nije uspio potpuno umiješati u ovu kašu!  A bilo je pokušaja na pretek. Süddeutsche Zeitung,  od 15. ožujka,  na prvoj stranici ima naslov: „Benedikt XVI. šuti!". Usprkos  „vremenski neograničenim polemikama"  (Benedikt XVI.)  dao je jedno objašnjenje, ali nije uspio otkloniti bijes na instituciju. Uloga pape u Crkvi se, svim silama, sasvim krivo i zlonamjerno, pogrešno tumači kao da bi Papa bio - neki nogometni trener ili direktor  firme.

Plaše se

            Solidarnost s Papom,  posebice među njemačkim biskupima,  nije na zavidnoj visini. Jedan  koji  javno pokazuje svoju solidarnost s Benediktom  je biskup  Limburga, Franz-Peter van Elst-Tebartz. "Papa Benedikt stoji uz vjeru koja je svojim sadržajima u poziciji voditi rasprave s ovim svijetom  i time osvaja i stvara, za Crkvu,  profil svojom dubinom  i širinom."  Za limburškog biskupa ostaje tajna  zašto se baš turističkim  prvacima svijeta,  Nijemcima,  tako teško nositi s globalnom  (sveopćom) Crkvom.  "U cijelom svijetu  se čovjek kao katolik - kršćanin osjeća kod kuće, posebno kad posjećuje svetu misu . Čak i ako ne razumijemo jezik onda nam pomaže obred da shvaćamo i slijedimo tok. „Najveće blago "njegove biskupije  su zajednice - katolika devedeset-šest naroda na  materinjem jeziku. „Ta različitost u jedinstvu nam pomaže razumjeti katoličanstvo."
            Ponekad pomaže pogled izvana. Andrew Ngah dolazi iz Kameruna, devet je godina svećenik, a studira već dvije godine u sjemeništu Svetog Jurja u Frankfurtu. U njegovoj domovini se Njemačku,  kao bivšu kolonijalnu  vlast,  ne smatra dobrom. "Njemačka" se koristi kao sinonim za teški posao i slabu plaću. Njemačka nije bila njegov san, pripovijeda temperamentni svećenik. No, njegov boravak u Njemačkoj mu   daje priliku da ispravi predrasude, a za dvije godine, je puno prošao po srednjoj  Njemačkoj, zamjenjujući svećenike na odmoru ili bolovanju. Njegov prvi dojam: „Lijepe crkve, ali  prazne."  Njegov drugi dojam kad  gleda, za vrijeme putovanja vlakom,  okamenjena lica putnika: „Oni se plaše, boje se nepoznatog." On  to može shvatiti, iz njemačke povijesti,  da su dotle doveli posebni putovi, da  nakon Hitlera postoje problema sa zapovijedima.

Rezervirano mjesto za Boga

            Jedva trećina Nijemaca je još uvijek katolička, 25.000.000 ljudi. Oni se priznaju dijelom  institucije koja je stvorila, tijekom svojih dvije tisuće godina povijesti, labirintska prava i obveze iako se, u religioznom krajoliku, poprilično proširila proizvoljnost. Razlik od nekršćanskih religija nestaje,  a nastaje neka mješavina.
              U velikim gradovima, crkve su izgubile bitku protiv  hramova  potrošnje. Ali upravo u Frankfurtu,  gradu banaka, se brojni odrasli prijavljuju za krštenje, a ne mali broj ih dolazi iz bankarskog okruženja. Mjesni odgovorni pastir, biskup Limburga,  razmišlja o tome da bi slavio misu za vrijeme podnevne pauze.  Zato postoje primjeri, kao  u katedrali sv. Patricka u središtu Chicaga, gdje se svaki dan slavi misa u podne. „Mnogi poslovni ljudi koriste svoje podnevne pauze  da prisustvuju toj misi.  Crkva ovdje doslovno pokazuje kako se snašla u strujanju velegrada." Katedrala u Frankfurtu ima sličnu situaciju.  „U svakodnevnom životu bankarske metropole, to je mjesto rezervirano  za Boga."

