Postira u krvi

(razmišljanje jednog mještanina i svećenika)

Kratki sadržaj: Teško razdoblje povijesti za svako mjesto kada se prolijeva krv. U Postirima se prolilo poprilično nedužne krvi koji su pali kao žrtve različitih nasilja. O nekim će biti pisano na drugom mjestu. Ovdje sam opisao tragične događaje: pogibija dvanaestero nevinih ljudi, među njima više djece od topovske granate, teško avio - bombardiranje na blagdan svetog Stjepana, kao i pogibija dvojice ribara od topovske granate.

Pogibija ovih ljudi i činjenica da im nikada nije bio podignut spomenik, niti neki spomen na njih, osim što je Župa a ne politička vlast postavila spomen ploču žrtvama topa,  izaziva brojna pitanja. Na ta pitanja sam pokušao odgovoriti. Isto tako u najmanju ruku čudan odnos prema žrtvama izaziva i odgovore u javnom ponašanju i moralu  kako mjesta u cjelini tako i pojedinih ljudi.

Svakako smatram da bi trebalo zbog budućnosti, političkog razvoja kod nas u najmanju ruku podignuti spomenik don Jurju Gospodnetiću, jer se uskoro neće smjeti - zbog političkih okolnosti - ni reći ni napisati da su ga ubili Srbi (bilo partizani bilo četnici) a tako isto dolično obilježiti sve druge žrtve, kao i žrtvu junaka Domovinskog rata koji je dao svoj živo da bi pomogao ranjenim kolegama.

Uvodna napomena:

Ovaj zapis nikako ne želi biti ni konačni, ni mjerodavni zapis o nekim krvavim događajima iz bliže povijesti mjesta. Pokušat ću, dokazano i argumentirano,  navesti svoja razmišljanja, navesti i protumišljenja, onako kako sam ih čuo od nekih ljudi, a svakome ostavljam slobodu razmišljanja nad navedenim činjenicama. Svakako, u temu  Postira u krvi stavljam i Postirane koji su ubijeni pod čudnim okolnostima izvan mjesta.

Smatram da su ti događaji i ponašanje nakon njih, kako mještana, tako državnih i crkvenih poglavara,  bitno utjecali na oblikovanje javne, kako nacionalne, tako i vjerske svijesti, ali isto tako i na razvitak nekog, za mene, nerazumljivog i čudnog morala. Evo zašto tako mislim:

1. Slučaj: Ubojstvo općinskog tajnika. Prvi od nekoliko teških, krvavih zločina koji su obilježili noviju povijest  Postira. Nikada nije istraženo, nikada razjašnjeno. Nitko kažnjen! A krv prolivena. Čuo sam pripovijedati, od pokojne mame i tete Kate, kako su nono i nona Halaburić razgovarali o tom stravičnom događaju i kako se traži krivac. Čak da se priča kako će „jandormi dovest kućina" koji će pronaći zločinca. A njihov brat, u strahu od tog nečuvenog zločina, prošapće: „A čo ako kućin falije!" Nikakav spomenik ubijenom nije podignut. Ova činjenica budi brojna pitanja koja će se kasnije ponavljati.

2. Slučaj: Mučeništvo don Jurja  (Đorđa) Gospodnetića. Potanje će biti pisano o tome na drugom mjestu, ali pitanja uz tu smrt ostaju i jer se tiču nevino prolivene krvi jednog časnog Postiranina, navodim ih: poznato je da je ubijen zajedno sa još jednim svećenikom i grupom Hrvata kad su se vraćali sa hodočašća. Vjerujem da će detalji mučeništva biti opisani na drugom mjestu. No, ubijen je od Srba (bilo četnika ili partizana sve je isto), jer je dan pogibije ovih ljudi slavljen u Jugoslaviji kao dan Ustanka naroda Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Pa i Postira su svečano slavila taj dan, a da se nikada (za vrijeme komunizma) nije smjela reći istina. Istina je da je RH promijenila taj dan proslave antifašističkog ustanka, ali nikada nije rečena povijesna istina. Don Đorđu se spominjao samo ishodnji dan. Ne sjećam se da je ikada  bila rečena sv. misa zadušnica. 1981 godine, na Gospu Karmelsku je župnik, don A. Jelinčić ,prvi put javno rekao istinu u crkvi - 60 godina nakon smrti - postavljena je spomen ploča na rodnoj kući. No, ploča je tako neugledna, a riječ da je ubijen „in odium fidei" više samu stvar zamraćuje, nego što svjedoči za istinu. Broj mještana na otkrivanju ploče sramotno malen, ali i vrijeme otkrivanja (Fijera, pred večernju - užasna sparina) kao da je išla na ruku ovoj činjenici. Zašto nikada mjesne vlasti nisu podigle spomenik ovom mučeniku, kojega je ubila mržnja na hrvatsko, katoličko, svećeničko? Zašto pri imenovanju ulica nije dobio  jednu ulicu, nije mu nigdje ni spomenik podignut?  I smatram da je neophodno vrlo brzo postaviti spomenik sa jasnim naznakama tko i gdje ga je ubio, jer se bojim, da će za par godina politika sprječavati bilo kakvo podizanje spomenika, jer bi to moglo vrijeđati Srbe ili nekakve nove „antifašiste"!

