U opatiji Heiligenkreuz će se 15. listopada (članak objavljen prije tog datuma - op prev.) održati stručni skup  na temu: „Celibat i odnosi". Tu će se, među ostalim stvarima, govoriti i koliko seksa treba čovjek. Kat.nethov intervju s voditeljem, Raphaelom Bonellijem.

Beč (kat.neth) 15.X. će se u opatiji Heiligenkreuz održati znanstveni skup gdje će se raspravljati o  psihologiji celibata. Pokrovitelj skupa je kardinal Schönborn. Referenti poput filozofkinje Hanne Barbare Gerl Falkovits, patera Karla Mallnera, patera Johannesa Lechnera će raspravljati o  teologiji, psihologiji i duhovnosti celibata i o tome koliko seksa treba čovjek. Kath.net donosi ekskluzivni intervju s voditeljem skupa, Rafaelom Bonellijem - direktorom RPD - instituta (www.rpp.institut.org)

Kath.net: Gospodine Docente, vaš institut, nakon stručnog skupa o vjerskoj mržnji u bečkoj mošeji, organizira skup na temu celibata.

Univ. doc. dr. Raphael Bonelli: da to je šaroliki  program. Želimo  kovati vruće željezo, kako uvijek činimo, poći sa psihološkog gledišta u interdisciplinarnom dijalogu sa teologijom, psihologijom i filozofijom. Vrlo često to u sebi nosi nešto oslobađajućeg, u jednoj zaoštrenoj diskusiji, s vrlo zaoštrenih pozicija. A tema celibat je posebno pogodna i ne ostavlja nikoga hladnim, iako takvim načinom života, stvarno, živi jedna neznačajna manjina. Ovaj način života bode u oči, uzima se ozbiljno puno više od prosjeka  i dovodi u pitanje mnoge nepromišljenosti duha vremena.

Kath.net: Neki govore da celibat više nije suvremen?

Bonelli: Vjerujem da celibat nikad nije bio suvremen. To nije nikakav kriterij. Duh vremena se stalno mijenja, ali uvijek malo pojednostavljuje i samo je površinski.  I zato se uvijek pojavljuju neke ideje. Da svaki čovjek obvezno treba seksa tvrdili su već nacisti, na primjer.  I tada celibat nije bio suvremen. Tko je tada bio napredan ,mislio je naturalistički. Beženstvo zbog kraljevstva Božjega je uvijek bila provokacija. U svakom društvu. Uvijek program za manjinu. Nikada preporučen masama.

Kath.net: Zašto postoji celibat uopće?

Bonelli: No da, ja nisam nikakav teolog, a ni povjesničar. S psihološkog gledišta celibat ima nešto zajedničkog s neizmjernom duhovnom slobodom. Celibat je ljudsko - duhovni fenomen, ali ne isključivo katolički. Sjetite se evangeličkih sestara ili budističkih monaha koji, na neki način, žive isto.

Kath.net: Može li se kršćansko redovništvo uspoređivati s budističkim monasima?

Bonelli: Ne, stvarno ne! Nadovezujući se na Pestolazzi bih rekao: tibetanski monasi žive slobodni od nečega. Katolički redovnici žive slobodu za nešto. Cilj budizma je, prema mom shvaćanju,  prevladavanje vlastite osobnosti i put u nirvanu. Cilj kršćanskih redovnika je ispunjenje svoje osobnosti u sličnosti s Kristom, u svetosti. Obima je zajedničko da se odriču braka i obitelji zbog vjerskog ideala. Prelaze preko prirodne čežnje za drugim spolom i osnivanjem obitelji da bi vodili ovaj duhovni i produhovljeni život.

Kath.net: Celibatarci su, dakle, slobodniji?

