Dušobrižništvo za dušobrižnike je vrlo daleko. Ostavite, nakratko, čitanje i pitajte se, u tišini: Potvrđujem li ovu izjavu? Kako je s dušobrižništvom za dušobrižnike u našoj biskupiji? Kako u dekanatu? Kako kod mene?
U pastoralnoj svijesti vrlo nisko mjesto zauzima dušobrižništvo za dušobrižnike. Pa tako nije ni čudo da se ne može doći do egzaktnih podataka o stvarnoj praksi, niti ima točno određenih predodžbi kako bi to trebalo izgledati. I zato se olako prelazi preko potrebe takve vrste dušobrižništva i ona se zataškava: zar dušobrižnik nije onaj koji se brine za duše, a ne da se o njemu brine? Dušobrižništvo se događa po dušobrižniku, ali ne i na njemu! Zašto, dakle, dušobrižnik za dušobrižnike?
Mentalna problematika
Tko se nalazi u dušobrižničkom poslu, živi uglavnom u svijesti: ja moram davati, a ne primati. I sada je ispravno i za pozdraviti da se kod budućih dušobrižnika opaža želja, za vrijeme i nakon studija, da može raditi, biti zaposlen i da se može angažirati. Dušobrižništvo je rad i tko želi biti dušobrižnik, treba biti vođen željom i brigom za duhovno dobro povjerenih. Tko nakon svećeničkog ređenja ne treba podrške i prihvaćanja, dakle nije sposoban ili spreman davati, taj bi trebao držati prste dalje od dušobrižništva. Župe (zajednice) trebaju trijezne ljude i sposobne nositi opterećenja, kojima rad u vinogradu Gospodnjem predstavlja radost. Ni u kakvom slučaju se ne smije od oltara svećeničkog ređenja upustiti u mirovinu. Drugim riječima, biti tu potpuno za druge, ne smije ga spriječiti da i on bude onaj koji prima. Dušobrižništvo će tako postati jednosmjerno poduzeće kod kojega bi dušobrižnik stajao u središtu onih kojima pruža dušobrižništvo ili još bolje: koji bi stajali pod njim. Stvarno, mnogi se dušobrižnici moraju pitati: zar razlog takvog ponašanja nije u shvaćanju da moraju preodgovorno postupati, a pod pritiskom krivog poimanja slike svećenika „sacerdos semper et ubique" te se tako razvio pojam neke pastoralno crkvene svemogućnosti. Neki neugasivi „mora" određuje dušobrižničku svagdašnjicu koji nema ništa zajedničkog s Isusovim spasonosnim mora (usp Lk 24,36). Uvijek i u svako vrijeme biti tu za druge, ne imati nikakvog privatnog života na duge staze se ne može izdržati bez duhovnih i tjelesnih šteta. Jer je dušobrižnički poziv je u biti poziv koji pomaže i među njegovim zastupnicima nastupa takozvani sindrom pomoćnika: ja ću tako pomagati da ne vidim i ne osjećam potrebu da se meni pomogne sve dok se srušim.
Dušobrižnička sveopća zadaća često puta nije ništa drugo nego prepoznata, ali ne i prihvaćena i priznata nemoć.
Dušobrižništvo treba ispunjati svim srcem i dušom. Dušobrižništvo zahtijeva potpuno angažiranje dušobrižnika. A dušobrižnik, ipak, pri tom ostaje krhak, nesavršen, slab i grješan čovjek, koji je usmjeren na pomoć drugih. Samo u tom spoju zauzetosti i prihvaćanja i prislanjanja na drugoga dušobrižnik može ostati zdrav i na pravilan način izvršavati zadaće. Ako ravnoteža ovih dviju potreba bude uništena, onda će dušobrižnik upasti ili u oholost, ili u razočaranje.
Praktična potreba
Dušobrižništvo je proces kod kojega primatelj primljeno dalje predaje (usp 1.Kor 4,7) A kako može sam dušobrižnik primiti dušobrižništvo? Gdje su izvori iz kojih on može crpsti. Tko stoji uz dušobrižnika?