Crkva društvo poslodavaca   
                                                                                                                                          
               Sve manje i manje Nijemaca želi se podvrći obredima  življene  vjere. Članstvo opada svake godine, 280 000 napuštanja Crkve za obje velike kršćanske denominacije. Iz godine u godinu crkve se prodaju i oskvrnjuju (profaniraju). Izgradili su ih, u puno slučajeva, prevelike u optimističnim  godinama nakon Drugog vatikanskog koncila. Danas nestašica svećenika  prisiljava stvaranje sve većih pastoralnih područja, kako ih se sada naziva. U takvim velikim župama župnici postaju selioci (putnici) kojima na pomoći stoje pastoralni timovi.
        Četrdeset godina je prošlo otkad je sve krenulo.  Šezdesetosmo godišnjaci  idu u mirovinu. Oni su usmjerili svoj rad prema potrebama i koristi društva, ništa nije koristilo. Sada se, u vjerskom području, širi strahovito razočaranje.  Vjerovanje bez pripadanja. Crkva se sada prihvaća i promatra  kao neka vjerska služba, tvrtka. Caritas i diakonia uživaju veći ugled nego službena Crkva.  Aktivni rad u zajednici je sve manje popularan, pa tako dolazi do situacije da mali broj angažiranih aktivista  određuje sredinu i atmosferu  u zajednici.

Još samo tri od deset socijalnih sredina

            „U Njemačkoj se često smatra da zajednica želi, u tišini, imati nedjeljom crkvu za sebe", kaže otac Andrew Ngah. Mi smo ovdje, onamo vani  svijet. Katolička elita je u dijaspori, a preko tjedna povezanost je mrtva. On pripovijeda  o mladiću koji se, zbog zaposlenja,  preselio iz Münchena u Offenbach i  tamo redovito pohađao misu, ali mu se mjesecima nije nitko obratio. Takvo ponašanje nije  katoličko, katolički znači  univerzalni.  „Trebalo bi pitati, kao što se to čini  u međunarodnim zajednicama gdje se na bogoslužju  pita: tko je ovdje novi?  Nešto poput - njemačka Crkva -  ne postoji. "
            Slabljenjem društvenih veza oslabila je i privlačnost Crkava. Studija koju je prije pet godina izradila tvrtka iz Heidelberga, Sinus-sociovision,  baca slabo svjetlo na stanje Crkve  i predlaže zaključke slične onima na tržištu rada. Orijentirati se prema kupcu  (klijentu) - gdje je odselio, kako ga  mogu opet „uhvatiti". Crkva  danas zahvaća samo tri socijalne sredine od njih deset: konzervativce, tradicionaliste i dijelove građanskog centra. Nema šanse kod hedonista,  idealista potrošnje  ili "modernih izvođača". Oni imaju druge ciljeve u nedjelju. Ali Tebartz-van Elst je uvjeren: „Planinarenje može biti zanimljivo za pet nedjelja. Ali to ne zadovoljava čežnje za smislom života."

