Svaki čovjek koji vjeruje ima od nekuda tu vjeru , jer vjera ne nastaje sama od sebe. Ako se pitamo odakle dolazi naša vjera tada izranjaju točno određeni događaji i sjećanja iz najranijeg djetinjstva - kao molitva, neke ceremonije, Biblijske pripovijesti, Prva pričest, poučavanje katekizma, što je povezano sa roditeljima i obitelji u kojoj smo odrasli. A tko danas misli na promjene i poteškoće današnjeg vremena, gdje su obitelji bačene u ovo sekularizirano i postmodernističko društvo, onda bi se iza ovog iza ovog naslova najradije postavil znak pitanja.Sljedeće razmišljanje nam želi pokazati u koliko se danas uopće može u onbitelji prenositi vjera, događa li se to na odlučujući način, ako se uopoće događa, u obitelji kao mjestu učenja, koja je naravno vezana i na druga mjesta učenja, dječji vrtić, škola, dječje i omladinske grupe, zajednice odraslih i medijska javnost. Za pokušaj izdvajanja obitelj kao mjesta religioznog odgoja, govore neki rezultati socijalno pedagoških i religiozno pedagoških ispitivanja.
- OBEĆANJA I ZADAĆA RODITELJA ZA VJERSKI ODGOJ
a) krsna zadaća
U obredu krštenja govori se o zadaći roditelja za vjerski odgoj. Tu se govori: «Vi ste zatražili krštenje za vaše dijete, zato izrazite svoju spremnost, da ćete ga oidgajati po vjeri. On treba naučiti ljubiti Boga i bližnjega kako nas je to Krist poučio. Jeste li toga svijesni? Ovim pitanjem su roditelji uključeni u krštenje i daju svoj pozitivan odgovor. Jedni to odgovaraju svijesni da su oni sami preko obitelji" došli do vjere. Drugi ne razmišljaju previše o ozbiljnosti ovog pitanja i ne pitaju se: Možemo li mi stvarno ostvariti pozitivan odgovor na ovo pitanje? Jesmo li dovoljno jaki u našoj osobnoj vjeri? Hoćemo li mi moći sačuvati naše dijete od utjecaja koji se protive vjeri? Zar nije vjerski odgoj u prvom redu dužnost vjeroučitelja u školi? zar to nije posao Crkve? Upravo ovo pitanje pokazuje koliko su malo svijesni roditelji svoje zadaće na tom području. I zato bi se vrlo rado htjelo ovo pitanje prebaciti na Crkvu i prepuštaju tu ulogu katoličkim odgojiteljicama u dječjem vrtiću, vjeroučiteljima u školi ili župnicima u pripravi za sakramente.
b/ Obitelj kao kućna Crkva
nakon drugog vatikanskog sabora crkveni dokumenti pokazuju prema obitelji veliku pažnju. S jedne strane obitelj se promatra u smislu jedne «kućne Crkve», s druge strane naglašava se uloga obitelji i njezina odgovornost za prenošenje vjere. Koncil je prihvatio ideju Ivana Zlatoustog (4.st) i obitelji dao ime «kućno svetište Crkve» (dekret o laicima 11) od čega je nastalo ime «kućna Crkva» u kojoj su roditelji «riječju i primjerom prvi navjestitelji vjere» (Konstitucija o Crkvi br.11) U Izjavi o kršćanskom odgoju (br.3) nadalje se navodi» Što je zdravo ljudsko društvo i što je Crkva, doživljavaju djeca najprije u jednoj takvoj kršćanskoj obitelji, preko njih će se redovito oni uvoditi u ljudsko društvo i u Crkvu. Ovu misao iznosi i apostolsko pismo «Familiaris consortio» i povezuje je sa tri funkcije zajednice: navještaj vjere, slavljenje vjere i življenje vjere. (nr. 53, 57,67) Ono što obitelj vjeruje i u slavlju moli treba u praktičnom životu živjeti prema novoj zapovijedi i daru ljubavi.
