Svako euharistijsko slavlje stoji pred dva temeljna pitanja. Pitanje unazad - o Isusovom utemeljenju ( 1 Kor 11, 24-25 i Lk 22,19) i pitanje prema naprijed - o završetku svih euharistijskih slavlja kad Gospodin Isus ponovno dođe (1 Kor 11,26). Naša epoha je obilježena dubokim promjenama liturgijske reforme u teoriji i praksi . Zato svaka euharistijska kateheza mora voditi računa o ovim povijesnim i teološkim činjenicama.
- Perspektive i dinamika naviještanja euharistije
U svakom vođenju k razumijevanju i slavljenju euharistije treba biti svjestan da se, usprkos velikih jezičnih, religiozno psiholoških, pastoralnih, biblijskih i dogmatskih kompetencija, „mysterium fidei" nikada ne može potpuno objasniti (rasvijetliti). Ostaje pustolovina i „djelomična" (1 Kor 13,9) tajnu vjere prebaciti u živi rječnik jednog vremena. Trebalo bi se zato držati poznate izjave Ludwiga Wüttgensteina (1889-1951) koji je, u predgovoru „Tractatus logico-philosophicus", napisao: „Ono o čemu ne možemo govoriti bolje je šutjeti."
Isusova zapovijed naviještanja je i neko siljenje na naviještanje i ukazuje se kao potreba naviještanja.
Uvijek, kad čovjek govori o Bogu (Trojstvu - Trinitas) , o utjelovljenju (incarnatio) i tajni osobe utjelovljenoga Sina Božjega, kao i o povijesti djelovanja Božjega kroz naviještanje i liturgiju, ukazuje se ova poteškoća govora. Ljudska riječ je samo usmjerena prema Božjoj stvarnosti. Ljudski govor se sastoji od konačnih i prolaznih stvari i samo je šifra, putokaz prema sakrivenoj, onostranoj božanskoj perspektivi (latens deitas). Božja stvarnost unosi u medij ljudske riječi stigmata (oznake) povijesnosti, lomljivosti i prolaznosti.
Svaki pokušaj teološkog navještajnog govora i pokušaj tumačenja „mysterium fidei" stoji u rascjepu između jezika i stvarnosti. Max Frisch je, kao pisac, otvoreno govorio u svom „Prvom dnevniku" o onome što još bolnije pogađa teologe i katehete : „Naša stvar, ono vlastito, u najboljem slučaju se može samo opisati, a to doslovno znači opisivati okolo naokolo. Vrtiti se unaokolo. Izriče se nešto što ne sadrži naš doživljaj koji ostaje neizreciv, može se samo ograničavati, možda blizu i točno, ali ono vlastito, neizrecivo izgleda, u najboljem slučaju, kao napetost između pojedinih izreka."
1.1.Značenje katehetske perspektive
Tema euharistije ima „beskrajnu povijest", jer postoji strahovito duboka provalija između euharistijskog misterija i ljudskog razmišljanja te govora kao i sposobnosti ljudskog prihvaćanja. Uz činjenicu jezičnih poteškoća, treba uzeti u obzir i duhovno-duševnu mogućnost govora i mogućnost prihvaćanja euharistije kod ljudi. Crkva je, s obzirom na rano pričešćivanje djece, ukazala na važan preduvjet „razlikovanja" između svagdašnjeg kruha i posvećenog kruha (usp. dekret o češćem primanju pričesti pape Pia X „Sacra Tridentina synodus" od 20. prosinca 1905. i dekret o primanju prve pričesti od istog pape „Quam singukari" od 8. listopada 1910). Današnja svjesna i odgovorna kateheza ne smije time biti zadovoljna.
