Skandali zlostavljanja, gubitak članova, nestanak povjerenja: Njemački katolici znaju sve grijehe svojih biskupa, ali „Zdravo Marijom" više ne vladaju (ne poznaju je op.prev). Crkva stoji na klimavim nogama na području vjere.
09. kolovoz 2010., u samostanu zazvoni telefon. Poziv iz Svete zemlje. „ Našli smo Isusov grob i on je unutra." Na to će redovnik: „Zar i to stvarno postoji?
Vic koji vodi do srži, a to je da mi danas ne možemo pretpostaviti da je postojao Isus iz Nazareta, premda je činjenica da je on najbolje istražena figura svjetske povijesti. Ovo i mnoga druga uvjerenja su izgubljena kod onih koji se okupljaju u njegovo ime, već dvije tisuće godina nakon njegove smrti.
Sliku u javnosti Katoličke crkve u Njemačkoj karakteriziraju zlostavljanja redovnika, biskup alkoholičar, pedofilni i homoseksualni svećenici. Dužnosnici se ograđuju ili se međusobno javno svađaju. A iznad svega vlada, navodno od Njemačke udaljeni, papa, koji se nije uspio potpuno umiješati u ovu kašu! A bilo je pokušaja na pretek. Süddeutsche Zeitung, od 15. ožujka, na prvoj stranici ima naslov: „Benedikt XVI. šuti!". Usprkos „vremenski neograničenim polemikama" (Benedikt XVI.) dao je jedno objašnjenje, ali nije uspio otkloniti bijes na instituciju. Uloga pape u Crkvi se, svim silama, sasvim krivo i zlonamjerno, pogrešno tumači kao da bi Papa bio - neki nogometni trener ili direktor firme.
Plaše se
Vic koji vodi do srži, a to je da mi danas ne možemo pretpostaviti da je postojao Isus iz Nazareta, premda je činjenica da je on najbolje istražena figura svjetske povijesti. Ovo i mnoga druga uvjerenja su izgubljena kod onih koji se okupljaju u njegovo ime, već dvije tisuće godina nakon njegove smrti.
Sliku u javnosti Katoličke crkve u Njemačkoj karakteriziraju zlostavljanja redovnika, biskup alkoholičar, pedofilni i homoseksualni svećenici. Dužnosnici se ograđuju ili se međusobno javno svađaju. A iznad svega vlada, navodno od Njemačke udaljeni, papa, koji se nije uspio potpuno umiješati u ovu kašu! A bilo je pokušaja na pretek. Süddeutsche Zeitung, od 15. ožujka, na prvoj stranici ima naslov: „Benedikt XVI. šuti!". Usprkos „vremenski neograničenim polemikama" (Benedikt XVI.) dao je jedno objašnjenje, ali nije uspio otkloniti bijes na instituciju. Uloga pape u Crkvi se, svim silama, sasvim krivo i zlonamjerno, pogrešno tumači kao da bi Papa bio - neki nogometni trener ili direktor firme.
Plaše se
Solidarnost s Papom, posebice među njemačkim biskupima, nije na zavidnoj visini. Jedan koji javno pokazuje svoju solidarnost s Benediktom je biskup Limburga, Franz-Peter van Elst-Tebartz. "Papa Benedikt stoji uz vjeru koja je svojim sadržajima u poziciji voditi rasprave s ovim svijetom i time osvaja i stvara, za Crkvu, profil svojom dubinom i širinom." Za limburškog biskupa ostaje tajna zašto se baš turističkim prvacima svijeta, Nijemcima, tako teško nositi s globalnom (sveopćom) Crkvom. "U cijelom svijetu se čovjek kao katolik - kršćanin osjeća kod kuće, posebno kad posjećuje svetu misu . Čak i ako ne razumijemo jezik onda nam pomaže obred da shvaćamo i slijedimo tok. „Najveće blago "njegove biskupije su zajednice - katolika devedeset-šest naroda na materinjem jeziku. „Ta različitost u jedinstvu nam pomaže razumjeti katoličanstvo."