Neminovno se postavlja pitanje, mogu li današnje male obitelji kako teološki tako i sociološki, biti obilježene takvom etiketom. U doživljajima pracrkve onom «kuća» daje se jedno posebno zanačenje na sudjelovanju života i poslanja Crkve. Tako na pr. U Filipima trgovkinja purpurom Lidija (Dj ap) koja se krstila sa cijelom svojom obitelji» i udomila Pavla u njezinoj velkikoj obitelji. Na istom mjestu čuvar tamnice pristupi vjeri «sa cijelom njegovom rodbinom» - i kako piše «bio je sa cijelom svojom kućom pun radosti, jer je po vjeri došao do Boga.» (Dj.ap 16,33)U Korintu Pavao počima svoje poslanje u kući židovske kršćanke Akvile i Priscile. I druge obitelji su se priključivale «sa cijelom kućom» i postale kristalizacijeske točke nove zajednice (Dj 18,8)
No obitelj u biološkom smislu rodbinskih odnosa nije postala u početku Crkve ćelija zajednice ili Crkve.U novom zavjetu se govori kao i drugim kulturnim područjima o «kući» Tko spada u u jednu takvu kuću postaje jasno iz osoba ili grupa osoba koje su nabrojene u na pr. Mk 10,29» Svaki koji zbog mene ili evanđelja napusti kuću, oca,majku, braću, djecu...» Uz kuću pripada i imanje, robovi i slobodnjaci. Prema rimskom pravu pod pojmom obitelji se razumije sve ono što je stajalo pod vlašću oca obitelji ili glavara obitelji.»[1]
c/ novi pogledi
Ako se u Novom savezu govori o «kućnoj crkvi» onda se ona ipak mora uzeti drugačije nego su to današnji obiteljski odnosi. No novi pogled na obitelj kao «koćna crkva» mogla bi dati temeljna izgrađujuća uloga Crkve. Okrećemo se više prema onom «postajati Crkva» koje sada dolazti u prvi plan; to znači da se u obitelji ne događa nekakva kopija Crkve, dakle Crkve u malom, nego originalna igradnja Crkve i to na način svagdanjeg zajedništva. To uključuje da bi obitelj trebala postati element kršćanskog života. No stvarno stanje današnjih obitelji ostavljaju dojam, da je ovaj crkveni govor o obitelji kao « kućnoj Crkvi» vrlo problematičan.
- SITUACIJSKI PROBLEMI U OBITELJSKOM ODGOJU VJERE.
Već duže vremena izgledalo je kao da u našoj zemlji pripada kršćanska (katolička) vjera životu, kao da je samo po sebi razumljivo isto kao što je po sebi razumljiv život i smrt. Usprkos različitostima u vjeroispovjestima (katolici, pravoslavci, protestanti raznih oblika) kršćanstvo je prožimalo naše društvo. Po sebi je bilo razumljivo da novorođeno dijete bude kršteno. Građanska zajednica je biola identična sa kršćanskom. Blagdani i slavlja kršćana bili su blagdani i slavlja grada i države. Rast u jednoj zajednici značilo je rasti i u drugoj. Uz roditeljsku kuću, veliku obitelj, mnoštvo drugih osoba i škola je uvodila u život Crkve. Ovo zajedništvo i ovo pokrivanje jednog područja s drugim danas sve više i više nestaje. Postati kršćanin. Biti kršćanin, u današnjim društvenim okolnostima, više nije po sebi razumljivo.
a) Manjak svakodnevnih vjerskih doživljaja
Krašćanska obitelj je često «otok vjere» I zbog toga se traži i očekuje da obitelj svjesnije slavi religioznu praksu i to često puta bez podrške ili pomoći bliže i daljnje rodbine i okolice: susjeda, učitelja, kolega. Danas treba svijesna odluka, da se na pr, u obitelji moli kod stola ili večernja molitva. Dječju večernju molitvu, makar kod onih najmanjih majka možda još moli. Ali kada i gdje dijete doživljava da otac i majka s njim mole, i to tako da dijete osjeti da su sa tim molitvama povezane svakodnevne stvarnosti u kojima roditelji žive? Ovako govori jedan mladi čovjek:»Ja nisam nikada vidio ni čuo mog oca da sam moli, a još manje da to čini glasno.»