Treba buditi temeljno iskustvo koje će nositi čisto razlikovanje znanja. Važna za slavljenje euharistije su početna iskustva koje dijete dobiva u najužem krugu svoje obitelji: roditelji, braća, sestre koja, nerijetko obilježavaju cijeli kršćanski život - nekad potičući, a nekad i sprječavajući. Ne smije se zadovoljiti samo psihološkim elementom. Uvođenje djece u euharistiju mora „odgovarati" njihovoj temeljnoj strukturi, a to znači da mora biti u liturgijsko- dogmatskom tumačenju i „horizontu ostvarivanja i „povjereno dragocjeno blago" (2 Tim 1,14) mora biti utemeljeno na povjerljivoj riječi nauka (Tit 1,9) i „zdravoj nauci" (Tit 2,1)
Euharistijski temelj i početno iskustvo je mnogo više od „znati razlikovati". Ono je ugrađeno u brigu za molitvu i sposobnost liturgije mladih ljudi u bučnom svijetu koji se pokazuje kao rušilački za vjersku raspoloživost za vjerski govor, za divljenje, za čuditi se. Upravo na ovu brigu za nutarnje temeljno iskustvo treba danas polagati duhovne vrijednosti. Ono ne počima s prvopričesničkom poukom. Ono ima dugu povijest uvježbavanju već u roditeljskoj kući, kao i u dječjem vrtiću. Krivo naglašeno, emocionalno preopterećeno (ili potaknuto slikama i tekstovima), kičastim uvodom u početni doživljaj može kasnije dovesti do „liturgijskog otrovanja" i možda nanijeti čak i nepopravljivu štetu liturgijskoj sposobnosti. Duhovno-duševna temeljna iskustva, kako na osobnom, tako i na planu zajednice, treba polako, organski, postupno i bez lomova razvijati i produbljivati. Kao što ruža ne raste iz lukovice tulipana, tako ne može iz uskraćenih početnih doživljaja djeteta rasti radosno i zahvalno slavljenje euharistije odraslog čovjeka.
Tko se neprestano brine za liturgijsko-euharistijsko školovanje jednog čovjeka, školskog razreda ili župne zajednice mora uvijek dublje ulaziti u teološko- crkveno stajalište.
1.2 Pažnja na katehetske paralele
Liturgijsko-euharistijska izgradnja treba neprestanu pažnju i brigu i to na dvostruk način: s obzirom na sadržajno produbljivanje uvođenja u „mysterium fidei", ali i s obzirom na brigu za osporavanu i redovito krhku sposobnost za liturgiju. Prvopričesnik /ca je, čistim teološkim pojmovima (transubstatio) ili tumačenjem teologije misterija, bez ikakve sumnje, previše opterećen. Zato treba paziti na posebne „sadržaje" euharistijske kateheze (tumačenje obreda euharistije, nauka o misteriju, početak i razvitak liturgijske godine, smisao i bitne stvari građevine crkve, povijest euharistijske pobožnosti) a sve povezano s dobnom situacijom prvopričesnika.
Treba, mnogo više nego do sada, imati brige za mlade kršćane koji rastu gdje samo ritmičko slavljenje mise nije dovoljno. Sigurno da nije zla volja (zlonamjernost) ili nezainteresiranost za Boga i Crkvu ako dijete ne dolazi redovito na nedjeljnu misu. Zbog brojnih razloga dolazi do jednog zatamnjenja, zahlađenja ili okamenjenja vjere: danas pojačano zbog masovnog duhovnog zagađenja okoliša, a na poseban način zbog vikendom atraktivnih ponuda slobodnih aktivnosti. Ne živi se protiv Boga i Crkve, ali sigurno bez Boga i Crkve. U ovo zahlađenje vjere je, na poseban način, uvučena mlađa generacija s obzirom na liturgijsku sposobnost. Ovo zahlađenje vjere se, na poseban način, odražava u roditeljskoj kući i župnoj zajednici.
Svaka kateheza euharistijskog slavlja mora znati da vjera današnjeg kršćanina stoji u zonama sve jačeg i novijeg zatrovanja i sliči stablu bez lišća i plodova.
Alfred Delp (1907 -1945.) je vrlo stvarno pisao: „Sadašnji čovjek uglavnom nije bezbožan, čisto činjenično ili zbog vlastite odluke, ova bezbožnost je mnogo dublja. Današnji čovjek je ušao u neku vrstu promatranja života po kojoj je on nesposoban za Boga. U čemu se sastoji ova nesposobnost za Boga? Ona se sastoji u kržljanju određenih ljudskih organa koji više ne mogu izvršavati svoju funkciju.
