„Ako se ne obratimo, bit će nas sve manje", rekao je nadbiskup Mauro kardinal Piacenza, prefekt kongregacije za kler u svom korizmenom pismu svećenicima Crkve.
***
Draga braćo!
Vrijeme milosti koje nam je svima darovano nas poziva na obnovu i obraćenje. I dar biti svećenik bit će uvijek iznova dar, po kojemu je Gospodin Isus prisutan u našem životu, a po po tom daru i u životu brojnih ljudi.
Obraćenje, za nas svećenike, uvijek znači svojim životom sve više odgovarati naviještanju. Ono će nam biti povjereno i povjerava se iz dana u dan, da ga ponudimo vjernicima. Tako ćemo postati „živo evanđelje" koje mogu svi čitati i razumjeti.
Temelj ovakvog držanja je, bez sumnje, obraćenje vlastitom identitetu. Moramo se obratiti onome što zapravo jesmo! Naš identitet, primljen na sakramentalan način i prihvaćen našom ranjenom ljudskom naravi, zahtijeva neprestano prilagođavanje našega srca, našeg duha, našeg načina ponašanja u svemu što jesmo, slici dobroga Pastira - Krista. Ovo nam je dano na sakramentalan način.
Konačno, trebamo ući u misterij kojega slavimo, posebno svetu euharistiju, i dopustiti joj da nas ona oblikuje. U euharistiji svećenik oblikuje svoj vlastiti identitet! U slavljenju svetih tajni otkrivamo „kako" biti pastir i „što" moramo činiti. Samo tako ćemo biti takvi u služenju braći.
Svijet koji je odbacio kršćanstvo zahtijeva novu evangelizaciju, a nova evangelizacija zahtijeva i „nove" svećenike. Sigurno se time ne misli na površno i prevrtljivo prikazivanje modernima. Radi se o srcu, koje se u slavlju svake svete mise, uvijek iznova obnavlja; obnavlja prema mjeri ljubavi presvetog srca Isusova, svećenika i pastira.
Posebno se treba hitno obratiti iz zaposlenosti u „tišinu", od želje i napora da nešto učinimo prema boravku uz Krista. I zato trebamo, neprestano i svjesno, sudjelovati na njegovom biću. Svako pastoralno djelovanje bi trebalo biti odjek onoga što je, u biti, svećenik.
Trebamo se obratiti zajedništvu, u kojemu ćemo opet otkriti što je prava stvarnost: zajedništvo s Bogom i Crkvom, i zajedništvom s braćom u njoj. Crkveno će zajedništvo karakterizirati obnovljena i življena svijest jednog učenja, jedne predaje, jedne povijesti svetosti i tako živjeti i naviještati istu Crkvu.
Pozvani smo, živjeti korizmeno vrijeme iz dubokog Crkvenog smisla. Zato moramo ponovo otkriti ljepotu činjenice da smo dio naroda Božjega u exodusu, koje uključuje i svećenički stalež. Cijeli Božji narod gleda na primjer vlastitih pastira, na orijentaciju koja daje povjerenje i od njih očekuje obnovljeno i svjetleće svjedočanstvo.
Moramo se svakodnevno obraćati na svagdašnje sudjelovanje na Kristovoj žrtvi. Kako je on, u savršenom obliku, izrazio i ostvario ono „zamjenično" koje je ostvarilo naše spasenje i sada djeluje, tako svaki svećenik mora živjeti tajnu ove „zamjene" u službi braće. To on treba kao „alter Christus", poput velikih svetaca osobno, a prije svega u slavlju sakramenta pokore kojeg će sam primati i velikodušno braći nuditi. Zajedno s vježbanjem duhovnog vodstva i u svagdašnjem predanju vlastitog života, svećenik treba prinositi pokoru za grijeha svijeta.
Svećenici koji su se obratili svetim sakramentima i okajali svoje grijehe, sposobni su unositi svjetlo evanđelja i Crkve u konkretnu stvarnost života. To traži naša vjera, da budemo autentični proroci koji su, sa svoje strane, sposobni svijetu donositi autentične zahtjeve na koje poziva Evanđelje kad poziva na obraćenje.
Ponekad je napor prevelik i s obzirom na trenutak čini se kao da nas je premalo. Ali ako se ne obratimo, bit će nas sve manje, jer samo „obnovljeni" svećenik će biti novi „instrument" po kojemu će Duh Sveti pozivati nove svećenike.
Blaženoj Djevici Mariji, kraljici apostola, povjerimo ovaj put kroz korizmu, u kojemu molimo Božje milosrđe da, po uzoru na nebesku Majku, i naše srce postane „refugium peccatorum".