Zašto Crkvene vlasti, makar od demokratskih promjena ,nisu uvele najsvečaniji blagdan  koji bi bio visoko rangiran  blagdan  župe? Pa i sveti otac, Ivan Pavao II. je to preporučio. Do danas ništa! Ima li odgovora na pitanje zašto? Da se nekome ne zamjeri?

3. Slučaj: O. Vjekoslav Marušić, ubijen u Splitu nakon rata. Pričalo se za njega svega i svečega, čak da ga je ubio neki oficir našavši ga sa ženom u krevetu. Grješnost ili nevinost toga redovnika nitko nema pravo prosuđivati, a još manje osuđivati, nego doli Bog. Nepobitna činjenica je da je upucan na ulici, blizu stare „Gradske bolnice". Ostavljen je na ulici da iskrvari. A kao redovnik, svojim propovijedima je punio crkve u Zagrebu i Splitu, marljivo okupljao mlade na vjeronauku.  Ubojica nikad nije otkriven, ni osuđen. U trenutku ubojstva bilo je tu blizu nekoliko Postirana?  A kad sam pitao jednog sudionika događaja: „Recite mi kako je to bilo?" Odgovorio mi je: „Ostavi, blud, veliki blud!" I pitam se, kao svećenik i čovjek, kakav je to moral kada život ima manju vrijednost od grijeha nekog čovjeka? Za mene sasvim izokrenuta izopačena  ljestvica vrijednosti. I ovo je jedno od neodgovorenih pitanja, zašto?

4. Slučaj: Ante Glavinić - junak domovinskog rata. Mogao je ne poginuti. Bio se izvukao iz obruča. Vidjevši svoje kolege kako ranjeni padaju, vraća se nazad da izvuče ranjenog kolegu i pada pogođen. Pravi junak nesebične, bratske ljubavi. Zašto se  junački čin ovog junaka domovinskog rata nije obilježio prekrasnim spomenikom koji bi poticao sve, a posebno mlade, na herojske čine ljubavi? Zašto se tako hladno prelazi preko ove žrtve? Ima li i ovdje odgovora na ovo pitanje?

5. Slučaj rujanske žrtve topa:

KRVAVI RUJAN

A) Činjenično stanje (donijeti prijepis ili fotografiju župske kronike)

B) Sjećanja: Prema pričanju pokojne majke, kad je počelo bombardiranje, ona je sa mnom išla iz „Halaburića" u sigurnije sklonište, u konobu „Utrobičića" Na putu nam se pridružio dječak, Ivo Babarović.  Došavši u razinu glavičarske česme čula je gdje je u Omišu puklo pa kako granata zuji. Ivo je pobjegao prema konobi Utrobičić gdje su bili mnogi sakriveni. U tom času su se otvorila vrata župnikove konobe i ona je sa mnom potrčala u  župnikovu konobu. Čim su se vrata zatvorila, začula se eksplozija i mene i nju su pokrili nekakvim štramcem. Nedugo za tim začulo se jaukanje vikanje. Sve je bilo puno dima i prašine.... Sjećam se da je  jedna granata pogodila i kuću pokojne Mićeline Šantić, gdje smo mi kao djeca spavali i to smo zvali „Raj". Sjećam se da je krov bio popravljen i to je nestalo kada je izmijenjen krov na toj kući, a granata je probila plafon i drvena vrata (dugo se još vidjela zakrpa vratiju) i ostala ležati neeksplodirana na dvorištu. Pokojna Mićelina je znala reći „ležala je na dvor ko prašćić."