S jedne strane sposobnost za Boga i sposobnost za liturgiju sliče dvjema komunikacijskim cijevima, a s druge strane, današnji kršćanin je pritisnut potamnjenjem Boga (Martin Buber), zatrovanjem Boga (Tilman Moser). Predreligiozna i početna religiozna iskustva, kao i izrazi školske i župske euharistijske kateheze, moraju poznavati ovu opasnost i ponuditi kod vjernika snagu suprotstavljanja ovoj zarazi i kod odraslih kršćana buditi utješnu i spasenjsku pomoć. Crkveni kršćanin trpi zbog svoje oslabljene i hramajuće sposobnosti za liturgiju. Neprestana, odgovorna i brižna „predškola" mnogostruko lomljene sposobnost liturgije spada u najvažnije župničke programe svakog župnika i svakog katehete. Tako lagano ranjiva sposobnost za liturgiju također treba duhovno povijesno -psihološko tumačenje i situacijsku pomoć i motivaciju.
U perspektivi euharistijske kateheze treba, već od školskog područja, preko mlađih generacija, sve do odraslih kršćana ozbiljno shvatiti sve njihove pojedinačne probleme i pitanja. Današnji kršćanin treba susljedno, sadržajno - smisleno poučavanje kao i produbljivanje „mysterium fidei." Njemu je hitno potrebna realna dijagnoza religioznog i duhovno -duševnog stanja, njegova kršćanskog samoshvaćanja, ali i pomoć da bi se prevladala zaraza bezbožnosti i nesposobnosti za liturgiju, vjerovanje, moljenje.
1.3 Uvježbavanje ili manjkovi u roditeljskoj kući
Velika je bol upravo angažiranih svećenika i kateheta da njihov trud i napor oko brižljive pripreme na prvu pričest malo sedmica nakon pričesti, kod brojne djece, pokazuje strahoviti neuspjeh. Onda sebi predbacuju, postaju nesigurni, potišteni, pesimistični i rezignirani. (Možda su bili malo bolesni od nekakvog pelagijanskog optimizma - vrlo često bili sigurni u „uspjeh!")
Sigurno da se, u vremenu prije prve pričesti, kod djece nalazi sposobnost za oduševljenje i interes pa i kod crkveno stranih roditelja nalazi se nekakva sklonost prema Crkvi. No, sasvim je sigurno da se temeljna religiozna i pred religiozna iskustva trebaju iskusiti i dobiti: spremnost opraštanja, zajedništvo stola, molitva, nedjeljna misa. Ako se samo ide u crkvu nekoliko sedmica prije prve pričesti, onda se s pravom može plašiti da će uskoro, nakon prve pričesti, sve prijeći opet u rutiniranu svagdašnjicu bez Crkve. Tim više što se danas prva pričest sve više i više pretvara u dan kada se sakuplja obitelj s vrlo visoko stiliziranim davanjem poklona.
U perspektivi euharistijske odgovornosti na prvom mjestu stoje roditelji. Briga roditelja za molitvu i sposobnost za liturgiju pokazat će se, najprije, kroz brigu dušobrižnika za sposobnost molitve i liturgije. Ne smije proći nikakva prigoda kao npr. roditeljski sastanci, ili seminari vjere, koji se neće iskoristiti da se roditeljima ukaže na ovu potrebu, pa ih na sve moguće načine motivirati kroz pisanu riječ ili drugim načinima poticati, osposobljavati i angažirati. Današnja euharistijska kateheza gradi na pijesku ako se dušobrižništvo ne pokrene više nego do sada prema dušobrižništvu roditelja. Pri tome je odgovornost za euharistiju kod djece samo dio vjerske odgovornosti roditelja za vjeru njihove djece. Priprema za prvu pričest jednog djeteta može biti odlična prigoda da se i roditelji uvuku u religioznu pripravu njihove djece. Briga za prvu pričest njihove djece može značiti, za roditelje, novi početak razmišljanja o njihovoj vlastitoj religioznosti i njihovog crkvenog angažiranja kao odraslih kršćana u životu župe.
- Naglasci i teme dinamičke euharistijske kateheze
Najprije treba biti jasno da se u ovom odlomku neće ulaziti u stvari metodičkog ostvarenja (u školskom vjeronauku kao i u višedimenzionalnom području župe do „uređenja „ njihovog bogoslužja). Premda važno i diskusije potrebnog planiranja euharistijske kateheze u školske vjeronaučne planove i njihovo predstavljanje u, od Crkve odobrenim, knjigama (priručnicima) školskog vjeronauka, ne mogu se ovdje obrazlagati, iako bi se ovdje trebalo vrlo kritički upitati i poboljšavati.