Ponekad pomaže pogled izvana. Andrew Ngah dolazi iz Kameruna, devet je godina svećenik, a studira već dvije godine u sjemeništu Svetog Jurja u Frankfurtu. U njegovoj domovini se Njemačku, kao bivšu kolonijalnu vlast, ne smatra dobrom. "Njemačka" se koristi kao sinonim za teški posao i slabu plaću. Njemačka nije bila njegov san, pripovijeda temperamentni svećenik. No, njegov boravak u Njemačkoj mu daje priliku da ispravi predrasude, a za dvije godine, je puno prošao po srednjoj Njemačkoj, zamjenjujući svećenike na odmoru ili bolovanju. Njegov prvi dojam: „Lijepe crkve, ali prazne." Njegov drugi dojam kad gleda, za vrijeme putovanja vlakom, okamenjena lica putnika: „Oni se plaše, boje se nepoznatog." On to može shvatiti, iz njemačke povijesti, da su dotle doveli posebni putovi, da nakon Hitlera postoje problema sa zapovijedima.
Rezervirano mjesto za Boga
Jedva trećina Nijemaca je još uvijek katolička, 25.000.000 ljudi. Oni se priznaju dijelom institucije koja je stvorila, tijekom svojih dvije tisuće godina povijesti, labirintska prava i obveze iako se, u religioznom krajoliku, poprilično proširila proizvoljnost. Razlik od nekršćanskih religija nestaje, a nastaje neka mješavina.
U velikim gradovima, crkve su izgubile bitku protiv hramova potrošnje. Ali upravo u Frankfurtu, gradu banaka, se brojni odrasli prijavljuju za krštenje, a ne mali broj ih dolazi iz bankarskog okruženja. Mjesni odgovorni pastir, biskup Limburga, razmišlja o tome da bi slavio misu za vrijeme podnevne pauze. Zato postoje primjeri, kao u katedrali sv. Patricka u središtu Chicaga, gdje se svaki dan slavi misa u podne. „Mnogi poslovni ljudi koriste svoje podnevne pauze da prisustvuju toj misi. Crkva ovdje doslovno pokazuje kako se snašla u strujanju velegrada." Katedrala u Frankfurtu ima sličnu situaciju. „U svakodnevnom životu bankarske metropole, to je mjesto rezervirano za Boga."
Crkva društvo poslodavaca
Sve manje i manje Nijemaca želi se podvrći obredima življene vjere. Članstvo opada svake godine, 280 000 napuštanja Crkve za obje velike kršćanske denominacije. Iz godine u godinu crkve se prodaju i oskvrnjuju (profaniraju). Izgradili su ih, u puno slučajeva, prevelike u optimističnim godinama nakon Drugog vatikanskog koncila. Danas nestašica svećenika prisiljava stvaranje sve većih pastoralnih područja, kako ih se sada naziva. U takvim velikim župama župnici postaju selioci (putnici) kojima na pomoći stoje pastoralni timovi.
Četrdeset godina je prošlo otkad je sve krenulo. Šezdesetosmo godišnjaci idu u mirovinu. Oni su usmjerili svoj rad prema potrebama i koristi društva, ništa nije koristilo. Sada se, u vjerskom području, širi strahovito razočaranje. Vjerovanje bez pripadanja. Crkva se sada prihvaća i promatra kao neka vjerska služba, tvrtka. Caritas i diakonia uživaju veći ugled nego službena Crkva. Aktivni rad u zajednici je sve manje popularan, pa tako dolazi do situacije da mali broj angažiranih aktivista određuje sredinu i atmosferu u zajednici.
Još samo tri od deset socijalnih sredina
Četrdeset godina je prošlo otkad je sve krenulo. Šezdesetosmo godišnjaci idu u mirovinu. Oni su usmjerili svoj rad prema potrebama i koristi društva, ništa nije koristilo. Sada se, u vjerskom području, širi strahovito razočaranje. Vjerovanje bez pripadanja. Crkva se sada prihvaća i promatra kao neka vjerska služba, tvrtka. Caritas i diakonia uživaju veći ugled nego službena Crkva. Aktivni rad u zajednici je sve manje popularan, pa tako dolazi do situacije da mali broj angažiranih aktivista određuje sredinu i atmosferu u zajednici.
