Uvod u socijalnu encikliku pape Benedikta XVI.

„Caritas in veritate"

 

Freiburg (kath.net)

Kath.net dokumentira analizu predsjednika biskupske konferencije Švicarske, biskupa Kurta Kocha, (Basel) o enciklici pape Benedikta XVI., Caritas in veritate.

 

Socijalna enciklika „analizira, na vrlo diferencirani način, znakove vremena, pokazuje na neuništive kriterije za etičko prosuđivanje i uobičajene kriterije iz kršćanske tradicije i pokazuje putove kojima se može izaći iz današnje duboke krize i ostvariti budućnost čovječanstva koja će biti „prožeta pravdom i sveopćim dobrom."

 

„Mi, švicarski biskupi, vidimo u ovoj enciklici i potvrdu za našu socijalnoetičku odgovornost u švicarskoj javnosti i ujedno poticaj hodanja tim putem, kao i dužnost kršćansko temeljno uvjerenje unijeti u razgovore javnosti  o potpunom razvoju, počet od dostojanstva čovjeka, od njegova početka do prirodne smrti. Nadamo se da će razmišljanja i etičke smjernice pape Benedikta biti prihvaćene i u švicarskom društvu i da će se o njima diskutirati imajući u vidu dobro svakog čovjeka i cijelog stvorenja.

 

 

Ekonomija i financijsko ponašanje u svijetu su zapali u duboku krizu i postali danas svugdje prisutni. Pitanjima  kakvi će se putovi naći kao izlaz iz krize, treba prožimati sve društvene sile. Novom, trećom enciklikom „O potpunom razvoju čovjeka u ljubavi i istini",  daje papa Benedikt vrlo koristan odgovor na goruće probleme današnjeg svijeta Ova enciklika je trebala izaći već 2007. godine na 40. obljetnicu „Populorum progressio" Pavla VI., gdje su se prvi put razmatrali sveopći svjetski problemi razvitka  kao novog imena za mir. S obzirom na razvitak krize na međunarodnom financijskom tržišta, htio je Benedikt ponovo preraditi ovu encikliku da bi je prilagodio potrebama ovog vremena I njome papa piše socijalnu nauku Crkve koja je započela, s puno obećanja, enciklikom „Rerum novarum" 1891. pape Lava XIII.

 

Socijalni nauk Crkve želi, na nov način, osvijetliti probleme i  rasvijetliti ih kršćanskim evanđeljem i pokazati putove prevladavanja kriza. Njega treba shvatiti kao službu kršćanske vjere društvenoj javnosti u humanizaciji ljudskog života i suživota na stvaranju „kršćanskog humanizma  kojeg prožima i oživljava ljubav koju vodi istina." (78)

 

Ljubav i istina idu neodvojivo zajedno. Bez orijentacije u istini prijeti opasnost da se ljubav pretvori u sentimentalnost. I obratno, istina će se pretvoriti u stvarnost samo ako je pokreće ljubav.

 

*

*    *

 

Naslov i sadržaj

 

Geslo enciklike „Caritas in veritate" (Ljubav u istini) uzeto je iz poslanice Efežanima, u kojoj Pavao međusobno povezuje istinu i ljubav, time što opominje da treba djelovati u ljubavi, a vođeni istinom (4, 15). Ovu povezanost Benedikt stavlja na početak enciklike. U njemu je postavljen cijeli teološki i socijalni temelj. Kao što treba tražiti i naći istinu u ekonomiji ljubavi, tako se ljubav može razumjeti i ostvariti samo svjetlom istine. Za cjelokupni razvoj u društvu koji se nepovratno nalazi na putu globalizacije, ovo služenje ljubavi u istini ide za tim da postupanje u pravdi (kao minimalno mjerilo ljubavi) treba usmjeriti prema sveopćem dobru.

 

1. Istina kao cjelovitost: U prvom poglavlju Benedikt se osvrće na encikliku „Populorum progressio" pape Pavla VI. koja je izašla odmah nakon Koncila i bila s njim povezana i podsjeća na središnju poruku ove enciklike da je Crkva pozvana na odgovornost poticati cjeloviti razvoj čovjeka i da je pravi razvoj čovjeka tek ako zahvaća cijelu osobu čovjeka, u svim njegovim dimenzijama.  Istina razvitka se sastoji u cjelovitosti: „Ako razvitak ne obuhvaća cijelog i svakog čovjeka, onda nije pravi razvitak." (18) Ovo kršćansko pozivanje na cjelovitost čovjeka može se očitovati u djerlima samo ako mjerodavni, u potpunosti, poštuju kako slobodu pojedinca, tako i svake narodne grupe ili naroda: „Ni jedna struktura ne može garantirati ovaj razvitak ako se ne poštuje odgovornost ili se netko postavi iznad odgovornosti." (17) Koliko  fatalističko promatranje vodi u rezignaciju, tako isto i „mesijanske" nade i samo mijenjanje struktura koje sugeriraju lažnu sigurnost. Papa poziva ljude na odgovornost koja ima slobodu kao temelj.

