Tako je počelo prvo čitanje. Izraelcima je na toj rečenici izgrađena cijela  vjerska povijest, a onda i pojedinačna povijest svakog pojedinca. Ali svaki od vas  će sada reći pa što to mene zanima. Što to ima veze s mojim životom?  Ništa. A neki će i reći kako se može put načiniti po vodama silnim. Tko bi napravio put preko Bračkoga kanala? Uostalom, imamo trajekt.pa nama to i ne treba.  Vjerojatno ovako razmišljaju mnogi. I pri tom zaboravljaju ili čak ne misle da je ono što se događalo starima,  samo slika onoga što se nama događa.

         Pa da vidimo gdje su to nama „silne vode?"

Pogledajmo samo ekonomiju, svjetsku, našu državnu. Toliko more nezaposlenih, kriza drma svijetom. I ne vidimo da se gomilaju „silne vode?" Možda neki misle da će ih spasiti kamenica puna ulja, pa im ne treba Gospodin...

            Pogledajmo rasulo u društvu. Počet od nasilja u školama, među djecom. Nepoštivanje nikoga i ničega, nikakvog autoriteta počet od obitelji, preko škole. Dovoljno je samo pogledati naše medije - novinare, ma o ničemu i o nikomu nema poštovanja. Pa čak ni Boga!

             Vjernici, barem velika većina njih,  sve više napuštaju Crkvu, barem na zapadu. Kod nas se većina ljudi izrazila katolicima, a na nedjeljnu misu koliko ih dolazi. Ovdje, kod nas, što to znači biti vjernik? Po čemu se to vidi da smo vjernici? A ne vjerujemo u ono što se čita  iz Biblije. Kad bismo vjerovali i čvrsto držali do toga, onda bismo se drugačije ponašali u Crkvi. Naše ponašanje ne  pokazuje da  vjerujemo u Riječ Božju. Očito da nas pritišću velike vode sa svih strana. Dodajmo ovdje još jednu „silnu vodu" koja prijeti kršćanima, posebno katolicima, a zove se „vjerovanje po volji". Ja vjerujem u ovo, ali ne ono, ja prihvaćam ovo, al ne ono. Koliko je to opasno, mnogi uopće ne vide. Ta „silna voda" se već primjećuje i  primjenjuje ovdje.

              To je jedna strana. No, ima još neke „silne vode" koje su možda gore i opasnije. To je nutarnji nemir kojega velika većina od nas u sebi nosi. Nutarnje nezadovoljstvo. Progoni nas mnogo toga  što sobom potežemo cijeli život. Neki čak i nisu svjesni svega što ih čini nezadovoljnima. Neki vuku sobom rane  i to ih čini nezadovoljnima, mnogi to pokušavaju pokriti na razne načine. Znam sasvim sigurno, mnogi nose nasljedne osobine koje ih muče, a da zapravo nisu svjesni. Drugi su opet navukli kroz djetinjstvo i mladost,  ružne događaje s kojima nikada nisu obračunali, a koji ih u nutrini toliko muče...I to su  silne vode koje ljudima danas prijete. O tome nam svjedoče novine  i pune psihijatrijske klinike.

           Mnogi žele  to stanje prekriti prekomjernim alkoholom ( nije bez razloga porast mladih koji se alkoholiziraju!) mnogi  uzimaju droge, a neki bježe u neprestane aktivnosti samo da ne bi pet minuta bili sami i suočili se sa sobom.

             I kad bismo vjerovali u riječi današnjeg prvog čitanja, onda bismo čuli na koji način Gospodin  čini put preko  „voda silnih". Recept vrlo jednostavan: „Ne spominjite se onoga što je bilo, niti mislite na ono što je prošlo..." I to je ključ rješenja mnogih problema. No, mi ne samo da se ne trude ne misliti na osobne stvari koje su prošle, koje su minule i tako Bogu dozvoljavaju sagraditi put preko „silnih voda", nego ne žele dopustiti drugima da se dignu pa ih neprestano podsjećaju ili im bacaju pod noge klipove da se ne dignu i ne usprave, podsjećajući ih na stvari koje su prošle i koje su minule.  Pa čak ima i takvih bolesnih mozgova i duša da ni mrtve ne ostavljaju na miru. I takvi ljudi ne mogu onda ni Bogu dopustiti da im sagradi put preko silnih voda, jer zapravo ne vjeruju u njegovu riječ, a još manje mogu vjerovati u ono što smo pjevali u pripjevnom psalmu „Velika nam djela učini Gospodin, opet smo radosni." Svojim ponašanjem i stavom ne dopuštamo Gospodinu da učini velika djela pa da možemo biti radosni...