Još samo tri od deset socijalnih sredina
„U Njemačkoj se često smatra da zajednica želi, u tišini, imati nedjeljom crkvu za sebe", kaže otac Andrew Ngah. Mi smo ovdje, onamo vani svijet. Katolička elita je u dijaspori, a preko tjedna povezanost je mrtva. On pripovijeda o mladiću koji se, zbog zaposlenja, preselio iz Münchena u Offenbach i tamo redovito pohađao misu, ali mu se mjesecima nije nitko obratio. Takvo ponašanje nije katoličko, katolički znači univerzalni. „Trebalo bi pitati, kao što se to čini u međunarodnim zajednicama gdje se na bogoslužju pita: tko je ovdje novi? Nešto poput - njemačka Crkva - ne postoji. "
Slabljenjem društvenih veza oslabila je i privlačnost Crkava. Studija koju je prije pet godina izradila tvrtka iz Heidelberga, Sinus-sociovision, baca slabo svjetlo na stanje Crkve i predlaže zaključke slične onima na tržištu rada. Orijentirati se prema kupcu (klijentu) - gdje je odselio, kako ga mogu opet „uhvatiti". Crkva danas zahvaća samo tri socijalne sredine od njih deset: konzervativce, tradicionaliste i dijelove građanskog centra. Nema šanse kod hedonista, idealista potrošnje ili "modernih izvođača". Oni imaju druge ciljeve u nedjelju. Ali Tebartz-van Elst je uvjeren: „Planinarenje može biti zanimljivo za pet nedjelja. Ali to ne zadovoljava čežnje za smislom života."
Spojiti, izbrisati, skratiti
Tko danas ide u crkvu, čini to uglavnom iz uvjerenja, a manje iz tradicije kao što je to bio dugo običaj u „pučkoj Crkvi". „Pučka Crkva devetnaestog stoljeća zahvaćala je svojim specifičnim povezivanjem uz sredinu i tako ušla duboko u kontekst života ljudi - tu blizinu ćemo morati iznova razviti u sasvim promijenjenim uvjetima," rekao je van Elst-Tebartz. U biskupiji Limburg, pedesetgodišnji biskup suočava s istim problemom kao i svi njemački biskupi. On treba stvoriti velika župna područja, pripojiti župe, izbrisati, skratiti. Već dvije godine istražuje tu mogućnost na šest župa, kako bi to moglo izgledati u budućnosti. Razmišljalo se da bi više mlađih svećenika živjelo zajedno, pod istim krovom: „Ovo pitanje ne treba tretirati isključivo kao strukturni problem, nego ga se treba promatrati i sa duhovnog gledišta."
Pastoralna skrb bolesnika, umirućih - to je nekad spadalo u osnovne djelatnosti Crkve. U mnogim područjima od toga je malo ostalo. Svećenici su danas sve više menadžeri. Stariji svećenici kažu definitivno: Za to nisam postao svećenikom. Tako je s Maximilianom Pinzlom, koji je do nedavno bio dekan Burghausena, u biskupiji Passau. U seoskim područjima Bavarske još uvijek postoje ostaci popularne pobožnosti, ljudi traže duhovnost u zajedničkim doživljajima hodočašća . Nakon četrdeset godina svećeništva, mons. Pinzl je u dobi od šezdeset-šest godina, ranije od planiranog, otišao u mirovinu. Opravdanje: on više nije, zdravstveno, u stanju izvršavati posao menadžera. Biskupija je odbila njegov zahtjev da se postavi nekog stručnjaka za upravu, financije i gradnju .