 

2. Globalizacija kao bratstvo: Papa podsjeća na odlučujuće promjene koje su nastale u vremenu od pojavljivanja enciklike Pavla VI. na ekonomskom, socijalnom, kulturnom i bioetičkom planu  društvenog života. Sve ove dominirajuće novosti vidi u „eksploziji svjetskih, međusobno izmijenjenih, ovisnosti" (33) koje se, u međuvremenu, povezuju s globalizacijom. Ovaj fenomen se, ni u jednom slučaju, ne ocjenjuje samo negativno, on je ipak omogućio da se pojedini dijelovi nerazvijenih oslobode nerazvijenosti. No, ako se ne bude upravljalo svjetlom ljubavi i u istini, onda to može voditi k fatalnim podjelama i štetama među ljudima. Već danas je postalo očito da je svjetsko bogatstvo povećano, ali različitosti su se također povećale na svjetskoj razini. Isto se tako ne može zatajiti da traženje svjetskih prednosti na tržištu ide na račun mreže socijalne sigurnosti. Štetno djelovanje postavljenih financijskih spekulacija na stvarnu privredu je došlo na svjetlo dana kad se počelo usmjeravati na čisti dobitak, pa se ruše imanja i povećava siromaštvo.  Ako se  tome doda i manjak poštovanja ljudskog života, pa uskraćivanje prava na vjersku slobodu, nedovoljnost postaje još jasnija kad se promatra napredak samo sa stanovišta privrede i tehnologije. Naglašava se nekakva „humanistička sinteza" (21) koju bi trebalo promatrati kao ostvarenje pravoga bratstva, jer nas današnje globalizirano društvo stvarno čini „susjedima", ali ne i „braćom". A na to nas vodi i poziva transcendentni Božji poziv.

 

3. Ekonomski razvoj i civilno društvo: pod tim vidom papa, u trećem poglavlju, piše da je svrha svih potrebnih  napora, globalizacija  čovječanstva u „smislu odnosa, zajedništva i sudioništva" (42), jer istina  globalizacijskog procesa i njegov sveopći etički kriteriji leže u jedinstvu ljudske obitelji i zajedničkom napredovanju prema dobru. Tome ne mogu služiti samo čisti produktivistički i utilitaristički vid ljudskog života i suživota. Zato je potrebno naglašavanje i traženje personalističkog, (osobnog), i za transcendentno otvorenog, kulturnog uređenja globalnog procesa sjedinjenja.  To zahtijeva, s jedne strane,  da se područje ekonomije ne gleda kao moralno neutralno i socijalno neuređeno, da tržište može pravilno funkcionirati pod uvjetom solidarnog i međusobnog povjerenja. S druge strane pokazuje se isključiva kombinacija između države i tržišta kao razdjelnica smisla zajedništva. Ovo se može prevladati samo kroz mnogostruke napore civilnog društva. Za to je potrebna nekakvo „civiliziranje ekonomije" koja ne smije imati pred očima samo dobitak.

 

4. Prava i dužnosti: Četvrto poglavlje je posvećeno problemu razvitka naroda, a na poseban način problemu okoliša. S tim u vezi, naglašava papa, da ako pojedinačna prava iskoče iz odgovarajućih (korespondirajućih) dužnosti, onda će ta „prava poludjeti",  razviti se u spiralu zahtjeva, „praktično  izletjeti izvan svih kriterija" (43) Papa  zato podsjeća na temelj da ljudska prava, bez odgovarajućih dužnosti, postaju teška samovolja i da se odgovornost ljudi sastoji u tome da preuzmu i svoje dužnosti, „jer međusobno dijeljenje dužnosti mobilizira mnogo više nego svi zahtjevi za pravima." (43) I tako papa gleda na kompletni problem priraštaja te ukazuje na moralnu odgovornost javnosti za život, ispred socijalnog i ekonomskog bogatstva.  Da bi se moglo tržište humanizirati, papa pledira za višestrukost institucionalnih oblika poslodavaca bez traženja dobiti i neprofitnih organizacija.  Konačno, govori o  odgovornom upravljanju prirodom, koje je moguće samo ako se stoji na tlu cjelovitosti prirode koja štiti čovjeka od njegovog samouništenja: „ Jer nam nije priroda dana na korištenje (Ivan Pavao II.), nego kao dar Stvoriteljev, koji je upisan u njezinim nutarnjim zakonitostima." (48) Ekologija okoliša i humana ekologija se pokazuju kao dvije strane jedne medalje.