Sjećam se da je dugo vremena poslije te nesreće pokojna Ivula (maćeha malog Ivana Babarovića koji je poginuo) plakala kad god bi me vidjela. Znala je govoriti - vlaškim naglaskom i dijalektom- „ E sad bi moj Ivo bio malo veći nego ti..."

I još se na poseban način sjećam jedne žrtve koju nisam poznavao, bila je to pokojna „teta Perina" koja me je „obabila". Došla je na večer do mame, iako je bio talijanski „koprifogo" pa je došla preko gomila i vrtova izlažući se opasnosti da bude uhvaćena i kažnjena. Pa i ovo moje njezino spominjanje neka bude  čin moje osobne zahvale.

C): Svjedočanstvo don Ante Marušića, tadašnjeg župnika:  „Ponedjeljak, dan užasa i  krvi...u dvanaest manje četvrt započelo jako topovsko pucanje. jedan hitac udario u susjednu kuću šjor Štefe Bižaca, u gornji prag, gornjeg prozora nad teracom. Ovaj otvorio rupu hitcu koji je odmah slijedio, probio pod, spustio se do komorina I. kata, udario o zid. A taj -  na žalost - bio vrlo tanak i spajao konobu Bižaca sa konobom Bepice Biočina i Ante Utrobičić. Ova je bila pretvorena u sklonište svih susjeda. Po općem sudu to je sto posto sigurno bilo, od dohvata topa jer je ispod razine ceste, a brani

(Župska kronika - autentično svjedočanstvo don Ante Marušić - župnik)

cijela zgrada Bižaca. Nitko nije znao da je taj zid „injul", a ni pomislio, da bi nesretna kugla tako svirepo doprijeti mogla do skloništa u kojem je dane a nadasve noći prolazilo mnoštvo osoba. Hitac se rasprskao u konobi, srušio gornji pod, ulazni zid i pobio 10 osoba, a šestoricu, što teže, što lakše ranio. Četvorica se spasila čudom. Poginuli su smjesta:

Većini žrtava izletili su moždani, nekima crijeva, nekima glava, a svakome bar koje udo. Neki su doslovce raskomadani. Nakon katastrofe, skočila je Jelka Utrobičić, kći Tone Utrobičić, na vrata kuhinje župnika, grčevito vičući za pomoć postradalima. Dok je župnik otišao i otvorio vrata, eto novi hitac u tezicu Zore Biočine, remete s lijeve strane župske kuće. Župnik se našao samo 2 metra od udarca i čudom se spasio. Međutim počeli pristizati ranjenici u župsku kuću. Pruža im se prva pomoć, sli uz neprestanu opasnost jer se stalno puca. A tama jer su svi prozori zatvoreni. U konobi i po hodniku lokve krvi od 7 ranjenika, svaki po vise rana koje krvare. Nakon pola sata stigli engleski vojnici i počeli previjati rane. (Ranjena je i župnikova domaćica, od gelera koji probili kroz prozor kuhinje, dobra šiora Frane Škarić, ud. Tade) Mazalo se rakijom, kriepilo prošekom, rezalo lancune za previjanje rana. U 3 sata ranjenici su odvezeni kamionom. Lakši u Nerežišća, teži u Bol. zatim se pristupilo iskopavanju mrtvih. Uzeli smo daske iz crkve, sa podnožja oltara i sve preminule odnijeli u crkvicu sv Nikole. Oko 5.30 župnik i brat izmolili su pred crkvicom mrtvački oficij s odriješenjem, već je silno zaudaralo u prenatrpanoj crkvici. U 6 i 30 (18.30) kamion je stigao i primio tjelesa preminulih i odveo na groblje."Rujanske žrtve" počivaju skupno počivaju u grobu u kojem je pokopan  pk. tajnik Jere Vlahović.