             I tako dođosmo do središnje misli današnjeg evanđelja. Zanimljivo iz više vidova. No, ovdje  se zadržimo na „silnim vodama" koje su opkolile ženu. Najprije, tko zna iz kojeg je razloga ona počinila taj grijeh preljuba. Možda je tražila više ljubavi, prihvaćanja, razumijevanja. I bježeći iz jednih silnih voda koje su je pritiskale, upala je u druge. Sada zakon naređuje nju kamenovati. Život joj visi na tankoj niti.. Hoće li Isus prekinuti tu nit.? A on se čini kao da ni ne mari za ženu. Piše po pijesku. Nama ta sitnica ne znači ništa, ali  onim ljudima koji su uhvatili ženu u preljubu govori vrlo mnogo. Donosi im pred oči riječi proroka Jeremije: „:" Ti nado Izraelova,. Gospodine! Svi koji su te napustili, propast će, koji se od tebe okreću, bit će zapisani u pijesak."  Misli se da će njihova imena nestati kao što nestaju imena zapisana u pijesku kojeg raznosi vjetar. Kakva pljuska. Njima, borcima za Božji zakon, za običaje i tradiciju, njihova imena  on upisuje u pijesak. I izgovara one veličanstvene riječi.."Tko je od vas bez grijeha, neka se prvi baci kamenom na nju.

           Prenesimo se mi u tu situaciju. I mi često puta kamenujemo nekoga, doista ne kamenjem, nego osudama, lažima, klevetama, ogovaranjima. Ponekad je takvo kamenovanje mnogo gore od fizičkog. I oni koji to rade, koji se brinu za zakon i tradiciju i običaje, nabacuju se kamenjem moralne osude.. Toga je previše ovih dana i na Crkvu, na svećenike, pa i na mene osobno isto kao i na druge ljude.  Doista ne želim ovim reći da nije bilo grijeha i počinjenih nepravdi, niti ovim želim reći da sam ja bez grijeha. Nisam! Ali isto tako oni koji su se nabacivali kamenjem laži, klevete i ogovaranja ne misle i ne vjeruju da ovdje stoji Isus, koji „piše po pijesku". Čini se da je nezainteresiran. I takvi nikako ne vjeruju - u tome - jest težina današnjeg evanđelja. Oni muškarci koji su htjeli kamenovati ženu pobjegoše, jer su vidjeli svoja imena upisana u pijesak kojeg raznosi vjetar i njihovih će imena nestati. Ostalo je samo da su htjeli kamenovati ženu zbog grijeha, a da su svi oni bili opterećeni grijehom. Ovi koji se danas bacaju kamenjem laži, ogovaranja i klevetanja  ne vjeruju da su im imena upisana u pijesku kojeg raznosi vjetar.. I nestat će, a ostat će upisan samo njihov pokušaj kamenovanja drugoga.

         I konačno, Isus izgovara riječ koja „gradi put preko silnih voda": „Gdje su oni koji te optužuju?  Ni ja te neću optužiti, idi i ne griješi više." Kako jednostavna riječ, kako utješna riječ. Riječ koja izbavlja čovjeka iz „silnih voda". Oslobodila je tu ženu, sagradila joj novi put, novi početak. I Isus je upućuje na novi početak, hrabri je i potiče.

            Svima nama je potrebna ta riječ koja bi nas izbavila od naših „silnih voda". Koja bi i nas stavila na novi put i početak. Žena je Isusu povjerovala. Evanđelje nam nije zabilježilo ime te žene što znači  da je ta riječ upućena svima nama. Problem je što mnogi danas, pa i  među vama koji me slušate (koji ovo čitate) ne vjerujete u tu riječ. Ne dopuštamo ni sebi, a ni drugima novi početak.

            Prisjetimo se riječi evanđelja na Božić: „Onima koji vjeruju u njegovo ime podade moć da budu djeca Božja." Onima koji vjeruju!  Onima koji ne vjeruju upisuje imena u pijesak da nestanu kao što vjetar raznosi pijesak.

            Vrijeme muke koje, evo, počima je vrijeme razmišljanja i odlučivanja na koju stranu ćemo se svrstati: u one koji vjeruju u ime njegovo, ili one čija će imena biti upisana u pijesak. Trećeg nema. Izaberi. Amen.