 

5. Istinski svjetski politički autoritet: U petom poglavlju bavi se Benedikt XVI. suradnjom ljudske obitelji u uvjerenju da napredak naroda ovisi, prije svega, od toga da se ona promatra kao jedinstvena obitelj i da radi na pravom zajedništvu. Tako papa naglašava kršćanski pogled na čovjeka i produbljuje pogled kao na jedino biće sposobno za odnose. I tako ukazuje na ulogu kršćanske vjere u razvitku čovjeka i čovječanstva. Izvan političkog laicizma i religioznog fundamentalizma on pledira za plodan dijalog između razuma i religioznog vjerovanja. Time on  zahvaća u temelje tradicionalnog socijalnog nauka Crkve, a to je solidarnost i supsidijarnost i ne zauzima se samo za sudjelovanje svih naroda na međunarodnom ekonomskom životu nego i na intenziviranju kulturnog susretanja među ljudima i narodima. Ovi kriteriji se, konačno, konkretiziraju  u problematičnim područjima čovječje izobrazbe, internacionalnog turizma, sve teži problem selilaštva, ovisnosti između siromaštva i nezaposlenosti, poslovnih organizacija i financijskog bića. Da bi se moglo djelotvorno suočiti s ovim problemima, papa drži neophodnim jednu „nadodređenu stepenicu međunarodnog reda  supsidijarne vrste za vladanje globalizacijom. (67) i traži reformu ne samo svjetskog ekonomskog poretka  i financija, nego i organizacije Ujedinjenih naroda. Prema papinu viđenju potrebna je jedna „istinska svjetska vlast" koja se orijentira prema principima supsidijarnosti i solidarnosti za ostvarenje općeg dobra i uređena je vrijednostima ljubavi u istini.

6. Razvitak i tehnika: posljednje poglavlje se bavi područjem tehnike kao posebno djelotvornim područjem ljudskog razvitka naroda. Tu papa razlikuje tehniku kao objektivan aspekt ljudskog rada koju treba hvaliti i tehnicistički mentalitet kojemu sve što se može učiniti i proizvesti služi samo tome da se čovjek osjeća „svoj jedini tvorac i gospodar."(68) Dvostrukost tehnike se najbolje vidi u područjima izgradnje mira i sredstava komunikacije. Kao najvažnije područje potrebnog kulturrnog suprotstavljanja između apsolutnih zahtjeva tehnike i etičkih odgovornosti ljudi, papa cijeni bioetiku „gdje, na jedan radikalan način, dolazi u igru potpuni ljudski razvitak." (74) Uz „tragične nevolje pobačaja" papa nabraja i sistematsko planiranje poroda i jak razvoj ideje eutanazije kao vrlo opasan razvitak koji vode k tome da se socijalna pitanja sve više zaoštravaju kao antropološka. Konačno, papa govori i protiv „neurološkog redukcionizma" i naglašava da razvitak, osim materijalnog, mora uvijek uključivati i duhovno duševni napredak i konačno uključivati  i „gledati iznad" onoga „što tehnika nikad ne može dati."

 

Ocjena enciklike

Socijalna enciklika pape Benedikta XVI. je lijep primjer za zajednički nastup kontinuiteta i obnove katoličke nauke, a time i za živu tradiciju Crkve.  S jedne strane, uzima socijalni nauk pape Pavla VI. i hvali ga kao adekvatnu riječ u ondašnjoj situaciji društva. Jer je ta enciklika bila podložna ogromnim promjenama u zadnjih 40 godina i jer se postavljaju novi problemi, Benedikt XVI. nastavlja pisati taj socijalni nauk na horizontu  globalizacije. S obzirom na svjetski napete fenomene, postulat Pavla VI. na cjelovitom razvitku čovjeka i čovječanstva dobiva sasvim nove zahtjeve i ažurnost. Nova enciklika  je, osim toga, jasan primjer da Benedikt XVI. odbacuje „hermeneutiku raskida" u interpretaciji II. Vatikanskog, a uvodi „hermeneutiku obnove", zahtijeva je i prakticira. Enciklika nosi i poznati rukopis Benedikta XVI. koji se očituje u sljedećim karakteristikama:

 

