Zapuhalo, zazimilo. Volim gledati propinjanje mora, slušati buku mora i valovlja pomiješanu cviljenjem, zavijanjem bure. A Brač stoji nepomičan...od postanka...Podsjeća me nešto, sve ovo skupa, na moj život..

 

 

 

I naiđoh na njih, koze sa svojim „brovon" (jarcem) čudno me promatraju, što remetim njihov mir večernje paše. Brste aromatične biljke, natopljene prašinom soli koju nosi vjetar sa vrha valova.

 

 

 

I tako korak po korak dođoh do „Bubriga"  zovemo tako ovu gromadu o koju se lome valovi a kroz nju na sve strane curi more, protječe, pada.. nešto kao bubreg u tijelu, valjda zato i hridinu prozvaše „bubrig" Satima možeš promatrati igru valova, kamena i pjene... i udisati čisti zrak s mora pun čestica soli koje mi donosi bura. I osjetio sam kako prehlada nestaje, raspoloženje raste...

 

 

 

I na povratku opet koze i njihov „brov." Mislim kako je vama lijepo. Niste toga ni svjesni..,a čovjek taj razumski stvor guši se u smogu, kojeg sam sebi stvori.. Smogu i fizičkom a još više duhovnom, koji uništava postmodernog čovjeka. A malo je samo do savršenstva.. uživati ono što nam  Bog  dade. Nisu li ove koze mnogo pametnije od nas?

 

 

 

A on ponosan (u svom smradu - začudo uklapa se u ambijent) stoji na obali s koje ga ljeti otjeraju turisti. I mislim što li je to turizam, globalizacija, Evropa... propisuju, naređuju, uvjetuju.,. (pa i ovom „brovu" zabranili ljeti dolaziti na plažu - jer smrdi) A „Arsen" (tako čujem da gazda svog „brova" naziva..ponosan stoji prkoseći buri i valovima. Plaža zimi je njegova.

 

 

 

 

A ja nabrah crnih „mrtina" tu uz more navlaženih sa rosom soli koju nosi bura i „začinjene" mirisom „brova" i stavit ću u rakiju napravljenu od mandarina.. i za nekoliko mjeseci bit će to odličan aparitiv... E pa živjeli mi!