Primarna zadaća svećenika
Pastoralna skrb bolesnika, umirućih - to je nekad spadalo u osnovne djelatnosti Crkve. U mnogim područjima od toga je malo ostalo. Svećenici su danas sve više menadžeri. Stariji svećenici kažu definitivno: Za to nisam postao svećenikom. Tako je s Maximilianom Pinzlom, koji je do nedavno bio dekan Burghausena, u biskupiji Passau. U seoskim područjima Bavarske još uvijek postoje ostaci popularne pobožnosti, ljudi traže duhovnost u zajedničkim doživljajima hodočašća . Nakon četrdeset godina svećeništva, mons. Pinzl je u dobi od šezdeset-šest godina, ranije od planiranog, otišao u mirovinu. Opravdanje: on više nije, zdravstveno, u stanju izvršavati posao menadžera. Biskupija je odbila njegov zahtjev da se postavi nekog stručnjaka za upravu, financije i gradnju .
Primarna zadaća svećenika
I on kao umirovljenik misli na veliki početak nakon Vatikanskog sabora. Zna Max Pinzl, koji ni po djelima, ni po nakanama više nije jedan šezdesetosmo godišnjak, da mlađe generacije bogoslova preziru ljude njegovog doba kao "kravata svećenike". Oni su se snažno prilagodili sekularnim pravilima, čak i u nošnji civilnih odijela. „Mi smo trebali Crkvu osloboditi privređivanja", rekao je Pinzl. Limburški biskup radije gleda prema naprijed, ne zadržava se na šezdesetosmima. „Tko sada studira teologiju, na putu odluke morao je doživjeti izvana suprotni vjetar, a iznutra crkveno kritički postavljena pitanja, tako da se odlučnije pita o bitnim stvarima kršćansko-crkvenog vjerovanja, oni žele - crni kruh. ". I upravo je to problem novog naraštaja: on previđa, zbog strogoće, ono što je prva zadaća svećenika „sudjelovanje u ljudskosti."
Protestantizacija i ekumenizam: U zemlji reformacije, utjecaj protestanata je posebno velik. Ako ih se stvarno uspoređuje na institucionalnoj razini, onda katolici i protestanti nisu isto kao što to odlučno kaže Tebartz-van Elst: „ Katolička crkva je univerzalna Crkva u svijetu, koja se očituje u lokalnim crkvama. Dok se evangelička (protestantske) strana shvaća se kao nacionalna (Crkva jedne zemlje), jako vezana uz mjesto." To znači za katolike: mjesto ne smije biti samozadovoljno. A to se često događa pa se svećenika zatvara. Onda se nedjeljne propovijedi često pretvaraju u iznošenje i rješavanje vlastitih kriza vjere, a ne propovijedanje i tumačenje Evanđelja. A kako se postupalo mlohavo i popustljivo u liturgiji, tako nije izgrađen ni jedan most za mlađe generacije, koje ne znaju što se događa, jer im nitko nije objasnio.
Drveće i brodovi, umjesto kruha i vina
Protestantizacija i ekumenizam: U zemlji reformacije, utjecaj protestanata je posebno velik. Ako ih se stvarno uspoređuje na institucionalnoj razini, onda katolici i protestanti nisu isto kao što to odlučno kaže Tebartz-van Elst: „ Katolička crkva je univerzalna Crkva u svijetu, koja se očituje u lokalnim crkvama. Dok se evangelička (protestantske) strana shvaća se kao nacionalna (Crkva jedne zemlje), jako vezana uz mjesto." To znači za katolike: mjesto ne smije biti samozadovoljno. A to se često događa pa se svećenika zatvara. Onda se nedjeljne propovijedi često pretvaraju u iznošenje i rješavanje vlastitih kriza vjere, a ne propovijedanje i tumačenje Evanđelja. A kako se postupalo mlohavo i popustljivo u liturgiji, tako nije izgrađen ni jedan most za mlađe generacije, koje ne znaju što se događa, jer im nitko nije objasnio.