Dakle, stradanje s desne i lijeve strane župne kuće, a ona - Bogu hvala - neoštećena. Od 6 ranjenih poginula još mala Jelinčić i teško ranjeni Zore Rode. ovaj je poginuo u Bolu, a mala putem. Dakle 12 žrtava."

Tako i toliko don Ante, kao sudionik u događaju u župnoj kronici. Kasnije nam je don Ante znao pričati kako je pokojna Tona Utrobičić prije napada govorila kako „se najela pulente pa sad neka puče" i da su po toj pulenti znali koja su njezina crijeva."  Što se tiče same eksplozije granate. On navodi da su bile dvije granate, jedna za drugom. Što je za mene nevjerojatno (bio sam nišandžija u JNA na minobacaču 82 i praktično je nemoguće postići dva uzastopna pogotka na istom  mjestu, zbog trzaja oruđa, a topovi su imali još jače trzaje). Ja sam čvrstog mišljenja da je granata bila tako uređena, sa dvostrukim punjenjem, da je eksplodirala tek kad je udarila u čvrstu kamenu ili betonsku podlogu.

Interesantno je opaziti da su te pobijene žrtve pokopane u istom grobu u kojem je bio pokopan i ubijeni tajnik postirske općine.

Čuo sam od jednog partizana koji mi tvrdi da to nisu pucali Nijemci, nego ustaše. To je prvo što sam ikada čuo, ali ne vjerujem da su oni imali takvo naoružanje, a s druge strane da su i imali, nisu imali vične ljude i izvježbane na takvo naoružanje. A osim toga, tamo su bili Nijemci, pa ne vjerujem u takvu tvrdnju, tim više što je nikada prije nisam čuo.

Čitajući ovaj tragičan opis, ne mogu se oteti dojmu koji me je progonio i kao dječaka i kasnije. Mnogo sam puta  o tome razmišljao. Tim više što su tu poginuli, kao što sam već napisao i moja babica, te nekoliko bliže rodbine. Razmišljam i postavljam pitanja na koja ne znam pravog odgovora, ali same činjenice nameću odgovor.

Ovo su nevine žrtve, čak nekoliko djece, pokopani su bez svečanog sprovoda. Sprovod u tim okolnostima i nije bio moguć, prvo zbog stanja tijela, strahovite žalosti pogođenih obitelji, a najviše i činjenicom što bi veliko okupljanje ljudi, a iz Omiša bi se to vidjelo izazvalo granatiranje.  Don Ante nije u kronici zapisao da se taj sprovod kasnije održao, po uzoru na sprovode ljudi umrlih i pokopanih u Americi. Jedina počast i uspomena bili su u crkvi ishodnji dani. Nikada poslije rata se nije o tim žrtvama javno govorilo. Nikada, kroz vrijeme komunizma, nije postavljen nikakav spomen ovim nevinim žrtvama. A oni nisu bili nikakvi neprijatelji. Razmišljajući i promatrajući neke stvari, a posebno nakon JNA, kada sam ipak naučio nešto o postavljanju topovskog naoružanja, stvari mi postaju jasnije ako ne i potpuno jasne. Jedno od osnovnih pravila postavljanja topovskog naoružanja je bilo da se to naoružanje postavlja tako da je neprijatelju teško uočljivo, ne postavljati, po mogućnosti blizu naselja, da neprijatelj ne udari odmazdom po naselju. Ovdje se je išlo protiv tog pravila. Postavili su top na očigled neprijatelju, iako su ga mogli staviti kojih stotinjak metara dalje, što ne bi utjecalo na domet, i postaje neprijatelju teško uočljivi. Zašto se tako postupilo nije teško odgonetnuti. Ovdje donosim svoje razmišljanje. U Postirima nije bio odaziv u partizane tako jak i velik kako su oni možda  očekivali pa su se poslužili već prokušanom taktikom. Treba probuditi bijes ljudi na Nijemce,  da za uzvrat i odmazdu ljudi idu u partizane. Smišljeno i učinjeno. Partizani postavljaju top u „Bok", tada „Bok" nije bio obrastao borovima kao danas. I iz „Boka" pucaju na Omiš, čak sam čuo, da su prvom granatom pogodili Gata. Kasnije su pogodili njemačku „maonu" koja je bila potopljena kod lanterne u Splitskoj. Nijemci ne tuku po njima, iako su im bili kao na tanjuru (to su partizani i znali), nego su tukli po obližnjem mjestu. Partizanski odbor je bio u kući Restović, iznad crkve - pa su sve granate padale oko te zgrade. I tada se dogodio pokolj. No, neka velika reakcija ljudi - odlaska u partizane - nije postignuta. Uskoro su partizani zauzeli cijelu Dalmaciju. Rat je završio. Za očekivati je bilo da se podigne spomenik nevinim žrtvama, tim više što, što su to bile žrtve „nemilih i krvoločnih fašista".  Pa i kad se podigao spomenik palim borcima, iako je i taj spomenik, spomenik partizansko komunističke laži, jer je na njemu upisano ime Mate Šantić, Jerka, koji nije poginuo kao partizanski borac, nego su ga ubili sami partizani i bacili u jamu. Dakle, bilo je za očekivati da se i ovim žrtvama napravi dostojno obilježje. No, nije napravljeno! Nije, kako rekoh, napravljen ni sprovod. Zašto? Rodbina pritisnuta bolju, borbom za goli život, nije imala ni vremena, ni volje na to misliti. Javna šutnja (mjesnih vlasti i politike) bila im je i te kako razumljiva. Ako što pisneš, „izist će te noć." Nije se smjelo govoriti da ne bi netko postavio pitanje: a tko je kriv za ove žrtve? Odgovor je sasvim jasan: „top u Boku!" I kad ovako postavim tezu (a ona je opravdana, jer su tako partizani postupali na drugim mjestima), onda je jasno zašto nije podignut spomenik i zašto se u javnosti malo govorilo o tome.  Ovo moje razmišljanje potvrđuje i navedena kronika don Ante Marušića. Za dan 26.XII. 1943., kako će biti kasnije navedeno, stoji rečenica: „ Šuti „Bok" sa svojim topom, a šuti i Dugi Rat." I njemu je već tada bila jasna povezanost između topa u „Boku" i odgovora granatiranjem sa druge strane.