Mnogi roditelji, djedovi i bake, koji su živjeli kao osvjedočeni kršćani su izgubili iz straha onu među ovisnost između života i vjere Boga i svagdašnjice2 Boga se ne očekuje, Boga se ne otkriva. Vjera ne može prožimati život, a vjeru se ne može probati (kušati). U slavljenju Božje prisutnosti u našem životu, u molitvi, liturgiji, tako rijetko slavimo Božju prisutnost «danas» u našem životu, nego više je to slavlje «jučer» Božje djelovanje. Ne možemo izbjeći gorko iskustvo «Naša snaga vjere nije razvijena zato je naše prenošenje vjere tako neučinkovito.»3
Osobno roditelji doživljavaju gorka iskustva, usprkos svih nastojanja vide da djeca idu drugim putovima, jer je obitelj s jedne strane svedena na najmanju jedinicu društva i dijete vrlo rano, zbog okolnosti preko dječjeg vrtića, susjedstva, škole, ulaze u svijet prožet vjerskim pluralizmom (mnogostrukošću( i za dijete je vrlo teško ostvariti roditeljsko religiozno ponašanje.
Ako roditelji iz unutarnje potrebe i uvjerenja zajedno s djecom dolaze samo slaviti Euharistiju, mogla bi djeca vrlo lako shvatiti kao hobi, neku vrstu zaposlenja u slobodno vrijeme. Ovdje se ne doživljava vjera kao odgovor na pitanje: Može li vjera pomoći u ostvarenju sretnog i ispunjenog života.
Izričito ispovijedanje vjere, nije više po sebi razumljivo za sve članove obitelji. Utjecaji izvanjskog svijeta i okoline izgledaju jači od utjecaja obitelji. Utjecaji izvanjskog svijeta i okoline izgledaju jači od utjecaja obitelji. Očekivanje pojave Boga, koji određuje svijet i njegovu povijest skoro je potpuno nestalo u procesima diferenciranja i sekularizacije - u raznim javnim područjima: politici, privredi, kulturi, znanosti i to izgleda pobjeđuje kršćansko uvjerenje u prisutnost živoga Boga. Za Boga ostaje malo mjesta kako u privatnom tako i javnom životu. Pad sveopće vrijednosti vjerskog života u našem društvu djeca već doživljavaju u obitelji i to vodi do okoštalosti (okamenjenja) vlastitih religioznih pitanja. Tako pada naše prenošenje vjere na našoj vlastitoj vjerskoj slabosti, jer ne možemo više dalje računati na ono što sami ne živimo.
b) promijenjena obiteljska kultura.
Daljnje poteškoće u vjerskoj tradiciji izražavaju se i zaoštravaju u promjeni obiteljske kulture. Danas se vjenčavaju mladi iz dvije obitelji i osnivaju novu obitelj, koja, redovito, obuhvaća samo dvije generacije (roditelji i djeca - osnovna obitelj) Partneri često dolaze iz različitih obiteljskih kultura i stoje pred zadaćom organizirati vlastitu obitelj i razviti vlastitu obiteljsku kulturu. I zbog te situacije više se ne prenosi kršćanska tradicija kao po sebi razumljiva, nogo to prenošenje zahtijeva određeni napor i svijest, a to se je povezano sa velikim problemima, jer se to nigdje nije moglo naučiti. Potrebni su procesi učenja počam od dječjeg vrtića do zajednice
U velikoj obitelji sa puno članova bila je posebno garantirana vjerska tradicija na poseban način kroz često doživljena slavlja vjere kao krštenje, prva pričest, krizma, vjenčanje, bolesničko pomazanje i sprovodi. Zbog ponavljanog i «prigodnog lanca» koji se ponavljao dijete je raslo i razvijalo se i tako napredovalo u vjeri i u zajedništvu sa Crkvom. Smanjenje tog «prigodnog lanca» u malim obiteljima djetetu koji raste «obredna uloga Crkve» postaje potpuno nerazumljiva.