Ovdje se radi o didaktičko -sadržajno-tematskim pitanjima to jest blokovima tema koje danas spadaju u crkveno odgovornu euharistijsku katehezu. Bez da se, s jedne strane postavljaju sva pitanja koja dolaze, a s druge strane da se predložene teme trebaju tumačiti u svom razvojnom specifičnom procesu (gdje će se pokušati dati staro specifično „mjesto" temama o kojima se govori).
2.1 Briga za sposobnost za liturgiju
Teško je danas (a u budućnosti će biti još teže) brinuti se za aktiviranje ili obnovu (regeneriranje) sposobnosti za liturgiju. Ova poteškoća se povećava ako se kao „normalno stanje" jedne dječje grupe ili školskog razreda uzme da djeca žive ne samo u različitim, nego čak potpuno manjkavim pred religioznim i religioznim temeljnim iskustvima na kojima bi se trebala temeljiti jedna kasnija euharistijska kateheza.
I potrebna je posebna dušobrižnička vještina da se ovi manjkovi ili nedostatci na doživljaju pažljivo, bez vremenskog pritiska, podignu na jednu određenu zajedničku razinu Pri tome se nikako ne smije zanemariti dijete koje je imalo naprednu i živu molitvenu i liturgijsku sposobnost. Na žalost „Direktorij za dječje mise" (od 22.listopada 1973.) kao i k tome pripadajuće „Upute kongregacije za bogoslužje od 1. studenog 1973.) vrlo malo su poznate i stoga se malo koristilo pažljive i bogate poticaje za kasniju euharistijsku katehezu. Razum, srce i oči djeteta treba uposliti i njima govoriti. Iz nutarnjeg doživljaja se treba razviti snaga koja je sposobna rasti za kasnije slavljenje euharistijske gozbe, kao npr. iz zajedničkog djelovanja, pozdravljanja, sposobnosti slušanja drugih, moljenja za oproštenje, davanja oproštenja, pokazivanja zahvalnosti, doživljaj brojnih postupaka i zajedničkog prijateljskog blagovanja kao i biti prisutan na raznim svečanostima. Nikako se ne smije propustiti sve više i više kod djece tako razvijati ljudske vrijednosti da djeca, prema njihovoj starosti i psihološko socijalnim preduvjetima, sve više i više budu sposobna prihvaćati i kršćanske vrijednosti i slaviti mysterium Christi. I tišina i meditacija spadaju u liturgijsku „pred školu" da bi se kasnijim „dječjim misama" mogao dati svečani, zajednički i meditativni karakter.
2.2 Doživljaji koji pripravljaju liturgiju
U zajedničkom blagovanju, usporedbama o svadbi i blagovanju i slavljenju pashalnih večera Isus je polako pripremao učenike za novu - sasvim drukčiju „posljednju večeru." Na sličan način treba uvoditi i učvršćivati u život mladih kršćana znakove i iskustva koji pomažu shvatiti liturgijsko slavlje. Romano Guardini je u svojoj knjižici „O svetim znakovima" pokazao put, kako koračanje, stajanje, poklon, prekrižiti se, u religioznom tumačenju kao što je svjetlo, svijeća, tamjan u mogu doživjeti u njihovoj liturgijskoj simbolici. Stariji se još sjećaju kad im je kao djeci pokazan oltar u župnoj crkvi u kojem je bio uklesan grobić s relikvijama mučenika, čije se ime spominjalo na dan crkvenog zaštitnika, tada se govorilo o smislu oltarnika i kađenja oltara.
Istovremeno se mogu rastumačiti tabernakul, vječno svjetlo, kalež i monstranca, krstionica, posvetni križevi (ako ima) kao i ambon i njegovo liturgijsko značenje. Iz bogobojaznog tumačenja ovih pokreta i stvari odnosno svetog posuđa koje daje svećenik ili kateheta trebalo bi dijete primiti prvi predosjećaj svetog koje potiče na tišinu, na molitvu na klecanje. Djetetu ne smiju crkva, ni oltar biti strani. On se u crkvi treba osjećati kao u kući, u svom domu s povjerenjem i poznavanjem, da ga privlači „mysterium fascinosum" i da znade svoje „mjesto" u zajednici koja slavi Euharistiju.
