Dragi sjemeništarci,

                     Kad sam, u prosincu 1944., bio pozvan u vojnu službu, pitao je zapovjednik satnije, svakoga od nas, kakvo zvanje želi u budućnosti.  Odgovorio sam da želim  biti katolički svećenik. Zatim mi poručnik reče :  „Onda trebate potražiti nešto drugo. U novoj Njemačkoj svećenici više neće biti potrebni. Znao  sam da je ta "nova Njemačka" već bila na kraju i da će, nakon strašnih razaranja  koje je donijelo  ovo ludilo diljem zemlje,  zasigurno svećenici opet biti potrebni. Danas je situacija sasvim drukčija. No, na različite načine i danas mnogi misle da katoličko svećenstvo nije zvanje budućnosti, nego, mnogo više, pripada prošlosti.  Vi, dragi prijatelji, vi ste se odlučili ući u sjemenište i tako se uputiti na put prema službi svećenika u Katoličkoj Crkvi, nasuprot svih ovih predrasuda i mišljenja.  I to ste dobro učinili, jer će ljudi uvijek, i u ovom vremenu tehničkog vladanja svijetom i globalizacije, trebati Boga koji se pokazao u  Isusu Kristu i koji nas okuplja u sveopćoj Crkvi na svijetu, da bismo s njim i po njemu izučili pravilan život, da bismo mogli djelotvorno, i danas, čuvati mjerilo prave ljudskosti. Kad  čovjek  Boga više ne uzima ozbiljno,  život je prazan. Sve je premalo. On zatim traži utočište u buci ili u nasilju koje danas,  sve više, prijeti mladima. Bog živi. On je stvorio svakoga od nas i pozna nas. On je toliko velik da ima vremena za naše malenkosti: „Sve vlasi na glavi su vam izbrojene." Bog živi i on treba ljude koji su tu za njega i koji će dovesti druge ljude k njemu. Da, ima smisla postati svećenik. Svijet treba pastire, danas, sutra i sve dok bude svijeta. Time je već nešto važno rečeno. Svećenik se ne postaje sam.  Potrebna je „zajednica učenika", zajedništvo onih žele služiti zajedničkoj Crkvi. U ovom pismu  želim - gledajući svoje vrijeme sjemeništa - ukazati na nekoliko elemenata koji su važni na tom putu.

              1. Tko želi biti svećenik, mora prije svega biti „čovjek Božji", kao što to kaže sv. Pavao  (1 Tim 6,11). Bog nije, za nas, udaljena hipoteza, nije nepoznati koji se povukao nakon Velikog praska. Bog se objavio u Isusu Kristu. U licu Isusa Krista vidimo lice Božje. U njegovim riječima čujemo Boga  koji s nama razgovara. Dakle, najvažnija stvar na putu do svećeništva i cijelog svećeničkog  života je osobni odnos s Bogom, u Isusu Kristu. Svećenik nije direktor bilo koje udruge koja pokušava održati ili povećati svoje članstvo. On je glasnik Božji među ljudima. On nas želi dovesti do Boga i učiniti da među ljudima  nastane  i raste prava zajednica. Zato je vrlo važno, dragi prijatelji, da naučite živjeti u neprestanom kontaktu s Bogom. Ako Gospodin kaže: „ U svako doba molite", onda on, naravno, ne traži od nas da neprestano izgovaramo molitvene formule, nego da nikad ne izgubimo unutarnji kontakt s Bogom.  Sebe ugraditi u njega, to je smisao  naše molitve. Zato je vrlo važno dan započeti molitvom i završiti ga, također, molitvom. Da ga slušamo u čitanju Pisma. Da mu iznosimo naše želje i nadanja, naše radosti i patnje, naše mane i reknemo mu našu hvalu za sve lijepo i tako ga stalno imamo pred očima kao glavnu točku našega života.  I tako ćemo postati osjetljivi na naše pogreške i učiti raditi sami na sebi (sebe izgrađivati).  Osjetljivi za sve lijepo i dobro, što primamo iz dana u dan, a nekako smatramo kao po sebi razumljivim, tako raste zahvalnost. Sa zahvalnošću raste radost da nam je Bog blizu i da mu smijemo služiti.  

