U subotu i nedjelju, 4. i 5. lipnja 2011., bio sam ponosan što sam Hrvat, katolik, katolički svećenik. Iako iz opravdanih razloga nisam bio u Zagrebu, sve sam doživio uz mali ekran. Kadikad sam pogledao i neke strane kanale koji su prenosili iz Zagreba. Čitao sam komentare na internetu, na raznim stranicama. Papa, na općoj audijenciji u srijedu 8.VI., biranim riječima hvali Hrvatsku. U isto vrijeme, naši mediji pucaju iz svih oruđa i oružja po papi, po onima koji su se usudili biranim riječima govoriti o Papi i njegovu pohodu. Što se dogodilo?
Subota poslije podne. Sveti Otac govori eliti (onakva je kakva je!). Govori važne stvari o savjesti. Plješću mu svi, dugo i srdačno. Pokazao je bit problema u Hrvatskoj, a taj je da nema savjesti (barem kod onih koji bi je trebali imati). I tu poruku treba ušutkati, tko je pozvan, tko nije pozvan .. I tako spretni „mutikaše" zamutiše papinu poruku. No, ipak je ostala kao glas vapijućeg u pustinji.
Navečer susret s mladima. Najprije su mjesecima mediji svetog Oca blatili na sve moguće načine. I onda se veliki publicitet daje jednoj šačici ljudi koji optužuju Papu za najmrskije zločine, iako svi relevantni dokazi pokazuju da je upravo on, kardinal Ratzinger („kardinal tenk") pa kasnije papa Benedikt XVI. odlučno udario po nemiloj aždaji. I svojim potezima dugoročno oslobađa Crkvu nemile aždaje, baš kao što je sveti Juraj, ubivši zmaja, oslobodio djevicu. I u takvom ozračju papu iščekuju, na trgu bana Jelačića, deseci tisuća mladih. Zanosno ga pozdravljaju: „Papa mi te volimo!" Ta mladež sabrano, skrušeno, u dubokoj tišini kleči i moli na Trgu bana Jelačića. Slika koja je prodrmala svijet. Nevjerojatan prizor, deseci tisuća koje je bilo „lijepo i dirljivo čuti te mlade kako pjevaju s radošću i zanosom, a zatim u trenutku osluškivanja i molitve vidjeti ih sabrane u dubokoj tišini." I ti deseci tisuća mladih pokazaše i Hrvatskoj i svijetu da se znaju okupiti na manifestaciji bez izgreda, bez problema... Zašto? Zašto su ti mladi, tako oduševljeno, primili tog starca, kojega su mediji mjesecima prije tako ocrnjivali? Zato što im je otvoreno rekao da uspjeh u životu ovisi - parafraziram- o njihovoj savjesti, svijesti, ustrajnom radu i normalnom životu, ne uzdajući se u užitke koje im nudi sadašnji trenutak... I mladi oduševljeno plješću tim riječima.
I opet mediji to nazivaju „papigama" i ne znam sve čim drugim. U medijskom prostoru opet ostaje papina riječ „glas vapijućeg u pustinji." Pitanje bi trebalo uputiti i Predsjedniku republike i vlastima i medijima: Zašto kod tolikog broja mladih nije bilo incidenta? Odgovor je jednostavan: Netko im je pružio gorki lijek protiv sadašnjeg stanja u društvu pa i u njihovu životu. No, baš to mediji, a ni politika ne vole. I zato su, nakon papina odlaska, opet udarili u pisanje protiv. A političari su se utrkivali tko će izreći veću suprotnost Papinoj misli. Zajamčeno pravo na abortus je stečevina ljudskih prava 21. stoljeća. Homoseksualci imaju pravo maltretirati svojim zasadama ogromnu većinu i „tjerati ih" (zar to nije nasilje manjine nad većinom?) da prihvate njihove zasade. Političari puze pred europskim činovnicima. Umiru od straha reći da je Hrvatska zemlja braka muškarca i žene, da je Hrvatska zemlja poštivanja ljudskih prava među kojima je ono najosnovnije pravo na život od začeća do prirodne smrti. Ali i to da je Hrvatska zemlja ljudi koji mogu živjeti po svojoj savjesti, da je Hrvatska zemlja visoke tolerancije, ali da nikada neće dopustiti nasilje većine nad manjinom, ali ni manjine nad većinom. I to je dobri duh kojeg su osjetili mladi i ogromno mnoštvo vjernika čije pravo da javno izreknu i žive što misle i vjeruju se ne priznaje.