Ako prihvatimo odgovor kao jedini stvarni i opravdani, onda je činjenica vrlo bolna. Svjesno se žrtvovalo ljude da se postigne neki cilj (odlazak ljudi u partizane!) I ta činjenica ni danas nije opovrgnuta, pa ni u demokraciji.  Tek zauzimanjem Župe i župnika don Ante - Tončija -  Jelinčića, šezdeset godina kasnije, postavljena je u ime Župe,  a ne političke vlasti,  spomen ploča na kući gdje su stradali. Sama ova činjenica i činjenica da je ploča postavljena tako visoko da se skoro i ne opaža, govori za sebe nešto. I najnovije imenovanje ulica nije moglo ili htjelo ispraviti povijesnu nepravdu, pa makar onu malu širinu ispred navedene kuće i župske kuće nazvati „Širina rujanskih žrtava" kad već te nevine žrtve nisu zaslužile ni spomenik, ni neku pristojnu ulicu. I tako mislim da sam dao i odgovor na slična, gore postavljena, pitanja. Ali i na teško i bolno pitanje istinoljubivosti i poštenja u javnom mišljenju i ponašanju mjesta.

Ima i jedna anegdota o tom topu u „Boku"  Kad su ga postavljali uz put u „Boku" seljaci prolaznici su govorili partizanima: „A što ako oni tamo odgovore po vama?" Partizani  su odgovorili: „ E, oni onamo nimaju ovakovega!"  (uskoro se pokazalo kakvog imaju!)

Slično pitanje se i nameće vezano uz podizanje obilježja - spomenika Anti Glaviniću, heroju Domovinskog rata. Poginuo je, jer se vratio pomoći drugome. Kad sam jednom, u nekom društvu, postavio ovo pitanje „zašto mu se ne digne spomenik?", dobio sam odgovor: „Ko da je to čo poć nikomu pomoć?" I ako to čuješ od „dobrih kršćana", onda je još žalosnije, da ne rečem stravično.  Ako kršćansko djelo najveće ljubavi: „Nema veće ljubavi od ove ako netko položi svoj život za svoje prijatelje" kako reče Isus, nema priznanja sa strane javnog mišljenja, s jedne strane  i  pokrivanje krivice za zločin s druge strane, onda se izjednačava zločin sa herojskim djelom ljubavi. Nije teško zaključiti kakvo je javno mišljenje i javni moral. A posljedice su vidljive.