              2. Bog nije samo riječ. U sakramentu nam se tjelesno daje po tjelesnim stvarima.  Središte našeg odnosa s Bogom  i našeg načina života je Euharistija. Nju iznutra slaviti  i tako  tjelesno susresti Krista,  mora biti u središtu svih naših dana. Sveti  Ciprijan je evanđeosku molitvu „kruh naš svagdanji daj nam danas", među ostalim, ovako razložio kad govori: „Naš" kruh, kruh  kojega mi kao kršćani smijemo primati u crkvi, je sam euharistijski Gospodin.  U molitvi  „Očenaša"  molimo i za to da nam on svakog dana daruje toga kruha, da bude uvijek hrana našega života, da uskrsli Krist, koji nam se u euharistiji daruje, sasvim oblikuje i prožme naš život sjajem svoje božanske ljubavi. Pravom euharistijskom slavlju pripada, također, da poznamo liturgiju Crkve u konkretnom obliku, da je razumijemo i volimo. U liturgiji se mole vjernici svih uzrasta - prošlost, sadašnjost i budućnost  se sastaju u jedan veliki zbor molitve. Postupno naučiti razumjeti kako je to sve nastalo, koliko iskustva vjere stoji u izgradnji  liturgije,  koliko se generacija izgrađivalo u njezinim molitvama, to je nešto uzbudljivo ako vam to smijem reći iz svog osobnog puta.

              3. I sakrament pokore je važan. On me uči sebe promatrati s Božje strane i sili me na ozbiljnost prema samome sebi  On me vodi k poniznosti. Župnik Arški je jednom rekao:  „Ne vidite danas puno smisla primiti odrješenje, a znate da ćete opet sutra učiniti iste grijehe. Ali - tako je on rekao - sam Bog tog trenutka zaboravlja vaše grijehe od sutra, da bi vam danas mogao dati milost. Iako se uvijek borimo s istim greškama, važno je da djelujemo protiv duševnog podivljavanja i ravnodušnosti da jednostavno pristanemo biti takvi. Važno je ostati na putu  - bez skrupula, u zahvalnom znanju da mi Bog uvijek iznova oprašta. Ali isto tako i bez ravnodušnosti koja se više ne bori za svetost i napredak. I  time što  se meni oprašta, učim opraštati drugima.  Time što upoznajem svoju duhovnu bijedu, bit ću tolerantniji i više razumjeti slaboće moga bližnjega.

           •4. Čuvajte smisao za pučku pobožnost koja je u svim kulturama različita, a opet potpuno slična, jer je konačno srce ljudi isto. Možda ponekad pučka pobožnost teži iracionalnosti, a možda ponekad i vanjštini. I bilo bi sasvim krivo proglasiti je nezakonitom.  Preko pučke pobožnosti ušla je vjera u srce ljudi,  postala je dio njihovih osjećaja, njihovih navika, postala njihov zajednički osjećaj života  Dakle, pučka pobožnost  je  veliko blago Crkve. Po njoj je vjera dobila krv i meso. Nju treba uvijek čistiti, usmjeravati je prema središtu. Ona zaslužuje našu ljubav i čini nas, u vrlo stvarnom smislu, „Božjim  narodom".