2.3 Put prema blagovanju zahvalne žrtve zajednice
Navikli smo se euharistijsko slavlje nazivati „žrtveno blagovanje". Jedva se opaža da se u ovom „žrtvenom blagovanju" ne nalazi ono temeljno značenje „zahvaljivanje". U zaključcima istraživanja H.Gese i njegovo pokazivanje na starozavjetnu TODA - pobožnost (Ps 51,19; Jer 31,33; Ez 36,27 izgleda da je u teologiji i katehezi potrebno govoriti o „zahvalnom blagovanju". Ovaj pogled je katehetski vrlo pogodan, jer se ovdje pokazuju sva tri elementa: žrtve, blagovanja i zahvaljivanja i upućuju na trostruko tumačenje i značenje novozavjetnog slavljenja euharistije.
a) U „Uputama za dječju misu" se savjetuje, kao prvi korak, slaviti ne euharistijsko slavlje (službu riječi) i to u malim grupama ako bi bilo moguće sa svečanom agapom na kraju. „ Izbjegava se poučno organiziranje takvog bogoslužja" (br 13). Muzika i pjesma bi trebale biti okvir za takvo bogoslužje . Riječ Božja ne bi smjela biti preduga i treba biti usmjerena na određenu temu ili potrebu djece. Voditelj Službe riječi bi trebao, u tumačenju, uzimati u obzir stanje i potrebe određene dječje grupe i potpuno aktivno uključiti djecu. Božju riječ se ne smije samo govoriti, nego treba biti prigoda i za neku, ali ne predugu meditaciju.
U službi riječi mogu djeca doživjeti da „ Krist još uvijek naviješta Radosnu vijest" (Liturgijska komisija br 13) i da je u svojoj riječi prisutan i djeluje: „Tko vas sluša, mene sluša." (Lk 10,16) Uz napomene na kult knjige (prije svega u pravoslavnoj liturgiji) može se još više izgraditi vjera da je Krist uvijek nov i iznova se može naviještati. Navještaj riječi nije samo govor o Kristu, nego govor koji je sam Krist. Zato je važan i od velikog značenja most za razumijevanje i značenje službe riječi (liturgia verbi) u životu zajednice. „S rastućim duhovnim razumijevanjem djeca trebaju češće slaviti svoje službe riječi, prije svega u adventskom i korizmenom vremenu" (br 14).
b) Dječje mise (i kod prve pričesti) imaju prema „Uputama kongregacije za bogoslužje"(od 1.studenog 1973.) premalo poznatog i iskorištenog prostora za slobodno uređivanje bogoslužja. Djeca trebaju postignuti cilj da sve više i više doživljavaju temeljnu strukturu euharistijskog slavlja i tako se, konačno, organski i po sebi razumljivo uključe i urastu u misu odraslih i unesu novi život u bogoslužje zajednice. Dječje službe riječi bi promašile svoj cilj ako bi se, kod prelaska s atraktivno uređenih služba riječi i dječjih misa, na redovito nedjeljno bogoslužje osjećala strano i bilo im dosadno.
Ne smije „postajati velika razlika između dječjih misa i misa za odrasle" (br 39) Nedopustivo je da se izjednačuju, sve više i više, dječje mise u starijoj dobi sa župskim misama. Opaža se ono što pedagogija već godinama ukazuje: na značenje poznatih riječi i gesta. Dijete se samo zbunjuje vatrometom novih doživljaja, novotarija i promjenjivih senzacija. „ Kontinuitet temeljne strukture, kao i kontinuitet formula su važniji nego promjena. Vrlo često se zaboravlja i na ulogu koju imaju poznate riječi i geste u vezivanju generacija.
c) U su slavljenju mise s odraslima mladi kršćanin doživljava svoj dom u kršćanskoj zajednici u ovom svijetu, u kojem vlada religiozna ravnodušnost ili je religioznost izumrla, doživljava da se Kristova zajednica sakuplja nedjeljom i blagdanom i tokom liturgijske godine slavi misterij Krista. U misi zajednice Krist se prepoznaje i u poslanju cijele Crkve. On je pozvan da bude svjedokom nade u našem društvu i spreman na žrtvu služenja u diakoniji i caritasu, i u zajedništvu stola sa svima siromašnima svijeta kao i u zauzimanju za pravedniju i ljudskiju budućnost svih naroda.
2.4 Uvođenje u euharistijsko klanjanje
Tokom kršćanske vjerske povijesti i povijesti pobožnosti opaža se potrebna veza između „euharistijskog" i „liturgijskog" pokreta. No, postojao je u srednjem vijeku nutarnje crkveni razvitak koji je doveo do pretjerivanja štovanja „mysterium tremendum", a to je opet dovelo do smanjivanja slavljenja mise i pričešćivanja.