Drveće i brodovi, umjesto kruha i vina
Prije se moglo pretpostaviti, a sada roditelji sami trebaju vodstvo, o tome govori i Max Pinzl. Priprava za prvu pričest i krizmu su pretvorene u psihosocijalne satove, a uvođenje u sakramenat je otpalo. Biskup Tebartz-van Elst je rekao: „Prvotni simboli liturgijskog slavlja su kruh i vino koji postaju tijelo i krv Kristova. U tom pogledu se mogu mnoga prvopričesnička slavlja gledati vrlo kritički. Gdje se sekundarne i tercijarne simbole kao što su drveće i brodovi dovlači oko oltara ne smije se biti iznenađen ako djeca ne pronađu bit sakramentalnog susreta s Isusom Kristom. "
Svugdje postoji nedostatak znanja, ali ako Andrew Ngah s laicima ide u crkvu, vrlo lako bude informiran o stanju u Crkvi: „Njemački katolici, dva sata govore o pogreškama svojih biskupa, ali „Zdravo Marijo" ne znaju. No, nakon mise mi se zahvaljuju ako propovijedam o vjeri."
Koje pitanje!
Svugdje postoji nedostatak znanja, ali ako Andrew Ngah s laicima ide u crkvu, vrlo lako bude informiran o stanju u Crkvi: „Njemački katolici, dva sata govore o pogreškama svojih biskupa, ali „Zdravo Marijo" ne znaju. No, nakon mise mi se zahvaljuju ako propovijedam o vjeri."
Koje pitanje!
Pa što je liturgija, zašto postoji Crkveno pravo? To bi bio predmet vjerskog obrazovanja (vjeronauka). Jedinstveni je to privilegij, vjeronauk nuditi u sklopu nastavnog plana državnih škola. No, taj instrument već dugo ne pruža ništa. Monsinjor Pinzl sasvim otvoreno govori: "Vjeronauk je sada postao nauka o Africi, o budizmu i o još koječemu." Limburški biskup ga vidi na sličan način. "Ako mi u vjeronauku idemo daleko od sebe i pred nadirućom sekularizacijom se plašimo i povlačimo i nedostaje nam hrabrosti našu vjeru nazvati po imenu, onda smo povjerenim učenicima ostali dužni odgovor vjere."
U Katoličkoj školi, za njega, euharistija stoji na prvom mjestu kao nešto vlastito. On shvaća školu kao „misijsku postaju, jer tu Crkva dolazi u dodir sa svim mladim ljudima." Država zna da se prenošenje vrijednosti može uspješno događati ako je povezano sa zajednicom kojoj su te vrijednosti vlastitosti, uvjeren je biskup van Elst Tebartz . S obzirom na ekumenizam koji kod nas (Njemačka op.pr) zastaje, on želi da kršćani obaju denominacija dobiju „jasniju sliku o svom individualnom razumijevanju Crkve.
Da je to tako daleko potvrđuje Andrew Ngah simptomatičnom pričom iz njemačkog Crkvenog života: o zvonarici koja ga je u sakristiji pozdravila riječima : Ja sam ovdje svećenica. I uvijek ponavljana pitanja kakvu vrstu bogoslužja on misli držati? Ja uvijek kažem rimokatoličku liturgiju. Amen!" "
Gdje se crkvena elita stiska
Gdje se crkvena elita stiska
Piscu Martinu Mosebachu je jasno: ovdje veliki eksperiment nije uspio. „Aggiornamento Crkve", prilagodljive Crkve generacije je stajao vjere. Tebartz-van Elst podržava ovu tvrdnju i priznaje: "Liturgija nije događaj. Bog djeluje u i na nama. Sav aktivizam u liturgiji očito nije pridonio produbljivanju vjere." Vjerska elita stoji bespomoćna piše protestantski teolog Friedrich Wilhelm Graf. Naglašavaju svoju pastoralnu silu i biskupski autoritet, jer ne mogu držati korak s preobrazbom. I oni se guraju oko seksualnog morala kao i pitanja celibata. Pogotovo se ova posljednja točka čini kao jeftina zaštitna pomoć, a često se previđa da svećenik ovaj korak čini dobrovoljno i nakon intenzivnog ispitivanja.
Kršćanska prepoznatljivost
Kršćanska prepoznatljivost
Točno je da je Crkva ima dvije tisuće godina iskustva u discipliniranju svećenika, kaže Andrew Ngah „ali to je samo zato što je svećenik oženjen za Crkvu i slijedi biskupa." Takvu se poslušnost ne može zahtijevati od laika. Pri tome je mišljenje da bi dozvola braka za svećenike dovela do povećanja broja svećenika potpuno nebulozno. Tebartz-van Elst je rekao: „Smanjenje broja duhovnih zvanja ogledalo je nestanka vjere u našem društvu. Tko danas želi postati svećenik, rijetko u obitelji, kao i u župi, doživljava okolinu koja će ga poticati i s kojom bi se mogao identificirati."