Subota, 11. VI. I opet sam bio ponosan. Da se razumijemo, protiv sam svakog nasilja i nije lijepo što su napadnuti „paraderi." Možda čak i sami sudionici parade i nisu složni s time da netko manipulira s njihovom intimnim nagnućima. Poznam, iz ispovijedi, probleme takvih ljudi koji nisu baš onakvi kakvima ih mediji prikazuju.
Zašto sam bio ponosan? Zato što se našlo nekoliko tisuća ljudi koji su protestirali protiv nasilja manjine nad većinom. Protiv toga (zlo)duha. Tko će mi odgovoriti na pitanje: Zašto je bilo potrebno dovoditi u paradu ljude iz drugih država? Mene to neumitno podsjeća na nasilje koje su upravo ljudi iz tih država, prije dvadeset godina, nanosili našoj Domovini. A sada ponovo nasilje manjine nad većinom. Orkestrirano, praćeno medijskom pompom. I krokodilskim suzama političara zato što je povrijeđeno njihovo veličanstvo manjina. Nekada su nam rušili, kuće, crkve, a sada ruše svetište, ognjište, brak i obitelj. Neka voditeljica neke udruge je rekla: - parafraziram - nećemo prestati dok ne postignemo cilj - jednakost istospolnih brakova = uništenje brakova muškaraca i žene. I zato sam bio ponosan na revolt velike većine.
No, malo pamćenja neće škoditi. Prvotno zamišljena trasa „parade" je bila ista kao i trasa procesije na sv. Dujma. I sva sreća da je netko u gradskim vlastima Splita našao snage da to spriječi. Očito da manjina ima neke sasvim druge ciljeve. Tko će s kim spavati, mene se kao građanina, ne tiče. No, kad me netko prisiljava da prihvatim njegovo ponašanje kao normalno, e onda su ugrožena moja prava i imam ih pravo braniti. I zato sam ponosan što se našlo ljudi koji će reći ne takvom nasilju.
Ma, sve mi ovo sliči na jednoumlje ono partizansko, komunističko: „Rekao je drug sekretar da nema Boga i nema ga." I teško onome koji se tome opirao. I vidi čuda, opet danas mediji sviraju drugu frulu u vezi tih stvari. Onu progonjenu većinu, proglasiše neprijateljima. I s njima u jame, fojbe, zajedničke grobnice i bilo kuda. A mediji stoje na obranu progonitelja (manjine), a ne progonjenih (većine). I kolo povijesti se vratilo nazad 50 godina. I zato sam ponosan što se našlo ljudi koji će reći ne tom jednoumlju - „stečevini 21. stoljeća", teroru manjine nad većinom.
I zato mi je sasvim jasan aplauz mladih Papi u Zagrebu, zato mi je jasan revolt medija što bijesne zbog aplauza mladih papi, još više njihov bijes zbog duboke sabranosti mladih u molitvi.
Jasno mi je zašto političari puze pred europskim činovnicima. Jasno mi je zašto revolt desetak tisuća ljudi u Splitu, ali mi je i jasna medijska hajka protiv tog revolta, pa sada pomiješaše i konzervativni katolicizam i hrvatstvo. Pa zar to već nije viđeno devedesetih godina i to baš u Splitu, na poseban način („Feral")? Samo mi jedno nije jasno (ili mi je baš savršeno jasno) tko će mi od medija ili političara rastumačiti zašto mladi plješću Papi koji ih poziva na žrtvu i odricanje, a zašto mladi i drugi građani protestiraju protiv onih koji im nude jeftino uživanje? Tko je plaćao sva ta silna policijska osiguranja? Koliko će sve to državu koštati? Tko financira sve te udruge usmjerene protiv dobrobiti hrvatskog naroda? Smije li vlada reći koliko izdvajaju iz budžeta za te udruge usmjerene protiv biti hrvatskog naroda? Zašto se taj novac nije usmjerio prema kompjutorizaciji škola, na primjer? Hoću li ikada dobiti odgovor na ova pitanja bilo od političara, bilo od .. koga?
I zato svjesni narod na budućim izborima treba, prema svojoj savjesti, reći svjesni ne i baciti i ovu politiku, i ove političare u ropotarnicu povijesti. Ako se to ne dogodi, onda nismo daleko od 91.
Don Ivica Matulić - župnik