Franjo Asiški (1181-1226) koji se sam nije usudio primiti svećeničko ređenje, vrlo je revno poticao svećenike svoje zajednice da što češće slave svetu misu. Primanje pričesti tri puta na godinu smatralo se posebno pobožnim. Elizabeta von Thüringen je smatrala nečuvenim slučajem da se francuski kralj Luj IX. pričešćivao 6 puta na godinu. Uvođenje blagdana Tijelova i time oživljavanje euharistijskog kulta (podizanje nakon pretvorbe, euharistijska pobožnost promatranja, mostranze (pokaznice), procesije, legende o euharistijskim čudesima nisu pokrenule češće pričešćivanje kod kršćanskog naroda.
Sve do 20.stoljeća osjećalo se djelovanje jansenizma koje je bilo smetnja poticajima češćeg primanja pričesti. Poslije koncilska obnova liturgije je proizvela češće primanje pričesti, s kojoj se baš uvijek ne može biti najsretniji, jer prečesto izgleda kao da nedostaje strahopoštovanja prema ovom mysterium tremendum, a osim toga izgleda da se prebrzo ide na pričest, ne pazeći na teške grijehe (za koje bi prije trebalo imati sakramentalno odrješenje) Umjesto misnog slavlja bez pričešćivanja, puka pričest je postala po sebi razumljiva rutina.
S gore opisanom „učestalošću pričesti" nije išla, rukom pod ruku, obnova euharistijskog klanjanja. Moderne crkvene građevine tome nisu išle na ruku. U shvaćanju molitve mnogih kršćana zastrašujuće je nestao naglasak klanjanja i slavljenja Boga (gloria Dei), ali i zamjeničke zadovoljštine. U današnjem shvaćanju molitve odražava se današnje kršćansko samo shvaćanje. Ima previše „ja" u mnogim modernim molitvama, iako se toliko mnogo govori o „meditaciji", a na sva usta socijalnosti. U mnogim župama euharistijske pobožnosti su vrlo rijetke. Potrebno je vrlo hitno i temeljito zauzimanje da se u župama i mlađim generacijama stvore preduvjeti za euharistijsko klanjanje i njegov smisao vrati u kršćanski život kako to piše Alfred Delp (1907 -1945)
2.5. Izvan liturgijska pomoć
Već u gimnaziji i srednjoj školi, posebno u pojačanim seminarima vjere u župama, mogu povijesne datosti (uz moderan tehnička sredstva) kao razvoj misnog obreda, liturgijske godine, euharistijske umjetnosti, crkvena glazba, o različitim stilovima crkvene gradnje, o pravoslavnoj liturgiji, o vjerskim običajima biti vrlo velika pomoć u produbljivanju doživljaja euharistije. Poznavanje povijesti otvara oči za identitet i kontinuitet onog nepromjenjivog i za različitosti oblika onoga što se može mijenjati. Pa se mogu spomenuti i pogreške koje se ne smiju ponavljati.
2.6. Euharistija u ekumenskom razgovoru
Crkva ima zadaću, a katolik kršćanin obvezu za temeljito upoznavanje Pisma i Predaje i stalno uvađanje u razumijevanje i slavljenje „mysterium fidei". Mlade bi se trebalo učiti i privikavati na međukonfesionalna euharistijska prijateljstva; ne treba smetnuti s uma da danas mnoga djeca žive u vjerski miješanim brakovima. Potrebne su neprestane, jasne upute o raznim pitanjima u vezi euharistije pa i onda ako su bolna. Konvergencijska razjašnjenja nisu konsenzus razjašnjenja iako su prvoklasna i ozbiljna posljedica ekumenskih gibanja.
Najnoviji leksikon katoličke dogmatike od W. Beinert navodi o pitanju interkomunion dobar pregled. Svaka euharistijska kateheza stoji ili pada sa svojom sadržajnom istinom, kao i sa doživljenim euharistijskim slavljem. Svjedočanstvo vjere i svjedok vjerodostojnosti djeluju zajedno, jedan drugoga nose. Kriza svjedoka može izazvati krizu svjedočanstva u naviještanju i životu župe.
[i] prema Alfred Löpple „Gottes Volk" 6/1988.