Već i uređenje samih kršćanskih slavlja, kao Božića, Uskrsa, adventskih i korizmenih dana, nailazai u malim obiteljima na veće poteškoće nego u velikim obiteljima, gdje ne postoje garanti prenošenja tradicije - djed i baka - jer više ne žive sa mladim obiteljima. Vjerski običaji se više ne prenose iz generacije u generaciju kao nešto po sebi razumljivo, nego se moraju svaki put iznova osmišljavati.
Kao negativno djelovanje ukazuju se u malim obiteljima i zahtjevi škole i zanimanja. Odvojenost od mjesta života i mjesta rada dovodi do «obitelji slobodnog vremena.». To znači da djeca mogu svoje roditelje doživjeti samo u slobodno vrijeme. Odnos vjere i zanimanja u takvim okolnostima je skoro nezamisliv, a još manje ostvariv.
Top su samo neki vidovi koji oteržavaju obiteljsko religiozni razvoj djeteta. Religiozno pedagoško razmišljanje uočenoga može dobro doći i odvesti nas korak dalje: Djeca češće prihvaćaju religiozno -crkveno shvaćanje ponašanje, i dulje i čvršće stoje uz njega ako to nauče od oba roditelja i tako se stvara jedinstveno poticajno polje. To znači da vjersko uvjerenje oca je isto tako važno kao i majke za uspješan vjerski odgoj. Sve većim odvajanjem obitelji povezano je vođenje (življenje) crkveno-religioznog života napr učlanjenje u kakve crkvene grupe: (ministranti, mladi križari i sl. ovisdi o religioznoj homogenosti prijatelja, poznanika, također i sa svećenikom u župi ili sa drugim uvjerenim kršćanima.4
Kako religiozno pedagoški ovu tešku obitelhjsku situaciju? Što nam to govori za našu temu o trajnoj vrijednosti obitelji za vjersku povijest djece? Kakvu šansu nudi obitelj da se u njoj vjera nauči?
- OBITELJ I VJERA NJIHOVE DJECE
Obitelj je biološko - prirodno, ujedno, kulturno uređen životni oblik, koji je doživio kroz povijest razne utjecaje i institucijaska pravila i dalje se mijenja
a) Temeljna iskustva obiteljskog zajedničkog života kao mjesto drugog rođenja za sociokulturnu osobu.
Najprije moramo naglasiti s obzirom na sveopće gledanje danas na obiteljsku socijologiju sljedeće: «Zbog diferenciranja (podijele) našeg života u vlastito područje rada, privrede, politike, odgoja, izobrazbe, zdravstvenih spoznaja sa njihovim vlastitim zakonima i svojstvenin zahtjevima, obitelj postaje sve više neka vrsta povratka u privatno.»5 Ova privatizacija obitelji je oduzela u velikoj mjeri društvenu kontrolu i javno priznavanje vrijednosti, ali otvorilo i mogućnosti da se sve više i više shvaća kao «intimna grupa» i da se posveti emocionalnim zadaćama.
v Mjesto osobnog razvitka
S obzirom na zadaće obitelji ova privatizacija znači kao potpuni prijelaz od predindustrijske velike i mnogostruke obitelji do današnje male obitelji a da nije izgubila sveopću funkciju nego je doživjela promjenu funkcije. Obitelj je morala prepustiti određene produkcijske zadaće na određene ustanove kao rodilišta, brigu za svagdašnjicu prepustiti osiguravajućim društvima, odgoj i obrazovanje prepustiti dječjim vrtićima, školama i fakultetima a organizaciju slobodnog vremena medijima za zabavu. No dok je s jedne strane mnoštvo od tih zadaća ostalo obiteljima, s druge strane može se reći da se sve te promjene mogu promatrati kao «kvalitativna specijalizacija za vuiše ljudske blizine, intimnosti i solidarnost. Tako može više nego prije vrijediti što je rekao R. König: »Najvlastitija zadaća obitelji je izgradnja, sociokulturne osobnosti čovjeka u okviru male grupe koja se čini udaljenom, ali su ljudi u njoj povezani jačim i intimnijim osjećajima.»6 Nije obitelj danas nezamjenjiva samo zbog biološkog rađanja nego i za socijalizaciju, a prije svega emocionalni razvitak čovjeka kao mjesto za njegovo «drugo rađanje za sociokulturnu osobu.»
