Zanimljiva su čitanja 4. korizmene nedjelje koja ima i svoje posebno ime. Zove se „Laetare" „Veseli se" prema prvim riječima Ulazne pjesme. Veseli se, jer oni koji se spremaju na krštenje u uskrsnoj noći danas prelaze i preko treće stepenice kušnje. Veseli se, prešli smo pola korizme, evo se približava Uskrs. Veseli se, jer je Gospodin učinio, meni i tebi, svima nama velike stvari.  I sada kad sam ovo rekao, onda znam da mnogi misle: a što je to meni Gospodin učinio? Što je to Gospodin učinio lijepoga svijetu? Čujemo, svakog dana, o raznim nesrećama, bilo koje je prouzročila priroda ili su to ljudi nanijeli drugim ljudima, na razne načine.

            A  što je to meni Gospodin učinio..Ja učim, ja treniram, ja radim, ja sam se oženio, ja sam othranio djecu, ja sam sagradio kuću, ja sam kupio auto.. Što je to meni Gospodin učinio da bih se ja veselio?

           Na ovo pitanje nam daje odgovor prvo čitanje iz knjige o Jošui. Izraelci su nakon 40to godišnjeg lutanja pustinjom kad ih je Bog čudesno hranio manom i prepelicama, prešli rijeku Jordan i ušli u Obećanu zemlju i sada jedu, prvi put, plodove zemlje koju su dobili i obrađuju, više im mana nije potrebna. I upravo u tom času su mogli doći u napast pomisliti da je to zasluga mudrih političara, pametnih vojskovođa ili jakih ratnika. Knjiga Jošue govori da je sve Bog pripremio, nije to zasluga ni mudrih političara, ni pametnih vojskovođa, ni hrabrih vojnika.. Tako je isto i u našem životu. Nemojmo misliti da smo mi centar svijeta, da se sve vrti oko nas, kao što to neki misle, jer sve što imamo nije ništa naše, sve nam je darovano.. To vidimo u trenutku odlaska s ovoga svijeta.. Sve ostaje ovdje, ništa ne odnosimo sa sobom, kako to lijepo uočava Job u Starom zavjetu: „Gol dođoh na ovaj svijet, gol ću se onamo i vratiti." I samo čovjek koji ovu mudrost prihvaća  i koji je vjernički živi, može se doista veseliti. A zašto se veseliti, odgovara čovjeku vjere pripjevni psalam. „tražio sam Gospodina i on me usliša, izbavi me od straha svakoga." I to je razlog veselju. Oni koji ne traže Gospodina, ostaju u strahu da im ne propadnu novci na banci, da se ne razbole, da ne umru.. A koji traže Gospodina, oni vapiju Gospodinu i on ih čuje i izbavlja iz svih tjeskoba. A kako bismo mi svi lakše živjeli kad bismo, u ovoj situaciji u kojoj jesmo, vapili Gospodinu i on bi nas izbavio iz sadašnjih tjeskoba...

            No, kao što rekoh, mnogi kršćani pa i katolici ne traže Gospodina i ne zazivaju ga. I zato ne vjeruju u potrebu pomirenja s Bogom. I isto tako ne promatraju svećenika, niti im je svećenik potreban kao Božji poslanik, o čemu nam govori drugo čitanje. Tako su isto, u starom Korintu, prvi kršćani nijekali to poslanje. Nisu ga prihvaćali kao apostola. I zato Pavao razvija najdublju teologiju u kršćanstvu. Sve dolazi od Boga koji nas je sa sobom pomirio, u Isusu Kristu. Nije čovjek onaj koji sebe pomiruje s Bogom, nego je najprije Bog učinio prvi korak. I da bi se i danas taj korak mogao ostvarivati, trebaju postojati oni koji će, u ime Božje, pozivati na pomirenje s Bogom. I danas to čini Crkva kao zajednica vjernika čija je glava Isus Krist. A preko Crkve Bog i danas šalje svoje poslanike - svećenike koji u ime Krista pozivaju na pomirenje s Bogom. No, problem je isti kao i kod svetog Pavla, mnogi  i danas prvo ne vjeruju da je svećenik poslanik Božji i smatraju da im takve poruke o pomirenju s Bogom nisu potrebne. Pa i mnogi kršćani danas kažu: „Ja ne vjerujem svećenicima." Neću ulaziti u tu problematiku, jer nije tema, samo ću naglasiti ono što je važno danas: ni ja, ni ikoji drugi svećenik ne pozivamo u svoje ime, nego pozivamo u ime Krista, kao što to sveti Pavao naglašava u današnjoj poslanici: „Kristovi smo dakle poslanici, Bog vas po nama nagovara. Umjesto Krista zaklinjemo: dajte pomirite se s Bogom." Istina je da ima i među tim poslanicima Juda Iškariota, ali ako je bio jedan, nisu svi ostali. I zato je i  danas jedan problem kršćana što ne prihvaćaju od poslanika Kristovih poruku pomirenja. A u biti je temelj tog odbijanja ne sam poslanik pa i loš i nevaljao, nego je problem u tome što ti ljudi pa i vjernici katolici misle da njima zapravo ne treba pomirenja s Bogom.