SVETOSTJEPANSKO    BOMBARDIRANJE

Već spomenuta don Antina kronika koliko god je manjkava ili možda pisana s njegovog stajališta ona je zlatni izvor svjedočanstva za teška vremena u Postirima za vrijeme drugog svjetskog rata. Zato donosim sada cijeli izvadak onako kako je napisano, pa nek to bude i svjedočanstvo vremena i znak zahvalnosti i poštovanja prema Piscu kronike.

 

Top u „Boku" po mojoj procjeni „krivac" teškog krvoprolića.  Fotografija je slabe kvalitete jer je preuzeto iz „ Bračkog zbornika 2" i tamo je slika vrlo slabe kvalitete.

25. XII. „Peti Božić u ratu. Noćas je funkcija u Crkvi počela u 2 sata. To je jedino po mirnodopsku. Sve ostalo je u jeku najstrašnijega rata u povijesti. Mesa nema. Aprovizacija dijeli po 25 dkg brašna, uz preporuku da se odustane od 5 dkg u korist bolesnika.Inače dijeli se često slana riba. Srdele i skuše. A vina obilato, jer ne može nikud. Hermetski smo zatvoreni, već punih 5 mjeseci. Svega ponestalo. Očajna bieda. Narod šuti, jer mora, inače ogorčen do skrajnosti. Dragom Bogu hvala, pa je jesen bila topla i vlažna, kako davno nije, pak bilo zelja i „poreži" obilato. Ni bolesti nema. Velik je Bog i milosrdan.

26. XII. Jučer ni danas do podne nema pucnjave. Šuti „Bok" sa svojim topom, a šuti i Dugi Rat. Ali u 2 sata? Roj aviona od 12 komada preletio Postira. U pravcu Splita. Ali eno jedan se izviđač naglo vraća, a s njim 5 štuka. Evo ih nad mjestom u niskom letu izbacuju teške bombe.... Potresna detonacija. Malo je koje staklo u mjestu ostalo čitavo. Obitelj S. trče ranjeni prema župskoj kući tu im se pruža prva pomoć. Bomba od oko 2 q pala na kut terace pred kućom. Na mjestu ubila starca Zoru  Biočinu, postolara (oca Icota). Kuću demolirala. Žena, kćerka i dva sina ostali čudom živi, uz male ogrebotine. Očevidno čudo... Druga je pala u kuću Jelinčić  "Bimbe" i poštara Zane Šantić. Uništene kuće, a ukućani svi živi... Drugo prvoklasno čudo. Treća u dvor  Cerineo (Kontini) i uništila oba krova stare i nove kuće, uz veliku štetu. Druga grupa bombi je pala na „njivi." Jedna probila krov Marije ud Bižaca, došla do prizemlja. Na tom mjestu bilo sklonjeno 15 osoba. Obitelj Marije ud. Bižaca i Ivana Marušć. Pala pred njima. Ne eksplodirala. O kako je dobar i moguć dragi Bog. Druga teška 2, 5 q pala u obliži vrtal i nije eksplodirala. Treća pala na kuću Bižaca „Bage" Srušila kuću do temelja. Teško ranila troje diece Bižaca Nike, koji su odvedeni u općinsku viećnicu na prvu pomoć. I susjedna kuća Bižaca Nike dielomično stradala i ranila mu sina. Treća grupa pala u vrtal Zore Škarić. Učinila veliku štetu. Prorovala duboke jame, ali - Bogu hvala bez ljudskih žrtava. Četvrta grupa okolo kuće Janjiš ubila 2 konja i 2 koze. Glave odletile u daleke vrtle, pluća na smokvu, a ostali komadi i do obale. Teze srušene, a teško ranjena u desnu ruku  kćerka. .

Nadošao liječnik  iz  Nerežišća. Pružio prvu pomoć, odvezli autom ranjenike u Nerežišća.