Od obitelji se traži da bude najmanje mjesto za osobni susret. U netaknutoj obitelji nikome ne prijeti izoliranje. Čovjek može bez maske i prisile biti ono što jest, potpuni čovjek sa svojim radostima i razočaranjima, sa svojim krizama i sjajnim trenucima. Da li je na ovu temeljnu obiteljsku ulogu mislio veliki crkveni učitelj sv. Ivan Zlatousti kad je obitelj nazvao «kućna crkva» ostaje otvoreno. Ovdje se misli na ono potpuno biti čovjek sa svim posebnostima koje svaki ima, bolje nego bilo gdje drugdje.
U stvarnosti, danas se može promatrati vrednovanje obitelji koje ukazuje na religiozne korjene, nauprot ogromnih opterećenja onik koji su na društvenoj razini u zanimanju izloženi principu uspjeha, obitelj je izvanredno mjesto gdje se svatko priznaje osobom bez obzira na uspjeh i gdje može doživjeti konkretnu solidarnost. A to je za razvoj moderne obitelji nešto obilježavajuće. Na temelju obitelji i sinovstva gradi se obiteljski život pod jednim nezamjenjivim uzorkom obiteljskih povezanosti svih članova međusobno, što se može doživjeti kao nešto nemjerljivo za razvoj svake osobe.
v Mjesto dobivanja religioznog smisla
Sociolog Thomas Luckmann već je prije više godina naznačio da je modernom društvu privatna
sfera prvo mjesto za dobivanje religioznog i kvazi religioznog smisla.7 Za ovu hipotezu govore činjenice da kod sveopće smanjene crkvenosti u pojedinim područjima života (kao krštenje, prva pričest, krizma, vjenčanje, sprovod) se traže crkveni obredi i tu zapravo leži potreba za jedninim izrazito vjerskim značenjem.
Pa i proširena, makar samo i usmena želja, za katoličkim (kršćanskim) odgojem pokazuje se čisto razumljivim ako se uzme kao pokazatelj želje da obitelj ne utone u moru svakodnevnih banalnosti. I nije nikakvo čudo da postoji privlačnost između obitelji i religioznosti ako se to u obitelji pokaže kao temelj cijele konstrukcije onda će obitelj postati
v Mjesto međusobnih odnosa nalik na Krista.
I takvim osobnim životnim prostorima nalazimo prvu šansu za susresti Boga. Crkveno
učiteljstvo gleda brak a time i obitelj u stvoriteljskoj volji Božjoj 8 On je brak i obitelj stvorio kao bitni praoblik razvitka ljudskog života, iz čijem stvoriteljske plodne ljubavi niče društvo i Crkva.
Ovaj teološki pogled treba predstaviti u osvjedočenonom načinu da obitelj doprinosi sretnom razvitku ljudske osobnosti. Naime ova se zadaća čuva u u nezamislivoj uskoći i neposrednosti odnosa muža i žene, između roditelja i djece, živjeti i prenositi onu ljubav i ostvariti je kao kao pretpostavku za bezuvjketno prihvaćanje, poticanje, brigu, vjernost ali i pomoć za partnersko nadvladavanje sukoba kao i rastu zajedničke sposobnosti opraštanja i pomirenja.9 Po tome što ovo obitelj postiže po mislosrdnoj i blagotvornoj ljubavi Božjoj i to prihvaćanjem oslobađajuće ljubavi Kristove, konkretno se ostvaruje Božja stvarateljska ljubav. Teološki vid tako osvjetljuje vrijednost obitelji za očuvanje ćovjeka i ukazuje na obitelj kao sakramentalno mjesto međusobnih odnosa sličnih Kristovim.
