„Djelatnici istine": Kako Papa svojoj Crkvi pokazuje put izlaza iz krize povjerenja -
Analiza Nathaniel Liminski
Rim-Köln (kath.net)
Oni koji ovih dana priznaju svoju odanost Katoličkoj Crkvi i Papi izazivaju, u pravilu, ljutnju i bijes ili čak samo iritaciju. Iznenađeni pogledi, vraško cerekanje, mahanje glavom - to su civiliziraniji oblici očekivane negativne reakcije.
U očima protivnika pitanja su vrlo čitljiva. Kako možeš i dalje ozbiljno tvrditi uza "sve to" da je Crkva institucija od značaja za spas naroda i Papa, kao Kristov namjesnik na zemlji, njezin najvažniji putokaz?
U „sve to" spadaju nesporazumi vezani uz „Bratstvo svetoga Pia" („lefebrovci") i javno objavljeni zločini zlostavljanja djece i mladih od strane nekih katoličkih svećenika, a dijelom i manjkavo ponašanje od strane Crkve. Htjeli mi to ili ne, ta dva pitanja su, posljednjih mjeseci i godina, osobito u Njemačkoj, oblikovala javnu sliku o Crkvi i Papi.
Kao da sve to nije dovoljno, u posljednje vrijeme rastu izvješća o nedosljednosti kod nekih u vatikanskoj vlasti, kao npr. u upravi za nekretnine te u Vatikanskoj banci. Sljedeći skandal je, dakle, već na vidiku; ovaj put se to tiče financijskih "spletki" u Crkvi. Prvi navještaj se već osjetio u Njemačkoj u vezi s raspravom o štednji pa se, u ovom kontekstu, poput feniksa iz pepela, pojavilo pitanje državne naknade za oduzetu Crkvenu imovinu u vrijeme sekularizacije. Stoga se može očekivati da će se pojaviti i druge „krize" i „skandali". Neke inicijative i skupine u Crkvi su istraživali mehanizme skandala i koncepte suprotstavljanja i postupanja u radu s njima. Benediktova generacija je razvila neke ideje za brži i održiviji Crkveni rad za izlaz iz krize i stavila ga na raspolaganje biskupskim konferencijama. Provedba, na žalost, kasni.
Bilo bi vrlo vrijedno usmjeriti pažnju na to kako papa Benedikt XVI. iz Rima pokušava rješavati krizu, već od njezinih uzroka. To bi se dalo opisati u pet točaka, možda bi se to moglo nazvati "Benediktova strategija"- poštena analiza, stroga prosudba, postroženje pravila, poboljšanje slike svećenika, jačanje vjerničke baze.
Benedikt je počeo svoje djelovanje trijeznim opažanjem: „Neprijatelji Crkve su iznutra." Papa jasno pokazuje da se uzroci krize ne mogu tražiti u napadima nepravednih vijesti i Crkvi neprijateljskog svijeta. Važnost ovoga jasnog pozicioniranja Benedikta se možda neće moći precizno ocijeniti zbog brojnih različitih mišljenja u Vatikanu, po ovom pitanju. Uz kardinala, državnog tajnika, Bertonea i njegovog prethodnika, sada kardinala dekana Sodanoa, poimence su se, u javnosti, oglasili drugačijim mišljenjima i stavovima: dok je Bertone, u dalekom Čileu, povezao zlostavljanje djece s problem homoseksualnosti od strane nekih svećenika, dotle je Sodano, u propovijedi Uskrsne liturgije posvetio prilično vremena obrani Pape „protiv brbljanja više glasova u javnosti", ali je pri tome zaboravio ukazati i na patnje žrtava zlostavljanja i na sama zlostavljanja. Benedikt je, nešto kasnije, preko svoga glasnogovornika, to javno kritizirao. Vrhovni pastir usredotočuje sve svoje napore u jedno, a to je vraćanje povjerenja ljudi u Crkvu: jasno priznanje krivnje i učvršćivanje spoznaje da Crkva nije ovisna o slabosti svojih udova.
U drugom koraku Benedikt ide dalje s nečim što je započeo već kao prefekt Kongregacije za nauk vjere 2001. - sustavnom obradom prijavljenih slučajeva seksualnih delikata na štetu djece i adolescenata od strane svećenika. Sam Ratzinger je osigurao da ovaj problem bude prepoznat kao tema od važnosti za cijelu Crkvu. Dok se u mnogim lokalnim Crkvama do tada takve čine promatralo kao izlječiva seksualna lutanja i više se naglašavala mogućnost oprosta za počinitelje, često se zapostavljalo potrebu utjehe i pastoralne skrbi za žrtve. Zato Ratzinger traži slanje izvještaja o svim zločinima u Rim i time stvara uvjete za procjenu opsega i sadržaja tih problema i njihovih posljedica za Crkvu u cjelini. Kao prefekt kongregacije, Ratzinger je znao, čak i onda, da se iz Rima ne može riješiti sve probleme, ali je bio siguran da će se drugdje u biskupstvu razviti svijest o ozbiljnosti prekršaja i mogućeg utjecaja na povjerenje ljudi u Crkvu i njezinu poruku. Slučaj benediktinskog samostana Ettal pokazuje da je Benedikt ostao vjeran svojoj liniji i u tom pogledu.