1. Istina i ljubav: za papu i njegovo teološko razmišljanje karakteristična centralnost obaju pojmova: istine i ljubavi, i to u njihovoj neuništivoj povezanosti. Obje riječi su prisutne u njegovom prvom objavljenom djelu 1968. „Uvod u kršćanstvo" i  prožimaju obje enciklike o ljubavi („Deus caritas est") i o nadi („Spe salvi"),  ovdje se u socijalnom nauku Crkve čine plodnima.  Dok se istina vidi u cjelovitom razvitku čovjeka i svih ljudi uzdiže ljubav na karakter dara i neizmjerne vrijednosti ljudskog života i cijelog stvorenja,  koja se, kao izraz  svjetskog bratstva, gleda kao pravilo rješavanja velikih društvenih problema.

 

2. Sloboda i vjera Kao što se ne mogu ljubav i istina, jedna od druge, odvojiti, tako spadaju nerazdvojno zajedno i sloboda i vjera.  I ovaj binom je karaktersitičan za teološko razmišljanje pape Benedikta XVI.: nasuprot jednostranog  nadanja u mogućnosti strukturalnih promjena, on naglašava odgovornost svih ljudi za sudbinu ljudi i svijeta i apelira za slobodu koje nema bez odgovornosti. Nasuprot individualističkom rezanju slobode ljudi, prema mišljenju pape, kršćanska vjera  je jaka za zajedničku i solidarnu slobodu, jer se sloboda može dati samo u koncertu sloboda, jer se sloboda treba orijentirati prema pravdi i zajedničkom dobru sviju.

3. Socijalna etika i etika života: U daljnjem Benediktovu pisanju Crkvenog socijalnog učenja poseban naglasak stavlja na problematiku čuvanja okoliša te naglašava na nerazrješivu povezanost   socijalne etike i etike ljudskog života koja se provlači poput crvene niti kroz sva poglavlja. Iza toga ne stoji samo Benediktovo uvjerenje da je socijalno pitanje postalo više antropološko pitanje, nego tvrdnja  da su u slici čovjeka i stvorenja već unaprijed doneseni zakoni za praktično djelovanje: „ Ako je priroda, a prije svega čovjek, plod slučaja, ili evolucijskog determinizma, onda će svijest o odgovornosti savijesti biti slabija. Vjernik prepoznaje, tomu nasuprot, u prirodi stvarateljski Božji zahvat, kojega čovjek smije odgovorno upotrebljavati."  (48)

 

4. Logos i dija-logos: I socijalna enciklika je prožeta ovisnošću razuma i vjere: S jedne strane razum treba vjeru da dobije dalje horizonte da bi  se mogao pročišćavati. S druge strane vjera se mora učvršćivati razumom ako želi sama opstati i ako pravilno želi shvatiti današnje društvo.  To je potrebno da bi Crkva mogla ispuniti svoju zadaću  naviještanja istine u ljubavi u jednom društvu  u kojem želi braniti čovjeka, njegov poziv i njegovo dostojanstvo. Jer je istina kršćanske vjere, njezin „logos" u biti „dija logos" i zato se trudi, traži razgovor i dijalog sa ljudima, posebno s odgovornima u društvu, politici, privredi, ekonomiji i državi i to u uvjerenju  da su kršćanske vrijednosti koje zastupa potrebne za svakog čovjeka i narod.  Zato je enciklika i poziv na dijalog o današnjim hitnim pitanjima čovječanstva i njegovog razvitka Stoga možemo biti vrlo znatiželjni kako će javnost primiti ovaj poziv na razgovor - dijalog.

 

U ime švicarskih biskupa zahvalno pozdravljam prvu socijalnu encikliku pape Benedikta XVI. Ona analizira, vrlo sistematski, znakove vremena, ona označava kriterije iz kršćanske tradicije i nauke koji se ne mogu napustiti, pokazuje putove izlaska iz duboke krize i ukaziuje na budućnost čovječanstva koja treba biti prožeta pravdom i sveopćim dobrom.  Mi, švicarski biskupi, smijemo u toj enciklici vidjeti potvrdu naše socijalne odgovornosti i vidimo ujedno poticaj švicarskoj javnosti da ide dalje tim putom  i da javno i jasno zastupa principe ljudskog dostojanstva i cjelovitosti od početka do prirodne smrti.  Nadamo se da će odrazi i razmišljanja i etičke smjernice biti prihvaćene u švicarskom društvu s pogledom u dobru budućnost  čovjeka i cijelog stvorenja. Tamo vodi i cjelokupan  trascendentni poziv čovjeka kojega mu upravlja Bog.