Naša središnja mala obitelj živi u pronmijenjenoj strukturi odnosa sa svim zahtjevima po snazi i obliku njihova odnosa temeljno je da je posvećena u sakramentu ženidbe (stvoriteljska teologija i teologija utjelovljenja). Sakramentalnost braka i obitelji izražava Leonardo Boff vrlo plastično. «Druga osoba je sakramenat Božji, osobno mjesto povijesne i vremenske objave Božje ljubavi. Jedan partner je sakramenat za drugoga. 10
Takvu strukturu odnosa otvaraju šanse za osobnu poviujest vjere pa i u situaciji obiteljske diaspore. Tako obitelj postaje u sadašnjoj i današnjoj strukturi vjernički subjekt strukture a ne samo posrednik vjerskih istina i vjerskih stilova Crkve odnosno zajednice - žuope. Obitelj je prvotni prostor doživljaja života na sliku Božju, doživljaj duha po odnosima sličnima Kristovim. Ona je sakramentalni znak Kristu sličnih odnosa. Usprkos svim kulturnim razlikama značenje kuće, odnosno obitelji je nesagledivo za povijest Božju s ljudima. Pod ovom perspektivom otvara se šansa velikog religiozno pedagoškog značenja ovih odnosa i treba ih ponovo otkriti i njegovati.
b) religiozno pedagoško značenje roditelja za djecu
Ako vjersko - kršćanski vid obitelji kao mjesta prvog osobnog razumijevanja ne uvede nikakve nove stvarnostui treba pustiti da naraste u obiteljskoj strukturi nova religiozno pedagoška dimenzija. Treba se upitati o šansama doživljaja Boga u malim obiteljima i onda ako se svi članovi obitelji izričito ne izjasne za vjeru u Boga.
v Antropološki teemeljni doživljaji kao doživljajno mjerilo i strukturalni preduvijet za učenje vjere.
Iz psihološko religioznog pogleda znamo da je povijest vjere kod djece prožeta i razvit će se na temelju rano djetinjskih doživljaja povjerenja. Dijete se vrlo rano doživljava u napretosti između straha i napuštenosti s jedne strane a s druge strane između povjerenja i sigurnosti. Ovi temeljni doživljaji sve se pažljivije promatraju sadašnjem znanstvenom ispitivanju dječjeg svijeta. Tko raste u jednoj klimi međusobnog povjerenja, lakše će u sebi razviti osjećaj vlastite vrijednosti, koja je potrebna da bi se moglo prihvatiti i preuzeti ideju i vjeru u Boga koji nas potpuno ljubi i prihvaća. Zato treba iz religiozno pedagoških razloga navesti sljedeće tri okolnosti da bi se mogla religioznost doživljajno ukrorijeniti:11
(1) Borba za temeljno povjerenje treba se razviti kroz svijest o Božjem prihvaćanju; mogućnost povjerenja je i mogućnost vjerovanja.
(2) Na ovom temelju trebaju se izgrađivati pozitivna usmjrenja, spremnost vidjeti u životu nešto dobra i velika, i ovo dobro i veliko treba naučiti shvaćati da to dolazi od Boga Stvoritelja, zato ga slaviti i hvaliti: Nasuprot Bogu pojavljuje se stav životnog prihvaćanja u nadi, to znači u neuništivom uvjerenju o smislenosti ljusdskog života i rada, a koje može samo Bog dovesti do konačnog ispunjenja i savršenstva.,
(3) Prosocijalno ponašanje, sućut, radovanje sa radosnima, mora potaći moći ljubiti sa neophodnim dobrima, koji su se pokazali u Isusovoj životnoj praksi.
Da bi ova tri korjena zrele religioznosti i temeljno povjerenje, pozitivno životno usmjerenje i ptrosocijalno ponašanje mogu rasti ili ne - to ovisi konačno o obiteljskoj klimi a posebno o odnosima djeteta prema roditeljima. Preko klime međusobnog prihvaćanja, priznavanja i životne radosti, može obitelj jačati ove ljudske predreligiozne korjene. Ako se u obitelji podnosi patnja, prvladava strah, međusobno priznavanje, spremnost pomaganja i životna radost onda obitelj može biti prvo mjesto na kojem se ovo temeljno antropološko držanje može tumačiti i u religiozno kršćanskom smislu. Ovo katehetsko značenje prvotnog iskustva koje roditelji omogućavaju svojoj djeci mora im donijeti u sviejsr, a to znači da im treba pokazati kako roditelji imaju u prvom razdoblju dječjeg života važan utjecaj te da životna povijest njihova djetat postaje i njegova povijest vjere.