            I tako smo došli na temu današnjeg evanđelja. Najljepša priča u evanđelju. Mnoga djeca su plakala slušajući tu priču. Poznata nam je i neću je ponavljati. Postavit ću pitanje što vi mislite koji ste vi sin, s kim se možete identificirati. Vjerujem da mnogi sada sebi kažu da su kao onaj stariji sin koji nije napustio oca i koji nije rasuo imanje. No, budimo iskreni pa recimo da ni taj stariji sin nije baš bez mane. A i mi se znamo ponašati slično. Krivo nam je kad nešto nije onako kako mi hoćemo, bez obzira kakva je istina. Ja sam u pravu, a onaj drugi je grješan. I zato je najprije potrebno da se mi sami pomirimo s Bogom, pa koliko god smatrali sebe pravednima. Jer samo tako ćemo moći shvatiti što znači uskrsna radost  zbog onoga što Otac govori u paraboli. „jer tvoj brat bijaše mrtav i oživje." S druge strane, koliko puta baš ovi nazovi pravedni nisu dopustili, zbog svoga ponašanja i svojih ideja, da se izgubljeni sin vrati. Ostala su vrata zatvorena. Kako na opće crkvenom, tako i na sveopćem svjetskom i nacionalnom planu. A da ne govorim na obiteljskom i osobnom planu. Koliko se tragedija moglo spriječiti da nije bilo tvrdokorne ustrajnosti onoga nazovi pravednoga. Ima i danas u župi mnogo stvari koje bi izgledale sasvim drukčije da nije bilo nečije tvrdokornosti da ne kažem tvrdoglavosti. Spomenut ću samo činjenicu da je telefon mogao doći u selo mnogo prije nego je došao, ali nečija tvrdoglavost je spriječila, da spomenem samo jedan primjer iz, ne tako davne, povijesti sela.  

            A sada krenimo malo i do mlađeg brata. Napušta kuću oca svoga i spiska imanje živeći razvratno. Slika je to svih onih koji napuštaju Crkvu. Primili su sve što ih pripada, kršteni, pričešćeni, krizmani,,, a onda zbogom Crkvo, iako to nije slučaj sa mladima u Dolu, možda bi oni mogli vidjeti sebe u starijem bratu. A neki sigurno idu putem mlađega brata. Na žalost  svo blago milosti njima ništa ne znači i traže spasenje negdje drugdje. Evo samo jednog primjera. U Hrvatskoj ima, službeno registrirano, 388 udruga koje uglavnom imaju za cilj udaljiti ljude, a posebno mlade, od Boga. Iako mnoge od tih udruga imaju zvučna imena. To je samo jedna od ponuda gdje se može spiskati svo duhovno blago svetih sakramenata.  Dovoljno da se svi skupa zamislimo.

            A Otac nas čeka da mu se vratimo, čeka mlađega sina da se dođe s njim pomiriti. Poziva i starijega sina da dođe na veselo pirovanje Uskrsa, jer je izgubljeni došao i oživio.

           A  Crkva i danas poziva sve nas, preko svojih poslanika. „Umjesto Krista zaklinjemo: dajte, pomirite se s Bogom."  Shvatimo ovaj poziv ozbiljno. Ako se ne pomirimo s Bogom, a to znači ne promijenimo način svoga razmišljanja, nećemo moći ni ove godine „radosna srca ići u susret skorim vazmenim blagdanima", kako smo molili na početku mise, a niti ćemo primiti, po ovoj žrtvi, „lijek protiv smrti" kako ćemo to moliti u molitvi nad darovima, a onda se nećemo „izliječiti sljepoće srca da spoznamo što je pravo" kako govori molitva poslije pričesti.

          Vrlo je veliko pitanje, na polovici korizme: kakav sam ja sin i da li uopće vjerujem da me Otac čeka, ili mi ne treba njegovo čekanje, jer sam ja dovoljan samom sebi.  Na žalost čini mi se ovo zadnje. Amen.