Praktično dušobrižništvo za dušobrižnike izgleda tako da je jedan svećenik (obično redovnik) određen za dušobrižnike u biskupiji. Uglavnom, on drži predavanja na dekanatskim sjednicama i stoji na raspolaganju za razgovore (u našoj biskupiji ne postoji ni ovo). I mimo toga će ovaj ili onaj dušobrižnik sudjelovati na duhovnim vježbama i, s vremena na vrijeme, primiti sakrament pokore. Mnogi svećenici osjećaju da ovakav način dušobrižništva za njih ostaje nedovoljan, a često spominju i neučinkovitost. Da bi došlo do promjene, treba se promijeniti svijest na institucionalnoj i osobnoj razini. Ovo treba postati vrlo važno polje rada. Treba prihvatiti da je dušobrižništvo uza sva opterećenja jedan dijaloški proces različitih odgovornosti kod kojega u Crkvi nisu s jedne strane samo (oni pozvani) davatelji, a s druge strane (maloljetni) primatelji. U dušobrižništvu za dušobrižnike treba najprije, svim silama, poticati hrabrost jedan za drugoga. Treba razviti pastoralni dušobrižnički dijalog umjesto pastoralnog monologa.
Treba naučiti dopuštati suprotna mišljenja i izdržati napetosti: govor dušobrižnika zahtijeva i njegovu šutnju i njegovo slušanje. Njegovo zauzimanje zahtijeva i odmor i slobodno vrijeme. Ja, kao dušobrižnik, moram biti potpuno ovdje, ali se trebam znati i povući. Poticanje u zajednici (župi) iziskuje i correctio fraterna. Aktivnost će brzo izgorjeti bez odmora. Posao bez odmora umara. Ozbiljnost će postati divlja bez šale. Dijeljenje sakramenata zahtijeva doživljaj sakramenta kod samoga sebe. Ovu listu bi mogao, svatko za sebe, još proširivati. Važno je da ona vrijedi za sve dušobrižnike bilo župnike, biskupe, profesore ili čak papu.
Ako dušobrižnik ostaje, po dušobrižništvu, povezan sa ovom ravnotežom onda će iskusiti usrećujući doživljaj Crkve i tako istovremeno može prikazivati Crkvu kao onu koja usrećuje. I konačno, može on sam doživjeti i istovremeno dalje prenositi da je za sve nas Gospodin i pastir, i dušobrižnik (usp Ps 23, Iv 10).
Pastoralni poticaji
Što, dakle činiti? Praktično je nemoguće u jednoj biskupiji imati dovoljno školovanih dušobrižnika za dušobrižnike. No, može se mnogo toga učiniti. Svakako treba drukčije osmisliti dekanatske konferencije i treba ih potpuno reformirati. Treba razviti i njegovati razgovor dušobrižnika među sobom, razmjenu misli i iskustava. Kako je sa sposobnošću i željom slušati drugoga kod dušobrižnika? Da li je teološko i duhovno izgrađivanje nakon studija dovoljno kvalitetno i podnošljivo? Kako se može razviti osjećaj potrebe za duhovnim vježbama, pa čak i pojedinačnim? Svećeničko druženje, gdje se svijetu pokazuje duhovnost, a ne samo među crkvenim zidovima. Za vrijeme studija i odgajanja (sjemenište, fakultet) treba uvježbavati dijalog i sposobnost timskog rada. Bilo bi dobro kad bi svaki dušobrižnik imao svoga duhovnog vođu („spirituala"). Zašto ne uvesti „subotnju godinu" pa i za svećenike (svakih 10 godina). I treba naglasiti da je zadaća dušobrižništva za dušobrižnike pobrinuti se da ima dovoljno suradnika u pastoralnoj službi. I zato bi trebalo produbiti teologiju službe i iznova razmisliti o kriterijima za pripuštanje u službu (viri probati).
Želim još, za kraj, malo proširiti razmišljanje: Ove rečenice su napisane imajući u vidu svećenike. Ne zaboravimo ni brojne žene i muževe koji su angažirani kao dušobrižnici (katehete). za njih postoji ova problematika u još oštrijem obliku i još je potrebnije dušobrižništvo za dušobrižnike. Zajedništvo svećenika i laika, muškaraca i žena je oblik bratskog i sestrinskog dušobrižništva za dušobrižnike. A onda bi se ove rečenice mogle promatrati sasvim drugim očima.
Hubert Windisch Gottes Volk 2/91 str.71