Kada se susretnu na nekom međureligijskom događanju židovi, muslimani i kršćani onda su oni posljednji koji se opravdavaju zbog vjere. Limburški biskup želi pokazati jaču kršćansku profilaciju - s početkom u školi. "Muslimanski učenici očekuju, od kršćanskih školskih kolega, nutarnje odgovore i kršćansku prepoznatljivost."
Bogati i neslobodni?
Politika će malo pomoći u rješavanju krize. Mnogi daju prednost posebno oni pod zastavom „C" da se, u sumnjama, treba ponašati korektno politički da bi se postigao cilj. Ako netko danas govori o „čuvanju stvarenja", onda ga se ismijava ili gura sa strane kao eko zanesenjaka. Pri tome je upravo potrebna ova upornost. Koncil poziva vjernike da prepoznaju „znakove vremena u svjetlu Evanđelja". To znači imati hrabrosti za kritičnu suvremenost.
Laici igraju igru po svoju. Središnji komitet njemačkih katolika je, na primjer, savez nekoliko vjerskih udruga i nastupa kao da ima vrhovni autoritet, iako nije legitimiran za to da predstavlja katolike. Tako se predsjednik središnjeg komiteta njemačkih katolika (ZDK), Alois Glück (CSU), nedavno zauzeo za slabljenje celibata. Ovo se nije svidjelo limburškom biskupu pa poručuje: „"Zadatak ZDK nije da odlučuje o pitanjima nauke vjere ili strukture Crkve. Nije dobro za obnovu Crkve kada vodstvo i tijela ZDK ostavljaju dojam unutarnje protu-javnosti u Crkvi." Možda bi se trebalo misliti o stanju njemačkog katolicizma, Crkvenom porezu i političkim integracijama. Korzet koji čini Crkvu bogatom i neslobodnom? Andrew Ngah zapanjeno govori o tome da svećenici i biskupi primaju plaću. U Kamerunu, žive od darova koje dijele sa siromašnima.
Institucionalna dilema ostaje
Institucionalna dilema ostaje
Kamo vodi ovaj put? Svećenici u reverendama, povratak u ranu svetost crkve? Više Rima, manje lokalna Crkva? Više socijalnog rada? Tebartz-van Elst kaže: „Budućnosti Crkve nije samo na onoj službenoj Crkvi, nego će se morati oslanjati na ono što je bilo na početku Crkve - mnogo volonterskog rada. No, to će biti služba kojoj je potrebna intenzivna podrška i nadzor od strane Crkve. " U crkvama se mnogi laici se jedva čuju. Kod krštenja žamore, kod vjeroispovijesti mrmljaju. Andrew Ngah često moli s oltara da jasnije izgovaraju riječi Vjerovanja. On je, u više navrata, poslao zaručnike na ponovno školovanje kad je otkrio da nemaju potrebno znanje.. U Bad Ems je dvojici muslimana i jednom protestantu uskratio pričest koji su samo za zabavu došli pred oltar. „Svećenici nisu nikakvi strojevi, imamo osjećaj za to. Moje školovanje je trajalo devet godina - osjećam da li je netko katolik." Godinu dana nakon incidenta, dva muškarca i jedna žena su se predstavili kod Andrew Ngaha - sa željom da ih on krsti.
Institucionalnih dilema ostaje: u svijetu u kojemu se može biti protiv svega, dužnost poslušnosti se čini čudnom. To ne odgovara vremenu kad, uza sve naglaske, individualnost djeluje čudno očajno. Andrew Ngah ukazuje na englesku riječ „fear" : privid koji se čini stvarnim. Biblija ne naglašava uzalud stotinu puta poziv: "Ne bojte se." Za njega je pravi dokaz formula: „Strah je suprotno od vjere."