Rezultat: 1 mrtav, 8 ranjenih, 9 kuća srušeno u cielosti ili djelomično. Na hiljade polupanih stakala. Crkvena stakla srušena preko polovice. U župskom stanu isto tako.

Opće je uvjerenje da je moguća zaštitnica župe, Bl. Gospe Karmelska, svojim mačinskim plaštem zakrilila našu župu. Jer od 25 teških bombi, svaka od preko 2 q. moglo je biti pedesetak mrtvih, i do stotine ranjenih. Nepobitna čudesa, dogodila su se na većini kuća, na pametni dan sv. Stjepana 1943 g. Majko Božja i naša, štiti nas i dalje.

Avioni kruže, narod seli u polja i u Dol. Pucaju topovi s protivne strane ravno u mjesto. Panika raste. Partizanski odbornici dobili naređenje, da odmah pakuju i otputuju s obiteljima u Bol, a onda Vis - Bari. Blizu je invazija.

Nekoliko obitelji jutros otputovalo za Bol. Obitelj: Petrić, Arnerić, Salamunović, Jelavić, Biočina Mate, Marković Jerka, Marković Ivana i marković Šime. .

Noćas oko 10 sati pucali topovi iz Dugog Rata. Porušili nekoliko krovova. Bogu hvala, bez ljudskih žrtava. U samo jutro narod seli.

Grozno osvanulo jutro. Avioni kruže i šišaju iz mitraljeza. Topovi puču i to 3 s protivne strane. Grmljavina paklena. Svak se je sklonio. U konobi župnog stana sklonilo se nas nekoliko. Od sedam traje sve do 9 h. Tek iza 9 ja i brat fratar mogli smo misiti. U paničnom bijegu iselili i ostali. Oko podne ima nas u mjestu oko 100 osoba.  Većinom u Dol, ostali po poljskim kućicama. Postira se vratilo prvotnoj župi- matici Dol.  Avioni mitraljirali put Dol - Postira. I sve ovo - Bogu dragom hvala - i opet bez žrtava.  Stradala 2 konja i 2 koze obitelji Biočina „Ture"

POGIBIJA DVOJICE RIBARA

Najbolje dati riječ autentičnom svjedoku tragičnog događaja: don Antinoj kronici:

8.I.  „ I danas se pucalo, ali u smjeru Splitske i Supetra. Krasno, tiho, vedro. Avioni kruže od rana jutra. Pucaju ali put Splitske. - U četri sata i četvrt otišli Joze Glavinić „Škica" i Milan Kalašić, oci mnogobrojne djece na ribanje - „na strašin" Kad stigli do druge punte „Prvlje"zapucao top s one strane. Prvi hitac pogodio i usmrtio obojicu, a drugi potonuo lađu (moja opaska: teško je ovo shvatiti, jer ako prvi pogodak njih ubio onda je eksplozija i „raznijela lađu) S kraja ih dozivali, ali bez odziva. Kad se smračilo, remurćali lađu sa nastradalima, do malog mosta. Izvukli ih na kraj, a župnik im udijelio odriješenje. Jednoga u kasu, drugoga u poklopac kase odnijeli po 4 čovjeka u mrtvačnicu. Krik boli odjekuje, osobito u kući glavinića, jer otrag malo vremena umrla im majka. Ostalo pet sirota." Njih su odmah sutradan poslali u zbijeg."

ZBIJG

Bilo je još poprilično žalosnih događaja; odlazak u zbijeg u El Schat, odvođenje muškaraca sa strane Nijemaca u zarobljeništvo, strijeljanje nevinih sa strane Partizana, prijetnja da Nijemci zapale mjesto. Sve su to teme koje zaslužuju opširniju studiju, ali ovdje neka budu samo navedene. Vjerujem da će biti opisane na drugom mjestu. Posebno što se tiče strijeljanja nevinih ljudi sa strane partizana. Za jednu osobu od tih, koja je bila iz Dola a bačena u jamu u Vrhu blizu ceste postojala je neka inicijativa da nad tom jamom reknemo misu,. Što nikad nije ostvareno.