               5. Vrijeme u sjemeništu je, prije svega, vrijeme studiranja. Kršćanska vjera ima jednu racionalnu i jednu intelektualnu dimenziju. Bez njih vjera ne bi bila to što jest. Pavao govori o jednom „tipu učenja" u kojega smo uronjeni po krštenju (Rim 6,17). Svi vi poznate riječ sv. Petra koja je bila opravdanje srednjovjekovnim teolozima za racionalno, znanstveno razrađivanje teologije: „Budite uvijek spremni na odgovor svakomu tko od vas zatraži obrazloženje nade koja je u vama."(1 Pt 3,15) Glavna je zadaća, u godinama sjemeništa, naučiti tu sposobnost za davati odgovore. Ja vas mogu samo usrdno potaknuti: marljivo studirajte! Godine studija koriste! Nećete požaliti. Naravno da često puta materija studiranja izgleda daleko od prakse kršćanskoga života i pastorala. I sasvim je iskrivljeno ako se na početku pragmatično i zabrinuto pitamo: Mogu li ovo jednom koristiti? Je li sve to i praktično korisno za pastoral? I ne radi se o tome da izučimo ono korisno, nego se radi o tome da upoznate unutarnju strukturu vjere, tako da znate u cijelosti i shvatite da je to odgovor na pitanja ljudi koja se, izvana gledano, mijenjaju iz generacije u generaciju, a ipak ostaju, u svojoj dubini, isto. Zato je vrlo važno doći iza promjenjivih pitanja trenutka i shvatiti stvarno pitanje i tako shvatiti odgovore kao odgovore. Važno je temeljito upoznati Sveto pismo kao cjelinu, u njegovom jedinstvu Staroga i Novoga zavjeta - nastajanje tekstova, njihovu književnu jedinstvenost, njihovo objedinjavanje u kanon svetih knjiga, dinamičko nutarnje jedinstvo, koje nije samo površno, nego svakoj pojedinoj knjizi daje njezinu punu važnost. Vrlo je korisno i važno upoznati velike Crkvene Oce i koncile u kojima je Crkva, vjerujući i razmišljajući, učinila svojima bitne izreke Pisma. Tako mogu nastaviti: ono što nazivamo dogmatikom je razumijevanje pojedinih istina i sadržaja vjere u njihovom jedinstvu, u njezinoj konačnoj jedinstvenosti: sve pojedinačno je konačno samo razvijanje vjere u jednoga Boga, koji nam se ukazao i koji nam se ukazuje. Da je važno poznavati bitna pitanja moralne teologije i socijalnog nauka Crkve, ne trebam posebno reći. Koliko je danas važna ekumenska teologija, upoznavanje različitih kršćanskih zajednica, ne treba ni naglašavati, kao i potreba temeljnog poznavanja velikih religija, a ne, na kraju,i filozofija: razumijevanje ljudskih traženja i pitanja na koje vjera želi dati odgovor. Učite i Crkveno pravo u njegovoj nutarnjoj potrebitosti i upoznajte njegove upotrebne oblike da ih razumijete - ja se usuđujem reći - ljubite: društvo bez prava bi bilo bespravno društvo. Pravo je uvjet ljubavi. Ne želim dalje nabrajati, nego želim još jednom reći: Ljubite studij teologije, slijedite ga s istančanim osjećajem za učvršćenjem teologije u živu zajednicu Crkve, koja svojim autoritetom nije suprotnost teološkoj znanosti, nego njezin preduvjet. Bez vjerujuće Crkve, teologija prestaje biti ono što je i pretvara se u hrpu različitih disciplina, bez unutarnjeg jedinstva.