Bonelli: Ti su drukčije vezani. Recimo to tako. Rad na odnosu, gradnja gnijezda su neizmjerne emocionalne energije, koje se ulažu kod oženjenih. Celibatarac te energije može uložiti za Boga i ljude. Ova vanjska sloboda nije cilj samoj sebi, to je bitno naglasiti. To je mogućnost stvarno biti nutarnje slobodan, to je način kako se može biti mnogima od koristi. Moći služiti. Ovu nutarnju slobodu treba, tijekom života, razvijati, oplemenjivati. Egipatski pustinjaci su odlazili u pustinju da budu nutarnje slobodni. Vanjski celibat je bio jedan od preduvjeta za to.  Kad su stupili u pustinju još nisu bili nutarnje slobodni.  Ovo biti slobodan od ekskluzivnih ljudskih veza, zahtijeva pravac, predanje nečem višem, inače ostaje neplodno. Veliki slobodni prostor treba ispuniti, inače ostaje šupalj i prazan.  Srce je stvoreno za ljubav i ako se čovjek odriče partnerske ljubavi, onda se odriče samo zbog veće ljubavi kojoj se predaje.

Kath.net: Celibatarci se moraju odreći seksualnosti?

Bonelli: Da, ali celibat je mnogo više od odricanja od seksa. Misao koja konačno leži u neizgovorenom je da je brak istog značenja tj. da treba uvijek moći imati seks. Nerazumnost, a ujedno i jedan od prauzroka za brojne bračne probleme. Konačno, ova misao odgovara duhu vremena o seksu. Jer je seksualnost usmjerena na brak, a celibatarac se odriče braka, pa uključuje i seksualnost. Po katoličkom shvaćanju neoženjeni, udovci, rastavljeni ne žive svoju seksualnost. Celibatarac se odriče, svojevoljno, ove međusobne partnerske (isključivosti) za doživotno zajedništvo, koje bi on mogao živjeti - to još jače i intenzivnije postiže  intenzivnim odnosom prema Bogu.  To sa seksom je samo dodatak. Prema mojem iskustvu, kao psihijatra i terapeuta, mnogo više „seks problema" imaju oženjeni, nego celibatarci. I to kako muškarci, tako i žene.

Kath.net: Da li je brak, tako reći, suprotnost celibatu?

Bonelli: Ne, svaki celibatarac mora biti sposoban za ženidbu. U obima se čovjek veže iz ljubavi. Suprotnost celibatu je nevjera, proizvoljnost, nevezanost, život u razuzdanosti i zabavi. Ideal duha vremena! Na duge staze neodrživo, ali trenutno zavodnički. Brak i celibat imaju mnogo zajedničkog: celibat nije mladenaštvo u smislu „sada nemam nikakvu želju za ženom, ali ako dođe..." I u celibatu i u braku čovjek daje svoju riječ. Odlučuje se za život. Celibat je povezanost, žrtvovanje i u dobru i u zlu. Celibat znači ne orijentirati se samo prema svojim potrebama (nagonima) - kao i u braku. To bi bila smrt ljubavi.

Kath.net: Zato su oboje suprotni duhu vremena?

Bolenlli: Upravo tako. Oboje!  Brak i celibat se suprotstavljaju pseudo psihološkoj dogmatici sedamdesetih godina da svatko, najprije, može živjeti prema svojim potrebama i za njih, a sebe razgraničiti, sebe ostvariti, u ni jednom slučaju ne smije biti altruističan. Brakovi koji su sklopljeni na takvim principima se ruše u prvim godinama. Samostani koji su uveli takve psihologe su se vrlo brzo ispraznili. Brojni svećenici su imali 70- tih i 80-tih godina „seminare o nalaženju sebe, svog poziva" - a time, kakve li ironije, izgubili „sebe"!

Kath.net: Tko se može odlučiti za celibat?