Spojiti, izbrisati, skratiti  
                                                                                                                                                                                                                            
           Tko danas ide u crkvu, čini to uglavnom iz uvjerenja, a manje iz tradicije kao što je to bio dugo običaj u  „pučkoj Crkvi".  „Pučka Crkva  devetnaestog stoljeća  zahvaćala je svojim specifičnim  povezivanjem uz sredinu i tako ušla duboko u  kontekst života ljudi  - tu blizinu  ćemo morati  iznova razviti  u sasvim promijenjenim uvjetima," rekao je van Elst-Tebartz. U biskupiji Limburg, pedesetgodišnji biskup  suočava s istim problemom kao i svi njemački biskupi. On treba stvoriti velika župna područja, pripojiti župe, izbrisati, skratiti.  Već dvije godine istražuje tu mogućnost na šest župa, kako bi to moglo izgledati  u budućnosti. Razmišljalo se da bi više mlađih svećenika živjelo  zajedno, pod istim krovom: „Ovo  pitanje ne treba tretirati isključivo kao strukturni problem, nego ga se treba promatrati i sa duhovnog  gledišta."
            Pastoralna skrb bolesnika, umirućih - to je nekad spadalo u osnovne djelatnosti Crkve.  U mnogim područjima od toga je malo ostalo. Svećenici  su danas sve više menadžeri. Stariji svećenici kažu definitivno: Za to nisam postao svećenikom.  Tako je s Maximilianom Pinzlom, koji je  do nedavno bio  dekan Burghausena, u biskupiji Passau. U seoskim područjima Bavarske još uvijek postoje ostaci popularne pobožnosti, ljudi traže duhovnost u zajedničkim doživljajima hodočašća . Nakon četrdeset godina svećeništva, mons. Pinzl je u dobi od šezdeset-šest godina,  ranije od planiranog,  otišao u mirovinu. Opravdanje: on više nije, zdravstveno, u stanju izvršavati posao menadžera. Biskupija je odbila njegov zahtjev da se postavi nekog stručnjaka za upravu, financije i gradnju .

Primarna zadaća svećenika       
                                                                                                                                                                      
              I on  kao umirovljenik misli na veliki početak nakon Vatikanskog sabora. Zna  Max Pinzl, koji  ni po djelima, ni  po nakanama više nije  jedan šezdesetosmo godišnjak,  da mlađe generacije bogoslova preziru ljude njegovog  doba kao "kravata svećenike".  Oni su se snažno prilagodili  sekularnim pravilima, čak i u nošnji  civilnih odijela.  „Mi smo trebali Crkvu osloboditi  privređivanja", rekao je Pinzl. Limburški biskup radije gleda prema naprijed, ne zadržava se na šezdesetosmima.  „Tko sada studira teologiju,  na putu odluke morao je  doživjeti izvana  suprotni vjetar, a iznutra crkveno  kritički postavljena pitanja, tako da se odlučnije pita o bitnim stvarima kršćansko-crkvenog vjerovanja, oni žele - crni kruh. ".  I upravo je to problem novog naraštaja: on previđa, zbog strogoće, ono što je prva zadaća svećenika „sudjelovanje u ljudskosti."
            Protestantizacija  i ekumenizam: U zemlji reformacije, utjecaj protestanata je posebno velik. Ako ih se stvarno uspoređuje na institucionalnoj razini, onda katolici i protestanti  nisu isto kao što to odlučno kaže  Tebartz-van Elst: „ Katolička crkva je univerzalna Crkva u svijetu, koja se očituje u lokalnim crkvama. Dok se evangelička (protestantske) strana  shvaća se kao  nacionalna (Crkva jedne zemlje), jako vezana uz mjesto." To znači za katolike:  mjesto ne smije biti  samozadovoljno. A to se često događa pa se svećenika zatvara. Onda se nedjeljne propovijedi često pretvaraju u iznošenje i rješavanje  vlastitih kriza vjere, a ne  propovijedanje i tumačenje Evanđelja. A kako se postupalo mlohavo i popustljivo u liturgiji, tako nije izgrađen  ni jedan most za mlađe generacije, koje ne znaju što se događa, jer im nitko nije objasnio.

Drveće i brodovi, umjesto kruha i vina
           
             Prije se moglo pretpostaviti, a sada  roditelji sami trebaju vodstvo, o tome govori i Max Pinzl.  Priprava za prvu pričest i  krizmu su pretvorene u psihosocijalne satove, a uvođenje u sakramenat  je otpalo. Biskup Tebartz-van Elst je rekao: „Prvotni simboli liturgijskog slavlja su kruh i vino koji postaju tijelo i krv Kristova. U tom pogledu se mogu mnoga prvopričesnička slavlja  gledati vrlo kritički. Gdje se  sekundarne i tercijarne simbole kao što su drveće i brodovi  dovlači oko oltara ne smije se biti iznenađen ako djeca ne pronađu bit sakramentalnog susreta s Isusom Kristom. "
            Svugdje postoji nedostatak znanja, ali ako Andrew Ngah s laicima  ide u crkvu, vrlo lako bude informiran o stanju u Crkvi: „Njemački katolici, dva sata govore o pogreškama svojih biskupa, ali  „Zdravo Marijo" ne znaju. No, nakon mise mi se zahvaljuju ako propovijedam o vjeri."