          •6.  Godine sjemeništa trebaju biti i vrijeme ljudskog sazrijevanja. Za svećenika,  koji treba druge pratiti  na putu života i do vrata smrti,  vrlo je važno da dovede  svoje vlastito srce i um, razum i emocije, tijelo i dušu u ravnotežu,  ljudski „ispravnu". Kršćanska tradicija je uvijek tako povezivala „bogoslovne kreposti" s onima koje je iskustvo ljudi i filozofija pronašla kao „kardinalne kreposti" i općenito sve zdrave etičke tradicije čovječanstva. Pavao je to vrlo jasno rekao Filipljanima: „Uostalom, braćo, što je god istinito, što god časno, što god pravedno, što god čisto, što god ljubazno, što god hvalevrijedno; je li što krepost, je li što pohvala - to nek vam je na srcu." (Fil 4,8) U jedinstvo s ovim spada i integracija seksualnosti u cjelovitost osobe. Spolnost je Stvoriteljev dar, ali i zadaća za vlastito postajanje čovjekom. Ako to nije integrirano u osobu, onda to postaje banalno i destruktivno u isto vrijeme. To vidimo, danas, na brojnim primjerima društva.  U posljednje vrijeme, s velikom žalošću moramo ustvrditi da su svećenici, preko seksualnog zloupotrebljavanja djece i mladih, dali  iskrivljenu  sliku o svećeništvu.  Umjesto da ljude vode do zrele ljudskosti  i oni sami primjerno žive, neki su  (svećenici kojih se to tiče) uzrokovali uništavanje te ljudskosti svojim zloupotrebama, zbog čega žalimo  dubokom boli. To sve može, kod mnogih ljudi pa i kod vas samih, dovesti do pitanja da li je dobro postati svećenik, da li je celibat smisleni put čovječjeg života.  No, i najdublje osuđivanje zlostavljanja, ne može diskreditirati svećeničko poslanje, koje i dalje ostaje jako i čisto. Hvala Bogu, svi mi poznamo osvjedočene, vjerom prožete i izgrađene svećenike, na kojima nam je vidljivo da se u takvom stanju, upravo po životu u celibatu, može ostvariti puna i zrela ljudskost. Ono što se dogodilo treba nas učiniti još budnijima i opreznijima i upravo na tom putu k svećeništvu, ozbiljno i temeljito se propitivati da li je to Božja volja za mene. Zadaća je duhovnika, ispovjednika i vaših pretpostavljenih  da vas prate i da vam pomažu na tom putu  odluke. To je temeljni element  vašeg puta s pogledom na Boga koji se u Kristu objavio  da se vježbate u temeljnim ljudskim krepostima  i, po njemu, ih uvijek iznova pročišćavate.

           7. Počeci svećeničkog poziva su danas raznovrsniji i različitiji od onih u prijašnjim godinama. Odluka  za svećeništvo se događa nakon izučenog svjetskog zvanja. Vrlo često raste u zajednicama, posebno u „Movimenti" (pokretima) koji traže zajednički susret s Kristom i njegovom Crkvom, duhovni doživljaj radosti u služenju vjeri. Taj poziv raste i u sasvim osobnom susretu s veličinom i bijedom čovjeka. Tako svećenički kandidati žive na sasvim različitim duhovnim kontinentima. I može biti vrlo teško upoznati zajedništvo budućeg poziva i svog duhovnog puta. Upravo zato je važno sjemenište kao zajednica na putu, s raznim oblicima duhovnosti. „Movimenti" (Pokreti)   su velika stvar. Vi znate koliko ih sam cijenim i ljubim, kao dar Duha Svetoga Crkvi. Njih se mora mjeriti po tome kako i koliko su otvoreni za zajedničku Katoličku Crkvu, za život zajedničke Kristove Crkve, koja je usprkos raznolikosti ipak samo jedna Crkva. Sjemenište je vrijeme kada se zajedno uči, jedni od drugih. U ponekad teškom  „biti zajedno"  morate naučiti velikodušnost i toleranciju, ne samo podnositi jedni druge, nego obogaćivati jedni druge, tako da svatko može donijeti svoje posebne darove  u jednu cjelinu, ipak  svi oni služe istoj Crkvi, istom Gospodinu. Ova škola tolerancije, više prihvaćanja i razumijevanja sebe samoga, u jedinstvu Kristova Tijela, je jedan od važnih elemenata u sjemenišnim  godinama.

                Dragi sjemeništarci! S ovih par crta sam vam želio pokazati kako ja razmišljam s vama, upravo u ovim teškim trenucima i kako sam vam bliz u molitvi. Molite i vi za mene, da pokušam svoju službu ispravno vršiti, do volje Gospodinove. Povjeravam vas, na vašem putu pripremanja za svećeništvo, Marijinoj majčinskoj zaštiti, čija je kuća bila mjesto dobrote i milosti. Neka vas blagoslovi svemogući Bog Otac, Sin i Duh sveti.

U Vatikanu, 18. listopada, blagdan svetog  evanđelista Luke.