v Susret sa uređenim životom
Un životu svojih roditelja djeca susreću uređeni život, kulturu života. Ljudski život je tako uređen da se mora temeljiti na jednom tipu života. Time što roitelji uređuju svoj život, a djeca su uvučena u taj proces , sama djeca dobivaju sudioništvo na uzorku roditeljskog života. Time dobivaju i sudioništvo na načinu života svojih roditelja. Pod životniom načinom mislimo vše ili manje jasno uvjerenje kako treba živjeti ljudski život, tako da uspije i bude pun smisla.12
Moderna socializacijska istraživanja pokazuju da preuzimanje i pounutrašnjenje religiozno moralnih pravila i vrijednosti ne ide najprije kao svijesno spoznajni proces učenja nego kao nesvijesna imitacija identifikacije sa roditeljima. Kasniji utjecaju proizlaze iz životnog modela roditelja. Dijete najprije vjeruje tako što sudjeluje na vjeri roditelja. Dijete susreće najprije u roditeljskoj kući ljude koji vjeruju i koji ljube.. Kroz zajedničko doživljavanje bogoslužja, primanje sakramenata, obiteljske molitve kao i kućnih slavlja dijete raste u zajedništvo Crkve.
Roditelji ne djeluju odgojiteljski samo po ditrektnim odgojiteljskim mjerama, nego i iskustvom koje dijete dobiva od svojih roditelja. Pa će i odgojiteljske mjere biti po tome djelotvorne, jer ih dijete čita u twemeljnom stavu roditelja. Odgovorno odgajanje zato zahtijeva da roditelji najprije odgovorno orjentiraju svoj život zbog utjecaja na djecu. Vlastita osjetljivost za vrijednosti, vlastita ljestvica onoga što je vrijedno i važno a što nije vrijedno i važno, vlastiti odnos prema vrijednostima, slike svijeta i drugih ljudi, pa i slike Boga. Roditelji se ne mogu sakriti pred djecom, niti mogu spriječiti da njihovo vlastito orjentiranje utječe na razvoj djeteta.
Roditeljska životna struktura je tako utjecajan medij koji tem,eljna životna opredjeljenja roditelja prenosi na djecu. U to spada i svijet slika i uređenje stana. Probuđena temeljna opredjeljenja za ono što je za roditelje važno i vrijedno nisu niakda katehetski neutralni, nego leže ili na pravcu onoga što želi Evanđelje donijeti našem svijetu ili se suprotstavlja Evanđelju. Tako upravo roditelji mogu biti oni koji iz Isusovog načina života i svojoj djeci mogu pokazati taj put.
4. KRŠĆANSKO RODITELJSTVO KAO POTPUNO LJUDSKA ZADAĆA ZA IZGRADNJU POTPUNO
LJUDSKE OSOBNOSTI I VJERE.
Roditeljstvo se ne smatra samo bilološkim fenomemnom nego i potpuno ljudskom zadaćom. Rađanjem djeteta započima za roditelje šansa i zadaća da budu i da se razviju, u punom smislu riječi, u oca i majku djetetu. Oni prenose na novin način ljudski život, najprije prihvaćanjem i okretanjem prema djetetu . Ako dijete ovo ne osjeti i ne doživi, može se dogoditi da se ljudski život uopće ne razvije. Potom roditelji prenose život po kontaktu sa djetetom tako da se dijete razvije u određenoj kulturi, a time ga ugrađuju u ljudsku povijest.
Dijete koje raste može naučiti što sve može očekivati od života i što mu život obećava, ako mu je vjera postavljena u temelje života, kao radosna vijest Evanđelja.. To Neskraćeno prenođšenje vjerskog blaga rijetko što može zamijeniti, a to blago je svijest da djetetov život ima konačni uspjeh samo po konačnom cilju.