Bonelli: Celibat funkcionira samo uz veliko poštovanje braka i ljudske seksualnosti. Tko ne cijeni ljudsku  erotsku ljubav, ne cijeni ni brak, zloupotrebljava oblik celibata i zamračuje njegovu snagu svjetla. Papa je ponovo naglasio da samo onaj može i treba postati svećenik, koji osjeća prirodnu potrebu braka.  Žalosni slučajevi zlostavljanja pokazuju da su samo osobe sposobne za brak, sposobne i za celibat. Ovdje su biskupi pozvani da naprave pravi izbor među sjemeništarcima.

Kath. net: Kakav je odnos celibata i braka?

Bonelli: Iskusni i dobri brakovi koji su proživjeli i preživjeli sve svoje krize poznaju i priznaju visoku kompetenciju celibataraca u stvarima ljubavi i rado se povjeravaju njegovoj pastoralnoj skrbi.  Uspješni celibatarni život je pun mudrosti. Zanimljivo je da se jednako gleda kod običnog puka u istočnim crkvama. Ljudi su, u ogromnim mnoštvima, hodočastili u egipatske pustinje da bi čuli koju riječ od pustinjaka. A onda je to, i s puno poštovanja, zapisano na pr. Cassian. I obratno, mladi ljudi u zdravim obiteljima uče zdravu religioznost, a to znači misliti na druge, sebe ograničavati - svladavati.  Tako se može pripraviti odluka za celibat koji zahtijeva veliku mjeru ljudske zrelosti,a koju tinejdžeri nemaju.

Kath.net: Celibatarac se odriče žene. Oženjeni svoje slobode?

Bonelli: Uspješna celibatarna sloboda ima za posljedicu jaku sposobnost veze koja ne izlazi iz vlastite potrebe  i ne ograničava se samo na neke članove obitelji. Neovisan može biti blizu onih koji ga  u tom trenutku trebaju. Očinsko nesebično služenje. Biti dar za druge, a da ništa ne uzima za sebe. Biti otac za mnoge. Sposobnost moći mnoge ljude intenzivno i nesebično ljubiti, mnogima biti blizu, a da, pri tome ne nitko može biti ljubomoran.

Kath. Net: Biti otac...?

Bonelli: Da, kod muškaraca celibataraca, jasno, celibatarac je inkarnacija „nepripitomljenog muškarca" kako ga majstorski opisuje John Eldredge.  Samo pravi (istinski) čovjek može biti dobar otac. Očinstvo ima mnogo višu dimenziju, nego samo biološko očinstvo. I Bog je u kršćanskom vjerovanju Otac. Kako je štetno ako svećenik želi biti „jedan od mnogih." To je kriza identiteta koja se želi prodati, na žalost, pod firmom poniznosti.

Kako je žalosno gledati kako „kroćenje" može uslijediti u kasnijim godinama koji uzimaju celibatarcima snagu iz vena i čine ih neplodnima, praznima, razočaranima, otkinutima od središta, koji ništa nemaju za reći.  Onda može doći  neka nesređena emocionalna veza, ponekad i ne neophodno erotska, nego ovisnost o odjeći, alkoholu, internetu, potreba da se pokaže vrijednim ili trgovina. U svakom slučaju toranj je srušen.

Kath. net. Može li celibatarac izgledati malo komično?

Bonelli: Da, jasno. On se može neurotski okameniti u samome sebi. Onda on vanjsko polje ne koristi za ljubav i njegovo srce je otvrdnulo.  Takovo što je prava šteta, a ponekad vrlo teško i ružno. No, to se događa i kod mnogih oženjenih.  Doživio sam mnogo prekrasnih primjera uspjelog života među celibatarcima. Mislim na Ivana Pavla II. ili Majku Tereziju. Takve velike ličnosti nisu ni zamislive kao oženjeni.  Što bi bila Crkva bez mnoštva velikodušnih ljudi koji su se potpuno predali Bogu - nepodijeljena srca.

Kath.net: Neki misle da je celibat nepodnošljiv.

