Psihijatar  Rafael Bonelli na susretu svećenika: Mit seksualnosti kao ventil  protiv nagona čini nesretnim: slušanje šaptanja promjenjivog  ja vodi razočaranju.

Chur, kath.net /Biskupija Chur: Mit seksualnosti kao ventil  protiv nagona čini nesretnim, to je rekao Rafael Bonelli, Bečki psihijatar, neurolog i psihoterapeut pred 70 svećenika koji su se okupili na sastanku svećenika biskupije Chur  s biskupom  Vitusom Hounderom i pomoćnim biskupom Marianom Eleganti  u Einsiedelnu.

Neke temeljne postavke prema kojima se orijentiraju brojni ljudi: ako se ne živi seksualnost, ne može se biti zdrav.  Svatko treba paziti kakve su mu potrebe, kakve su mu emocije i to vodi na put ispunjenja. Tko zna što mu nedostaje, taj to može nadoknaditi i biti sretniji.

S obzirom na 20 godišnje iskustvo psihijatra, terapeuta i znanstvenika, Bonelli sve ove postavke poriče.

Orijentiranje na kreposti, a ne na osjećaje

U staroj školi psihijatrije, prema Bonelliju, najprije se gledalo na manjkove (nedostatke) i potrebe pacijenata. Religiozni pacijent se  uglavnom promatrao kao deficitarni zbog Freudove teze da je vjera kolektivna, prisilna neuroza.

Tako katolički svećenik mora živjeti s dubokim predrasudama da on potiskuje naravni nagon i ne samo da je prisilno neurotičan, nego čak i opasan, poput nekog parnog  lonca bez ventila.

Moderna psihologija ne pita više za manjkove, nedostatke (deficite), nego želi okrenuti pogled prema onom dugoročnom što čovjeka čini sretnim, kao na primjer na kardinalne kreposti,  što je svojim psihološkim istraživanjima potvrdio Martin Seligmann.

Mnogo patnje leži u tome što to  ljudi više nisu sposobni, niti žele, jer to u međuvremenu zahtijeva određeno odricanje.  U prvi plan se stavlja ono što trenutno pritišće, a ne ono što nosi život.

Uz to, loši savjetnici uče da se potpuno treba usmjeriti na sebe, na promjenjivo šaputanje svoga JA. To vodi razočaranju i često u slijepilo jednog egocentričnog, samosažaljevajućeg osjećaja.

Poremećaj odnosa

Uglavnom se radi o  poremećaju odnosa - bilo između muža i žene ili između celibataraca i Boga. U oba slučaja čovjek napušta svoja temeljna usmjerenja i leti u zamjenske čežnje.

Vođen osjećajima, koji nisu nikakvo mjerilo ispravnosti i istine, ali se pokazuju kao oni koji prisiljavaju, čovjek gubi svoju slobodu odlučivanja.

Kruženje oko vlastitog iznašašća ne spašava, nego predstavlja slušanje onoga nutarnjega JA i kao novih osvježavajućih potreba. Ova „JA zarazna dinamika" je sigurna ulaznica  u nesreću - upravo u seksualnosti. Tako Bonelli.

Nasuprot mitu, ovo nije nikakav nagon koji se mora iživjeti bez gospodarenja volje i slobode. Ovdje se ne radi ni o kakvom profanom izvoru pohote, nego o cjelovitom i sastavnom dijelu čovjeka u njegovoj cjelovitoj tjelesnoj i duhovnoj dimenziji.

Uz to, seksualnost treba i kultivirati. Svakako bi trebalo naučiti komunikaciju ljubavi koja traži jednim TI, a nikako samoga sebe.  A ovo zahtijeva preduvjet: sebe obuzdavati. A kako stoji danas sa samosvladavanjem? Vrlo loše! To nam upravo pokazuje visoki postotak rastava i kriza odnosa.

I kad svećenik dobro živi svoj celibat ako gleda na suzdržljivost kao na slobodu za svoju službu, onda je on i dalje jedna provokacija.  On se ne protivi samo mitu pritiska nagona, nego i prisiljavajućeg lanca zadovoljavanja potreba koju na veliko hvali i zastupa mainstream, kao put oslobođenja.

Celibatarni svećenik živi jedno odricanje koje on shvaća kao kulturu radikalnog predanja. A to dovodi u pitanje ideju o sukobu između slobode i odricanja, baš kao i ideju o samoostvarivanju kroz vrhunske doživljaje.

Bez askeze nije moguće biti jak čovjek

Konačno, radi se o tome da se bude jak i životno radostan čovjek, a to nije moguće bez askeze pa ni s pitanjima: Koje su moje potrebe i čežnje? Pitanje treba biti: Što se traži dugoročno, koje je moje bitno usmjerenje? Jer vlastiti osjećaji su promjenjivi i moraju se promatrati  kao oblik života.

Možemo zaključiti: Moderno psihološko ispitivanje dugoročno pokazuje - ono što se često kritizira kao seksualni moral Crkve  odgovara čovjeku,  jer ga ne uvodi u kratkoročni lanac zadovoljavanja nagona, nego upućuje na temelj, pouzdanog vrijednog i temeljnog usmjerenja.