Koje pitanje!
          
              Pa što je liturgija, zašto postoji Crkveno pravo? To bi bio predmet vjerskog obrazovanja (vjeronauka). Jedinstveni  je to privilegij, vjeronauk  nuditi u sklopu nastavnog plana državnih škola. No, taj instrument već dugo ne pruža ništa. Monsinjor Pinzl sasvim otvoreno govori: "Vjeronauk je sada postao nauka o Africi, o budizmu i o još koječemu."  Limburški biskup ga vidi na sličan način. "Ako mi u vjeronauku idemo daleko od sebe  i pred nadirućom  sekularizacijom se plašimo i povlačimo  i nedostaje nam hrabrosti  našu vjeru nazvati po imenu, onda smo povjerenim učenicima  ostali dužni odgovor vjere."       
             U Katoličkoj školi, za njega, euharistija stoji na prvom mjestu  kao nešto vlastito. On shvaća školu  kao „misijsku postaju,  jer  tu Crkva  dolazi u dodir sa  svim mladim ljudima."  Država zna da se prenošenje vrijednosti može uspješno događati ako je povezano sa zajednicom  kojoj su te vrijednosti vlastitosti, uvjeren je  biskup van Elst Tebartz . S obzirom na ekumenizam  koji kod nas (Njemačka op.pr) zastaje, on želi da kršćani obaju denominacija  dobiju  „jasniju sliku o svom individualnom razumijevanju  Crkve.
               Da je to tako daleko potvrđuje  Andrew Ngah simptomatičnom pričom iz njemačkog  Crkvenog  života:  o zvonarici koja ga je u sakristiji  pozdravila riječima : Ja sam ovdje svećenica. I uvijek ponavljana pitanja kakvu vrstu bogoslužja on misli držati? Ja uvijek kažem rimokatoličku  liturgiju. Amen!" "

Gdje se crkvena elita stiska                                                                                                                   
       
              Piscu Martinu  Mosebachu  je jasno: ovdje veliki eksperiment nije uspio. „Aggiornamento Crkve", prilagodljive Crkve generacije je stajao vjere. Tebartz-van Elst podržava ovu tvrdnju  i priznaje: "Liturgija nije događaj. Bog djeluje u i na nama. Sav aktivizam u liturgiji očito nije pridonio produbljivanju vjere."                      Vjerska elita stoji bespomoćna  piše protestantski teolog  Friedrich Wilhelm Graf. Naglašavaju svoju pastoralnu silu i biskupski autoritet, jer ne mogu držati korak s preobrazbom. I oni se guraju oko  seksualnog morala kao i  pitanja celibata. Pogotovo se ova posljednja točka čini kao jeftina zaštitna pomoć,  a često se previđa da svećenik ovaj korak čini  dobrovoljno i nakon intenzivnog ispitivanja.

Kršćanska prepoznatljivost         
          Točno je da je Crkva ima dvije tisuće godina iskustva u discipliniranju svećenika, kaže Andrew Ngah  „ali to je samo zato što je svećenik oženjen za Crkvu i slijedi biskupa."  Takvu se poslušnost ne može zahtijevati od laika.  Pri tome je mišljenje da bi dozvola braka za svećenike  dovela do povećanja broja svećenika potpuno nebulozno. Tebartz-van Elst je rekao:  „Smanjenje broja duhovnih zvanja ogledalo je nestanka vjere u našem društvu. Tko danas  želi postati svećenik, rijetko u obitelji, kao i u župi,  doživljava okolinu koja će ga poticati i s kojom bi se mogao identificirati."     
           Kada se susretnu na nekom međureligijskom  događanju židovi, muslimani i kršćani onda su oni posljednji koji se opravdavaju zbog vjere. Limburški biskup želi pokazati jaču kršćansku profilaciju - s početkom u školi. "Muslimanski  učenici očekuju, od kršćanskih školskih kolega,  nutarnje odgovore i kršćansku prepoznatljivost."