On ne slijedi prve sumnje i ne djeluje iz zabrinutosti da može kratkoročno okaljati ugled, nego se opredjeljuje za što je moguće intenzivniju obradu da na vidjelo izađu stvarne činjenice. I ovdje, u Crkvi, se ne mogu ignorirati crkveno-političke implikacije. Izvještaj posebnog vizitatora iz Rima u slučaju Ettal je šamar za münchenskog nadbiskupa Marxa. On je prebrzo poslušao tvorce javno - medijskog mišljenja i donio brzu odluku o smjeni da bi, u ovom slučaju, izgledao vjerodostojno, no pokazuje se da je to bilo najbrutalnije moguće rješenje. Za Benedikta pažljivost ima prednost pred brzinom, iako se činilo da je brzina prikladna i potrebna zbog ozbiljnosti optužbi i posljedica kod žrtava.
Treći korak pokazuje da Benedikt, u razjašnjavanju, ima snage i volje za strože kažnjavanje. Tada je već u Rimu planirao pooštravanje pravila i propisa u svezi s kaznenim djelima zloupotrebe.
Malo je predugo trajalo dok se zakon usvojen u 2003. nije objavio u travnju 2010. (!) i da se smjernice za postupanje u takvim slučajevima unesu kao obvezujući zakon. Pravila ukazuju na obvezu uskog surađivanja s državnim istražnim organima, kao i mogućnost da lokalni biskup, u jasnom i ozbiljnom slučaju, svećenika, čak i bez kanonskog postupka, prijavi Kongregaciji da ga ona udalji iz službe. Štoviše, zastara se proširuje ili čak uklanja od Crkvene strane.
Osim toga, korištenje dječje pornografije i napadi na mentalno bolesne su uključeni u katalog kanonski kažnjivih djela. Sve to pokazuje da Benedikt ozbiljno slijedi svoje riječi o osobnoj pogođenosti nedjelima i uključuje Papinu odlučnost za ozbiljno rješavanje stvari.
Četvrta točka koju se mora spomenuti u opisu Benediktove dugoročne borbe protiv krize se sastoji u činjenici da Benedikt dublje uzroke krize koja se pojavila zadnjih mjeseci vidi u krizi svećeništva. I kad je proglasio godinu svećenika, prije godinu dana, Papa je znao za slučajeve zlostavljanja među svojim klerom. Znao je za brojne postupke i procese kao dio svog rada u Kongregaciji za nauk vjere.
Čak i kod križnog puta 2005., prije njegova izbora za papu, tadašnji kardinal dekan Ratzinger, kritizira duboke ponore unutar same Crkve. Činjenica da je afera zlostavljanja postala javni skandal, prije i iznad svega suučesništvom svećenika, pokazuje da još uvijek postoje specifična očekivanja od svećenika usprkos sve jače sekularizacije. Dok sada neki igrači u životu Crkve u svezi s raspravom o zlostavljanju, uvlače i raspravu o celibatu i tako pridonose još većim sumnjama na sveopće svećenstvo koje je već i onako pogođeno zlostavljanjima, Benedikt koristi svaku priliku koja mu se nudi, posebno u kontekstu godine svećenika, kako bi poboljšao ugled svećenika i razvio potrebnu kvalitetu njihova zvanja. On, pri tome, ne prešućuje da svećenički poziv postavlja velike zahtjeve pred pozvane i s obzirom na celibat.
Sam Ratzinger živi svoj pontifikat iz dubine svog svećeničkog poziva. Njegove propovijedi pokazuju svijest o ranjivosti svećeničkog života, posebno u današnjim okolnostima. Usredotočujući se na svećenike, želi na poseban način naglasiti značenje svećeničkog ređenja (posvete) i važnost sakramenata, a tako i na bitne značajke Crkve i njezinog osnovnog poslanja.
U petoj točki svoga plana Benedikt pokazuje da se ne usredotočuje samo na svećenike. Sigurno se osjećao i obveznim pred svojim zaštitnikom imenjakom, svetim Benediktom, kad je odlučio osnovati Crkveni savjet za novu evangelizaciju Europe i zapadnog društva. Čini se da Benedikt ima vrlo realnu sliku o Crkvi u Europi.
Možemo poći od stanja kakvog opisuje predsjednik "Papinskog vijeća za promicanje nove evangelizacije", nadbiskup Runi Fisichella, i slaže se Benediktom: "Većina krštenika nisu više prakticirajući katolici, ravnodušnost prema religiji raste." Svoje poslanje promatra kao „izazov, jednak onom u vremenima Crkve.Benedikt želi, osnivanjem i uspostavom ovog savjeta, postići veću svijest i potrebu poznavanja vjere. On želi zaštiti i dati podršku obitelji kao prvom mjesto vjere i njenog prenošenja, te potaknuti i laike da danas još više osnaže vjeru u Crkvi i u javnosti i da joj dadu autentično lice.
Zaključak je jasan: Benedikt XVI.. je svjestan uzroka krize. Kao čovjek s velikim smislom i poznavanjem Crkvene povijesti zna što je u igri i da to pogađa ravno u srce Crkve kad je u pitanju njezina vjerodostojnost. Njegov smjer je jasan: apsolutna orijentacija na istinu, čak i ako je za Crkvu - kao kod slučajeva zlostavljanja - vrlo bolna. Koja je uloga vjernika laika u tom kontekstu? U Njemačkoj (zar u Hrvatskoj ne? opaska prev) Papa ne treba one koji će mu pljeskati, ne treba čak niti navijače, nego prave istinske „suradnike istine!"
Moto njegova biskupskog služenja bi trebao postati i moto njegova pontifikata. Benedikt ostaje vjeran Crkvi i samome sebi. Vjernost istini koja u kršćanskoj vjeri ima sasvim konkretno lice i sasvim konkretno ime, je najbolji kompas pomoću kojega će Crkva pronaći put iz sadašnje krize. A sam Papa na tom putu prednjači!