Jedna od velikih ljaga i sramota postirskih komunističkih vlasti je jama na „Konjskoj glovi" U nju su sigurno bačeni mnogi, pa da zametu svoj trag kasnije su u tu jamu bacali trupla uginulih životinja, a tvornica sardina je dugi niz godina bacala glave sardela u tu jamu. Očito sa određenom zlom nakanom da se onemogući bilo kakav pristup zemaljskim ostacima bačenih u jamu. Pričali su mi stariji Doljani, koji su već umrli, da im poslije rata mazge nisu htjele prolaziti mimo jame, pa čak ni na silu.

Postojala je inicijativa da se na dan ustanka 22.VI rekne misa nad tom jamom, ali se nije pošlo dalje od inicijative. Žrtve očekuju da makar mi kršćani, katolici na ovaj način, prosvjednom molitvom za mir (jer vjerujem da tim ljudima - mučenicima  nije potrebna sada naša molitva ), trajno obilježavalo spomen na jedno žalosno razdoblje povijesti mjesta. Ne ponovilo se!

Što se tiče „Zbijega"  postoje brojna pitanja koja bi trebalo svestrano objektivno istražiti sve okolnosti. Zašto su partizanske vlasti poslale u „sigurnost zbijega" samo odbornike i njihove obitelji, a druge ostavili kao hranu neprijateljskim topovima i bombama. Sigurno je da su mnogi otišli u zbjeg da bi izbjegli odlazak u rat, pa i u partizane. Poznavao sam čovjeka na otoku Hvaru  za koga su mi ljudi pričali da je odlazeći u zbijeg pjevao „Puško moja ti se bori za me..." a kasnije je uživao sve privilegije velikih prvoboraca.. Iz Postira je bio lijep broj ljudi, dvije osobe su umrle na tom putu. Svakako ni ovo moramo ubrojiti u žalosnu epizodu povijesti mjesta. Ostaju neodgovorena pitanja. Tko je organiziao taj zbijeg? S kojom nakanom? Kakve vrste ljudi i kakve su zadaće imali poneki ljudi u zbijegu?  Odgovor na ta pitanja zahtijeva daleko složeniji i zahtjevniji rad nego li je ovo reportažno pisanje.

Velika je vremenska udaljenost, da bi se moglo ispitivati autentične svjedoke. Dugo vremena se o nekim stvarima nije ni smjelo govoriti, kao na pr: smrt Don Jurja (Đorđa) Gospodnetić,  partizanska strijeljanja - niječu se i danas! Ubojstva poslije rata. Dugo vremena je vladala parola: „Muč, jer će te izist noć!" Mislim da ovdje treba spomenuti i ne krvavi događaj, kad su komunisti dočekali i jajima tukli nadbiskupa Pušića u Postirima na malom mostu. Spomenut ću i zgodu kad su htjeli partizani strijeljati don Jakova Matulića, ali su dobili nalog da ako vide da će nastati buna, da ga puste na miru. Doljani su bili organizirali „čuvanje don Jakova" i tako nije odveden. Zanimljiva je anegdota o jednom partizanu koji je sudjelovao u klanjima nevinih. Došao je na Cvjetnicu u crkvu. Sluša muku i tamo se pjeva: „Tko se mača hvata od mača i gine" te promrmlja „ovo je istina." Nakon par dana je bio odveden i strijeljan.

Zaključak:

Jedno teško krvavo razdoblje povijesti mjesta je za nama. No po mom sudu ostavilo je i neke posljedice u javnom moralu mjesta i moralu pojedinaca. I zbog pravde i pravednosti prema svima trebalo bi nevinim žrtvama podići spomenik, posebno don Jurju Gospodnetiću, zbog specifičnih okolnosti njegove pogibije, a i sadašnje i buduće političke situcaije našeg okruženja.

Ovim svojim razmišljanjem nisam želio niti želim bilo koga osuditi, niti opravdati. Iznosim ovo svoje razmišljanje  kao čin mještanina i svećenika da doprinese javnom priznanju žrtvama i da budućim pokoljenjima ostane svjedočanstvo da je bilo ljudi, ima ih i danas, koji drugačije misle nego službena lica. Ovo je i moje osobno poštovanje svim nevinim žrtvama.

Don Ivica Matulić

Dol, 10. V. 2009 (moj 66 rođendan)

Članak je štampan u knjizi : Postira u vrtlogu nasilja  xx. stoljeća str 482- 492.