Vjerski odgoj će se zato pokušati staviti u proces učenja tako da se djetetu koje raste tumači život iz vjere i po vjeri i u povezanosti sa životom a dovršit će se doživljajem smisla i kroz krize odrastanja.
Roditelji će započeti potpuni odgoj koji se neće temeljiti samo na prihvaćanju zvanja i gotovih rješenja, nego otkrivanja u vjeri svih onih sakritih mogućnosti na koje je usmjeren pravi život. Prema tome cilj je izgradnja potpune osobnosti po vjeri.
Kršćanska vjera shvaća čovjeka kao sliku Božju. Prema tome svo učenje ima zadaću pomoći čovjeku da ostvari u svom životu sličnost Bogu: Zato će se pokušati ostvariti potpuna ljudska elementarna izgradnja.
1.) antropološka temeljna ponašanja: «povjerenje, poštovanje života i prosocijalno ponašanje,» izgrađivati kao temeljnu snagu iz koje čovjek uređuje svoj život, a to su ujedno i preduvjeti da može vjerovati, ufati se i ljubiti.
2.) Dati djetetu odgovarajuće razumijevanje za Boga, upoznati Boga po Isusu kristu, koji je živio s ljudima. Upoznati Isusa kao Boga koji je «Utjelovljeni Sin Božji» Spasitelj svijeta. Upoznati Crkvu kao zajednicu Duha Svetoga, koji ispunja ljude i vodi ih njihovu cilju.
Religiozno pedagoške mogućnosti obitelji su u globalnom cilju za odgoj svopće ljudske osobnosti već
unaprijed zadane vjerom. U obitelji je vjerski odgoj ugrađen (integriran) kao prenošenje radosne vijesti. Sama vjera, osloniti se na isusa Krista, koji želi svakog čovjeka ispuniti u svojoj ljubavi, a to se ne može baš naučiti. To je nepreskočiva granica vjerskog odgoja. Potpuni proces učenja može pripremiti temeljno iskustvo povjerenja, ali ga nikad ne mogu proizvesti, ovo nosivo iskustvo je dar milosti, tako da svaki čovjek nosi odgovornost za svoje vlastito otvaranje milosti.
Kao što cijela obitelčj doprinosi razvoju temeljnih i općeih ponašanja, tako prenosi obitelj važne
doživljajne utjecaje za naučiti biti kršćanin. Prema mogućnostima njihovog zajedničkog života m,ogu se prenositi i međusobno živjeti temeljni doživljaji vjere, ufanja i ljubavi. Za to su najvažniji, u prvom redu religiozni poticaji redovitog svakodnevnog kršćanskog života (obiteljska kultura) Kršćanski život se očituje u simbolima, obredima, slavljima i tumač se i u katoličkom (kršćanskom) duhu i postaje obogaćivanje života. Po vašim vlastitim modelima života, razmišljanja i poticanja postaje obitelj najvažnija «odgojna zajednica» i «mjesto učenja vjere» Obitelj ima izuzeto mjesto u životnoj povijesti i povijesti vjere djeteta.
[1] E. Mayer. Römischer Stadt und Staaatsgedanke, Darmstadt 1961, s.30 f
2 Z.G. Bitter: Glauben lernen als Leben lernen Katbl 112 (12/87) 917-930)
3 isto (919)
4 Boos Nünning: Religiöses Verhalten in Wandel, Essen 1974
5 D. Emeis, K.H: Schmitt: Grundbuch der gemeindekatechese, Freiburg, 1968 str.164
6. R. König Die familie der Gegenwart, München 1971 s. 71
7. Th. Luckmann: Religion in der modernen Geselschaft u «Religion im Umbruch» Stuttgart 1972 s. 3-15
8 II. Vatikanski : Pastoralna konstitucija «Gaudium et Spes br. 48
9 V. EID Elemente einer theologisch - etischen Lehre über di Familie, Meinz 1981 s. 184
10 L. Boff Das Sakrament der Ehe u Concilium 9 (1973) 461
11 B. Gram: religions pedagogische Psyhologie des kleinkind, Düsseldorf 1981 str. 61-121
12 usp. D. Emeis Eltern als Katecheten, u Leb. Zeugnis 37 (1982) 36-47