Bonelli: Većina koji misle da je celibat nepodnošljiv - kod drugih, to treba naglasiti -  ne dijele moje mišljenje da ljubav prema Bogu može zahtijevati konkretnu, vidljivu žrtvu, koja nadilazi razinu čistih osjećaja. Da, oni, pretpostavljam, ne razumiju koliko može biti čvrsta ljubav prema Bogu. Tome treba dodati i naglasiti da danas mnogi - na žalost i u Crkvi - ovu ljubav: obezvrjeđuju! Danas se skoro svaki celibatarac mora braniti zbog svoje odluke. Oni koji shvaćaju ovaj osobni odnos s Bogom, svakako razumiju koliko je vrijedan i dragocjen ovaj put.

Kath.net: A celibatarci koji smatraju ovaj put nepodnošljivim?

Bonelli: To je vrlo usporedivo sa ženidbom. Ima dobrih i loših dana. Katolička pozicija je da ako se čovjek jednom žrtvuje iz ljubavi - tu riječ više ne smije nikada povući i onda kad boli i onda kad ne usrećuje kao na početku. A upravo to čini ljude zrelim, da je sposoban biti vjeran da može interpretirati svoje trenutne osjećaje, a da time ne izgubi svoju slobodu.  Tako je stvarno sposoban  graditi  nešto zaista postojano i veliko.  To mi u psihologiji nazivamo afektivnom zrelošću. I zbog činjenice da nakon loših dana opet dolaze ljepši i dobri dani, a u biti se to događa samo po sebi. Čovjek se treba opet vratiti svom partneru - od kojeg se okrenuo - a to je kod svećenika - Bog! Vidio sam mnoge svećenike u kriznim situacijama - isto kao i bračne drugove - i moj zaključak je da se redovito radi o problemu odnosa.

Kath.net: Jedno od vaši predavanja na ovom skupu nosi naslov: „Koliko seksa treba čovjek?" Možete nam već sada otkriti odgovor?

Bonelli: Mnogi misle da se seksualnost odvija u glavi mehanički i ako je se ne živi - dakle „potiskuje", onda se automatski pojavljuje negdje drugdje kao neuroza.  To je znanstveno neodrživo! Tako banalno nije zamišljao ni Sigmund Freud. Oženjeni  Mahatma Gandhi je, iz duhovnih razloga,  napravio zavjet seksualne uzdržljivosti. Imam ovdje jedan njegov vrlo interesantan citat: „1906. sam položio zavjet... Imao sam velike poteškoće da donesem konačni zaključak kako mogu ravnati svoju strast. Odricanje od tjelesnog odnosa s mojom ženom izgledalo je, tada, nešto nečuveno. Ipak sam pokušao, uz Božju pomoć. Ako gledam na 20 godina uzdržljivosti, vrlo sam iznenađen i začuđen. Više ili manje uspješne vježbe samokontrole sam počeo 1901. Ipak slobodu i radost koja me zahvatila nakon polaganja zavjeta nisam osjetio nikad prije 1906. Prije polaganja zavjeta mogle su me obvladati svake napasti. Sada je tu  zavjet koji je sigurna zaštita protiv napasti. Velike mogućnosti suzdržljivosti su mi svakim danom postajale sve jasnije." Ove Gandijeve riječi ne ukazuju na neurozu... ili?  On govori o „slobodi" i „radosti" i „velikim mogućnostima." Dakle ukratko: Svaki čovjek treba ljubav, ali ne bezuvjetno seksualnost. A ta ljubav se više sastoji  u davanju, nego primanju. Celibatarac ljubi tako što se predaje i Bog mu uzvraća ljubavlju, ali i mnogi ljudi mu uzvraćaju svojom ljubavlju. No, ne smije postati ovisan o njihovoj ljubavi.  „Potreba ljudi za ljubavlju" prema ljudima ili prema medijima je manjak, jer ih čini neslobodnima i sposobni su za manipulacije i emocionalno iživljavanje.

Kath.net. Hvala na razgovoru!