Bogati  i neslobodni?      
         Politika će  malo pomoći u rješavanju krize. Mnogi daju prednost posebno oni pod zastavom „C" da se, u sumnjama, treba ponašati korektno politički da bi se postigao cilj.  Ako netko danas govori o „čuvanju stvarenja",  onda ga se ismijava  ili gura sa strane kao eko zanesenjaka. Pri tome je upravo potrebna ova upornost.  Koncil poziva vjernike da prepoznaju  „znakove vremena u svjetlu Evanđelja". To znači imati hrabrosti za kritičnu suvremenost.         
        Laici igraju igru po svoju. Središnji komitet njemačkih katolika je,  na primjer, savez nekoliko vjerskih udruga i nastupa kao da ima vrhovni autoritet, iako nije legitimiran za to da predstavlja katolike.  Tako se predsjednik središnjeg komiteta njemačkih katolika (ZDK), Alois Glück (CSU),  nedavno zauzeo za slabljenje celibata. Ovo se nije svidjelo limburškom biskupu pa poručuje: „"Zadatak ZDK nije da odlučuje o pitanjima nauke vjere ili strukture  Crkve. Nije dobro za obnovu Crkve  kada vodstvo i tijela ZDK  ostavljaju  dojam unutarnje protu-javnosti u Crkvi." Možda bi se trebalo  misliti o stanju njemačkog katolicizma, Crkvenom  porezu  i političkim integracijama. Korzet koji čini Crkvu bogatom i neslobodnom? Andrew Ngah  zapanjeno  govori o tome da svećenici i biskupi primaju plaću. U Kamerunu, žive od darova koje dijele sa siromašnima.

Institucionalna dilema ostaje                                                            
            
             Kamo vodi ovaj put? Svećenici u reverendama,  povratak u ranu svetost  crkve?  Više Rima, manje lokalna Crkva? Više socijalnog rada? Tebartz-van Elst kaže: „Budućnosti Crkve nije samo na onoj službenoj Crkvi, nego će se morati oslanjati na ono što je bilo  na početku Crkve  - mnogo volonterskog rada. No, to će biti služba kojoj je potrebna intenzivna podrška i nadzor od strane Crkve. "  U crkvama se  mnogi laici se jedva čuju. Kod krštenja žamore, kod vjeroispovijesti  mrmljaju.  Andrew Ngah često moli s oltara da jasnije izgovaraju riječi Vjerovanja. On je, u više navrata, poslao zaručnike na ponovno školovanje  kad je otkrio da nemaju potrebno znanje.. U Bad Ems je dvojici muslimana i jednom protestantu uskratio pričest koji su samo za zabavu došli pred oltar. „Svećenici nisu nikakvi strojevi, imamo osjećaj za to. Moje školovanje je trajalo devet godina - osjećam da li je netko  katolik." Godinu dana nakon incidenta, dva muškarca i jedna  žena su se predstavili kod  Andrew Ngaha - sa željom da ih  on krsti.
            Institucionalnih dilema ostaje: u svijetu u kojemu se može biti protiv svega, dužnost poslušnosti se čini čudnom. To ne odgovara vremenu  kad,  uza sve naglaske, individualnost djeluje čudno očajno. Andrew Ngah ukazuje na englesku riječ „fear" :  privid koji se čini stvarnim. Biblija ne naglašava uzalud stotinu puta  poziv:  "Ne bojte se." Za njega je pravi dokaz formula: „Strah je suprotno od vjere."