Jer znamo sve stvorenje uzdiše i muči se u porođajnim bolima...

Današnja čitanja nam daju prigodu razmišljati o Božjoj riječi. Vi koji ste došli danas ovdje, nadam se, da vjerujete da je riječ Božja koju smo čuli upućena i nama. Bolje rečeno, ona riječ koja je napisana za neka druga vremena, s nekim drugim problemima, vrijedi i danas. Samo je mi moramo primijeniti na naše vrijeme. U prvom čitanju smo čuli da  Bog šalje svoju riječ kao kišu i kao snijeg koji natapaju zemlju. U evanđelju smo čuli priču o sijaču koji sije, a tla su različita. Bog je sijač koji sije svoju riječ. No, ta riječ nalazi na različite vrste ljudi koji se različito odnose prema toj riječi. Tako i danas, i među nama ima različitih ljudi koji će različito shvatiti i tumačiti ono što govorim, a naročito što ću reći danas. Jer se današnja poslanica sasvim jasno odnosi na našu današnju situaciju ovdje u Dolu i u savjesti smatram da trebam progovoriti u duhu riječi Božje koju smo čuli.

Čuli smo u poslanici ove riječi: Jer znamo sve stvorenje zajedno uzdiše i muči se u porođajnim bolima, sve do sada.

A u Dolu smo to svjedoci na poseban način. Radi se o trovanju. Mi se postavljamo kao gospodari svijeta, ali mi to nismo. I znajte, Bogu ćemo odgovarati za takvo ponašanje. Nama je sve ovo oko nas posuđeno i moramo to dati sljedećim generacijama.  Na žalost, ta svijest nije usađena u nas. Jer trovanje mačaka je u stvari mučenje stvorenja, a trovanje  ovdje sastavni dio načina života. I zato je onaj apel građanima neistinit i neiskren, jer nije istina da se trovanje javilo tek u zadnja dva mjeseca. Koliko ja znam traje već dugo, dugo i u tom trovanju, koliko ja znam, su stradale i vrlo vrijedne životinje kao rasna perzijska mačka i ruski plavi carski mačak. A broj otrovanih mačaka ide i na desetke. U tom trovanju stradalo je nekoliko ovaca i pasa.  Sve je to način života i razmišljanja koji je protivan Svetom pismu.  Eto, dokle to ide spomenut ću samo posljednji događaj kad je netko bacio u kontejner na Dolcu živu kokoš vezanih nogu a treba spomenuti i  istrebljivanje puhova,  zakonom zaštićenih životinja. A ovo istrebljivanje puhova ima, za mnoge, prednost pred nedjeljnom misom. I to se sve događa, da tragedija ili komedija bude veća, u eko selu.

No ne truju se samo životinje. Nego se truju i ljudi.  Ovdje riječ trovanje uzimam u prenesenom smislu. Oni koji to čine dobro znaju kako se to radi kad hoćeš nekome napakostiti. Počneš u povjerenju pričati priču u kojoj ima vrlo malo istine, a veoma mnogo laži i konstrukcija. Koliko taj dotični trpi, to takve koji truju nije briga. Oni su izvršili svoje, otrovali su ga.  A neki ne prežu i od težih otrova i ne pitaju hoće li potpuno uništiti čovjeka. Imaju uvijek izgrađen obrambeni sustav.  Oni su pravedni, a žrtva je kriva.  Slobodan sam reći, a vi to dobro znate koliko se laži i o meni, u zadnje vrijeme, izgovorilo. Samo moram i to reći da me, od svih tih otrova, može zaboliti malo trbuh ili glava, ali mi ne mogu ništa nauditi. Jer vjerujem što je Isus rekao: „Ako i što otrovna popijete, neće vam nauditi."

No, nije problem što truju druge ljude oko sebe, problem je što truju vlastitu djecu. I otrov kojeg su stavili ovih dana i mjeseci u njihove duše uništit će najprije djecu  a onda i njih.  I vjerujte mi plakat će, ali im neće imati tko brisati suze. Jer svijest da su uništili  svoju vlastitu djecu nitko neće moći izbrisati iz njihove pameti i svijesti. A kako su to, ovih dana, trovali svoju djecu: Ko će mu poć u crikvu, ko će mu pivot, ko će mu namistit i nosit baldakin, ko će mu namistit i nosit Srce Isusovo... Kao da se to meni radi, a ne Bogu i slične izjave koje su neki davali u svojim kućama pred djecom, a da ne govorim o zabranjivanjima ići u crkvu, ruganjima onima koji idu, čak i zabranjivanju pozdravljanja. A vi ovdje prisutni znate da smo vrlo lijepo i pobožno proslavili i Tijelovo, i Srce Isusovo te da su nedjeljne mise doživljaj susreta s Bogom.  Onima koji tako govore,  samo ću reći riječi koje su zapisane u Svetom pismu, u psalmu 37: „Zla se kloni i čini dobro, i ostat ćeš dovijeka. Jer Jahve ljubi pravdu i pobožnika svojih ne ostavlja. Zauvijek će biti zatrti zlikovci, istrijebit će se potomstvo bezbožnika." I sve  se to doživljava od ljudi koji za sebe kažu da su katolici i vjernici. Bilo bi komično da nije tragično i žalosno.

Kako je to moguće da u nekih ljudi postoji toliko zla i mržnje da su spremni otrovati  životinje, posjeći stabla, izguliti bilje, kao i oblatiti i tako uništiti nekog čovjeka.

Moguće je i vrlo jednostavno,  to se događa kad čovjek postavi sebe kao mjerilo, a ne Boga.  Na štovanju Boga leži sva kultura čovjeka. Jer riječ kultura dolazi od latinske riječi cultus - a to znači štovanje Boga.  I mene ništa ne čudi i niti će me čuditi gore stvari od ljudi koji su spremni uništiti i uništavati duhovnu baštinu svoga mjesta, a time i  svoje korijenje. Od duhovne baštine su živjeli mnoge generacije i davala im snage za opstanak i život. Nove generacije koje sebe samima smatraju dostatnima ne trebaju Boga pa ni njegovo štovanje. A kad nema priznavanja Boga i potrebe štovanja Boga, onda mi je sasvim jasno da je i duhovna kultura teret kojega se najlakše odbacuje.  I zato mi  zadnja rečenica već spomenutog apela koja kaže: „Mi smo za život" ukazuje na veliku farizejštinu, velike riječi bez ikakvih djela. Nema života bez duha. Nema života bez Boga. I kad uklonimo  Boga iz života, onda sam život nema nikakve vrijednosti. Onda nije problem posjeći nekome stablo, nije problem otrovati ni mačku, ni ovcu, nije problem otrovati ni čovjeka. A uvjeren sam da nekim ljudima ne bi bio problem baciti drugoga i u jamu.  I to se sve događa u selu koje bi htjelo biti eko - etno, a k tome i kršćansko. Komično da nije vrlo žalosno i tragično.

I  vratimo se na evanđelje o sijaču. Kao što je u priči iz evanđelja sjeme palo na različita tla, tako će i ove moje riječi pasti  na različita tla ljudskih duša. I blago onima koji poslušaju, kod njih će izniknuti i donijeti  tridesetorostruki, šezdesetorostruki, stostruki plod.